Budim se...
poezijom se kazuje neiskazivo... Branko Miljković i njegova poezija još uvijek žive u meni... njegova pjesma "Uzalud je budim" je bila nadahnuće za ovu moju, davno napisanu pjesmu...
Budim se
zbog sunca koje objavljuje svitanje,
zbog osmijeha neba,
zbog mirisa i okusa kave,
zbog ljepote moga i tvoga jutrenja.
Budim se i zovem te,
krenimo bosonogi do kraja svijeta,
dotaknimo rosu na vlatima trave,
te čudesne darove praskozorja.
Budim se zbog svemira i vremena,
te daleke ljepote zgusnute u ovo ovdje i sada.
Budim se
zbog sebe, zbog tebe,
zbog ljudi koji bezimeni prolaze ulicom,
zbog trgova na kojima slušamo tišinu,
zbog parkova u kojima pjevaju ptice,
zbog istine u srcu,
zbog sreće u očima,
zbog kamenih spomenika,
zbog prerano zaspalih prijatelja,
zbog želje da nebo ne bude krletka dušama,
nego slijetalište ljepoti poslije ljepote života.
Budim se drukčija i nova,
a ti šapućeš mirisom sna,
probudi se ljubavi,
rijeka nevraćanka otiće u nepovrat.
Dok voda bešumno protiče
odplovimo zajedno do kraja svijeta.
Budimo se s obećanjem na usnama,
hrabro ćemo koračati pustinjom zbilje,
slijediti titraje pješčane ure
i u svakom zrncu pjeska
zrcaliti samo ljubav!
Dijana Jelčić
fotografije posuđene s neta...Oznake: Branko Miljkovic, uzalud je budim, obećanje
|
