Budi hrabar...
"Ali u meni je možda ipak ostalo nešto od iracionalnog praznovjerja, na primjer upravo to čudno uvjerenje da sve što mi se dogodilo u životu, što sam doživio, ima neki viši smisao, nešto ZNAČI; da život svojim vlastitim tijekom govori nešto o sebi; da nam postupno odaje neke svoje tajne, da stoji pred nama kao rebus čiji smisao treba odgonetnuti, da su slučajevi koje doživljavamo mitologija tog života i da je u toj mitologiji ključ istine i tajne." Milan Kundera (Šala)
ovaj citat me poziva u lutanje prohujalim vremenom i davno napisanim... od starih katrena, napisanih u vremenu koje nazivam tihim umiranjem, sastavih pjesmu... danas osjećam... sve u životu nam se događa s razlogom... jesmo li razumjeli znakove sudbine?...
Sapere aude, nečujni šapat vremena,
dvije riječi zastale u beskraju,
u jecaju tišine, u romoru valova,
u pjesmi oceana.
Traje još uvijek, u šutnji srca
urlik ranjene ptice,
a riječi ljubavi izranjaju
iz magle strahova.
Volim te.
Tvoj uzdah u mirisu jasmina,
u jecaju vjetra,
u suzama neba.
Na rondou sumnji,
na stazi odustajanja,
riječi ohrabrenja,
...ne odustaj od sebe...
Sjene naših zagrljaja
iščitavaju poruke,
rješavaju zagonetke,
govore jezikom tišine.
Na obzoru jutra umire tmina,
korijandoli sreće
objavljuju
nova svitanja.
Bio je hrabar!
Dijana Jelčić
Oznake: Milan Kunder, davni katreni, tiho umiranje
|
