Marketing
Glasam protiv...
28. 11. 2013... prije 4 godine
Glazbenici iz cijele Hrvatske najprije su s kolektivom Le Zbor snimili spot za pjesmu ''Ljubav za sve", a večeras su u sklopu kampanje ''Građani glasaju protiv'' došli na središnji zagrebački trg, kako bi svirkom potaknuli što više građana da iziđu na referendum i glasuju PROTIV.
29. 11. 2013 objavih ovaj davno napisani tekst na FB zidu...
Glazbenici iz cijele Hrvatske najprije su s kolektivom Le Zbor snimili spot za pjesmu ''Ljubav za sve", a večeras su u sklopu kampanje ''Građani glasaju protiv'' došli na središnji zagrebački trg, kako bi svirkom potaknuli što više građana da iziđu na referendum i glasuju PROTIV.
29. 11. 2013 objavih ovaj davno napisani tekst na FB zidu...
Misli i maštanja se stapaju u predstavu koju svijesno živim. Odbacujem sve ono što mi čisti razum diktira, svo namjerno uljepšavanje, zaboravljam hotimične i tražene slike i poštujem tijek misli iz kojih se rađaju osjećaji koje pamtim. Promatram svijet neposrednošću djeteta i vidim sebe u bojama Arkadije.
Osjećam sinesteziju osjetila, vidim mirise, čujem boje, mirišem zvukove u poznatom prostoru.
To je dnevna soba mojih djedova, puna zraka i mora, namirisana lavandom, dunjama, žalom i školjkama. Očaravaju me stotine mirisa što ih u sobi šire vrline, mudrost, navike, čitav jedan tajnovit, nevidljiv, etičan i moralan život kojim odiše cijela atmosfera. Zvjezdano nebo nad tobom i moralni zakon u tebi… sjećanje na glas starca koji miriše na djetinjstvo, pečeno kestenje, košaricu sviježe ubranih šumskih jagoda i ljubav.
Proživljeni trenutci se vraćaju rijekom oživjelih osjećaja, jedinom rijekom s povratkom, rijekom koja nesmetano teče u dva smjera.
Pitam se koja energija mi omogućava da živim prošlost u trenutku u kojem naslućujem budućnost?
Ne mogu izaći iz sebe same, sve spoznajem u sebi i kroz sebe. Postajem impresionistički psiholog, odbacujem obrise i arhitekturu tijela, brišem granice osobnosti, rasipam njene, definicijama određene, spone i proučavam strunu po strunu materije od koje sam sazdana.
Prošlost me nagonila da o njoj sanjam, da trenutku uvijek dajem neko prošlo značenje. Promjenih paradigmu spoznaje. Iza mene se gomilaju proživljeni, neproduktivni trenutci.
Više ne moram tražiti izgubljeno vrijeme. Skupilo se u predstavu koja upravo traje. Spuštam se na zamršene i još uvijek nejasne puteve svijesti, da bih njima dublje prodrla u vanjski svijet.
Misli, sjećanja i maštanja odaju porijeklo svog postanka. Dolaze iz daleke prošlosti. Osjećam njihovo prastaro porijeklo. Pretačem ga u novi izričaj.
Spoznajem tko sam, od kuda sam došla. Odživjeh djetinjstvo i mladost hranjena ljubavlju. Ljubav je bila i ostala vrhovna svećenica emocionalnog uma. Slijedila sam taj osjećaj, slijedim ga još uvijek i osjećam kojim putevima trebam koračati.
Sunce se polako spušta ka zapadu, nebo blješti ljepotom sunoćavanja.
U iščekivanju novog svitanja glasam Protiv...
Glasam za Ljubav.
Dijana Jelčić
Pozornica trenutka
Post je objavljen 29.11.2017. u 08:28 sati.