Ulazeći u astralnu dimenziju postojanja, u odaju ogleda i odjeka, u carstvo tišine doživjeh ples svjetlosti i tmine. Poželjeh na to putovanje povesti sve one koji se u svojim strahovima ne usuđuju učiniti prvi korak, suprostaviti se Kronosovoj pohlepi i osjetiti beskonačnost u konačnosti svoga tijela, osjetiti slobodu u skučenosti ovozemaljskog prostora.
Zaplešimo valcer vremena, postanimo uistinu ono što jesmo, titrave strune, tkivo univerzuma, svjetlost nad svjetlima, krijesnice koje osvijetljavaju ovozemaljske puteve, Proustove galije pune neprocijenjenog blaga, galije koje nas nose pučinom oceana snova.
Misao utjelovljava osjećanje osjećaja ljubav, konkretizira njeno postojanje, preobražava je u riječi kojima ispisujemo dnevnik života.
Ljubav nije samo odnos prema nekoj osobi, ljubav je sloboda, naš stav, naše postojanje u prostor- vremenu, naše sudjelovanje u plesu svjetlosti i tmine, u zagrljaju prostor- vremena.
Ljubav je sunčana strana naše svijesti, poezija sazviježđa našeg nutarnjeg neba, ljubav to smo mi u ovom surrealističkom trenutku spoznaje, u gnozi vremena, u stvarnom osjećaju nestvarnosti.