Ubijala sam riječ...
Bila sam zatočenica puritanske hipokrizije, lažnog čistunstva u budnosti bez pomaka. Bilo je to trajanje u bezgriješnom bivstvovanju na rubu pamćenja, u entropičnom prostoru bez uvjerenja i strasti.
U sumraku svijesti osjetih kako se glasna tišina razljeva putevima sna, kako stazama etičnih pojavnosti uranja u srž bitka i dotiče ugaslu žižu estetskih privida. Zaiskrilo je ognjilo promjena, zaobllilo ljepotu sunoćja. Nebom se rasuo lazur, plavetnilo snovitosti. utočište bjegunici iz svrsishodnosti.
Krenula sam u potragu za nečim bezimenim, a tako postojanim u šapatu vremena, rođenjem ubrizganim u krvotok, a umrtvljenim u zavijutku genoma.
Osluškivah muk neopisivosti, tihovanje misli, bezriječje u svetištu susreta, umiranje i rađanje na obali nebeskog oceana… osjetih utaplanje u podsvijest, u carstvo dubokih brazda nedotaknutog podmorja… u krstionici čulnosti začuh neuko slovkanje imena bezimenosti osjećanja… tri suglasnika i dva samoglasnika… premetaljka petoslovlja… njihov ples u tvojim očima…
U samotnosti sam ubijala riječ, zaledilia je u zaboravu… zgurala u prazninu međuplanetarnog vakuma… izbacila iz kalendara lunarnih mjena… izbrisala iz pojmovnika, iz značajnosti pozitivnih konotacija… žigosala je pečatom beznačajnosti… na žrtveniku žudnji spalila do pepela…
Iznenada se uzdigla kao spektar spoznaje … došuljala se u svijesnokrug… zatitrala kao premosnica među čulima… rasvijetlila koridore kojima sam slijepa na ljepotu lutala za nedohvatnim nejsanoćama uma…
Osjetih zagrljaj etike i estetike… jedna bez druge su tek usamljenice na paleti vrijednosti…
Ljubav nije samo riječ… šapnuh osjećajući nestajanje lažne čistoće bijeličastog tihovanja i nadolazeću plimu žuđenih zanosa… primjetih zvjezdano nebo nad nama. Oćutih titraje iza misli, bljesak tihe pedagogije i moralni zakon ispisan na zaslonu uma.
Sjetih se izreke… postoji samo jedan moral, kao što postoji samo jedna geometrija, te dvije riječi nemaju množinu…
Ima li ljubav množinu?... upitao si me pogledom prepunim dostojanstvene uzvišenosti trenutka…
Spustih vjeđe… ne znam, osjećam je bezosjetilno, čutim njenu moć u fokusu bitka… njenu ljepotu u kozmogoniji uma... njeno postojanje u nečujnoj ćulnosti nutrine…
Zagrlio si me, usnama zaustavio dah, uskovitlao želju. Srce je zaboravljalo odkucaje, mjenjalo titam. Osjetih pjenušanje krvi, titraje leptirovih krila u osjećajnom režnju, uragan svijesti.
Njihali smo se na ljuljačci osjećanja… Mjesec se smiješio u tvojim očima…
Dijana Jelčić... iz duboke arhive
Oznake: puritanska hipokrizija, sloboda
|
