Tiho rušenje...
Blažena samoća, blažena tišina u kojoj nastaju stvari. Toliko je oko nas buke koja se proizvodi samo zbog straha od onog što tišina može donijeti. A ona, poznato je, donese i pokoje teško pitanje, najčešće vezano uz vlastiti identitet i želje. Nakon toga nastaje muk, ponovno se proizvodi buka da se od tih pitanja umakne, a onda sve počinje biti jako bolno, razina buke prijeđe i tjelesno podnošljivu granicu. Moj lik trči, juri ili ako hoćete, bježi u samoću i tišinu, on ide ususret samome sebi, zato je toliko nepokolebljiv i otporan.
Ivica Prtenjača... o svojoj knjizi Tiho rušenje...
Sinoć smo bili na promociji... udahnuli ljepotu poetskog dijaloga između pisca i njegova urednika Drage Glamuzine i njegove recenzentice Jagne Pogačnik...
“Ne mislim tu samo na jednu specifičnu odliku stila Ivice Prtenjače, a to je ta sjajno kondenzirana fabula, sitni trenuci u kojima zastajete, predivne pjesničke slike kao nekakva poetska odmorišta, pri čemu se Prtenjača doista prepoznaje kao pjesnik u romanu. Doista je fascinantno koliko toga Prtenjača može sublimirati u samo jednoj slici, u samo nekoliko riječi”, rekla je Pogačnik...
Upitah se, bježimo li u buku svakodnevice bojeći se nutarnje tišine... dozvoljavamo li zbilji narušavanje tišine... ne, misao je matrijalizirani osjećaj... poezijom misli darujemo tišini obličje...
Promatrala sam tvoj lik,
vidjela zrcaljenje misaonog sudjelovanja u događanju.
Između nekad i sad vrijeme rasta, izrastanja, stasanja,
aquarel trajanja, uzavrelost neba, utiha oceana, život.
Mislim, misao kovitla viziju tvojih obrisa,
kip mudrosti, tu si, osjećam te mislima.
U održivosti umnih zbivanja,
rješavanju životnih enigmi,
ognjilu maštanja,
nanometrima mislenosti
nemjerljiva razdaljina.
Čuvar si na vratima svijesti,
rapsod na trgu svrsishodnosti,
razbijač klišea uvjetnosti,
vodič stazama bezuvjetne zbilje.
Osjećam sanjivost budnosti.
Običnost zbilje pretačeš u
vanzemaljsku istovremenost
i ovozemaljsku istomislenost.
Razumijem govor munja,
u gromoglasju vidim
koridore stvarnosti,
sinesteziju osjetila,
mjeru kreativnosti,
raspuknuće žege
u obećane promjene.
Vjetar donosi miris ljeta
i gugut grlice.
Svitanje se ogleda u tvom portretu
iznad radnog stola.
Osjećam te mišlju o tebi.
Dijana Jelčić
Oznake: Ivica Prtenjača, tiho rušenje
|