Blažena samoća, blažena tišina u kojoj nastaju stvari. Toliko je oko nas buke koja se proizvodi samo zbog straha od onog što tišina može donijeti. A ona, poznato je, donese i pokoje teško pitanje, najčešće vezano uz vlastiti identitet i želje. Nakon toga nastaje muk, ponovno se proizvodi buka da se od tih pitanja umakne, a onda sve počinje biti jako bolno, razina buke prijeđe i tjelesno podnošljivu granicu. Moj lik trči, juri ili ako hoćete, bježi u samoću i tišinu, on ide ususret samome sebi, zato je toliko nepokolebljiv i otporan.
Ivica Prtenjača... o svojoj knjizi Tiho rušenje...
Sinoć smo bili na promociji... udahnuli ljepotu poetskog dijaloga između pisca i njegova urednika Drage Glamuzine i njegove recenzentice Jagne Pogačnik...
“Ne mislim tu samo na jednu specifičnu odliku stila Ivice Prtenjače, a to je ta sjajno kondenzirana fabula, sitni trenuci u kojima zastajete, predivne pjesničke slike kao nekakva poetska odmorišta, pri čemu se Prtenjača doista prepoznaje kao pjesnik u romanu. Doista je fascinantno koliko toga Prtenjača može sublimirati u samo jednoj slici, u samo nekoliko riječi”, rekla je Pogačnik...
Upitah se, bježimo li u buku svakodnevice bojeći se nutarnje tišine... dozvoljavamo li zbilji narušavanje tišine... ne, misao je matrijalizirani osjećaj... poezijom misli darujemo tišini obličje...