Riječi oslobođene iz krletke srca, ulovljene u mrežu sunca,
prosute u trajanje huje alejom osjećanja, zaustavljaju se u krošnji misli,
izlijeću kao ptice rugalice i slijeću u prazninu svijeta.
Pjesnici su čuđenje u svijetu,
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari.
Šimić je imao pravo pjesnici otkrivaju tajne Svemira, žive život utkan u poeziju vremena, u trenutak, u titraj oka,
u ovo malo ništa u kojem se zrcali nebo i zemlja.
Zvijezde tihuju, sinoć su dokazivale našu nedjeljivost od kozma.
Zagreb na dlanu, Festival poezije... događala se ljepota, da poezija uspomena daruje snovitost zbilji...