dinajina sjećanja

utorak, 22.08.2017.

Metamorfoze mora...




Vatroslav Kuliš je umjetnik zanesene romantične naravi, majstor ekspresije, buntovni sanjar o stvarnosti, kolorist u svijetu koji se smračuje... Igor Zidić





Njegova slika „metamorfoze mora“, koju promatram već desetljećima, budi u meni uvijek novo nadahnuće… a nadahnuće je ljubav… u tišini sobe uranjam u dubine, čujem poeziju oceana i sanjam život… svaka njegova slika je poseban doživljaj... daruje nestvarno stvarni doživljaj ljepote tog plavog beskraja... sjećam se trenutka kada napisah ovaj tekst...




Ljubav, to beskrajno more, satkano od snova i želja, u kojem se susreću dva delfina i vjerni sebi i porijeklu, ne odvajajući se, odplešu svoj cijeli vijek. Ljubav, ta čudesna droga koja, u isto vrijeme, opija srećom dva tijela i sjedinjuje dva srca. Ljubav, ta čudesna energija koja, izvire iz dva izvora i sjedinjuje se u nevidljivi svjetleći trag unutarnjeg sunca kojim se jedno biće zrcali u drugome.

Proljeće je još uvijek daleko,
neka, u ovoj jesni, zalutala ptica
dotaknu tišinu, i
u podnožju neba buknu plamen,
probudi uzbuđenja prvih pripadanja,
onu tihu vatru u uglovima sjećanja
zauvijek pohranjenu.

Prošlost na granici trenutka,
okusi izmješanih previranja,
mirisi sjedinjenih želja,
tonovi zajedničkih svitanja,
metamorfoza osjećanja i
moć doživljene sreće.

Okrenuta prema istoku
jutros očekujem
tvoj dolazak i
utapanje u ljubičastom moru
snovitih događanja.

Uzdigni se ljubavi
pozdravi sa mnom,
nad morskim dubinama,
izlazak sunca
i neka bude vjenčanje
bez svjedoka,
bez potpisa,
bez obećanja,
neka bude vjenčanje
s koriandolima svijetla,
s tonovima jutra,
na ljubičastom tepihu
tek procvalih želja.

Ne boj se ljubavi,
zagrli me i
neka bude kao nekada i
neka bude kao sada,
neka bude kao vječnost,
neka bude san,
poljubi me i
vjeruj u ljubav,
ljubavi je život.

Dijana Jelčić









Oznake: Vatroslav Kuliš, metamorfoze mora

- 08:58 - Komentari (35) - Isprintaj - #

srijeda, 14.06.2017.

Bili smo na izložbi slika... Kupido...



Čovjek riješi da nacrta svijet. Tokom godina ispunjava prostor ucrtavajući pokrajine, kraljevstva, planine, zaljeve, brodove, otoke, ribe, kuće, instrumente, zvijezde, konje i ljude. Pred smrt on otkriva da taj strpljivi labirint linija ocrtava njegov vlasiti lik.

Jorge Luis Borges... Buenos Aires, 24. kolovoza 1899. - Ženeva, 14. lipnja, 1986. argentinski je pisac i jedan od najslavnijih pisaca dvadesetog stoljeća...

slućajnost ili igra sudbine?...


Godinama sam crtala svijet rukom nutarnjeg impresioniste. Zatvarala sam oči. Iza spuštenih trepavica je svijet bio prisniji, bio je satkan od osjećajnih struna nebeske harfe, nevidljivih niti koje su jecale tišinom. Promatrala sam dolazak boginje noći i s njom dijelila samoću. Vizija se preobražavala u siluetu ljepote i plesala s jatom ptica koje su najavljivale buđenje sna. Voljela sam taj pričin sudjelovanja u zagrljaju svjetla i tmine, to pretakanje stvarnosti u privid paučinaste mreže kojom me je snovolovka branila od misli koje su krale snove. Bila sam zatočenica samotnih oblaka koji su krili obzor žuđene blizine. Samovala sam upletena u čipksati veo tuge za nečim nepostojećim, za bezimenom iluzijom ćilibarskog pogleda u kojem sam naslućivala ljubav. Pisala sam pjesme

ako postoji magična ruka sudbine
što Kupidu daruje strijelice
onda je za naša srca
odabrala veliku
nedjeljivu, neuništivu...





Sinoć smo bili na otvorenju izložbe prijatelja akademskog slikara Vatroslava Kuliša.

Vatroslav Kuliš je nakon nedavnih uspješnih izložaba u Rimu i Trstu ostvario novi ciklus u kojemu ostaje vjeran apstraktnom izrazu, intenzivnim bojama i energičnoj izvedbi.

Novost u ovim slikama je Kulišev likovni eksperiment slikanja na pleksiglasu, u metodi hinterglasmalerei-a, dakle slikanja na stražnjoj strani stakla. Ciklus nosi ime Venerina sina, koji strelicama proizvodi osjećaj zaljubljenosti, a prenesen na Kuliševo stvaralaštvo, on se može odnositi na njegovu strastvenu ljubav prema slikarskoj umjetnosti i eros kojime on pristupa svojim radovima.

Kustos izložbe je Feđa Gavrilović, a uz njegov predgovor u katalogu se može pročitati i razmatranje o Kuliševom stvaralaštvu iz pera Vjerana Zuppe, poznatog hrvatskog teatrologa i dramaturga.


Kupido... dakle što je to? ... To je jedna mala Vatrina slika, ali to je i pokazna zamjenica kaotične stvarnosti koju Kuliš portretira. to je ono što nastaje sine ratio, slično onome što Angelus Silesius govori o ruži,

Ruža cvjeta bez povoda
ona cvjeta da bi cvjetala.






U prepunoj odaji Radničke galerije, RAGA... smo osmijesima ispisivali himnu ljepoti umjetnikovom djelu. Pogledima smo kreirali krhku baladu o ljubavi bez granica, tražili smo cvijetnu galiju zalutalu u snovima, da nas povede na pučinu prohujale noći bez sna. Na obroncima dana se rađala ljepota istkana od tkiva naših uzdaha, isprepletena savršenstvom Vatrinih slika.



Sjetih se davno napisanog.

Zapalih vatre na ljubičastim poljima želja i zakoračih u krug njegove blizine. Na dlanovima su iskrili plameni jezici probuđene žudnje i sjedinjavali se u baklju kojom smo plovili beskrajnim oceanom podavanja istinskom postojanju. Dodah zrnce sreće u taj zagrljaj sna i jave da se Kairosova vaga umiri i da Kupido rođen iz kaosa ostvari harmoniju ljubavi i sreće . I dogodilo se čudo. U godinama ocrtavanom labirintu želja prepoznah sebe u traganju za svetim Gralom, za središtem, za žižom života. Oćutih zabludu kojom samu sebe branila od ljepote. Srce je proključalo svetom krvi i otvorilo svoja godinama zatvorena okna.






Izronio je iz pratišine, došao s buketom svjetlosti u rukama, titrajućim zlatom koje se kao aureola širilo oko njega. i pričinilo mi se u moje grudi je stavio svoje srce.




Prestalo je moje traganje za izvorištem ljepote. Srce je zatitralo ritmom našeg vremena...





U Vatrinim slikama osjetih moć neobjašnjive, neopisive snage. Ave verum corpus, sveta hostija iznjedrena iz vječnosti zrcali u sebi mozaik bezvremena, atribute drevnih snoviđenja, svijet razlomljenih ogledala, vrulju čujnosti. Osjećam lahor oživjelih lijepih sjećanja, zagrljaj svjetlosne dimenzije u sidrištu sreće.





Pri otvaranju izložbe Feđa Gavrilović je rekao

Kuliševe slike su lađe na kojima možemo dospjeti do obala punih sunca i životne radosti. A ljubav i strast prema ljudima, životu i umjetnosti je vjetar koji će napuniti naša jedra i pomoći nam da dospijemo tamo...






I ja osjetih istinitost tih riječi... Ova slika zrcali ocean mojih ljubičastih snova...

Dijana Jelčić


Oznake: Borges, Vatroslav Kuliš, Kupido

- 08:38 - Komentari (29) - Isprintaj - #

utorak, 11.04.2017.

Izazov...



"Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno u tebi" Friedrich Nietzsche






Iza naših misli, u tvornici snova, u svijetu zrcalnih neurona, susrećemo svoja različita lica i upoznajemo osmijehe naših pradjedova. Uronimo u leptirasti svijet iza zrcala svijesti i pokušajmo spoznati posjedovanje utjelovljenog uma.

Uronih u čaroliju iza zrcala svijesti, u tvornicu snova, u svijet leptirastih neurona, u labirint kristalnih ogledala. Na toj čudesnoj sceni satkanoj od struna svjetlosti i sjene, svilenkaste niti i male kuglice se množe, a u njima se iskri igra nutarnjeg svijeta. Promatram osmijeh neba, osjećam u njemu se krije snaga koja dušu od tuge, nesreće, umora i bolesti oslobađa, snaga koja srce u zdenac života pretvara, u vrulju koja vječnu mladost rađa.

Mislila sam tako dok sam davno pisala ovaj tekst.
Mislila ili osjećala?
Tada sam samo misaono uranjala u pročitane priče, legende, znanstvene bajke. Gubila sam se u iluziji, daleko, užasno daleko od stvarnoga života. Svjetlost, ta čudesna izliječiteljica svojim zagrljajem miluje otvorene rane, osjećanje boli pretvara u osjećaj miline, hladnoću u osjećaj topline, vrućice u osjećaj svježine. Napisah ovu rečenicu ne osjećajući što pišem, slagala sam misaonu sliku u izričaj tražeći ritam bez da sam i naslutila istinost te misli.

Koja svjetlost? upitah se kada sam kasnije čitala ovaj tekst.

Osjećaš li ti to što pišeš? Ma to su samo nabacane riječi koje ne slikaju tvoje osjećanje osjećaja. Ima li uopće smisla pisati o osjećanju osjećaja? Može li se osobnim ritmom dotaknuti i uzburkati ritam drugoga?

Pogledah sliku koju sam odabrala kao ilustraciju teksta. Pokušah osjetiti osjećaj umjetnika.

Što je on osjećao slikajući ove strune i točkice koje neorganizirano blješte na platnu? Poželjeh se teleportirati u njegovu dušu i doista osjetiti snagu koja je vodila njegovu ruku u trenutku stvaranja.

Što ja vidim na ovoj slici? Je li to slikareva duša, je su li to kristalići njegove svijesti, svila njegovih osjećaja?

Danas promatram tu sliku nutanjim očima, očima kontemplacije i dozvoljavam si slobodu interpretacije tog djela.

Zašto je pozadina slike ljubičasta? Je li ona uistinu ljubičasta? Da li tako izgledaju svjetlosne iskrice koje moje snove kroje? Smiješe li mi se svjetlosna bića kojima sam dodirom srca udahnula dušu punu spokoja, ljubavi i mira?

Ta čudesna vojska, branioci snova, čuvari lakoće postojanja, osmijesi pradjedova, taj čudesni ples svijetla i sjene leprša iza zrcala svijesti. Na pozornici sretnoga trenutka, igra slična igri pjenušavog vala i kristalnog oblutka, zagrljaja materije i energije, zagrljaj iz kojeg se život rađa.

Uranjam iza zrcala svijesti, osjećam rađanje nutarnjeg sunca, moć svijetlosti koja grli materiju misli i pretvara ih u kristaliće spoznaje.

Prisjećam se trenutka kada mi je isti umjetnik darovao sliku nacrtanu samo za mene... utjelovio je moju opsjednutost veličanstvenim slonovima... majestetskim bićima sa dušom koja pamti...



Slika krasi zid u našoj kuhinji... usrećuje me ...


"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

poglavlje "Utjelovljeni um" str, 55.




slike... Vatroslav Kuliš

Oznake: Vatroslav Kuliš, utjelovljeni um, umijeće svakodnevnog pokreta

- 07:17 - Komentari (32) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>