Čovjek riješi da nacrta svijet. Tokom godina ispunjava prostor ucrtavajući pokrajine, kraljevstva, planine, zaljeve, brodove, otoke, ribe, kuće, instrumente, zvijezde, konje i ljude. Pred smrt on otkriva da taj strpljivi labirint linija ocrtava njegov vlasiti lik.
Jorge Luis Borges... Buenos Aires, 24. kolovoza 1899. - Ženeva, 14. lipnja, 1986. argentinski je pisac i jedan od najslavnijih pisaca dvadesetog stoljeća...
slućajnost ili igra sudbine?...
Godinama sam crtala svijet rukom nutarnjeg impresioniste. Zatvarala sam oči. Iza spuštenih trepavica je svijet bio prisniji, bio je satkan od osjećajnih struna nebeske harfe, nevidljivih niti koje su jecale tišinom. Promatrala sam dolazak boginje noći i s njom dijelila samoću. Vizija se preobražavala u siluetu ljepote i plesala s jatom ptica koje su najavljivale buđenje sna. Voljela sam taj pričin sudjelovanja u zagrljaju svjetla i tmine, to pretakanje stvarnosti u privid paučinaste mreže kojom me je snovolovka branila od misli koje su krale snove. Bila sam zatočenica samotnih oblaka koji su krili obzor žuđene blizine. Samovala sam upletena u čipksati veo tuge za nečim nepostojećim, za bezimenom iluzijom ćilibarskog pogleda u kojem sam naslućivala ljubav. Pisala sam pjesme
ako postoji magična ruka sudbine
što Kupidu daruje strijelice
onda je za naša srca
odabrala veliku
nedjeljivu, neuništivu...
Sinoć smo bili na otvorenju izložbe prijatelja akademskog slikara Vatroslava Kuliša.
Vatroslav Kuliš je nakon nedavnih uspješnih izložaba u Rimu i Trstu ostvario novi ciklus u kojemu ostaje vjeran apstraktnom izrazu, intenzivnim bojama i energičnoj izvedbi.
Novost u ovim slikama je Kulišev likovni eksperiment slikanja na pleksiglasu, u metodi hinterglasmalerei-a, dakle slikanja na stražnjoj strani stakla. Ciklus nosi ime Venerina sina, koji strelicama proizvodi osjećaj zaljubljenosti, a prenesen na Kuliševo stvaralaštvo, on se može odnositi na njegovu strastvenu ljubav prema slikarskoj umjetnosti i eros kojime on pristupa svojim radovima.
Kustos izložbe je Feđa Gavrilović, a uz njegov predgovor u katalogu se može pročitati i razmatranje o Kuliševom stvaralaštvu iz pera Vjerana Zuppe, poznatog hrvatskog teatrologa i dramaturga.
Kupido... dakle što je to? ... To je jedna mala Vatrina slika, ali to je i pokazna zamjenica kaotične stvarnosti koju Kuliš portretira. to je ono što nastaje sine ratio, slično onome što Angelus Silesius govori o ruži,
Ruža cvjeta bez povoda
ona cvjeta da bi cvjetala.
U prepunoj odaji Radničke galerije, RAGA... smo osmijesima ispisivali himnu ljepoti umjetnikovom djelu. Pogledima smo kreirali krhku baladu o ljubavi bez granica, tražili smo cvijetnu galiju zalutalu u snovima, da nas povede na pučinu prohujale noći bez sna. Na obroncima dana se rađala ljepota istkana od tkiva naših uzdaha, isprepletena savršenstvom Vatrinih slika.
Sjetih se davno napisanog.
Zapalih vatre na ljubičastim poljima želja i zakoračih u krug njegove blizine. Na dlanovima su iskrili plameni jezici probuđene žudnje i sjedinjavali se u baklju kojom smo plovili beskrajnim oceanom podavanja istinskom postojanju. Dodah zrnce sreće u taj zagrljaj sna i jave da se Kairosova vaga umiri i da Kupido rođen iz kaosa ostvari harmoniju ljubavi i sreće . I dogodilo se čudo. U godinama ocrtavanom labirintu želja prepoznah sebe u traganju za svetim Gralom, za središtem, za žižom života. Oćutih zabludu kojom samu sebe branila od ljepote. Srce je proključalo svetom krvi i otvorilo svoja godinama zatvorena okna.
Izronio je iz pratišine, došao s buketom svjetlosti u rukama, titrajućim zlatom koje se kao aureola širilo oko njega. i pričinilo mi se u moje grudi je stavio svoje srce.
Prestalo je moje traganje za izvorištem ljepote. Srce je zatitralo ritmom našeg vremena...
U Vatrinim slikama osjetih moć neobjašnjive, neopisive snage. Ave verum corpus, sveta hostija iznjedrena iz vječnosti zrcali u sebi mozaik bezvremena, atribute drevnih snoviđenja, svijet razlomljenih ogledala, vrulju čujnosti. Osjećam lahor oživjelih lijepih sjećanja, zagrljaj svjetlosne dimenzije u sidrištu sreće.
Pri otvaranju izložbe Feđa Gavrilović je rekao
Kuliševe slike su lađe na kojima možemo dospjeti do obala punih sunca i životne radosti. A ljubav i strast prema ljudima, životu i umjetnosti je vjetar koji će napuniti naša jedra i pomoći nam da dospijemo tamo...
I ja osjetih istinitost tih riječi... Ova slika zrcali ocean mojih ljubičastih snova...