Metafora besmisla...
Bilo je to davno… u Zürichu… stajala sam pred Kunsthausom i promatrala Rodinova „Vrata pakla“… skulpturu koja metaforički predstavlja besmisao života... inspirirana Michelangelovim posljednjim sudom, Delacroixovom, Danteovom i Vergilijevom imaginacijom prelaska rijeke Stiks i ovjekoveječena gipsanim odljevom pohranjenim u d'Orsay muzeju u Parizu ... osjećala sam prisutnost Thanatosovog carstva… tugu u elegiji vjetra koji se provlačio kroz kosu.
Što li te je tako ranilo tajanstvena ženo koja svoju dušu umataš tišinom prohujalog vremena?
Grad je tonuo u nostalgiju kasnojesenjeg sutona… Na brežuljku u bijelim dvorima je bolovao pjesnik… stihovi njegove pjesme su probijali zid tišine…
Odnesite me braćo u nekom jedrenjaku
U starom jedrenjaku negdje daleko
I ostavite me samog s mojom gitarom
Neka mjesto mene živi drugi netko…
Oćutih bol djeteta iz dalekog Sijama, ljubav se hrvala sa mačem koji je rezao Gordijev čvor u kojem je bila spletena zločud genoma, spaljivanje nemani do pepela… Tiho kao crna pantera se spuštala noć… Demoni su plesali svoj nevidljivi ples… Nisam osjećala hladnoću, osjećala sam bol koja je bridila krvnim žilama i branila me od potonuća u more zlih slutnji.
"Odnesite me braćo u neko drugo vrijeme
Gdje ništa više nije po starom
I izgubite negdje na otoku nekom
Mene sa psom i gitarom…"
Osjetih pjesmu kao crnu slutnju… ponavljajuća molba je razdirala svijest… dotaknuh skulpturu… tu tajanstvenu viziju vrata iza kojih se skriva nepoznato bdijenje u vječnoj vatri… figurice su me gledale očima patnika… šapnuh… povedite nas braćo negdje daleko… nevjerna je nama ova zemlja stara… ne znam koliko dugo sam stajala na kiši… kažnjavala sam samu sebe…
Drhtala kao vrba u vrbiku na obroncima zelene rijeke, tugovala kao nesretni Pan u Arkadiji njegova djetinjstva, plutala kao preživjela putnica sa jedrenjaka koji je tonuo u ledenom moru nadanja… mokra do kože osjetih uzaludnost tugovanja… vrata pakla su zablještala pod svjetlom tek zapaljenog reflektora… pogledah u mislioca… osjetih kovitlanje misli… osjećaj nemoći je nestajao… u svijesti mi sinu Rodinova poruka… pakao nosimo u sebi… krenuh kući…
Kada je Danica objavila zoru osjetih smiraj misli… nestajanje zlih slutnji… umjesto vrata pakla vidjeh viziju Picassove bijele golubice sa granćicom maslinova drveta u kljunu…
Dijana Jelčić
 Oznake: Zürich, Rodin, vrata pakla, zdenko Jelčić
|
