Sinoć u teatru...
TEATAR ERATO / TEATAR &TD, Zagreb
Thomas Bernhard: VELIKI ODLAZAK
Rađeno po drami Thomasa Bernharda Minetti.
Dramu je preveo i za izvođenje adaptirao u monodramu Zdenko Jelčić.
Gledala sam ga na sceni. Slušala njegov glas obilježen znakovljem razbuktale sudbine, označen spaljivanjem nemani izronjene iz nagnuća nebeskih sfera postojanja. Bilo je kao u noćima punog mjeseca, opijalo me njegovo sebstvo, snaga njegova pogleda odlutalog u dramu ostarjelog sanjara, u Minettiev život ispisan raspuknućem iluzije…
Čekanje na direktora teatra i ostvarenje želje. Nakon trideset godina, ponovo igrati kralja Leara. A Kralj Lear je maska, Minetti nosi masku trideset godina i čeka trenutak izlaska na scenu velikog teatra... Direktor ne dolazi, rezervirano mjesto ostaje prazno.
Kao zlatno zrno na dlanu trenutka iskrile su njegove oči i obasjavle put u nutrinu tugovanja glumca koji se oprašta od vjerovanja u klasike, u vizije iznjedrene iz pera stvaraoca teatra… u svakoj izgovorenoj riječi se krio svijet vilenjaka oživljenih u stvarnosti te silverstarske noći… u noći oproštaja sa prohujalim vremenom… noći uranjanja u kraljevske privide novih svitanja… pod reflektorima je izrastala osobnost razgolićena do slavlja nagosti duše, do krhotina preostale ponositosti čovjeka koji je volio i voli umijeće glumišta…
Čarolija svetkovine izgovorene riječi. Čudesnost izdaje pisca koji ne može, ne zna nositi osjetljivu kožu glumca, zanositost odmaka od stvarnosti i otisnuće na pučinu oceana snova. Prsnuće boli odjeveno tišinom nutrine, prekriveno vanjskim mirom iza kojega se kriju nutarnji nemiri.
Ispijanje kukute u zadnjim trenutcima ovozemaljskog vremena, umiranje Sokratovom smrti, umiranje zbog neodustajanja vjerovanja u ideale, umiranje na klupi pored koje prolazi život pod krinkom lažnog veselja i ne osjećanja uzaludnosti vjerovanja u ljepotu nestajućih privida smislenog postojanja u snu…
Jedan sićušni djelić našeg života se odgravao na sceni. Pljesak publike me vratio u stvarnost.
Koliko je velika zaliha čuda koja se kriju u škrinji sudbine?
Neizreciva blizina pokore i strasti, zvuci prošlosti i tišina trenutka, začudan redoslijed snovitog vremena i zbilje. Susret sa beskrajem topline. Led se rastopio.
Promatram tragove patnje u osmijehu sreće. Naklon dubine i aplauz kao molitva zahvale nad uskrsnućem. Svejedno je gdje smo, biverzum je u nama. Bezriječjem čeznutljivih pogleda vjekujemo u hramu slobode, na žrtveniku ljubavi plamti svjedočanstvo njene bezuvjetne darežljivosti...
Dijana Jelčić
Oznake: veliki odlazak, zdenko Jelčić, T. Bernhard.
|
