Marketing
Život, ljubav, poezija...
Na horizontu snova,
tamo gdje želje razbijaju tišinu
neka zalutala barka
spusti jedra na pješćanom žalu vjerovanja.
Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja,
a nebesko glazbalo
dotknuto Neptunovom rukom
zatreperi simfonijom mora.
tamo gdje želje razbijaju tišinu
neka zalutala barka
spusti jedra na pješćanom žalu vjerovanja.
Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja,
a nebesko glazbalo
dotknuto Neptunovom rukom
zatreperi simfonijom mora.
Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim,
ne znaš s kojeg prozora
u noćima kao ova pozdravljam
tvoju zvijezdu
i tvoj put k meni,
ti nikada nisi shvatio
da je ljubav tu oko nas
u mirisu sna koji smo
rastavljeni
prestali sanjati.
Mi nikada nismo imali vremena u nepokretnim nedeljnim jutrima uživati u kavi i mrvicama između jastuka i plahte, nikada nismo pili šampanjac još ošamućeni od noći pune nježnosti.
Mi nismo znali željama pokloniti život, nismo znali voljeti trenutak, nismo uspjeli preživjeti oluju ruža, a željeli smo beskonačnost, vječnost i neuništivost sna.
ne znaš s kojeg prozora
u noćima kao ova pozdravljam
tvoju zvijezdu
i tvoj put k meni,
ti nikada nisi shvatio
da je ljubav tu oko nas
u mirisu sna koji smo
rastavljeni
prestali sanjati.
Mi nikada nismo imali vremena u nepokretnim nedeljnim jutrima uživati u kavi i mrvicama između jastuka i plahte, nikada nismo pili šampanjac još ošamućeni od noći pune nježnosti.
Mi nismo znali željama pokloniti život, nismo znali voljeti trenutak, nismo uspjeli preživjeti oluju ruža, a željeli smo beskonačnost, vječnost i neuništivost sna.
Umijeće, stvaralaštvo izrasta iz iskrica svjetla koje se pale u našim glavama. Platon je te iskrice nazvao idejama i predao nam u nasljedstvo mogućnost da ih uistinu sami u našem misaonom umu palimo. Misao je materijalizirana emocija koja postaje osjećaj koji pamtimo. Tako osjećaji postaju slike koje se slažu u našem sjećanju i mi se ulazeći u labirint svojih zrcalnih neurona susrećemo sa našim prošlim stanjima, sa proživljenim događajima odigranim scenama.
Željeli smo ljubav
raskomadati na komadiće.
Željeljeli smo biti jaki, neosjetljivi
površni.
Borili smo se protiv suza,
protiv nježnosti,
protiv snova...
Ispod tuša zaboravljali dodire,
ispirali tragove, gorčinu i bol.
Željeli smo ljubav rastrgati u komadiće,
a nismo osjetili da
uništavamo sebe.
Zato danas,
na rubu mladosti,
na krhotinama neostvarenih želja
darujmo ljubavi još jednu šansu.
raskomadati na komadiće.
Željeljeli smo biti jaki, neosjetljivi
površni.
Borili smo se protiv suza,
protiv nježnosti,
protiv snova...
Ispod tuša zaboravljali dodire,
ispirali tragove, gorčinu i bol.
Željeli smo ljubav rastrgati u komadiće,
a nismo osjetili da
uništavamo sebe.
Zato danas,
na rubu mladosti,
na krhotinama neostvarenih želja
darujmo ljubavi još jednu šansu.
U našoj glavi se odigrava velika gala predstava koju nazivamo život i ne spoznavajući to često postajemo statisti u vlastitom življenju.
Dobra misao je lijek protiv nesretnih i bolnih stanja našega tijela, ona nas usmjerava i brani od nas samih. Misao je sjećanje, mostovi pod kojima se budimo, misao je slika puna ukusa, zvukova, boja i mirisa, misaona slika koja uvijek iznova u nama budi lijepe uspomene. Misao je ponekad i predivan san koji budni sanjamo, divna slika u galeriji pamćenja.
Prolazila je ovim ljubičastim poljima, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Vraćala se izvoru da sazna odakle dolazi ljepota. Sve je uvijek bilo isto, bez boje, bez mirisa, bez uzbuđenja, sve je ostajalo nepromijenjeno.
Ili joj se to samo činilo?
Vjetar joj dotaknu obraz, obrisa kristale tuge sa zaleđenog lica, zmrsi utegnutu kosu i donese miris jednog davnog sna.
Smije li dotaknut stare snove?
Kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati?
Tajna prošlog vremena.
Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Jedno divno dugo toplo ljeto budi mirise lavande i sna. Žena zagrli vjetar i osjeti širinu ljepote i sve tajne svijeta kao nježnost boje, kao miris lavande, kao vječnu istinu u ljepoti sna.
Jučer je sve bilo mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća ljepotu mirisa, lavanda i jedno davno dugo toplo ljeto doploviše čudesnom rijekom sjećanja u ovaj trenutak buđenja u snu. Iznenada slobodna, izrasta iznad tuge i zle sudbine vremena pomilova lavandino polje, rastrga korotu i poletje sa lastavicama u zagrljaj ljepote.
Želja se prosu opustjelim srcem. Noć bez sna postade san njenoga života, noć boje lavande, noć puna mirisa ljepote, a ona budna, neumorna, svijesna svih onih izgubljenih, neprospavanih, neodživljenih.
Sve što je nekada bio umor bjeg od nje same, bjeg od trenutka sve to se odjednom pretvorilo u život. Miris lavande mrvi nepostojanje. Žena udahnu novi san, njen san, lijepi san, ljubičasti san. Oživjela ljepotom jedne nove istine o životu, ona u mirisu lavande i ljepoti sna, osjeća od kuda dolazi ljepota.
Opusti se,
zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše...
Onda ćeš znati
odakle dolazi ljepota
i da li je moj glas
prošlost koju želiš zaboraviti...
zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše...
Onda ćeš znati
odakle dolazi ljepota
i da li je moj glas
prošlost koju želiš zaboraviti...
Dijana Jelčić- Starčević... „Odakle dolazi ljepota“ zbirka pjesama, Zagreb, 1987.
Dijana Jelčić ... „Umijeće svakodnevnog pokreta“ Kapitol, Zagreb, 2006.
Post je objavljen 13.10.2016. u 07:27 sati.