Istoriječje sreće...
Smrt nije događaj u životu, smrt se ne doživljava.
Ako se pod vječnošću ne misli beskonačno trajanje vremena, nego nevremenitost, tada vječno živi onaj koji živi u sadašnjosti.
Naš život je isto tako beskrajan kao što je naše vidno polje bezgranično.
Vremenska besmrtnost čovjekove duše, to jest dakle njen vječni dalji život i poslije smrti, ne samo što nije ni na koji način zajamčen nego prije svega ta pretpostavka uopće ne pruža ono što se njome uvijek htjelo postići.
Ta zar se rješava neka zagonetka time što živim vječno?
Nije li taj vječni život isto tako zagonetan kao i sadašnji?
Rješenje zagonetke života u prostoru i vremenu leži izvan prostora i vremena.
Ludwig Wittgenstein
Zakoračili smo
u doba smiraja.
Pehar sa izvora se nije razbio.
Omamljuje me nektar tvoga govora.
Ljubav je to, rekoše mudraci.
Budi nas cvrkut ptica, svjetlost odnosi lazur noći,
daruje spokoj budnosti.
U potpalublju pamćenja, u arahnoidei uspomena
pohranjujemo stare vrijednosti.
Odustali smo od budućnosti,
bio bi to užas življenja.
Ljubav je nemir tišine i mir tvoga glasa.
Sada ga čujem ne čekajući sjećanja.
Volim tvoj zvuk asonanci,
pjev istih vokala, poeziju riječi,
tankoćutne tonove naših razgovora.
Volim pjesničke epifore,
ponavljajuće,
Kaštelanovo pojačavanje,
ljepote sna u zbilji.
Čujem u snu
Sanjam u snu
Vidim u snu...
Nestvarna je naša odaja, prepuna igre sunca i vode,
snova i tautologije sreće.
Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni", Kultura snova, Zagreb, 2014
prva fotografija... hvala @More ljubavi
Oznake: vrijeme smiraja, tautologija sreće
|
