U Gradu...
Na životnom putu upoznavah mnoge ljude… u njihovim očima promatrah odraz sebe… različitost preslike se ogledala u osjećanjima… trenutačna prisnost, bliskost ili razdaljina se obznanjivala kao istina… susreti na obzoru vremena… slučajni… dogovoreni… radni…
Istine pohranjivah u sjećanja… kao znakove izrastanja u osobnoj istini… tužne kao obranu od utapljanja u iluziji… u vjerovanju da prvi pogled vara… ne, prvo zrcaljenje sebe u očima drugoga je put ili bezdan… punina ili praznina… tišina ili urlik upozorenja… U misaonom režnju vir, u osjećajnom vrtlogu borba sna i jave, sukob mene i mene.
Kako zaustaviti mahnitanje, osmisliti kaos, ostvariti geometriju nutrine?
Ti i ja u Gradu, pod kišom Perzeida. Stojimo na vrhu Lovrijenca. Bijela Luna se ogleda na pučini.
„Vidiš li dušu Mjeseca?“
„Vidim tvoj nemir.“
„Čekam smiraj najezde silovitih htijenja.“
„Što osjećaš?“
„Putujem putevima znatiželje i čuđenja.
Sklapam mir sa luđakinjom, odupirem se nestajanju
u visinama tek naslućenih svijetova.“
„Ostaješ li tu?“
„Za sada.“
Smiješiš se.
U odmaku između trenutka i vječnosti, u nanosekundi nečega izgovorih zavjet
sretnoj budnosti.
Zajedno bdijemo u tisućljećima, lutamo gliptotekom osjećanja, svaka kameja postaje reljef lijepog sjećanja.
Tvoj glas smiruje. Izmišljaš riječi stvarajući viziju ozrcaljenu u mojim čulima.
Padaju zvijezde. Poželjeh gameju satkanu od sna. Darovao si mi želju.
Zelenci otkucavaju vrijeme, a mi živimo izvan njega, u onim drhtajima vječnosti koje poznaju samo cvjetovi i anđeli.
Dijana Jelčić
Oznake: ostvaren san
|
