Vrijeme tihog umiranja...
Riječi pune mirisa i boja, riječi koje su sa tvojih usana dolijetale u srce i kao lastavice najavljivale proljeće sna zatihnuše u buri strahova koja se uskovitlala u nama. Promijenili smo temu, iako to nismo željeli, morali smo promijenuti temu.
Jedne noći začuh tišinu u odkucajima nasvetije posude na svijetu i uzvratih šutnjom da ne probudim zle duhove koji su kao paučina visjeli nad sudbinom. Nije te bilo te noći da vidiš kako se jedan veliki pauk uvlačio u san. Ukrala te je neman i odvela u bijele dvore u kojima se širio miris smrti.
Na zaleđenom jezeru sudbine se odigravala predstava našega života, nisam se usudila zakoračiti na led da ne potrošim darovano nam vrijeme, da ne razbijem sliku u kojoj se zrcalila tvoja duša.
To nije bio san u kojem sam sretala toplinu juga, to je bio san u kojem se zemlja prestala vrtjeti oko sunca, san u kojem sam osjećala blizinu pauka koji je pleo svoju mrežu oko uzdrhatale leptirice.
Bio si na vratima smrti. Umotah se u ljubičasti san i odsanjah tvoju daljinu. Tišinu je razbio tvoj šapat, tvoje obećanje...
vratit ću se i pomaknuti veo tuge i straha... vjerovala sam ti...
Povezah se sa demonom iako se smijao smijehom zlog pobjednika, osmjehnuh mu se da zaustavim plimu tuge.
Tišina je postajala sve zamornija, tišina koja me inače smirivala, je trajala predugo. Vrisnuh krikom ranjene duše, zagluših smijeh demona, vidjeh pauka u odlasku, osjetih titraje krila oslobođene leptirice.
Probudih se… u znoju srca i sjaju sunčane svijetlosti. Vidjeh povratak plemena ptica. Lastavica je sletjela na naš prozor i najavila kraj zime.
Dijana Jelčić
slike... Frida Kahlo i slika lastavice meni nepoznatog autoraOznake: vrijeme tihog umiranja
|
