Stručak tišine...
Srce se umirilo kao vjetar pred oluju. Sluti navalu ljepote. Osjeća titraje neurona u režnjevima stisnutim iza čela, vrtloženje misli, njihovo slijevanje u simpatikus. Ćuti neurofiziološku začudnost osjećajnosti, neizrecivost uzdrhtalosti staničja nutrine, nedokazljivu povezanost njegova ritma i ritma univerzuma, neopisivu usklađenost kovitlanja zavojnice vječnosti i trenutka poljupca.
Na usnama titra ljubav dolutala sa početka priče o nama i svemiru. Drhturi tajnoviti kod prvog heliksa rasplinutog u prostornost vremena, a sreća klija iz sjemena dolutalog iz sedmodnevne iluzije nastajanja svijeta.
Srce je slovkalo tvoje ime. Poznavalo te prije mene. Ispisalo te kao rebus na zaslonu sanja, budilo nadahnuće kojim pisah pjesme strancu, nestvarnoj osjetilnosti na usnama, nepostojećem okusu vina iznjedrenog iz čokota Arkadije.
Pisala sam pjesme. Bila sam izgubljeni sanjar u svijetu poezije, a ti mi dođe sa stručkom tišine. Govorio si jezikom cvijeća, titrajima vlati trave, sjajem Sunca i zagonetkama utkanim u povijest izričaja.
Osluhnuh tišinu kraljice pjesništva, doživjeh njenu uzvišenost i sakrih napisane pjesme u rijeku zaborava. Dotaknuh nulu Fibonaccievog niza nastajanja ljepote, uronih u zlatni trokut kozmičkog zakona, krenuh putevima postojanosti u ljepoti traganja za izričajem koji je tek sjena onoga neizrecivog u nama.
Još uvijek lutam beskrajnim širinama pjesništva. Slobodna.
Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007... ukorićeni Zagreb, ožujak 2014
 Oznake: stručak tišine, Mostovi pod kojima se budim
|
