Nepotpuna elegija...
U obamrlosti čula,
ispisah elegiju
bez kraja.
U krugu vremena
pjev mora,
sklad titraja
zaglušuje opijelo
prohujalog vremena.
Nesigurna,
na zastranama svjesti,
oćutih znoj umornog srca,
zaustavih se na
obrubu zbilje,
počeh snivati novi san,
o snazi trenutka,
o suzi na licu vremena,
o tišini srca,
o carstvu poezije.
Iznad obrednog ognja dim,
igra pepela i vjetra,
uzlet ka svodovlju
nebeskog svetišta.
Slijedim srcem odapet
let ptice,
put bijelih oblaka,
čujem himne,
ode,
rapsodije,
sonate,
fantazije,
ushit prohujalog vremena.
Nad našim oknima
mlada svjetlost puni praznine,
osluškujem svitanje,
čujem Borgesovu misao
Svaka riječ,
makar bremenita stoljećima,
započinje jednu praznu,
bijelu stranicu i
obvezuje budućnost.
Objavljuje gozbu osjetila.
Danas ću napisati kraj elegije
i sakriti je u rijeci zaborava.
Dijana Jelčić
slika... Dalibor Jelavić
fotka... nebo nad našim prozoromOznake: Daibor Jelavić, elegija, zaborav, Borges
|
