Zagrljaj...
Ljubav se događa u rasponu između dva obzora, između svijesti i podsvjesti, prolazi faze zavođenja i faze vezivanja. Ostvariva se plesom tetrijeba i porinućem u nezaustavljivo vrtloženje pripadanju, u tankoćutnost požude i vatru strasti…
Mozak je svjetlošću spoznaje gradio most između misli i osjetilnosti. Hipofiza je neumorno titrala i stvarala serotonin i endofin, eliksire ugode. Pretakala ih tijelom, ostvarivala osjećanje radosti, veselja i sreće…
Epifiza, nazvana i treće oko, je proizvodila melatonin i slijevala ga u iskustvo transcendentnog jedinstva, u ljepotu vezanosti. To traje već tisućljećima, u začudnim odajama bliskog zavodništva, u nježnom razotkrivanju patetike, u kovitlanju tkiva sreće, u ljuvenim žudnjama drevnih snoviđenja…
Ostali smo vjerni prauzoru. Ti ostvaruješ viteške igre davno umrlih pradjedova. Ponavlja se vrijeme, lažni sjaj dvorskih dama, miris znoja začinjen mirisom provansalskih cvjetova, ponavljajuća povijest podavanja u ložnici ljubavnih tajni.
Na rubu vremena se grle san i java, na oštrici trenutka žudnja i sram…
Ne zaboravimo!
Rođeni iz pohote vječnosti postali smo djelić neuništivog zagrljaja Erosa i Afrodite, potpisnici paradigme traganja. U rascjepu vremena se oduvijek događa alkemijski čin, vrhunac ljubavi, neporeciva istina postanka…
evolucija svijesti… nagost osjetila… privlačenje i odbijanje emotivnih naboja… život…
Ne dozvolimo duši ljubavi da padne na koljena pred okrutnom svsishodnosti. Obnavljajmo tisućljetno traganje za ishodištem, za dostupnošću istine…
koje istne?... čije istine?...
Kada na piedestalu pobožnih uvjerenja zabljeskaju iskre srama, to je pogubilište patosa. Kada pri kušanju eliksira oćutimo znakovlje divljenja neizrecivosti ushićenja, ne gušimo krik poljubcem…
Čemu ta lažnost?
Strah od osvete neba?
Skrivanje nagosti osjećanja?
Prodaja ljepote osjetila na sajmu prevara?
U ime čega pripitomljujemo iskone, zaglušujemo poetiku prazova… zatvaramo treće oko, mjenjamo bioritam, otkucaje nutarnjeg sata?
Tek oslobođeni okova predrasuda mi sazrijevamo u puninu osjećanja osjećaja. Koračamo uspravni putem ka zvjezdama. Slijedimo zvijezde na njihovom pohodu ka suncostaju… Pomak u vremenu, most na kojem se susreću san i zbilja…
Grliš me, daruješ mi užganu strijelicu da je zajedno odstrijelimo ka izlazećem suncu… za ostvarenje želje, za sreću i ljubav…
Osjećam, zagrljajem smo dotaknuli sunce…
Dijana Jelčić
Oznake: treće oko, epifiza, Sunce
|
