Nedavno smo, u memorijalnom centru Miroslava i Bele Krleže, odslušali sjećanja Branka Glumca na velikana hrvatske književnosti... Krleža je živio u onom, a pisao o našem vremenu...
"A Krleža je neprestance u nama živio razapet između priče i života, između nepouzdanog mita i hrapave zbilje".. ovom mišlju je Branko zaokružio svoja sjećanja.
Bilo je to nestvarno stvarno predvečerje na Krležinom Gvozdu 23.
Poslije smo otišli na večeru i nastavili razgovarati...
Što je vrijeme?... dimenzija, stanje, misao, osjećanje, trajanje… želim ti vrijeme… poruka sretnog srca…
I ja tebi želim vrijeme ljubavi… vrijeme je ljubav… ma za mene je sve ljubav… i pucketanje vatre u kaminu… i okus vina na usnama i titraji svijeća u zimskim večerima… i bog vremena koji u skrivenom kutu svemira proždire naše trenutke…
proždire li ih?... nitko to ne zna… nisu znali ni oni prije nas… naslućivali su njegovo postojanje… vrijeme je sudbinski put… postoji li ta staza?... je li ucrtana na globusu koji se vrtloži vrtlogom iznjedrenim iz aktusa purusa?...
Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često pošteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu”,jedna je od Krležinih misli o vremenu i ljudima nekada, danas snažnijim nego ikada.
To je literatura… njeni su znakovi znakoviti… razumijemo li ta značenja?...
Razumijemo li govor cvijeća?… čitamo antologije… znači razumijemo jezik nutrine… u nama živi hermenaut… premošćuje misli i osjećanja u zbilju… sretna sam u vremenu… je li to glupa rečenica?... pitam te…
Smiješiš se… ma ti se uvijek smiješiš kada pokušam izazvati dijalog tišine…
mjenjam li se?... pitaš me pogledom…
volim tvoje promjene… odgovaram poljupcem…
Nema glupih rečenica, nema nevidljivosti za slijepe, nema nečujnosti za gluhe… nema neosjetljivih… svi smo mi od istog tkiva sazdani… svi mi osjećamo osjećanja… svi mi živimo u moći sadašnjeg trenutka… svi mi lebdimo među paralelnim svemirima… ronimo potonulim utopijama… nesvjesni te datosti…
Nas dvoje, beskonačni u konačnosti, smrtni u besmrtnosti, nerazumni robovi srca u koloni žigosanih prolaznošću.
Nas dvoje nestvarno stvarni...
To smo mi… preslika stvoritelja… jesmo li svjesni toga?...
Osjetih nestajanje neuslkađenosti… prilagodih se kovitlanju vremena… nađoh se u središtu životnog labirinta… na izvorištu ljepote… sretna…
Dijana Jelčić
I mali dodatak našem nestvarno stvarnom vremenu... TV serija Novine... Scenarij potpisuje nagrađivani književnik i novinar Ivica Đikić, dramaturgiju također nagrađivana književnica Tena Štivičić, dok se režije, i to prvi put serije, uhvatio nagrađivani Dalibor Matanić, a i Zdenko je tu... sredinom listopada stiže na male ekrane...
