Marketing
Vječno sužanjstvo...
Nad pučinom sutonski mir… bonaca… more je tihovalo dubinom davnog sna… život se zaustavio u njedrima vremena… obgrlio nabrekle grudi majčinskog darivanja i opijao sebe i nas okusima vječnosti… ništa se nije događalo… a događalo se sve…
Starac je isplovljavao u dolazeću noć bez mjeseca… Sunce je tonulo u more, Venera titrala objavljujući porod još nerođenih zvijezda… sve se događalo bezglasnim raskorakom među riječima… bez pomaka… želja je tinjala u neizgovorenim mislima… u pogledu… na usnama… u zagrljaju…
Razgovarali smo, prebirali po sjećanjima, odmotavali virtualne pergamente na kojima se iskrila povijest rodoslovlja… bili smo daleko od događanja… bjegunci iz stvarnosti… pustolovi s mirisima prošlosti pred vratima budućnosti… futuronauti u zemlji Međurječja… na tromeđi planine, pustinje i oceana… u kući dviju rijeka… u koljevki civilizacije…
Klinopisom ispisana istina se zrcalila na zaslonu pamćenja… statue uklesane u kamen su progovarale titrajima simetrije koja im je darovala dušu… i zakonima geometrije koji su osporavali stvarne oblike…
Stajali smo pred božjim vratima promatrajući ljepotu visećih vrtova iznad kojih su se smjenjivala zviježđa… vrtložili eoni… tutnjala stoljeća…
O čemu razmišljaš?
O ne prolaznosti pamćenja…
Historia est magistra vitae…
Jesmo li uistinu nešto naučili?
Misliš na nastajanje nove kule Babilonske?
Mislim na božju kaznu…
Na zbrkanost jezika i međusobno nerazumjevanje?
Da, pitam se hoćemo li ponovo uništiti ljepotu stvaranu stoljećima i ostati tek zapis u povijesnim knjigama… zauvijek nestalo svjetsko čudo u vihoru vremena…
O ne prolaznosti pamćenja…
Historia est magistra vitae…
Jesmo li uistinu nešto naučili?
Misliš na nastajanje nove kule Babilonske?
Mislim na božju kaznu…
Na zbrkanost jezika i međusobno nerazumjevanje?
Da, pitam se hoćemo li ponovo uništiti ljepotu stvaranu stoljećima i ostati tek zapis u povijesnim knjigama… zauvijek nestalo svjetsko čudo u vihoru vremena…
Tiho kao pantera se spuštala noć… nježni lazur se širio nebom… na pučini svićarice…
Osluškivali smo zvuk morskih orgulja. Šumile su baladu nedosanjanom snu… našem vječnom sužanjstvu nečem bezimenom a tako snažnom… vječnoj žudnji za uzdizanjem ka nebu… ka nedohvatnim prostranstvima vječne moći… ka nedohvatnoj budućnosti...
Suglasjem srca izgovorismo stih
U sjaju noći bez mjeseca
razlomljeno zrcalo svijesti,
suze Svetog Lovre,
treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.
Živimo trenutak,
kao da sljedeći neće doći.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 23.02.2017. u 07:07 sati.