Susreli smo, nakon dugo vremena, starog prijatelja. Drago Mlinarec, susret s njim je uzburkao uspomene. Grupa 220... eh te davne sedamdesete godine prošlog stoljeća, da, divna je bila naša mladost...
Ova pjesma uvijek u meni probudi sjećanja na vrijeme traganja za ljepotom, vrijeme koje nazivam olujom ruža. A onda iznenada susret sa očima boje sna...
Volim pepeo prohujalog vremena oko tvojih očiju, volim čarobni veo iza kojega naslućujem dubinu tvoga pogleda boje zlaćanog sunca, volim rosu na obroncima tvojih misli koje se kao vlati trave prostiru poljima mojeg trajanja u snu.
Tvoje oči su more svitanja na hridi na kojoj stoji hram iz čije nutrine skupljamo blago istinskog vjerovanja. Volim sjenke oko tvojih očiju, volim simfoniju boja koje odaju osmijehe i svjedoče neprolaznost zagrljaja vremena. Ostavlja samo tragove na licu koje ne stari. Nebeske ruže u kutevima tvojih očiju, mirisi na obroncima tvojih usana, balzam na tvojim dlanovima, baršun u tvojim dodirima očarava ljepotom ovog Edenskog vrta naših istina.
Danas imam dva lica, jedno satkano od tužnih sjećanja, a drugo izrasta u ovom sretnom trenutku iz nježnosti tvojih pogleda odbacujući breme drevnog umora. Noćas volim tvoje ruke pune dugotrajnog traganja za suncem, volim žubor sa izvora tvoje duše, volim kada tvoj glas u noćima kao ova klizi nečujno preko bijelog mramora, a mjesec miluje more prozirnim prahom svjetlosti.
Gledam kako zvijezde počivaju nad ponorima noći, a otok sreće se iskri u oceanu bezvremena. Osluškujem valove laveža pasa lutalica izmješanih sa sonatom koja opojna kao san, dopire do zatona srca u kojem se usidrila ljubav.
