Marketing
Revolucija u našim glavama... revolucija 21-og stoljeća...
MICHEL DE MONTAIGNE
Rođen: 28. veljače 1533. u Château de Montaigne, blizu Bordeauxa, Francuska
Umro: 13. rujna 1592. u Château de Montaigne
Montaigne je u jednom eseju, već davne 1565-te napisao:
"Mi smo svi sačinjeni od struna, i to sastavljenih tako bezoblično i raznoliko da svaki djelić u svakom trenutku igra svoju igru. A postoji ista velika razlika između nas i nas samih koliko između nas i drugih."
On je tom mišlju čovjeka postavio u središte svog razmišljanja, a rečenicom :
Slijedeći Protagorinu tvrdnju … čovjek je mjera svih stvari… on je napisao…
"Ja sam točka univerzuma, mene prožima svijet, pa i ja sam u sebi nosim cijeli svijet." I tako čovjeka postavio u središte univerzuma. Ta drevna misao se danas isprepliće u novoizrastajućoj znanosti.
Rođen: 28. veljače 1533. u Château de Montaigne, blizu Bordeauxa, Francuska
Umro: 13. rujna 1592. u Château de Montaigne
Montaigne je u jednom eseju, već davne 1565-te napisao:
"Mi smo svi sačinjeni od struna, i to sastavljenih tako bezoblično i raznoliko da svaki djelić u svakom trenutku igra svoju igru. A postoji ista velika razlika između nas i nas samih koliko između nas i drugih."
On je tom mišlju čovjeka postavio u središte svog razmišljanja, a rečenicom :
Slijedeći Protagorinu tvrdnju … čovjek je mjera svih stvari… on je napisao…
"Ja sam točka univerzuma, mene prožima svijet, pa i ja sam u sebi nosim cijeli svijet." I tako čovjeka postavio u središte univerzuma. Ta drevna misao se danas isprepliće u novoizrastajućoj znanosti.
U spiralnoj dinamici svijesti, u poetici nutarnje vretenice, u beskraju mogućnosti koje nam mozak svojim neprekidnim radom nudi, leži i tajna onoga što mi nazivamo ljudskom naravi, karakterom, duhovnošću. U njegovom djelovanju su pohranjene naše osobnosti, naše želje, naša stvaralačka snaga, naši osjećaji i naša misao o svemu tome.
U glavi nastaje ljubav, mržnja, sjećanje, tu nastaju tuge i strahovi, pamćenje, spoznaja i doživljaj, kaže nova znanost o mozgu i potiče me na razumjevanje te izjave. Postavljam si pitanja da bih na njih pronašla odgovore.
Gdje je vjetar što mi mrsi kosu, vani ili u mojoj glavi? Šta mi to osjećamo kada milujemo dragu nam osobu, svoje dlanove ili je to pak njegova koža? Šta osjećamo kada nam se usne spoje?
Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
Tvoje usne dio mene,
ruke u klupku neznanja
zapletoše stvarnost u
klupko snova.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
tvoje usne
ozon sreće,
a nebom je klizila ponoć
šireći miris
navlažene svile.
dotaknu tišinu
Tvoje usne dio mene,
ruke u klupku neznanja
zapletoše stvarnost u
klupko snova.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
tvoje usne
ozon sreće,
a nebom je klizila ponoć
šireći miris
navlažene svile.
Poezija izrasta iz titraja zlaćane zavojnice osjećaja koje neznamo i nemožemo opisati. Mozak pri tome radi, stvara nove sveze kojima pretvara krv u šampanjac u našim žilama, ali ja još uvijek ne znam osjećam li ja moje dotaknute usne ili tvoje?
Gdje se nalazi okus čokolade? U čokoladi samoj ili u mojoj glavi? Zašto ja ne volim čokoladu? Zbog njenog okusa ili zbog nekog novog sklopa nastalog okusom čokolade u mojoj glavi?
Noćas je vjetar
odsvirao requiem
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja
i prosuo pepeo nedosanjanih snova.
Noćas sahranih boli
na groblju bezimenih
na horizintu kliknu zora
slaveći Fenixov let.
odsvirao requiem
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja
i prosuo pepeo nedosanjanih snova.
Noćas sahranih boli
na groblju bezimenih
na horizintu kliknu zora
slaveći Fenixov let.
Stihom pričam o revoluciji u mojoj glavi izazvanoj riječima koje šampanjac u mojim venama pretvaraju u zamrzlu rijeku punu strahova. Što se događa u mojoj glavi kada sam tužna? Što je to što moje misli pretvara u poeziju vode? Zašto prestajem plakati kada mi njegov osmijeh dotakne obraz?
On osmjehom obrisa suze
s moga obraza
i reče mi
ja sam tu, ali
ja sam umoran
budi kraj mene,
budi tu,
dozvoli mi
da budem kraj tebe
da ne budem sam.
s moga obraza
i reče mi
ja sam tu, ali
ja sam umoran
budi kraj mene,
budi tu,
dozvoli mi
da budem kraj tebe
da ne budem sam.
Zatvorih njegov šapat među dlanove, i podignuh ruke ka izlazećem suncu i vidjeh dva srca sjedinjena u ovom velikom svjetskom nemiru.
Rat svijetova. Čudesna revolucija je u našim glavama. Tu na vrhu svijeta u maglovitom oblaku snova prolazi naš život.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Revolucija u glavi" str.29.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
Post je objavljen 28.02.2017. u 08:08 sati.