Pred Dalievom slikom...
Bježala je iz bestijarija pobješnjele sudbine. Ćutila bol bjegunice i gorčinu jedne uspomene, krvavi pir užasa i tmine. Nebo je plakalo kada je odlazila biserne kapi su se slijevale licem vremena kada je odlazila.
Razapeta, smrvljena pokretom jedne ruke, treptajem jednog srca, djelovanjem jednog mozga. Nebo je uistinu plakalo metalnom kišom ponad grada u kojem je rođena, horizont je nestajao u maglovitom otrovu nepodnošenja, nebo je plakalo krvavim suzama ponad grada u kojem je rasla, grada u kojem je živjela. A ona je samo željela ljubav, željela je samo sudjelovati u trenutku tog nevremena.
A on je lebdeći beskrajem tuđega sna prosuo smrt ponad grada u kojem je ona samo voljela.
Vrijeme liječi rane
šapuće joj ljubav,
budi strpljiva do zvjezda,
do susreta na rubu pustinje
u poeziji kiše i kapima sna.
Onda ćete iz oaze vječnosti
gledati kako se isplakane suze
sjedinjuju u poeziju suza
na licu vašeg izgubljenog vremena.
Dolutala je u svitanje nadanja. Dignula lice ka suncu i dopustila tišini da zamjeni urlanje zvjerinjaka prohujalih dana…
Njegovo lice, osmijeh u očima rastjera bjesomučne utvare sjećanja. Iz zjenice trenutka je prhnulo jutro sretne budnosti.
Dijana Jelčić
Oznake: Dali, Hirošima, užas rata, ljubav
|
