O vjernosti i ljubavi.......
"LJUBAV JE
najvredniji biser univerzuma,
ljubav, ta čudesna boginja
nevidljiva, nedodirljiva,
neuhvatljiva i nezadrživa.
Ljubav je život,
igra svijetla i sjene,
vječna i čudesna
promjenjiva, prilagodljiva,
neuništiva, nježna i snažna.
Ljubav je uvijek lijepa
kao suncem obasjani
pjesak i morska pjena."
Osnova umijeća življenja leži u sposobnosti kojom upoznajemo sebe, osjećamo ljubav u sebi, pretvoramo je u sebstvo i ostajemo vjerni upravo toj ljubavi.
Tak tada možemo izgovoriti ove tri čudesne riječi JA TE VOLIM jer tada ih uistinu osjećamo cijelim tijelom.
Zaboravimo u ovom trenu da je Platon Erosa, boga ljubavi opisao kao demona koji se uvlači u ljudsku svijest, zaboravimo njegovu gozbu iz koje je proizašla negativna konotacija erotike, ali sjetimo se Sokrata koji nam, služeći se mislima Diotime, svećenice ljubavi, govori o ljubavi.
Pozivajući se na njeno iskustvo, Sokrat nam priča da Eros po prirodi nije bog, ali nije ni smrtno biće. On je nešto između smrtnog i besmrtnog, konačnog i beskonačnog. Njegova sudbina je vezana za njegovo porijeklo. Kao sin Pora, viška i izobilja i Pepeije, oskudice koja čezne za izobiljem, on je čas bogat i lijep, čas ubog, čas cvijeta, čas vene.
Njegova priroda je izraz žudnje koja počinje u sferi čulnog i uspinje se preko duševnog do najvišeg, umnog saznanja. Tada ljubav uistinu postaje osjećaj kojem ostajemo vjerni.
Ljubiti znači stvarati nezaboravne misli, znači te misli moći pretvarati u osjećaj koji ćemo pamtiti, o kojem ćemo moći govoriti, sjećanja koja postaju svjedokom osjećanja osjećaja i onog sudbonosnog trenutka u kojem su doživljeni.
Ljubav oplemenjuje strasti, ljubav sjedinjuje nebo i zemlju, ljubav je koljevka muza, kaos vremena i ljepota sna.
Kada i kako se rodila ljubav?
Jeli to bio onaj čudesni trenutak otvaranja školjke i rođenja Venere iz pjeska i pjene ili je to bilo ono drevno duplo biće koje se jednoga dana raspuklo i izgubilo osobnost, ali je dobilo osjećaj vječne čežnje ka ponovnom sjedinjenju?
Kako u ovoj današnjoj dvojnosti osjetiti drugu polovicu sebe samoga, kako spoznati svoju istinu u drugome?
Jedino misao koja vodi do najvišeg stepena ljudskog saznanja postaje snaga etičkog uzdizanja ka pravom životu i postaje energija iz koje izrasta osjećaj koji nazivamo ljubav. Najviši smisao ljubavne čežnje se uzdiže iznad horizonta plemenitog djelovanja i ostvaruje se u neposrednom doživljaju praljepote.
Ljubiti ljubav, osjetiti je u sretnom pogledu koji se ne zaboravlja, u misli koja će nas uvesti u onaj imaginarni dio postojanja iz kojeg ćemo crpiti svoju stvarnost i sanjati ljepotu života.
Danas, slavimo Einsteinovu formulu i prihvaćamo činjenicu da je brzina svjetlosti konstanta brzine, da je ona osnova koja određuje odnos energije i mase i znamo da je čovjekov um spoznao njeno djelovanje i tako postao brži od nje i na taj način središte univerzuma, vječni promatrač i sudionik tog osnovnog procesa koji je stvorio svijet, ljubav i čovjeka u njemu.
Rođena iz ništa u sretnom trenutku sjedinjenja nečega što je bilo prije energije, nekih dviju suprotnosti koje su se izdvojile iz kaosa tadašnjeg neznanja, Sofija postade dijete ljubavi, svjedočanstvo jednog davnog zagrljaja.
Igrajući se svojim formulama kao dijete špekulama, mlado je svjetlo stvaralo eone, stoljeća, godine, dane i trajalo vremenom koje je nastajalo eksplozijama boja.
Tamo gdje su se susreli svjest i svemir, indukcijom njihovog zajedništva, tu je nastala prekrasnim bojama oživljena, dimenzija našeg istinskog postojanja. Sazrijevajući u svom dobrom snu, svjetlo dijete postade svjetlost žena, ljepotica svjeta koji se iz nje dalje rađao.
Mjenjajući haljine i dijademe u kosi svijetlost šeta i prede i tka najfinije niti iz kojih izrasta svijet. Izašla iz zagrljaja neznanja ona, koja je bila prije prirode, postade njena stvoriteljica, majka nad majkama.
Tu je, na početcima prije početka, u plavkastom tračku istine, prvim osmjehom neba počeo nicati najljepši cvijet univerzuma Ljubav.
Eros otkri tajnu suprotnosti koje ujedinjenjem rađaju ljepotu, nevidljiva Fortunina ruka, ruka boginje čuda i sudbine, povede svjetlost na beskonačno putovanje vremenom, izvede ju iz tamnog bezdana nečijeg davnog sna i ona, svijetlost, žena među božicama, božica među ženama postade ljubav, misao, snaga, vjernost samome sebi, hrana života.
I možemo je nazvati raznim imenima, posvetiti raznim božanstvima jer ona počiva u svima nama i u svemu oko nas. Kao da nema početka ni kraja, krenuvši od tamo, gdje je još uvijek, ona je uvijek i tu. Ljubav je, aktus purus, vječna i neuništiva, vidljiva i nevidljiva, stvoriteljica i braniteljica našeg života u beskraju univerzuma.
Jedino Ljubav može pobijediti prokletstva, ona može ušutkati zvukove tuđinskih demona koji vrebaju na nas u trenutcima samoće, jedino ona ne dozvaljava da samoća postane osamljenost u kojoj Rusalkina ili Posejdonova djeca, danas oživjela u ponekim ljudskim nakazama mogu ovladati našim osjetilima i povući nas u bezdan oceana neznanja.
Vjernost prema samome sebi i prema drugima se krije u osjećanju osjećaja ljubavi u nama samima.
Vjernost i ljubav su nedjeljive jedna od druge, one izrastaju u predivan osjećaj istinskog postojanja. Gdje nema ljubavi nema ni vjernosti. Sjedinjene u zajedništvo one govore pjesmom volim te, trebam te, želim te i onda nam postaje jasno da je sve ostalo varka, zavaravanje prvo sebe samoga, a onda i drugoga.
Bez osjećanja osjećaja ljubavi bi i naša istina o životu bila samo varka života.
|
