dinajina sjećanja

subota, 31.01.2009.

Oda srcu. ne traži očima puteve srca već otvori oči i nađi svoj put vidjeti ćeš... vidjeti ćeš ljubav što miluje srca i srca koja cvjetaju ljubavlju vidjeti ćeš... vidjeti ćeš osmjeh što osvjetljava dušu i duše koje pale ugasle osmjehe ne traži očima puteve srca već otvori oči i nađi svoj put vidjeti ćeš... vidjeti ćeš svijet ljubavi i ljubav koja pripada svijetu vidjeti ćeš... vidjeti ćeš čovjeka koji čovjekom postaje i ljude koji se vole ne traži očima puteve srca već otvori oči i nađi svoj svijet vidjeti ćeš... Vajran (jedan virtualni prijatelj) Jutros slušam davnu melodiju You are my destiny i prisjećam se trenutka u kojem osjetih čudesne treptaje srca, nove tonove u dobro poznatoj elegiji životu, trenutka u kojem je počela renesansa starog sna. Hvala ti draga pjesnikinjo što si napisala pjesmu "Srcu u nedelju", šapućem Szymborskoj i govorim srcu. Hvala ti, srce moje, što ne okljevaš, hvala ti što me hrabriš, što me vodiš ka istini bez laskanja, bez nagrade, bez neke navikom urođene vrijednote. Hvala ti srce moje, jer iako imaš samo jedan treptaj u sekundi, svaki tvoj grč je kao otiskivanje broda u beskraj ocena, na otvoreno more, na put do sunca, do one daleke planete, do snova. Srce je možda ipak sveti gral, ta sveta vječno tražena posuda, jer u njemu otkucava naš život ritmom sna koji sanjamo. Srce je mjesto iz kojega, kao iz ovog jutra osvjetljenog čudesnim suncem istine, izvire nova krv našega života. Srce je katedrala našeg vjerovanja, ta malena- velika tvornica čudesa koja je stoljećima bila uzorkom graditeljima mnogih svetišta u svijetu. A to nisu samo ona mjesta gdje se ukazivao Bog ili Bogorodica, to su ona mjesta koja su nastajala prije mjerenja novoga vremena, to su ona mjesta koja su ostala netaknuta kroz vječnost, mjesta koja su se svojom energijom sva skupila u ovaj trenutak u kojem osjećam ljepotu nastajanja novog osjećaja. Srce hrani um, a univerzum čovjekova uma je središte univerzuma, primum mobile iz kojeg se razvio svijet u cijeloj svojoj ljepoti, iz njega se razvila energija s najvećom brzinom i najvećom snagom, energija koju nazivamo LJUBAV. U srcu, u tom najčudesnijem izvoru života se sakrio i izvor snova, u njemu su pohranjena sjećanja i sve sreće i sve tuge proteklih godina. Hvala ti, srce moje što me često razotkrivaš meni samoj, što me kritički promatraš, što me budiš iz noćnih mora i što me ponekad činiš posebnom u snu koji budna sanjam. Hvala ti srce moje što bdiješ nad mojim snovima, hvala ti srce što mi poklanjaš krila za let ka izvoru LJUBAVI, SREĆE I ŽIVOTA hvala ti srce moje!!!! Pišem odu srcu iako je to zastrajelo mišljenje, iako znam da sve što osjećam zahvaljujem čudesnim svezama u mozgu, iako mislim da je mozak tvornica snova i ljubavi, ja ne osjećam otkucaje mozga nego srca. Mozak ne osjeća, mozgom se osjeća, prolazi mi misao kroz glavu. Ali što ja to osjećam mozgom koji ne osjeća? Hvala ti, srce moje, što sam se jutros probudila pa iako se ovaj mjesec bliži kraju, iako je sutra nedelja, dan odmora, ova je nedelja prelazak u drugi mjesec, mjesec pobjede nad tugom i strahovima koji su mi u tebi trajali kao naizgled običan, svakodnevni osjećaj. Prisjećam se trenutka kada su zadnji trentci prošle godine prelazili u treptaje nove. U tom treptaju oka, u tom odkucaju srca se osjećajem nađoh u stolnoj crkvi u kojoj sam krštena. Pričinjalo mi se da netko svira orgulje visoko iznad oltara, pogledah u tom pravcu, ali za orguljama nije sjedio nitko. "Ovu simfoniju čujem srcem, ona je dio mog sna." pomislih i nastavih budna sanjati san o sebi kao svjetskoj lutalici, poželjeh u sebi oživjeti Odiseja ne prolazeći njegova stradanja, poželjeh zaustaviti vrijeme, poželjeh da mogu .......... I onda osjetih sjedinjenje sna i jave. U tom osjećaju se u tom trenu skupila cijela povijest univerzuma.To je bio trenutak čarobnog sjedinjenja sa novim osjećajem, osjećajem SLOBODE, osjećajem koji je izrastao iz jedne jedine rečenice, njegove rečenice: "Rekli su mi da ću živjeti" U tom trenu, u sekundi koja je najavila ulazak u novu godinu osjetih kako mi beskonačnost i vječnost postaju spoznatljive. Svitanje nove godine zaustavljeno u trenutku spoznaje je postalo maglovita slika do tada neviđenog, čudesna slika koja se širila i mjenjala nijanse boja oblikujući uvijek nove prostore. "Ovo je početak svijeta." pomislih zasljepljena ljepotom, još uvijek nespoznatljivog, čuda koje se upravo događalo u mom srcu. Vidjeh kako prolaze stoljeća, smjenjivaju se ratovi i primirja, rađaju i umiru velikani snova. U tom divovskom trenutku se skupiše sve tvorevine svih ljudskih umova i stvoriše beskrajno kraljevstvo slobode. Nedogled sreće se širio snagom mojih misli koje su se sjedinjavale sa snovima praotaca i očeva čovječanstva. U mimohodu slavnih prepoznah oči boje sna u likovima koji su uvijek obilježavali epohe. Bio je pastir, filozof, znanstvenik, pjesnik, bio je misao, spoznaja i ljubav, bio je san i java u tom trenu beskraja i slobode. Sve je bilo nestvarno, ali dodirljivo u isto vrijeme. Vidjeh sitne strune univerzuma kako titraju u mojim mislima, začuh muziku sfera kroz koje sam prolazila. Pobratimstvo duša u univerzumu se događalo pred mojim očima i u meni. A melodija rečenice koju dobih kao najvredniji dar koji sam mogla poželjeti za ulazak u novu godinu, rečenice koja mi je dočarala ljepotu ovog novog osjećaja. "Ja ću živjeti" te tri magične riječi trepere još uvijek u mom srcu i zvuče kao zakletva i obečanje i pretvaraju ga u izvor bezgranične sreće. Jutros se prisjećam trenutka u kojem je stara godina odlazila i nova dolazila, prisjećam se tog raskrižja tuge i sreće, treptaja oka u kojem je ljubav dokazala svoju snagu, potvrdila istinu o životu i povela nas na putovanje čudesima ovog novog osjećaja slobode, osjećaja koji se ne može opisati riječima, osjećaja koji se samo može osjećati i živjeti kao renesansa i ljepota našeg starog sna.

petak, 30.01.2009.

Pjesnikinja i stvoriteljica snova. Dreaming of you, snovi o ljubavi i životu sjedinjeni u doživljaj predivne poezije pjesnikinje i stvoriteljice snova Dream- maker Šutjeti o tebi; pod kišobranom uzavrelih želja skriti otkucaje bila - glasni, preglasni zvuk pripadanja. Šutjeti o tebi; kovrčama što mirišu modrinom artikulirati bezglasjem samoglasnike tvog imena. Šutjeti o tebi ... otiscima tvojih dlanova, otkosima zrelih sutona, toplinom izgubljene rime... I dogodi nam se vrijeme kada dopuštamo ljudima, događajima proći mimo nas a da nas ne dotaknu; sklapamo vjeđe ne htijući vidjeti, zanemarujemo očito i dišemo samo zato jer disati moramo. Ponekada, tako, dopustimo vjetru života da nas ponese, otplovimo tko zna kamo, tražeći, želeći bolje. Putujemo, tako, cijeli svoj vijek i dogodi nam se da na trenutak zaboravimo kada smo i od kuda krenuli. Ti si onaj dio mene zbog kojega ću uvijek znati kako uistinu postojala sam u nekom vremenu koje se sada čini dalekim i nestvarnim. Svaki puta kada uđem u njen svijet uđem u neki novi san i onda budna sanjam. A kada draga mi virtualna prijateljica doluta u moj svijet onda se njeni komentari sjedine sa onim što sam pisala. Dream Maker mi je u trenu kada sam bila tužna i neodlučna napisala, "Jednom davno vjerovala sam kako su virtualna prijateljstva samo floskula, kako se "normalna" osoba ne može vezati za nekoga koga zapravo ne poznaje, s kime nikada nije bila face to face. Kakva pogreška ;) Pa ja sam normalna osoba, žena koja ima posao, obitelj, život izvan vituale, a ipak, vezala sam se za svoje virtualne prijatelje, radujem se s njima, tugujem s njima, razumijem svaku napisanu misao, živim u njoj cijelim svojim bićem. Dolazim u vaše svjetove otvorena srca, vrijeme provedeno ovdje s vama, nikada nije uzalud utrošeno. Ovdje sam naučila kako je prijateljstvo beskompromisno, ono ne poznaje granice stvarnoga, niti priznaje odredbe poput "živog" i "neživog" druženja. Ljudi koje sam susrela ovdje bili su mi najsnažnija potpora kada mi je bilo teško, bili su i jesu iskreni kritičari onoga što pišem. Zahvaljujući vašim toplim, srčanim komentarima i ja sam povjerovala da moja poezija nije tek puko piskaranje i usudila se otići korak dalje, ponuditi je izdavačima. Moja prva zbirka poezije je već odavna ugledala svjetlo dana, a to mogu zahvaliti bezgraničnoj potpori upravo svojih virtualnih prijatelja. Volim ovaj kutak našega neba i sretna sam da si tu, da ćeš ostati tu. Grlim te srcem, draga Dinajo." Kao komentar na moj tekst o državi sunca ostavila mi je ove svoje stihove. Ogrubjelim prstima pravim oblike od maglenih oblaka laži i darujem ih strancima što ne znaju puta niti poznaju staze koje do mojih snova vode; ( nagrada za neuspijeh ) livadu trnovitu po kojoj moja stopala ispisuju život oni ne umiju prijeći, pretiha im je tišina, predaleka daljina; slutnja i nagovještaji labirint su neprohodni. Ti, ti ništa nemoj, i nikakve pokrete nemoj; sve šuti i nista riječima, budi i ostani, pričaj a ne izgovaraj, voli svim nervima i svom snagom, Znati ćeš, ako si onaj za kojega na mojim dlanovima razlijeva se vječnost, ti ćeš znati kamo trebaš poći (jer tako to biva kada ljubav pronalazi dom) "Ne znam zašto sam poželjela ostaviti ti ove svoje stihove kao komentar. Možda stoga jer je moje srce u ovoj tvojoj Državi sunca pronašlo dom, jer znam kako ću, ma kamo pošla, ovdje doći uvijek, ponovno" piše Dream- Maker na kraju svog komentara. Draga stvoriteljice snova tvoji stihovi su zrcalo tvoje predivne duše i na svakom napisanom i poklonjenom ti od srca hvala. Ti sve tako lijepo kažeš stihom i ja onda uistinu vjerujem da se u tvojoj poeziji krije i moja istina o životu .

utorak, 27.01.2009.

Bitno je očima ne vidljivo. Ako voliš jedan cvijet koji se nalazi na nekoj planeti, slatko je noću gledati nebo.Sve zvijezde su rascvjetane. Kada budeš gledao nebo, noću, budući da ću ja stanovati na jednoj od njih,budući da ću se na jednoj od njih smijati, to će za tebe biti kao da se sve zvijezde smiju.Ti ćeš imati zvijezde koje se znaju smijati! A kad se utješiš jer čovjek se uvijek utješi bit će ti drago što si me upoznao. Zauvijek češ mi ostati prijatelj. Poželjet ćeš se smijati sa mnom. Otvorit ćeš katkad prozor, onako iz zadovoljstva.Tvoji će se prijatelji čuditi kad vide kako se smiješ gledajući nebo.Ti ćeš im tada reći: Da; zvijezde me uvijek tjeraju na smijeh! Mali Princ Pogledah u nebo i nasmiješih se tom čudesnom beskraju. Na granici između jučer i sutra u trenutku spokoja vidjeh kako se sjedinjuju nebo i voda i spoznah da to što vidim, uistinu vidim srcem i da budna sanjam. Stajali smo na obroncima sreće još nesvijesni vremena koje nas je u sreći sjedinilo. Iznenada se pred nama se otvoriše vrata velikog mora i mi zakoračismo u zajednički san. Jedna velika rijeka uranja svojim rukama u plavičastu pučinu, a oči neba se zrcale u toj ljepoti. Tu na delti nekog nepoznatog svijeta vidjesmo sebe u odorama neke druge epohe. Znali smo da smo to mi iako je prostor u kojem smo trajali sličio na strane, nama do tog trena daleke, mitove. "Ovo je zemlja faraona" reče on. "Mit kaže da je ovdje rođeno vrijeme" šapnuh. "Ovdje su bogovi drugačiji nego na našoj strani Mediterana" reče on "Samo izgledaju drugačije, ali Heredot je na svom putovanju upravo ovdje sjedinio vjerovanja u Grčke, Rimske i Egipatske bogove." prisjetih se naučene lekcije iz vremena izrastanja. "Ovdje bogovi imaju drugačija lica" ustraje on. "Ovdje je rođena Izis, boginja koja je rodila vrijeme." "Zar je ona bila prije vremena?" on je bio uporan u svojoj potrazi za istininom početka. "Ona je bila sve. Ona je kvantno stanje iz kojeg se izdigao čovjek, ona je majka nad majkama, ona je u Sofiji i Mariji, ona rađa, čuva i bdije nad vremenom i prostorom koji iz nas nastaje." rekoh i gledajući u osmijehe neba pokušah produljiti taj trenutak ljepote. Pričnjalo mi se da među treperavim očima beskraja vidim najsjaniju zvijezdu među zvijezdama, onu malenu planetu na kojoj sunce nikada ne zalazi. On je šutio, a zvijezda zatreperi novim sjajem. "Pogledaj ljubavi Mali princ, svojim vječnim trajanjem u našim životima, potvrđuje moje riječi" šapnuh da ne razbijem tišinu. "Nebo nad tvojim čelom se uistinu smije" reče on zaobilazeći kao i uvijek priču o Malom princu. "Srcem se uistinu bolje vidi" ponovih ovu već pomalo otrcanu rečenicu, misao koju pamtim već godinama. "Uvodiš me u bajku, a krenuli smo u mit o rađanju vremena" pobuni se on već malo nestrpljivo. "Mali princ je i bajka i mit i istina" ustrajah. "Više mi se sviđa Kafkina priča o zamku." tvrdoglavo će on. "To je depresivna priča i preteška za ovaj trenutak sreće" neodustah od ljepote. "Mali princ je nemilosrdno eksploatiran, korišten u trenutcima ljudske nemoći. njegove misli koriste i oni koji nikada nisu shvatili njegovu poruku." smiješeći se reče on. "Ni Kafkinu poruku mnogi nisu spozanali. Josef K. nije uspio pronaći dvorac sreće u svom srcu. Mali princ nam je pokazao put ka planeti na kojoj sunce ne zalazi, planeti na kojoj cvijeta cvijeće sreće" ostah dosljedna svom vjerovanju. "Tko sam ja u ovoj tvojoj priči?" upita me on pogledavši u nebo. "Ti si MALI PRINC I JOSEF K. ti si vječni tragač za spoznajom, ti si suprotnost koja stvara harmoniju, ljubav koja otvara vrata istini, bez tebe nebi bilo ni mene." šapnuh smiješeći se "Kako me zovu ovdje na obali velike rijeke" ustraje on prekidajući moj pokušaj da promjenimo mjesto trajanja. "Velika rijeka u proljeće postaje more po kojem plove gradovi kao otoci Egeja. Iz njene dubine je Izis spasila ubijenog Setovog brata Ozirisa. Tako je iznjedrena ljubav iz koje se rodilo vrijeme" "Sjedinjenje misli i osjećaja, ujedinjenje nietzscheanske apolonizijsko- dionizijevske spoznaje je nastala ljubav iz koje je rođeno vrijeme. Diana i Bachus, Izis i Oziris, ti i ja u bajci i mitu, u tisućljetnoj filozofiji, u trajanju među zvijezdama, u vječnom snu na malenoj planeti na kojoj sunce nikada ne zalazi, tu na toj planeti vjekuje ljubav." reče on. "Ti i ja u odkucaju srca, u treptaju oka, u beskraju sna,u prostoru prije prostora, u vremenu prije vremena, iza i ispred vrata vremena, našoj planeti, u našem godišnjem dobu i našoj strani svijeta." rekoh. Stajali smo na obroncima sreće, u velikoj rijeci su se zrcalile oči neba, zvijezde su nam se uistinu smiješile i mi spoznasmo da je bitno očima ne vidljivo, osjetismo odkucaje srca, pronađosmo skriveni zamak u dubini duše, toj malenoj planeti na kojoj sunce nikada ne zalazi i počesmo živjeti svoju istinu o životu .

subota, 24.01.2009.

Prijateljima iz svih mogućih razloga. Nježni tonovi Chopinove balade i stihovi Vesne Parun sjediniše u meni želju da ponovo pišem o ljubavi i prijateljstvu. BALADA Neka se zna da nismo oduvijek nesretni: ima čas kad ljubav i život postanu jedno. U crnom kamenu može se pročitati san zemlje. U kapi kiše na listu mrke smokve svečanost ljeta trajala bi stoljeća i sunce nikad ne bi silazilo iza golih smežuranih brda. U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi skriva se neveseli i mirni smisao svijeta. S njegovim blijeđenjem i mir je zašao, srce ga ne može graditi iznova. I misao je nemoćna da ga traži u mržnji stvari što jedna drugu poriču. Vrijeme, zašto puštaš da te mjerimo našim čelom koje je prestalo žudjeti. Ljubavi, i tebe smo izmjerili lažnom mjerom poljuljanog svijeta. U glavi mi je panoptikum želja, kao u muzeju voštanih figura cijeli se svijet sakrio u orahovu ljusku dok Rimbaud- ova pijana lađa jedri pučinom velikog oceana sna. Čujem jauk vječito progonjenog ljudskog rebra i olujno tužno zvono dok nad morem svjetle tri sunca, čudna trodimenzionalnost čovjekove sudbine, ljudska nemogućnost uzdizanja ka beskraju sna. Ljubav zgusnuta u ništa postaje svijesna svoje tragične ekliptike. Iznenada iza tame horizonta izranja četvrta svjetlost, svijetlost etičkog postojanja, svijetlost nad svijetlima. Orahova ljuska raste ka tom svjetlu spasenja, ispunja prostor sjedinjuje sve svjetlosti u sunčevu elipsu, u život tako jednostavan i lijep. Ta mala drama svijesti, proživljena srcem, ta svjesno doživljena bol nas čini "stvaraocima trenutka". Zgnječeni u svojoj boli, pritisnuti bezumnom vrtnjom nevidljivih strahova, često se držimo jedan drugoga, zaprepašteni, nesretni, nesposobni da odpustimo, da oslobodimo, da dozvolimo srcu da diše. Pitam se zašto je to tako, je li to možda je zbog straha od prestanka te vrtnje ili je zbog nepresušne brige o samoodržanju naši život izrastao u moralni, idejni i osjećani kaos. Nismo u stanju zgrabiti tvorca sudbine u svoje ruke, ne znamo što trba učiniti. Što nam onda preostaje? Samosažaljenje? Da, tugovanje nad životom, zapisano u kao balada u kamenu. Mnogi tvrde da im život izmiče iz ruku, da ih prijatelji izdaju, da se negdje sklapaju urote, a ne pokušavaju postati svijesni života i njegovih i svojih apsurda. Oslušnimo, zavirimo u dubinu sebe sama, zaboravimo na trenutak detalje da nam ne izmakne cjelina, učinimo to sada da ne odživimo život ne živeći ga. Kada spoznamo tu nemilosrdu vrtnju pijane lađe našeg postojanja, vrtnju u kojoj smo izgubili kormilo, tada treba skočiti u ono veliko uzburkano ništa u sebi, u svoju dušu, u kakvoću svijesti o sebi samom. Bez diskurzivnog razmišljanja, pokušati osjetilima i osjećajima, osjetiti osjećanje osjećaja, unutarnju vatru svoga postojanja. To znači, u tom posljednjem trenu prije nego je naša pijana lađa počela tonuti, postati svjestan sebe i jedan drugoga. Tada zajedno zaroniti u san, roniti, roniti sve dublje, biti svjestan da smo bili blizu tonjenja, blizu potonuću, toliko blizu da smo ga skoro doživjeli, a onda sa osmjehom u suznom oku pogledati u sunce i dozvoliti ljubavi da krene na svoj put oko sunca i doživi svoju sretnu ekliptiku. U "Pobratimstvo lica u svemiru", Tin nam je stihom dočarao taj zadnji krik duše kada se shvaća gola istina i kada se svi sa svima u panici uhvate za ruke. Zašto samo u panici, zašto tek onda kada netko počne tonuti? Možda se odgovor krije u stihu, iz zbirke soneta Vesne Parun "Salto mortale" " A kad na vrijeme padne rđa, i zidine se ispod Srđa utvarna nasite sjaja….." i evo ja osjetih pod zamišljenom dugom apstraktno vrijeme, sat u sunčevom sjaju, minute u povjetarcu, sekunde u kapljicama kiše. Klatno sunčanog sata nad nama kaplje sreću treptajima te čudesne energije, duginim bojama i vremenom prijateljstva. Pod klatnom tog sunčanog sata spoznah da budućnost ne postoji, ona je tek neprestana opomena o promašenom trentku, ne proživljenom treptaju oka, ne pruženoj ruci, ne saslušanoj boli u neizovorenoj riječi utjehe PRIJATELJA PRIJATELJU. Vrijeme prijateljstva, ljubav i istina o životu se jutros sjediniše sa odkucajima moga srca u baladu prijateljstvu.

četvrtak, 22.01.2009.

Blaženo jutro koje padaš.... Blaženo jutro koje padaš sa snopom svjetla u tu sobu, već nema smrti da mi zadaš, no vrati ljubav ovom Jobu. Pritajena opasnost za svakog čovjeka je da postane žrtvom tuđih zlih misli. U misaonom dijalogu s vama dragi moji prijatelji često se izgubim u rijeci vaših misli, jer vaše misli dragi moji su ovih dana bile lijek mojoj uznemirenoj duši. Poezija je jedino što pruža otpor svijetu gdje svaka druga vrsta otpora bezizgledna. Poezija ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude, vapaja tuge, zraza sreće, ali ona postoji i postaje svjedokom naših unutarnjih refleksija. Sakrivena u svjesti poete, ona postaje njegova snaga, njegova volja, želja, ponekad neostvareni san. Moj san o stvaranju države sunca u ovom čudesnom univerzumu se jutros čitajući vaše komentare počeo ostvarivati. Odgovaram vam stihom. Toplina vaših riječi veliko nebesko more po kojem sve moje zvijezde vašim tragovima jezde. Jutros osjećam vjetar kao nježne ruke neba kao nježna milovanja. Upitah se jednom tko sam? što sam? sada osjećam da trajem u snu i u tragovima ove čudesne sreće i žedna pijem kišu te radosne suze neba i ne dam životu da ugasi ovo veliko sunce, prijateljstvo, LJUBAV. To je tvoja zemlja, pomislih, osjetih je u sebi i sretna sam, beskrajno sretna. Vi dragi moji prijatelji i moja istina o životu to je uistinu DRŽAVA SUNCA.

ponedjeljak, 19.01.2009.

Čemu sve ovo? Pitanje s odgovorom na kraju teksta. Cat Stevens - Morning Has Broken Jutros, 20. 01. 2008. slušam ovu predivnu melodiju i prisjećam se stihova koje sam pisala u vremenu oluje ruža u mom srcu. Zavoli dan u kojem se budiš........ Dok se svitanje bori sa ostatcima tame i ona daleka svjetlost skida ljepotici noći srebrnu haljinu ja stojim na obali sna i prisjećam se njegove ljepote....... Zavoli dan u kojem se budiš šapuće mi mjesećina pri odlasku zavoli misli i sjećanja šapuće mi sijač zvijezda zaboravljenom muzikom tuge, dozvoli srcu da diše, šapuće mi krilati konj koji me je noćas nosio u daljine........... Za mrkim čempresima dime se iskre ljubićastog svitanja Pred mojim snenim očima izrasta zdenac s krilatim Amorom od kamena koji nijem još uvijek sanja. Zavoli dan u kojem se budiš, ruke sijača zvijezda još uvijek prebiru po harfi tiho, još tiše zvuci tuge postaju cvrkut ptica, miris jasmina pred mojim prozorom........ ljepota dana u kojem, u kojem još snena pozdravljam Danicu i volim............. doista volim dan u kojem se budim.. Kada sam otvorila blog i nazvala ga "Odmor za umorna srca", željela sam pisati o ljubavi, željela sam tu čudesnu energiju pretvarati u misli koje će u blogosferi buditi osjećaj ljepote postojanja, širiti se kao dobročudni virus, postajati veze među nama, sjedinjavati nas u ovom virtualnom univerzumu. Nadala sam se da ću uspjeti povezati srca u beskonačnost osjećaja koji jednostavno nazivamo prijateljstvo. A onda neki dan dobih, kao odgovor na moj tekst o LJUBAVI, od drage blogoprijateljice, ovaj komentar. promatram, razmišljam , 15.01.2009. u 21:16 Draga blogo prijateljeljice OBAVJEST sam dobila na mom blogu, zadnjem postu od blogera potravlje moje. Evo što mi je on napisao, bog! pozdrav urednici bloga i svim čitateljima na mom blogu je jedan čitatelj promina bloga ostavio komentar koji se tebe dotiče, a glede prominjske tekuće problematike, pa te o tome želim izvjestiti. autor komentara je anoniman. sviđa mi se pisma od druga pabla. (potravlje moje 15.01.2009. 15:33) a onda je slijedilo vrijeđanje i prijetnje koje su mi sledile krv. Upitah se zašto je to tako, čemu sve to služi, koga to usrećuje? Zar se ne susrećemo u ovom svijetu da podijelimo misli, sudjelujemo u tuđim razmišljanjima, djelimo ili se ponekad i ne slažemo sa mislima drugih, vodimo misaone dijaloge? Zašto je potrebno proklinjati, vrijeđati, čak i prijetiti? Ne, na to pitanje nema odgovora, odgovor se krije u onima koji pišu takve prijetnje. A onda još jedno iznenađenje. Od jučer nedostaje na mom blogu logotip fotografija. Pogledah druge, već davno objavljene, tekstove i vidjeh da na mnogim od njih isto tako nedostaju fotografije. Maknute su bez objašnjenja i bez dijaloga, jednostavno odstranjene bez upozorenja. Poslala sam e- mail poštom uljudno pitanje redakciji bloga: Gdje i zašto su nestale fotografije sa mnogih mojih postova? Nisam dobila odgovor, ali evo danas, 20. 01.saznah da nitko nikada nije dobio odgovor od redakcije. Prijatelji su me uvjerili da je to samo tehnička greška i ja im vjerujem. Samo sam tužna, nisam uspjela ostvariti ono što sam naumila. Ili sam možda previše željela? Zar je želja za stvaranjem DRŽAVE SUNCA, u kojoj će naviše svećenice biti LJUBAV i PRIJATELJSVO, uistinu samo UTOPIJA? Dragi moji blogoprijatelji imam nekako osjećaj da je došlo vrijeme da se oprostim od BLOGOSFERE, moja misija u ovom svijetu nije urodila plodom, nije ostavila željeni trag u ovom virtualnom univerzumu. Žao mi je jer sam u ovih nekoliko mjeseci upoznala mnogo dragih ljudi, neke čak i osobno upoznala, naučila mnogo čitajući vaše tekstove, sudjelovala u vašoj sreći i u vašim tugama, bila sretna kada ste vi sudjelovali u mojoj boli, radovali se mojoj sreći. Posjećivat ću vas, ostavljati komentare, sudjelovati dalje u vašim mislima. Zbrkane su moje misli, moji prsti jednostavno slijede osjećaje pa sam ovo napisala bez nekog koncepta. Nadam se da je tekst razumljiv. Ovom vječnom melodijom, koja nas podsjeća na ljepotu ljubavi i neostvarenu sreću njenog trajanja, vas pozdravljam dragi moji virtualni prijatelji. Dodatak: Utorak 20. 01. 2009: Moje pitanje iz naslova Čemu sve ovo? se jutros ponovo vrti u mojoj svijesti. Čitajući vaše komentare upitah se jutros hoću li svojim odlaskom iz blogosfere učiniti nešto za boljitak ovoga svijeta? Ma tko sam ja da si umišljam da bi se mojim odlaskom nešto promjenilo? Uh koliko li osobne umišljenosti otkrih jutros čitajući ponovo ovaj jučerašnji tekst!!!!!!!!!! Mea culpa!!!!!! Uskliknuh jutros i zavolih ovaj dan u kojem se probudih iz noćne more prošlih dana i osjetih želju da taj osjećaj podijelim sa vama dragi moji virtualni prijatelji. Svim čitaocima mojih tekstova se zahvaljujem pjesmom o ljepoti jutra , zahvaljujem se onima koji samo navrate u prolazu i ne ostave trag, svima vama želim ugodan ovaj dan i SREĆU i pozivam vas i sebe da spoznamo i osjetimo svatko svoju ISTINU O ŽIVOTU ! Kada je uistinu osjetimo, kada je znamo vrednovati onda znamo cijeniti i poštivati tuđu istinu. Dodatak II srijeda 21. 01 Zavoljeh jutros dan u svitanju nekog davnog sna i sada u sutonu spoznah da su moji dragi virtualni prijatelji imali pravo. Radilo se o tehničkoj greški. Izgubljene fotografije su se vratile na svoja mjesta. Hvala tehničkoj službi blogosfere!!! Hvala i vama dragi moji prijatelji, hvala vam na komentarima, hvala vam što ste razumjeli moje neraspoloženje, hvala vam od srca!!!! Uistinu sam mislila da vam nemam više što reči. Odslušah ovu predivnu Balaševićevu baladu o odlasku i sada je želim podijeliti s vama. Kad odem, ali ja želim ostati još malo jer toplina koju osjetih jutros čitajuči vaše komentare je osjećaj tuge u ljepotu prijateljstva. I sada shavaćam, jednom davno pročitanu, definiciju o prijateljstvu, prijateljstvo nam nitko ne može uništiti, ako sami nismo destruktivni. Prosturdirah ponovo Fromm- ovu anatomiju ljudske destruktivnosti i tuga i nezadovoljstvo se rasplinuše kao balon od sapunice. Jutros osjetih čudesan mir u sebi i postadoh sigurna da je prijateljstvo u blogosferi najbolja terapija protiv nesretnih stanja.

subota, 17.01.2009.

O vjernosti i ljubavi....... "LJUBAV JE najvredniji biser univerzuma, ljubav, ta čudesna boginja nevidljiva, nedodirljiva, neuhvatljiva i nezadrživa. Ljubav je život, igra svijetla i sjene, vječna i čudesna promjenjiva, prilagodljiva, neuništiva, nježna i snažna. Ljubav je uvijek lijepa kao suncem obasjani pjesak i morska pjena." Osnova umijeća življenja leži u sposobnosti kojom upoznajemo sebe, osjećamo ljubav u sebi, pretvoramo je u sebstvo i ostajemo vjerni upravo toj ljubavi. Tak tada možemo izgovoriti ove tri čudesne riječi JA TE VOLIM jer tada ih uistinu osjećamo cijelim tijelom. Zaboravimo u ovom trenu da je Platon Erosa, boga ljubavi opisao kao demona koji se uvlači u ljudsku svijest, zaboravimo njegovu gozbu iz koje je proizašla negativna konotacija erotike, ali sjetimo se Sokrata koji nam, služeći se mislima Diotime, svećenice ljubavi, govori o ljubavi. Pozivajući se na njeno iskustvo, Sokrat nam priča da Eros po prirodi nije bog, ali nije ni smrtno biće. On je nešto između smrtnog i besmrtnog, konačnog i beskonačnog. Njegova sudbina je vezana za njegovo porijeklo. Kao sin Pora, viška i izobilja i Pepeije, oskudice koja čezne za izobiljem, on je čas bogat i lijep, čas ubog, čas cvijeta, čas vene. Njegova priroda je izraz žudnje koja počinje u sferi čulnog i uspinje se preko duševnog do najvišeg, umnog saznanja. Tada ljubav uistinu postaje osjećaj kojem ostajemo vjerni. Ljubiti znači stvarati nezaboravne misli, znači te misli moći pretvarati u osjećaj koji ćemo pamtiti, o kojem ćemo moći govoriti, sjećanja koja postaju svjedokom osjećanja osjećaja i onog sudbonosnog trenutka u kojem su doživljeni. Ljubav oplemenjuje strasti, ljubav sjedinjuje nebo i zemlju, ljubav je koljevka muza, kaos vremena i ljepota sna. Kada i kako se rodila ljubav? Jeli to bio onaj čudesni trenutak otvaranja školjke i rođenja Venere iz pjeska i pjene ili je to bilo ono drevno duplo biće koje se jednoga dana raspuklo i izgubilo osobnost, ali je dobilo osjećaj vječne čežnje ka ponovnom sjedinjenju? Kako u ovoj današnjoj dvojnosti osjetiti drugu polovicu sebe samoga, kako spoznati svoju istinu u drugome? Jedino misao koja vodi do najvišeg stepena ljudskog saznanja postaje snaga etičkog uzdizanja ka pravom životu i postaje energija iz koje izrasta osjećaj koji nazivamo ljubav. Najviši smisao ljubavne čežnje se uzdiže iznad horizonta plemenitog djelovanja i ostvaruje se u neposrednom doživljaju praljepote. Ljubiti ljubav, osjetiti je u sretnom pogledu koji se ne zaboravlja, u misli koja će nas uvesti u onaj imaginarni dio postojanja iz kojeg ćemo crpiti svoju stvarnost i sanjati ljepotu života. Danas, slavimo Einsteinovu formulu i prihvaćamo činjenicu da je brzina svjetlosti konstanta brzine, da je ona osnova koja određuje odnos energije i mase i znamo da je čovjekov um spoznao njeno djelovanje i tako postao brži od nje i na taj način središte univerzuma, vječni promatrač i sudionik tog osnovnog procesa koji je stvorio svijet, ljubav i čovjeka u njemu. Rođena iz ništa u sretnom trenutku sjedinjenja nečega što je bilo prije energije, nekih dviju suprotnosti koje su se izdvojile iz kaosa tadašnjeg neznanja, Sofija postade dijete ljubavi, svjedočanstvo jednog davnog zagrljaja. Igrajući se svojim formulama kao dijete špekulama, mlado je svjetlo stvaralo eone, stoljeća, godine, dane i trajalo vremenom koje je nastajalo eksplozijama boja. Tamo gdje su se susreli svjest i svemir, indukcijom njihovog zajedništva, tu je nastala prekrasnim bojama oživljena, dimenzija našeg istinskog postojanja. Sazrijevajući u svom dobrom snu, svjetlo dijete postade svjetlost žena, ljepotica svjeta koji se iz nje dalje rađao. Mjenjajući haljine i dijademe u kosi svijetlost šeta i prede i tka najfinije niti iz kojih izrasta svijet. Izašla iz zagrljaja neznanja ona, koja je bila prije prirode, postade njena stvoriteljica, majka nad majkama. Tu je, na početcima prije početka, u plavkastom tračku istine, prvim osmjehom neba počeo nicati najljepši cvijet univerzuma Ljubav. Eros otkri tajnu suprotnosti koje ujedinjenjem rađaju ljepotu, nevidljiva Fortunina ruka, ruka boginje čuda i sudbine, povede svjetlost na beskonačno putovanje vremenom, izvede ju iz tamnog bezdana nečijeg davnog sna i ona, svijetlost, žena među božicama, božica među ženama postade ljubav, misao, snaga, vjernost samome sebi, hrana života. I možemo je nazvati raznim imenima, posvetiti raznim božanstvima jer ona počiva u svima nama i u svemu oko nas. Kao da nema početka ni kraja, krenuvši od tamo, gdje je još uvijek, ona je uvijek i tu. Ljubav je, aktus purus, vječna i neuništiva, vidljiva i nevidljiva, stvoriteljica i braniteljica našeg života u beskraju univerzuma. Jedino Ljubav može pobijediti prokletstva, ona može ušutkati zvukove tuđinskih demona koji vrebaju na nas u trenutcima samoće, jedino ona ne dozvaljava da samoća postane osamljenost u kojoj Rusalkina ili Posejdonova djeca, danas oživjela u ponekim ljudskim nakazama mogu ovladati našim osjetilima i povući nas u bezdan oceana neznanja. Vjernost prema samome sebi i prema drugima se krije u osjećanju osjećaja ljubavi u nama samima. Vjernost i ljubav su nedjeljive jedna od druge, one izrastaju u predivan osjećaj istinskog postojanja. Gdje nema ljubavi nema ni vjernosti. Sjedinjene u zajedništvo one govore pjesmom volim te, trebam te, želim te i onda nam postaje jasno da je sve ostalo varka, zavaravanje prvo sebe samoga, a onda i drugoga. Bez osjećanja osjećaja ljubavi bi i naša istina o životu bila samo varka života.

četvrtak, 15.01.2009.

Nema ničeg ljepšeg od ljubavi... Algernon Charles Swinburne (5. April 1837 London; † 10. April 1909 London) je pjesnik viktorijanskog vremena. Iako je njegova poezija u ono vrijeme okarakterizirana kao sadomazohistična i jedno vrijeme čak bila i zabranjivana, "THE LEPER " je pjesma koja u meni budi osjećaj bezgranične ljubavi. Čitajući jučer Miškovu priču sjetih se te pjesme. Evo sada sjedim za računalom, slušam Carl Orff- ovu Carminu Buranu i sjedinjujem u sebi srednjevjekovnu liriku i novo nastalu glazbu koja je posvećena božici Fortuni. Sreća i ljubav, ljubav i sreća sjedinjene u ovo što nazivam život. A onda osjećam tugu i strah i šapućem u vjetar, nešto nedohvatno, nešto nadnaravno se nadvilo nad život tvoj i moj ljubavi moja. Stihovi Swinburne-ove pjesme mi potvrđuju osnovnu misao, ljubav je jedini osjećaj koji me u ovim danima uvodi u lakoću postojanja i ja čitam prastaru pjesmu punu ljubavi bez truna sreće. Iz tonova carmine burane mi se smiješi FORTUNA i ja šapućem otvorena srca: Nema ničeg snažnijeg i ljepšeg od sreće u ljubavi ljubavi moja!!! Pjesma "Gubavica" je predugačaka i ja sam je malo skratila, ostavila sam samo stihove koji govore o ljubavi koja prašta sve. Nema ničeg ljepšeg od ljubavi, U to sam uvjeren, ni vrelo skriveno Ne prija tako kad iz njega možeš piti I ja i ona to dobro vidjesmo. Služio sam je u dvoru kraljevskom. Posluživah je vinom i rijetkim vrstama mesa Osim želje da je među obrve cjelivam, Ništa mi drugo na umu ne biješe, ni san ni hrana . Prezir puki, Bog to zna, gajila je ona prema meni, Pisaru jednom, koji ni slavan ni lijep ne biješe, Koji je kukolju svoju slugansku povlačio da vidi Usne njene napućene i ljubavlju ispunjene uvojke....... Nema ničeg ljepšeg od ljubavi , U to sam uvjeren, ni jantar iz ledenog mora, Ni plodovi pod nježnim pokrovom skupljeni: I ja i ona to dobro vidjesmo. Mene raduju misli tri: Prvo se smilujem i razmišljam o tome O zlaćanoj kosi tog viteza kojeg ona zavole, Čija usta ona tako cjelivati htjede. Prisjećam se potom onog zalaska sunca Kad mu pokazah tajne pute Do rešetki njenih i kakve ona Umilne riječi tada izreče. Hladne srsi struje pri pomisli na nožice te, Obje na dlan moj mogle bi stati, Čudom nekim tijelo dragane moje U stanju bijaše da uspravno stoji. "Prijatelju mili, nek ti Bog zahvali i tebe milodari Čedna nisam ni stida oslobođena, Ne mogu me ranjavati pogledi njihovi Radi slatkog greha moga koji njih tako zgražava." Prenosim vam riječi njene doslovno Ona, sjedeći na ivici postelje, Dodirujući noge svoje, reče sve, baš tako Ja rekoh, slađe od svega ovog nešto je treće. Bog koji vrijeme stvara i uništava Ne mjenjajući ništa, Bog vječni, Tijelo njeno umilno bolešću preobražava, To tijelo zaljubljeno, gde biće njeno boravi. Ljubav je slađa i milija Od grla golubice, spremnog za gugutanje Izvratiše se svi, pade na nju kletva, Za ništa je oni protjeraše....... Da, njemu, u čijem zagrljaju cijele noći Grozničava tijelo njeno podavaše se, Tijelo po kojem su rasuti celovi strasni, crveni i bijeli, Ne bijaše teško da je kužnu odbije od sebe. Sklonih je u ovu kolibu od lese, Služih je vodom i hljebom siromaha Radi užitka što je cjelivam među obrve Iz trena u tren bijahu blizu umiranja. Hljeba nestade; ne osta nam ništa osim vode iz bunara I nakupljene trave i po koje sjeme Toliko sam, cjelivajući je, uživao ja, Da malo brinuh na san i objede....... "U miru me ostavi, molim ti se, Odavde kreni, pusti me da me smrt pokosi." Ona tako govoraše, a njene bi usne zastale, Ka mojima okrenute, i stala bi ona plakati. Ja rekoh, "Razmisli sama kako je trajala Ljubav u nama, što smo oboje postigli tako. Da,l da dušu ogolim sada? Ne dao Bog da učinim to". Šest meseci jad me skrhava, nije mi znano Da ,l je sve dobro prošlo, sve kazano kako treba Ni jedna riječ ni djelo plemenito zaboravljeno. I te kako plemenita ona bijaše, a sebe radi ponajmanje, Da bi dušu odjednom ispustila, a kada bi Usta njena stisnuta dah udahnula i pomakla se, Zaboravljeno nešto mogao sam vidjeti. Šest meseci, a ja nepomično sjedim stežući Dvjema hladnim rukama njene dvije noge ledene Kosa joj je posjedla, pola ostaci zlaćani, Uzbuđuju me dok je ljubim, žari me. Kad vidim tužno lice njeno, kostiju Upalih, ljubav me celog opeče, izjede Bjes me hvata kad ugledam obrvu njenu oronulu, Koju nekad ljubičasta boja carska obasjavaše. Ona reče, " Prema meni postupaj lijepo, Stid me sve više zamara, umrijeću Ako ništa ne izustiš" baš tako reče A sada, sada je mrtva ona, i grijeh je gurnut u stranu Da, mučio ju je tada, bez sumnje, Sav prezir njen prema meni u prošlosti Ah, da je nikad ne poljubih. Gle Kako bijes božiji od čoveka ludu napravi! Ona bi me možda malo i voljela, Da sam samo prema njoj bio smjerniji Ona nije znala da može sramota Ljubav novu začeti, sramota njena baš to učini Ljubavi mojoj sve sam bliže, Zadobivši za tako bjednu uslugu Ljepotu njenu i sve ono što uz to ide, Lice njeno i milost svu . Da, dok sam bdio nad njom sve bijaše tako, Ljubav se stara u korjenu držala, to znam Znam, stari prezir je sve više jačao U srcu njenom, pomješan sa tugom. Sve me ovo zaslijepi: Pred njom sada možda je Saznanje neko više, još uvijek gori Pitanje staro....." Što je ljubav? LJUBAV JE OSJEĆAJ OSJEĆAJA, LJUBAV TA ČUDESNA DROGA KOJU NESVIJESNI NJENE SNAGE UDAHNEMO PRIJE ROĐENJA, LJUBAV JE NAJVREDNIJI DAR PRIRODE, LJUBAV JE KORIJEN iz kojeg je niknula klica koju nazivamo ŽIVOT. Jedino u što, u ovom treptaju oka, uistinu vjerujem je moja, životom, čitanjem, učenjem spoznata istina o životu . Za moju istinu o životu ja sada podižem čašu i nazdravljam njemu, vama i sebi i slušam Olivera koji mi pjesmom govori: Ako izgubim tebe ljubavi moja, ja izgubit ću sve.

utorak, 13.01.2009.

Imaginacija ljubavi u izmišljaju ljubavi. Čizme od španjolske kože Isplovljavam, dragi, u samo jutro Kad zora javi se rana O kakvom daru čelo ti sniva Onkraj oceana? Baš ništa ne želim, jedini moj, Što novac mogo' bi dati Samo se čistog i vrelog srca Za mene, ljubavi, vrati! Reci da l' zlato, ili pak srebro Nemirne misli me gone Negdje s planina oko Madrida Il' s obale Barcelone? Da noć mi daruje srebrne zvijezde Il' more blago s dubina Za poljubac tvoj jedan bih dala Tek to je radost, punina! No reci, što da pošaljem lijepo Jer možda se brzo ne vratim Nešto od mene, da lakše prođe Dok svijetom se ploveći klatim. Iznova pitaš, što na dar želim I samo srce me steže I jučer i danas, a tako i sutra Tek jedna me želja veže. I stigne mi pismo u samotnom danu S dalekog mora se javi: "Ne znam kada ću vratit se draga Dok ne sredim stvari u glavi." Zbunjeno tvoje srce je, dušo, Kad takve misli mi nižeš, Ljubav tvoja uz mene nije U zemlji je u koju stižeš. Neka te ponese zapadni vjetar Dok sivi se oblaci množe Španjolske čizme mi dragi podari Čizme od španjolske kože. Balada ljubavi, imaginacija ljubavi, LJUBAV u izmišljaju koji postaje izmišljaj ljubavi za kojom patimo, koju sanjamo, u kojoj postajemo pustolov pred vratima sna, molimo nemoguće, očekujemo neočekivano, želimo čizme koje će nas povesti u željeni svijet, čizme koje će nam omogućiti velike korake ka ostvarenju sna, a mi ipak ostajemo u svojoj imaginaciji ljubavi, u imaginaciji života i ne usudimo se osloboditi srce od okova nepovjerenja. I mislimo da stihovima vječne legende, stvaraoca balada, nezaboravnog Boba- a Dylan- a slijedimo svoju slobodnu volju i ulazimo u imaginarni svijet osjećaja koji nismo uspjeli u sebi stvoriti i griješimo, a onda molimo oproštaj, molimo za puteve koji će nas odvesti u spokoj najljepšeg osjećaja koji nam je priroda darovala. Neka te ponese zapadni vjetar Dok sivi se oblaci množe Španjolske čizme mi dragi podari Čizme od španjolske kože. Oslobodimo srce iz okova nepovjerenja i slijedimo zapadni vjetar. Tada čizme od španjolske kože, postaju čizmice za šetnju, čizmice koje nas uvode u svijet izmišljaja o ljubavi. Tada osjećamo Ljubav, osjećamo njene tonove, dodiruju nas njene oči i mi nestajemo u tom pogledu, topimo se u uzdahu, postajemo osjećaj, uzdah, trenutak, Ljubav. Maštajmo ljubav i dozvolimo tim izmišljajima da postanu istina našega života.

ponedjeljak, 12.01.2009.

Poezija vode Ispričat ću ti jednu davnu priču u tom će mi pomoći moja muza kol'ko se može kad se nekog voli i čudna kako je poezija suza. Niz tvoje lice sada teku rijeke za nećim dragim što bez traga ode a oči boje meda kriju lijepu tugu i neku čudnu poeziju vode Od mene samo sjećanje ti osta i jedna rijeka za ljubavi što vapi i nešto malo izmrvljena bola i čudna, ćudna poezija kapi. Dlanovi neba padaju sve niže i mrtva ljubav u osvit novog dana a sve su, sve su jači zagrljaji kiše i stara pjesma starih oceana Da ja sam umro i više me nema na mome grobu tek trubadur piše u tvojoj kosi tuga vjetra spava i čudna, čudna poezija kiše. Kada naš izmišljaj oživi u izmišljaju izmišljaja tada uistinu znamo da smo to mi. Maštarije su najljepši dio postojanja, to je onoj predivni svijet u kojem smijemo i možemo i trebamo biti samo mi, mi bez prošlosti u imaginaciji, u tim trenutcima, dohvatljive sreće. PD Ouspensky piše: "Maštarenje je nešto što je potpuno suprotno od ‘korisnih’ mentalnih aktivnosti. Opservacija dejstva zamišljanja i maštarenja čini jedan važan dio samo-proučavanja." A Gaston Bachelard, u svojoj knjizi "Voda i snovi" odabira četiri elementa: vatru, vodu, zemlju i zrak, da bi što bolje protumačio nastajanje i postojanje poetskih slika. Grci, koji su prethodili Sokratu, su u tim elementima vidjeli prapočela, a Bachelard je služeći se njima napisao metodološki kontekst za vlastito istraživanje poetike. Nadahnuto ih je imenovao "hormonima imaginacije". U svojoj knjizi je svakom elementu posvetio barem po jednu studiju. U Borgesovim "izmišljajima" se susrećemo sa krhkom tvari tlapnje, ljepotom poetskog izraza i vrtoglavom zbiljom. On je sjedinjujući izmišljaje svojim djelom podigao verbalni spomenik životu, spomenik koji je trajniji od mjedi. Naslov gornje pjesme, "Poezija vode" je već davno bio za mene izazov za razmišljanje o VODI, tom čudesnom elementu koji život znači. Voda osjeća, ona čuje, možda vidi, ali sigurno pamti informacije tvrdi nam današnja znanost i tu tvrdnju potvrđuje prikazivanjem zvučnih filmova u kojima kristali vode pri mjenjaju melodija, mjenjaju svoj oblik. Poslušajmo devetu simfoniju i zamislimo si ples kristala pri kojem treperave zvjezdice postaju devetokraki kristali. Kako voda zna da je ovo bila 9. simfonija? Voda oživljava, voda hrani, voda liječi, voda sjedinjuje nebo i zemlju, voda je život u životu. Iz mora odpleše do neba i tka oblake, a onda se kao suze neba vraća u rijeke i jezera, vraća se na zemlju biljkama cvijeću i čovjeku, a onda napuštajući čovjeka odlazi u rijeku, more, oblake. Voda svojim vječnim preobražavanjem i mjenjanjem oblika zatvara krug svog i čovjekovog postojanja. Dok živi u čovjeku, voda očito živi s čovjekom, sudjeluje u njegovoj svakodnevici, živi njegova raspoloženja, proživljava njegove osjećaje. Dakle prihvatimo vodu kao živo biće, neka ona bude Voda koja razumije, osjeća, pamti. Kada se ponovo vrati u prirodu, voda nastavlja proces autopoiese, proces dinamičke samoorganizacije svog postojanja i sjedinjujući se sa drugim molekulama vode i širi i izmejnjuje informacije zapamćene u vremenu kada je bila u čovjeku. Ovo je moje slobodno razmišljanje o znanstvenoj teoriji nazvanoj memorija vode. Tako ja sebi objašnjavam kako voda pamti tonove i kako voda osjeća i čuje razliku između ritma 7 ili 9- tu Bethovenov- u . simfoniju, prepozna ih i plešući svoj vječni ples oblikuje sedmero ili devetokraki kristal. Dok slušamo neku nama dragu melodiju mi budimo, možda u ovom trenu uspavane, kristaliće vode u sebi. Vltava ta čudesna voda sjedinjena u predivne, nezaboravne tonove vječne melodije budi u meni ljepotu postojanja. Voda u meni pleše, trepereći se sjedinjenjuje kapljicama rijeke i ja osjećam kako postaje homeoterapeut za cijelo moje tijelo. Voda, koju nosimo u sebi, tako postaje lijek koji sami svojim sudjelovanjem u poeziji vode stvaramo i sjedinjujemo se svaki sa svojom poezijom života kojom potvrđujemo sebi i drugima svoju istinu o životu. Slap ljubavi U dječjim i mladalačim snovima, potaknuta Cesarićevom poezijom, njegovom pjesmom "Slap", napisah ovaj pjesmuljak o ljubavi........Smije li se krasti ritam srca stvarnih pjesnika????????? .... "Ukrala" sam ideju pjesnika da izrazim svoj osjećaj.....krađa u poeziji je moguća, ali moramo uvijek navesti izvor iz kojega se napajamo da bi naši pjesmuljci dobili ozračja naše duše..... oni koji kradu, a ne priznaju da kradu, su kradljivci tuđih snova, a to je najtužnije svojstvo ljudskoga uma.........:-))) Iz morske pjene i sedefa iznjedrena u bisere pretvorena, ljubav ta božanska niska prosu slap ljepote svjetlucave kapljice sreće, božansih ruku djelo, te slavljene, oslikane i opjevane ljepotice ljudske dobrote. Slap Teče i teče, teče jedan slap; Što u njem znači moja mala kap? Gle, jedna duga u vodi se stvara, I sja i dršće u hiljadu šara. Taj san u slapu da bi mogo sjati, I moja kaplja pomaže ga tkati. U daljini vječnoj, utopljen u nebeske skute mjesec taj pustolov noći s perlama se igra i ljestvama svetim, slijedi tajnovite rute i možda nesluteći prelazi drevne Jakobove pute. U beskaju vječnom, u plavetnilu snova, u bisernom dvorcu eonima znana, milenijima okrunjena, zvijezdana i sjajna ljubav svojom moći bisreni slap poklanja putnicima noći. Biserna niska, iz sedefa ljepote u ljepotu iznjedrena, početkom svojim dodiruje kraj, ouroboros, simbol sjedinjenja, čeka na osjećaje snene da sunčana joj otvori vrata za sve one duše i sva srca ona u kojima sjećanja ne postoje. Nebeska rijeka, čudesni slap snova, niska pjesnikove duše, bljesak jedan u čudo slijeva iz kojeg uistinu izrasta iskri slap, a u ljepoti božjega oka opijena uživa ponajmanja, samosvjesna, ljudska oživjela kap. Biserni je dvorac, univerzum svijesti. perle se u nisku slažu redom na tom Jakobovom putu će se putnici na ljestvama sresti i sve će se događati božanskim slijedom. Iz morske pjene i sedefa iznjedrena ljubav, biserna kap božje ljepote postade znak ljudske dobrote.

subota, 10.01.2009.

O zvijezdama, ljudima i beskraju! <"Svi ljudi imaju zvijezde, ali one svima ne znače isto. Za one koji putuju zvijezde su vodiči. Za druge, one su samo male svjetiljke. Za učenjake one su problemi. Za mog poslovnog čovjeka one su bile zlato. Ali sve te zvijezde tamo šute. Ali ti, ti ćeš imati zvijezde kakve nitko nema...¨" "Što hoćeš reći?" "Kada budeš gledao nebo, noću, budući da ću ja stanovati na jednoj od njih, budući da ću se na jednoj od njih smijati, to će za tebe biti kao da se sve zvijezde smiju. Ti ćeš imati zvijezde koje se znaju smijati!" I ON SE PONOVO NASMIJA. "A kad se utješiš (jer čovjek se uvijek utješi) bit će ti drago što si me upoznao. Zauvijek ćeš mi ostati prijatelj. Poželjet ćeš da se smiješ sa mnom. Otvorit ćeš katkad prozor, onako, iz zadovoljstva...Tvoji će se prijatelji čuditi kad vide kako se smiješ gledajući nebo. Ti ćeš im tada reći: DA, ZVIJEZDE ME UVIJEK TJERAJU NA SMIJEH! A oni će misliti da si lud. Baš sam ti podvalio..." I ON SE OPET NASMIJE." odlomak iz bajke za odrasle "Mali princ" "Mi naslućujemo beskonačnost našeg neznanja tek onda kad spoznamo nemjerljivost zvjezdanog neba" je misao koja dokazuje našu znatiželju, čuđenje i vjerovanje. Dok u toplim ljetnim noćima promatramo beskonačnost svemira, kupamo u srebrenoj mjesećini i brojimo treptaje očiju neba, mi se u isto vrijeme pitamo koliko se još tajni krije u tom beskraju. Svitanje je granica na kojoj iluzija beskraja nestaje i mi postajemo svijesni skučenosti prostora u kojem živimo. Znanost nam je raskrinkala dugine boje, oduzela vjerovanje u postojanje malene planete maloga Princa, planete na kojoj sunce nikada ne zalazi, ruža govori, a lisica traži održanje datog obečanja. Tada nam postaje jasno da smo, slično Platonovim ljudi iz špilje, žrtve osobne iluzije stvarnosti, žrtve njenog materijalističkog poimanja. Naša urođena svjest nam u isto vrijeme dokazuje i pobija našu pravu stvarnost. Stojimo pod suncem osjećamo njegove dodire i slavimo tog velikog boga koji bdije nad našim životima i ne razmišljamo o tome da bez njega ne bi vidjeli ni zvjezdanu prašinu ni njegovu vječnu ljubavnicu, srebrnu mjesećinu. Sada već davno, ali još uvijek prisutno, jedan je čovjek želio dokazati da smo svi satkani od zvjezdane prašine i da ćemo se iskreći jednoga dana svi vratiti među zvijezde. Taj čudak je bio Wilchelm Reich. On je pisao o orgonu čudesnoj energiji iz koje smo svi satkani. Nikola Tesla, kao da je slijedio njegove misli, nije dozvoljavao ljudima da mu priđu da ne razbiju njegovo energetsko polje. Kada stojimo pod podnevnim suncem mogli bi pokušati spoznati tu još uvijek ne dokazanu istinu. Oko nas trepere malene svjetlucave iskrice, one su vidljive, ali mi ne obračamo pažnju na njih. Prisjetimo se pjesme A.B. ŠIMIĆA Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda! Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajo od zvijezda! Na svom koncu mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde! Probajmo, nije teško te treperave iskrice pratiti očima, nije ih teško uloviti u mrežu pogleda i sjediniti se s njima. Kada to doživimo, kada se počnemo poistovjećivati sa beskonačnosti prostora, tada osjećamo da beskraj izrasta iz konačnosti naših tijela. Univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, u tom treptaju oka, postaje naša sunčana strana ulice, a naše postojanje u svemiru dobija i pravo značenje. Samo tako stvarno sudjelujemo u vječnoj mjeni dana i noći, proljeća i zime, rađanja i umiranja i utjećemo na širenje svemira i našeg osobnog horizonta i živimo na svojoj maloj planeti na kojoj sunce nikada ne zalazi. Mnogi kažu da se prostor ne može vidjeti niti čuti, da ga nemožemo dotaknuti ni udahnuti, ali vjerujte mi, mi ga možemo stvarati, oblikovati, i naučiti osjećati. PODIGNITE GLAVU ka nebu, pogledajte u zvijezde i vidjet ćete zvijezdanu prašinu...treperavu istinu našeg postojanja. Sreća kapa sa neba, a ljubav se iskri u sunčevim zrakama koje nas svakoga trena miluju. Svitanjem nestaje granica između noćnog beskrajna i danje skućenosti, mi postajemo treperave iskrice svog malenog univerzuma i sjedinjujemo se sa istinom o životu. NEDELJA, 11. 01. 2009. DODATAK: DRAGI MOJI PRIJATELJI, neka vam ova nedelja bude ispunjena samo LJUBAVI i treptajima ZVJEZDANE PRASINE!!!!!

četvrtak, 08.01.2009.

Kada izmišljaj oživi u izmišljaju II Slušam tonove vjetra u vjetrenjačama mojih osjećaja. Ta čudesna melodija me vraća u vrijeme onih putovanja koje sam s mukom preživjela u mladosti. Pjer, profesor književnosti, nas je uvodio u snove, koje smo mi školskim zvonom zaboravljali. Učio nas je da je ljubav sjedinjenje sna i jave, da su Dante i Beatriče personifikacija tog čudesnog osjećaja koji se ponekad krije u Kafkinom dvorcu koji sam pisac nije pronašao u sebi. Život je san napisao je Calderon de la Barca i ja nastavljam budna sanjati da se ne izgubim u misaonom labirintu, da ipak stignem do Kafkinog dvorca, da vidim empirejsku ružu i osjetim Danteov izmišljaj i da oživim u njemu. Qual colui che forse di Croazia viene a veder la Veronica nostra, che per l'antica fame non sen sazia.... Možda sam ipak samo tamo neki stranac, možda samo poželjeh vidjeti Veronikin rubac, Volto Santo, sveto lice, vidjeti još nikada viđeni lik, a možda poželjeh osjetiti blizinu vječnosti i ljepotu osjećaja i predati se tajanstvenoj ljepoti koja se možda ipak krije negdje duboko u meni. "Ostat ću tu, među zvjezdama, voljet ću te bojama sna, hraniti bojama želja, čuvati bojama osjećaja ljubavi moja" osjetih treperenje strune u koju sam se pretvorila. "Da Ljubav je samo suptilna simfonija neba. Osjećam njene tonove, dodiruju me tvojim očima i ja nestajem u pogledu, topim se u uzdahu, postajem osjećaj , tvoj uzdah, tvoj trenutak ljubavi moja" začuh glas istine o početku postojanja. Stihovi božanske komedije me uvedoše u Danteovi davni san. Na svom putu u raj, na vrhu čistilišta poeta presonificira svoju ljubav u osmjeh žene i s njom ulazi u sfere vječnog svjetla gdje se mješaju daljina i blizina i gube granice stvarnosti. "O gospo što mi nadi snage daješ i koja radi moga spasa pati, te ostavi u paklu svoje trage, toliko stvari svih kolike shvatih od tvoje vlasti i tvoje dobrote, priznajem, moć i zanos su mi dati." Žena se zagonetno smješi i stihovima potvrđuje njegovu želju. "Kad oboje djece Latonine, Ovnom i Vagom pokriveni leže i skupa prolaz neboslona čine, koliko je od točke ravnoteže s zenitom, dok od pojasa se dvoji svatko i novu polukuglu reže." To blizanci Diana i Apolon ljubavi šansu daju, stvarajući polutke koje će se tražiti vječno. "Dakle na ružu nalik bijelu, čistu, pokaza mi se sveta vojska što je krvlju postala zaručnica Krista. Kao što pčela roj u cvijeću prvo sjedi, a zatim vraća se i hiti tamo gdje njegov težak trud se medi, u velik cvijet je slazila kog kiti, pa otud se diže tamo gdje ljubav navjek će joj biti. Ovako moljah, a ona daleka nasmješi se i pogleda na me, zatim se vrnu k izvoru od vjeka." Danteova misao uzburka u meni osjećaj ljubavi i ja spoznah još jednom tu petu protegu mog postojanja. Lebdim kroz krugove isprepletene nitima spoznaje, osjećam duplu spiralu genetskog nasljeđa. Veliki zlatni rez me unosi u središte univerzuma, gdje u sredini devetog kruga zasjaše, kao biseri u školjki, oči božje. Tu čujem šumove beskrajnog mora i nestajem u beskraju te, do ovog trena, nedohvatne ljepote. Napustih čvrstinu materije, oslobodih se okova nepostojanosti i krenuh u dubinu beskraja ka nikada dovoljno objašnjenom Danteovom raju. S Parnasa do mene dopire pjesma Muza i budi u meni Nietzscheanski apolonsko-dionizijski osjećaj sna i zanosa, jasnoću i ludilo ljepote stvarnog postojanja. Muzika sfera kroz koje lebdim, šumovi beskrajnog mora izmješani s pjesmom Muza, pretvara sve u svjetlost punu zlatnih niti koje me spajaju u svetu spiralu univerzuma. Osjećam ljubav i personificiram je u dječaka očiju boje sna, u bezimenog pjesnika kojeg sam godinama sretala u snovima. Ujedinjeni bogovima u nama, okrunjeni lovorovim vjencima vječne Dianine i Apolonove ljubavi, mi se topimo u ljepoti osjećaja. Dante i Beatriče nam pokazuju rađanje anđela, vjesnika neba, stvaraoca krugova kroz koje prolazimo. Sjetih se Boticceli-evih ilustracija "Božanske komedije". Ono što je on slikao kao Danteove anđele sada dotiče naše misli i pretvara ih u energiju koja nas nosi uvijek dalje u vječnost trenutka u sreću osjećaja, u ljubav. Orionovo sazvježđe se pretvara u Jakobove stepenice koje nas uvode u san i mi osjećamo zlatni rez u sebi, osmišljenu dinamiku zlaćane spirale, snagu naše želje da pobjedimo prolaznost u kojoj smo rođeni. Danteova ljubav gori nadom u nama, jer tu u vječnom svjetlu prestaje vjerovanje i ostaje samo beskonačnost i ljepota postojanja. "Univerzum je sastavljen od bezbrojno malih univerzuma koji u sebi nose bezbroj još manjih i tako u nedogled do nas samih." šapnu dječak tonovima mjesećeve sonate. "Ušli smo u rascvjetanu sferu vremena gdje kradljivac sna, polumjesecom kiti svoje čelo i suncem obasjava nebesku slavu na safirnoj livadi od zvijezda."odgovorih gledajući prema istočnom nebu. "Tamo se rađa novi san i smjenuje onaj odsanjani." "Slušaj, nečujni koraci noći još uvijek tišinom grle tek usnule oči neba." Jutrenjem u srcu mi postajemo svjetlost i na tonovima njenih boja prelazimo sve granice smrtnicima zabranjenog svijeta. Svjetlost i pomilovanje spojeni u prekrasnu sliku Sofijinog carstva, rascvjetani perivoj vremena, metafora raja postade naš trenutak, naše postojanje u snu koji nesvjesno već godinama sanjamo. Oslobodili smo se prvog grijeha odvojivši se od sile teže, utopili se u prekrasan spoj znanosti i religije koji nas je odgajao, ali osiromašio za jedan osjećaj, jer strah je ostao kao zla kob iza nas. Uzdigli smo se iznad srednjevjekovnog Svetog brda slobodni, jer smo uspjeli preći granicu nedozvoljenih osjećaja. Ljubav nas je uzdigla u bezgriješnost duša, u Sofijin svijet vječnog svjetla gdje je na nas čekala naša istina o životu .

utorak, 06.01.2009.

Kada izmišljaj oživi u izmišljaju. J. Borhes piše u „Vrtu razgranatih staza” ”Predviđam da će se čovjek ubuduće miriti sa sve okrutnijim pothvatima, uskoro će postojati samo ratnici i gubitnici. Evo im savjeta: Izvršitelj okrutnog pothvata mora zamisliti da ga je već ostvario, mora sebi nametnuti budućnost koja će biti neopoziva poput prošlosti.” Sartre piše , u „Biću i Ništavilu”: ”U mojoj svijesti ne postoji ni jedan moment koji nije na isti način određen unutrašnjim odnosom prema budućnosti; bilo da pišem, bilo da pušim, bilo da pijem, bilo da se odmaram, smisao mojih svjesnih stanja je uvijek na distanci, tamo, izvan. U tom smislu, Heidegger je bio u pravu kada je rekao da je „Dasein uvijek beskonačno više od onoga što bi ono bilo kad bi se ograničilo na svoju čistu sadašnjost”. Bolje rečeno, ovo bi ograničenje bilo nemoguće, jer bi se njime od Sadašnjosti stvorilo Biće-po-sebi. Tako je ispravno kazano da je svrhovitost preokrenuta uzročnost, to jest djelotvornost budućeg stanja. Ali ljudi suviše često zaboravljaju uzeti ovu formulu doslovno.” A ovo je moja stilizirana integralna teorija koja će nam možda jednoga dana postati bliska kao i Biblija, teorija koja će nam otkriti izvor s kojega smo krenuli na ovo dugačko putovanje koje nazivamo ljudski život. Sjetih se Madrida i trenutka kada smo u Pradu stajali pred Velazquezovom slikom "Las Meninas" i doživjeli sliku u slici i sve to vidjeli u ogledalu koje je obrazovani kustos muzeja vješto postavio ispred djela. Na taj način je probudio u nama iluziju beskonačnosti. U Shakespearovom "Hamletu" se na pozornici događa predstava u predstavi. Na pozornici u samoj radnji tragedije se događa trovanje kralja i gledaoc tek svjesnom spoznajom doživljava ubistvo koje je samo izmišljaj u Shakespearovom izmišljaju tragedije. Beskonačnost i vječnost se može doživjeti misaonim ulaženjem u izmišljaj predstave u predstavi u koju bi mogli smjestiti još jedan i još jedan i još jedan izmišljaj. Razmišljajući tako ulazim u labirint mojih misli u kojima srećem sebe samu i tada moje misli prelaze granicu do tog trena moguće istine i postaju slobodne kao što su i anđeli slobodni. "Crne rupe u kosmosu gutaju sve." sjetih se naučene lekcije iz fizike. Osjetih zgušnjavanje prostora. Energija koju osjećam umanjuje moje tijelo i širi misao u beskonačnost. Postadoh titrajuća struna koja više nema niti prostora niti vremena, ona malena struna koja u sebi sadrži i materiju i energiju i ono nešto treće, ono još ne pronađeno, ne dokazano ali jedino što sjedinjuje val i česticu u titaje iz kojih izrasta život. Osjećam se kao izmišljaj u Danteovoj iluziji Raja i spozanjem iluziju tog izmišljaja u sebi, misaoni labirint u kojem ću sama istkati Ariadninu nit ka spasenju. Misaoni labirint "Ovaj dvorac je djelo bogova, pomislih tada. Pretražih nenaseljene uglove i pomislih: Bogovi koji su ovo sagradili su mrtvi. Primijetih sve neobičnosti i rekoh: Bogovi koji su ovo sagradili su bili ljudi. Rekoh to, znam dobro, s poražavajućim osjećajem koje se graničilo s kajanjem, osjećajući više neki intelektualni užas nego čulni strah." J. Borhes Labirint je rodnica duše, put traženja samoga sebe, to je dugi tamni put pun opasnosti i zapreka. Ništa nije jednostavno i kada nam se učini da smo stigli cilju pojavi se križište, odvajanje, obratnica ka nečemu drugom. U njegovoj sredini je cilj, ne njegov kraj, to je mjesto odluke, spoznaje, preokreta i s tog mjesta se otvara i put povratka. Ka cilju kroz labirint vodi put ljubavi i želje za spoznajom, put natrag je često pun poniženja, strahova i boli. Ariadna je kraljica labirinta, njena ljubav je trag koji svjetli ka izlazu. Tu ne završava mit o njoj i Tezeju, ali tu počinje studija misaonog labirinta u kojem se krije opasnost neotkrivanja istine o sebi samome. Izvor koji tražimo je negdje u središtu nas samih, u vječno traženom zamku, u najskrivenijoj točki iz koje treba krenuti ka izlazu iz neznanja. Ako tamo još sjedi skriveni Minotaurus koji ubija sve želje, neka ljubav krene u taj skriveni dio duše. Misao nazivam Ariadna i kao što je Andre Gide opisao labirint kao Dedalovo djelo u kojem je prosuo narkotične mirise u kojima se izgubi snaga uma, tako ja osjećam snenost i ponekad malaksalost u želji. Dedal je poklonio Ariadni neraskidivi končić koji je njenu ljubav izveo iz tame, a tako i ja pozivam Sofiju da mi osvjetli put do središta duše i učini od njega kultno mjesto moga života. I neka moj labirint postane teatar u kojem će Ariadna plesati ljubavni ples i stići sama do Minotaurusa kojeg će ubiti istinom o postanku postojanja istinom o životu . Slušam predivne tonove melodije o raju na zemlji i ulazim misaono- osjetilno osjećajno u Danteov izmišljaj puteva ka dostizanju najvrednijeg osjećaja, osjećaja ljubavi i evo postajem izmišljaj u čudesnim krugovima satkanim od treperavih superstruna te tajnovite tvari od koje je sve u nama i oko nas izgrađeno. Nastavit će se...

nedjelja, 04.01.2009.

Oslobodimo srce iz okova nepovjerenja. Ovom predivnom melodijom i poezijom TRAŽIM POMILOVANJE za sva nesretna srca. Tražim pomilovanje za zgužvane misli Za one koji su se izgubili I svoje srce stisli. Za one koji klecaju pod teretom svog bremena I koji ne znaju da za sve treba vremena Za one koji hoće da na prečac Postignu mnogo. Tražim pomilovanje za one koji bježe od života I koji su zaslijepljeni idejom Da postoji divota Jedino izvan naše planete Za one koji bježe kao dijete Kad se pred njima ukaže problem Kojem u oči treba pogledati. Tražim pomilovanje za one koji sami sebe ne razumiju Nije zato što ne umiju Već zato što su se udaljili od sebe I što njihovo srce težak teret grebe Što su ga sami sebi natovarili ! J. Prevert Kraj prošlog stoljeća, njegovo zadne desetljeće, je nazvano desetljećem ljudskog mozga. Istraživanje mozga nas je uvelo u čudesan svijet zbilje i snova, razotkrilo neka njegova, do tada prikrivena, djelovanja. U toj čudesnoj tvornici našega života su tisućljećima spavale, svijesno ne spoznate, mnoge naše mogućnosti. Emocija, do tada potlačeni nusprodukt ljudske svijesti, je postala sudionikom univerzuma čovjekovog uma, nedjeljiva od njegovog, do tog trena ružno nazvanog, "čistog" razuma. Već sama izjava, misaoni um voli vodstvo, je kriva. Razdijeljen um nema snage, on čovjeku postaje samo smetnja u životu, odvlači ga od istine, zatvara mu puteve ka svijesnoj spoznaji. Oni koji predaju vodstvo samo misaonom dijelu uma misle da su pobjednici, ali HOMO Tehnikus je vječni gubitnik sebe samoga. Oni koji predaju vodstvo samo osjetilima su isto gubitnici jer HOMO Eroticus često gubi ljudsko dostojanstvo slijedeći samo instikte u sebi. Oni koje predaju vodstvo samo osjećajima su isto gubitnici jer Homo Emotivus je ranjiv i njime se lako manipulira. Kroz evoluciju se održao HOMO Sapiens jer je on u sebi sjedinio misaonost, osjetilnost i osjećajnost. Današnji Homo Sapiens sjedinjuje u sebi Homo Fabera i Homo Ludensa i on je predstavnik jedine vrste koja se za sada ne mora bojati da će se pojaviti protivnika, jedina vrsta koja za sada nema konkurenciju. Ljubav je jedna od osnovnih emocija koja je Homo Sapiensa oblikovala u biće kao što smo ti i ja, on, ona vi, mi, ali ljubav je u isto vrijeme i jedna za misaoni um problematična emocija. Poslušajmo ovu predivnu melodiju o ljubavi i pokušajmo bar na tren osloboditi srce iz okova nepovjerenja Već sama tvrdnja da ljubav nastaje i izrasta iz srca zbunjuje naš misaoni um, ali mi znamo da još nitko nije uspio tu čudesnu emociju proizvesti u laboratoriju svoga misaonog uma. Ljubav se osjeća u tonovima ljubavne šansone, osjeća se kao treptaj srca, kao lepršanje leptirića u trbuhu, kao šampanjac umjesto krvi. Tek sjedinjenjem misaono- osjetilno- osjećajnog uma mi smo u stanju spoznati i osjetiti ljubav. Ona je tu u nama, mi smo sretni, život je obojen ružićastim tonovima, radost kapa s neba, leptirića i šampanjaca ima u izbilju u našem tijelu. A onda iznenada se javljaju strahovi od gubitka tog divnog osjećaja. Strah ledi krv, ubija leptiriće u trbuhu guši srce. Osjetilno, osjećajni dio našega uma preuzima vodstvo i mi postajemo posesivni. Ljubav tada postaje mučilište, tamnica iz koje osoba koju tako neizmjerno volimo želi pobjeći. Jedino što nam u takvim situacijama može pomoći je naš misaoni um. Njime smo u stanju napraviti bilansu svih svojih duševnih stanja, svih pogrešaka koje su se dogodile i našem životu. Pitanja koja si tada postavljamo moraju pronaći odgovore u nama samima, a ne u partneru. Svako zašto uvijek ima svoje zato. Misaoni um sjedinjen sa osjetilnim i osjećajnim dozvoljava osjećajima da se razvijaju bez doziranja, bez oduzimanja i dodavanja značenja. Misli pomoću kojih pokušavamo dokučiti, shvatiti, obuhvatiti, kontrolirati ili izmijeniti osjećaje nam tada pričaju priču o našim strahovima, nesigurnostima, željama i očekivanjima. Kada počnemo izmišljati pričice, stvarati scenarije i interpretacije, sami smo sa sobom. Mi počinjemo vjerovati u te tvorevine osjećajnog uma, one postaju stvarne, počinjemo živjeti u tim scenarijima nesvijesni činjenice da smo zatvorili svoje "SRCE" u lance nepovjerenja i pri tome sami isključili voljenu osobu iz svog emotivnog života. Osvijestimo li i osmislimo ta svoja duševna stanja, ona postaju putokaz ka slobodi srca, emotivnoj slobodi u kojoj smo spremni na davanje i primanje ljubavi, ljubavi pomnoženoj sa ljubavlju. Univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama pronalazi nove puteve ka boljem razumijevanje sebe samoga i voljene osobe. Tek tada stojimo pod suncem i spoznajemo da nismo gubitnik, tada prolazimo kroz vrata sunca i sjedinjeni u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog mi proizvodimo LJUBAV i živimo istinu života .

subota, 03.01.2009.

SLS LjxLj S; Sloboda srca, ljubav pomnožena ljubavlju i sunce. Čovjek gubitnik zna da je iz bitaka koje je vodio u prohujalom vremenu uvijek izvukao neku pouku. On osjeća da je zbog mnogih od tih pouka više patio no što je bio sretan. U svojoj vječnoj borbi je spoznao da je suludo potrošio svoje vrijeme, boreći se za nešto nevažno, nešto mu nije značilo ništa, nešto lažno. A onda je iznenada shvatio da se borio okovana srca, patio zbog ljudi jer je vjerovao da oni nisu bili vrijedni njegove ljubavi. Homo homini lupus, mislio je, a onda je iznenada osjetio kako se guši u pustoši svoga praznog srca, da se utaplja u žabokrečini svojih neodživljenih osjećaja. Čovjek zastade pod suncem i spozna da je on gubitnik. Pobjednici imaju slobodno srce, pobjednici ljube otvorena srca, pobjednici su ratnici sunčeve svijetlosti. Čovjek pobjednik krenu među koplja dnevne svijetlosti branjen štitom spoznate LJUBAVI. Neka ljubav tutnji vjetrom, neka se odmara tišinom, neka treperi dušom i neka zakorači srcem u sve naše trenutke. Neka bude večernica u tami mojega sna, i Danica u tvojem buđenju. Neka bude vatra u mojim venama i voda u tvojim rukama neka pali želje i gasi strahove. Neka se ljubav zaigra bojama nade i snova neka treperi strunama nebeske harfe neka zapleše ljepotom ovog svitanja i neka bude blaga životu tvom i mom. Stojim na žalu života gdje neka, do sada nepoznata snaga, pokreće plimu i oseku. Noć probdijeh pod zvijezdama, vidjeh Veneru i Oriona i dočekah Danicu. Slušam nezaboravnu melodiju i vičem ubi me nježno ovom pjesmom . Svitanje mi šapuće budi strpljiva, strpljiva do sumraka i ja osjećam plimu života i dlanove neba kao ljepotu i kao mir. Šapnuh Danici, čovjek živi samo jednom, ona mi se, odlazeći ka suncu, smiješi. Pitam izlazeće sunce što je istina o životu, a sunce mi odgovara, odbaci breme nepostojanja, dozvoli srcu da diše, oslobodi ga od dnevnih utvara i noćnih mora, a onda ljubi, ljubi pomnoženom ljubavi, ljubi slobodnim bićem, ljubi srcem, ljubi ono srce kojem si svojom ljubavi dozvolila da diše. Šapućem u vjetar pitajući sebe, koliko se može kad se stvarno voli? Ljubičasto svitanje zagrli moje misli i ja se zapitah što je ljubav? Trenutak tišine, treptaj oka u kojem mi se ukaza neznanje, a onda začuh glas u disanju srca. "Budi uvijek djete veselja i sreće jer što više rasteš i brige su veče!" davno izrečeni imperativ od onih koji me uistinu vole. I ja osjetih dijete u sebi, ono luckasto malo stvorenje koje je znalo biti zločesto i dobro, umorno i odmorno, znalo osjećati i suosjećati s drugima, znalo biti sretno i nesretno, veselo i tužno. Osjetih mir, trenutak sreće u kojem mi sudbina pokloni kristalno jasni cvijet, cvijet na kojem vrijeme ne teče, cvijet koji ne vene, vječni cvijet, slobodan cvijet na čijim se laticama sjedinjuju ljubav i život. Dotaknuh ga i u meni popucaše lanci prošlosti, prestade noć proteklih dana i moj put progovori novim snom. Začuh glasove smirenja i prisjetih se obečanja datog samoj sebi na početku sna. Strahovi sazdani od prolaznih trenutaka ugasnuše zorom ovog buđenja. Stojimo pod nebom koje nam se smiješi ljubičastom bojom nekog novog, zajedničkog sna. Sunce ljubavi nas poziva u novi dan. Probudimo ratnika svijetlosti u sebi, uđimo spremni među koplja sunca istino moga života , dozvolimo srcu da ispuni obečanje i krenimo ovoga trena, krenimo mirni ka orkanskim visovima u oluje života i budimo spremni za sve bitke što slijede. Sloboda je sunce srcima, a ljubav pomnožena ljubavlju je sloboda tvog i mog srca život tako jednostavan i lijep!

petak, 02.01.2009.

O čovjeku, ratniku svijetlosti Ja sam Ratnik Svjetlosti! Izgleda nam kao sasvim je logičan zaključak nakon čitanja "Priručnik za Ratnika Svjetlosti" od Pauola Coelho-a. Tko je to Ratnik Svjetlosti? To je onaj koji je sposoban shvatiti čudo života, boriti se do posljednjeg daha za ono u što vjeruje. Svi smo za to sposobni, a samo rijetki se smatraju Ratnikom Svjetlosti, iako svi mi to jesmo. Slušam vječnu melodiju i kličem, "Ja sam Ratnik svijetlosti!" To je izvorni izazov koji bi trebao u nama probuditi ljubav i želju za životom. Ratnik svijetlosti je ono što postoji u nama, a mi tome nečemu ne znamo dati ime. "Ratnik se Svjetlosti ponekad ponaša kao voda, protiče između prepreka na putu. U tome je snaga vode; bat je ne može smrskati, niti je bodež može probosti. Najmoćniji mač na svijetu neće ostaviti ožiljka na njezinoj površini. Rijeka se prilagođava mogućem toku, ali uvijek stremi svom cilju: moru. Slabašna na izvoru, tekući raste jača, okrijepljena snagom drugih rijeka što joj se pridružuju. I s vremenom postaje istinski moćna." Tek u trenutcima nemoći, u onom sudbonosnom treptaju oka u kojem se susretnemo sa dijagnozom koja prijeti osobnom životu ili životu voljene ili drage nam osobe mi budimo u sebi Ratnika svijetlosti. Tada shvatimo da nismo utopljenik u rijeci života, da nesmijemo potonuti u očajanju, samosažaljenju ili sažaljenju s drugim. Ratnik svijetlosti u nama nas brani od utapljanja, on nas čuva od potonuća, on nas vodi ka istinskom osjećaju sebstva u nama. Vjerujte mi čovjek nikada nije gubitnik, on nosi ratnika svijetlosti u sebi i on je uistinu ratnik svijetlosti. U zadnjih par mjeseci osjetih tu istinu i spoznah da čovjek, od krvi i mesa, uistinu može puno više od onoga što vjeruje da može. Slijedeći LOL2A princip Rene-a Egli- a i Fokusiranje od Eugene- a Gendlin- a pokušah uvjeriti supruga da se mora osloboditi okova straha od dijagnoze koja ga je za par tjedana onemogučila da misli, želi, osjeća, pa čak i voli, da mora pokušati ponovo osjećati osjećaje. "Čovjek, koji probudi uspavanog ratnika svijetlosti u sebi oslobađa se strahova i onda može buditi osjećanje osjećaja i usmjeravati svoje procese samoosjetilnosti, samoosjećajnosti, samorazumjevanja i samoodgovornosti u cvijetanje cvijetova ljubavi." govorila sam mu od samog početka ovg trnovitog puta ka zvijezdama spasa. Terapija koju sam provodila s njim je bila ujedno i terapija koju sam provodila na sebi samoj da ostanem jaka, da izdržim, da ne plačem, da ne potonem u strahovima i samosažaljenju. Krenite danas i vi, dragi moji prijatelji, samnom na putovanje tijelom, otkrijmo zajedno, svaki svoju riznicu emocionalnog pamćenja, svoje strahovima i nezadovoljstvom zatomljene životne ritme, ritam hoda, govora, smijeha, opustjelu livadu svoje svijesti na kojoj su počeli nicati cvjetovi tuge i boli. Te cvijetove pokušajmo sasušiti u sebi i pretvoriti ih nostalgičnu misaonu sliku koju ćemo pamtiti. Neka to bude misaona slika trenutačne sreće koje smo u ovom trenu postali svjesni. Probajmo je, ne govoreći o njoj, izraziti osmjehom, sjajem u očima, pokretom ruke koja miluje dragi nam obraz, osjećajem na usnama, mirisom cvijetova sna. Udahnimo duboko ljubav u ovom trenu buđenja i LJUBAV će, kao prekrasna misaona slika, uskrsnuti pred našim unutarnjim očima. Pamtimo tu sliku jer ona nas oslobađa i čisti, od svih, vidljivih i nevidljivih, nepotrebnih duševnih i mišićnih napetosti u svakodnevnom životu. Na putu do umjeća osjećanja tog najvrednijeg osjećaja moramo spoznati ono što nas koči, oduzima nam energiju, stvara neugodu, izaziva bol i tugu. Ne samo strah, bol i tuga, nego i osjećaj unutarnjeg nezadovoljstva je važan čimbenik, za nastajanje prepreka u protoku naše životne energije, ubojice RATNIKA SVIJETLOSTI u nama. Vivaldijevo proljeće budi u nama ugodu rađanja nečeg novog, to je melodija kojom možemo pobijediti zimsko umiranje snova, osjetiti ljepotu buđenja potlačenih osjećaja. Osluhnimo ovu vječnu melodiju i osjetimo ljepotu buđenja sreće, ljubavi i spoznajmo istinu o životu u nama. Oslobodivši se strahova, oslabađamo i želje iz okova zaborava pretvaramo ih u osjećaj ugode, postajemo svjesni neiskrenosti prema sebi samome, lažnosti života u kome živimo i ulazimo u pustolovinu novonastajućeg, ostvarujući ono, što smo mislili da je, neostvarivo i nenadoknadivo u nama. Tako uranjamo u svijet čiste ljubavi i branimo ŽIVOT, to najvrednije blago u nama.

četvrtak, 01.01.2009.

Zavolimo ovaj dan..... Dok se svitanje još bori sa ostatcima tame a daleka svjetlost skida ljepotici noći srebrnu haljinu, tišinu razbija još pokoja zalutala pjesma sa ponočnog slavlja zaustavljam se obali sna i prisjećam se njegove ljepote. Čujem suptilne tonove svitanja i vidim san. Zavolite ovaj dan, dan u kojem se budite bogatiji jednim snom, zreliji jednom godinom, sretniji novim svitanjem, šapuće nam mjesećina pri odlasku. Zavolite misli i sjećanja šapuće nam sijač zvijezda zaboravljenom muzikom tuge, dozvolite srcu da diše, šapuće nam krilati konj koji nas je noćas nosio na granicu između jučer i sutra. Za mrkim čempresima svjetlucaju iskre ljubićastog svitanja Pred našim snenim očima izrasta zdenac s krilatim Amorom od kamena koji nijem još uvijek sanja. Zavolimo ovo jutro u kojem, ruke sijača zvijezda još uvijek prebiru po nebeskoj harfi tiho, još tiše da nam ne ukradu san da zvuke neke zaostale tuge zamijeni cvrkut ptica, da osjetimo miris probuđenog cvieća da umjesto usnule trave tek naslućene mimoze budu tepih kojim ćemo bosonogi i još sneni pozdravljati Danicu i osjetiti da volimo,. doista volimo ovaj dan u kojem se budimo bogatiji za jedan san zreliji za jednu godinu sretniji za još jednu istinu o životu .