Cat Stevens - Morning Has Broken
Jutros, 20. 01. 2008. slušam ovu predivnu melodiju i prisjećam se stihova koje sam pisala u vremenu oluje ruža u mom srcu.
Zavoli dan u kojem se budiš........
Dok se svitanje bori sa ostatcima tame
i ona daleka svjetlost skida ljepotici noći
srebrnu haljinu
ja stojim na obali sna i
prisjećam se
njegove ljepote.......
Zavoli dan u kojem se budiš
šapuće mi mjesećina pri odlasku
zavoli misli i sjećanja
šapuće mi sijač zvijezda
zaboravljenom muzikom tuge,
dozvoli srcu da diše,
šapuće mi krilati konj
koji me je noćas
nosio u daljine...........
Za mrkim čempresima dime se
iskre ljubićastog svitanja
Pred mojim snenim očima
izrasta zdenac
s krilatim Amorom od kamena
koji nijem još uvijek sanja.
Zavoli dan u kojem se budiš,
ruke sijača zvijezda
još uvijek prebiru po harfi
tiho, još tiše
zvuci tuge postaju cvrkut ptica,
miris jasmina pred mojim prozorom........
ljepota dana u kojem,
u kojem još snena
pozdravljam Danicu
i volim.............
doista volim dan u kojem se budim..
Kada sam otvorila blog i nazvala ga "Odmor za umorna srca", željela sam pisati o ljubavi, željela sam tu čudesnu energiju pretvarati u misli koje će u blogosferi buditi osjećaj ljepote postojanja, širiti se kao dobročudni virus, postajati veze među nama, sjedinjavati nas u ovom virtualnom univerzumu. Nadala sam se da ću uspjeti povezati srca u beskonačnost osjećaja koji jednostavno nazivamo prijateljstvo.
A onda neki dan dobih, kao odgovor na moj tekst o LJUBAVI, od drage blogoprijateljice, ovaj komentar.
promatram, razmišljam , 15.01.2009. u 21:16
Draga blogo prijateljeljice
OBAVJEST sam dobila na mom blogu, zadnjem postu od blogera potravlje moje.
Evo što mi je on napisao,
bog!
pozdrav urednici bloga i svim čitateljima
na mom blogu je jedan čitatelj promina bloga ostavio komentar koji se tebe dotiče, a glede prominjske tekuće problematike, pa te o tome želim izvjestiti.
autor komentara je anoniman.
sviđa mi se pisma od druga pabla. (potravlje moje 15.01.2009. 15:33)
a onda je slijedilo vrijeđanje i prijetnje koje su mi sledile krv.
Upitah se zašto je to tako, čemu sve to služi, koga to usrećuje?
Zar se ne susrećemo u ovom svijetu da podijelimo misli, sudjelujemo u tuđim razmišljanjima, djelimo ili se ponekad i ne slažemo sa mislima drugih, vodimo misaone dijaloge?
Zašto je potrebno proklinjati, vrijeđati, čak i prijetiti?
Ne, na to pitanje nema odgovora, odgovor se krije u onima koji pišu takve prijetnje.
A onda još jedno iznenađenje. Od jučer nedostaje na mom blogu logotip fotografija. Pogledah druge, već davno objavljene, tekstove i vidjeh da na mnogim od njih isto tako nedostaju fotografije. Maknute su bez objašnjenja i bez dijaloga, jednostavno odstranjene bez upozorenja.
Poslala sam e- mail poštom uljudno pitanje redakciji bloga:
Gdje i zašto su nestale fotografije sa mnogih mojih postova?
Nisam dobila odgovor, ali evo danas, 20. 01.saznah da nitko nikada nije dobio odgovor od redakcije. Prijatelji su me uvjerili da je to samo tehnička greška i ja im vjerujem.
Samo sam tužna, nisam uspjela ostvariti ono što sam naumila.
Ili sam možda previše željela?
Zar je želja za stvaranjem DRŽAVE SUNCA, u kojoj će naviše svećenice biti LJUBAV i PRIJATELJSVO, uistinu samo UTOPIJA?
Dragi moji blogoprijatelji imam nekako osjećaj da je došlo vrijeme da se oprostim od BLOGOSFERE, moja misija u ovom svijetu nije urodila plodom, nije ostavila željeni trag u ovom virtualnom univerzumu.
Žao mi je jer sam u ovih nekoliko mjeseci upoznala mnogo dragih ljudi, neke čak i osobno upoznala, naučila mnogo čitajući vaše tekstove, sudjelovala u vašoj sreći i u vašim tugama, bila sretna kada ste vi sudjelovali u mojoj boli, radovali se mojoj sreći.
Posjećivat ću vas, ostavljati komentare, sudjelovati dalje u vašim mislima.
Zbrkane su moje misli, moji prsti jednostavno slijede osjećaje pa sam ovo napisala bez nekog koncepta. Nadam se da je tekst razumljiv.
Ovom vječnom melodijom, koja nas podsjeća na ljepotu ljubavi i neostvarenu sreću njenog trajanja, vas pozdravljam dragi moji virtualni prijatelji.
Dodatak:
Utorak 20. 01. 2009:
Moje pitanje iz naslova Čemu sve ovo? se jutros ponovo vrti u mojoj svijesti. Čitajući vaše komentare upitah se jutros hoću li svojim odlaskom iz blogosfere učiniti nešto za boljitak ovoga svijeta?
Ma tko sam ja da si umišljam da bi se mojim odlaskom nešto promjenilo?
Uh koliko li osobne umišljenosti otkrih jutros čitajući ponovo ovaj jučerašnji tekst!!!!!!!!!!
Mea culpa!!!!!!
Uskliknuh jutros i zavolih ovaj dan u kojem se probudih iz noćne more prošlih dana i osjetih želju da taj osjećaj podijelim sa vama dragi moji virtualni prijatelji.
Svim čitaocima mojih tekstova se zahvaljujem pjesmom o ljepoti jutra , zahvaljujem se onima koji samo navrate u prolazu i ne ostave trag, svima vama želim ugodan ovaj dan i SREĆU i pozivam vas i sebe da spoznamo i osjetimo svatko svoju ISTINU O ŽIVOTU ! Kada je uistinu osjetimo, kada je znamo vrednovati onda znamo cijeniti i poštivati tuđu istinu.
Dodatak II srijeda 21. 01
Zavoljeh jutros dan u svitanju nekog davnog sna i sada u sutonu spoznah da su moji dragi virtualni prijatelji imali pravo. Radilo se o tehničkoj greški. Izgubljene fotografije su se vratile na svoja mjesta. Hvala tehničkoj službi blogosfere!!!
Hvala i vama dragi moji prijatelji, hvala vam na komentarima, hvala vam što ste razumjeli moje neraspoloženje, hvala vam od srca!!!!
Uistinu sam mislila da vam nemam više što reči. Odslušah ovu predivnu Balaševićevu baladu o odlasku i sada je želim podijeliti s vama.
Kad odem, ali ja želim ostati još malo jer toplina koju osjetih jutros čitajuči vaše komentare je osjećaj tuge u ljepotu prijateljstva.
I sada shavaćam, jednom davno pročitanu, definiciju o prijateljstvu, prijateljstvo nam nitko ne može uništiti, ako sami nismo destruktivni. Prosturdirah ponovo Fromm- ovu anatomiju ljudske destruktivnosti i tuga i nezadovoljstvo se rasplinuše kao balon od sapunice.
Jutros osjetih čudesan mir u sebi i postadoh sigurna da je prijateljstvo u blogosferi najbolja terapija protiv nesretnih stanja.
Post je objavljen 19.01.2009. u 14:14 sati.