J. Borhes piše u „Vrtu razgranatih staza”
”Predviđam da će se čovjek ubuduće miriti sa sve okrutnijim pothvatima, uskoro će postojati samo ratnici i gubitnici. Evo im savjeta:
Izvršitelj okrutnog pothvata mora zamisliti da ga je već ostvario, mora sebi nametnuti budućnost koja će biti neopoziva poput prošlosti.”
Sartre piše , u „Biću i Ništavilu”:
”U mojoj svijesti ne postoji ni jedan moment koji nije na isti način određen unutrašnjim odnosom prema budućnosti; bilo da pišem, bilo da pušim, bilo da pijem, bilo da se odmaram, smisao mojih svjesnih stanja je uvijek na distanci, tamo, izvan.
U tom smislu, Heidegger je bio u pravu kada je rekao da je „Dasein uvijek beskonačno više od onoga što bi ono bilo kad bi se ograničilo na svoju čistu sadašnjost”. Bolje rečeno, ovo bi ograničenje bilo nemoguće, jer bi se njime od Sadašnjosti stvorilo Biće-po-sebi. Tako je ispravno kazano da je svrhovitost preokrenuta uzročnost, to jest djelotvornost budućeg stanja. Ali ljudi suviše često zaboravljaju uzeti ovu formulu doslovno.”
A ovo je moja stilizirana integralna teorija koja će nam možda jednoga dana postati bliska kao i Biblija, teorija koja će nam otkriti izvor s kojega smo krenuli na ovo dugačko putovanje koje nazivamo ljudski život.
Sjetih se Madrida i trenutka kada smo u Pradu stajali pred Velazquezovom slikom "Las Meninas" i doživjeli sliku u slici i sve to vidjeli u ogledalu koje je obrazovani kustos muzeja vješto postavio ispred djela. Na taj način je probudio u nama iluziju beskonačnosti.
U Shakespearovom "Hamletu" se na pozornici događa predstava u predstavi. Na pozornici u samoj radnji tragedije se događa trovanje kralja i gledaoc tek svjesnom spoznajom doživljava ubistvo koje je samo izmišljaj u Shakespearovom izmišljaju tragedije.
Beskonačnost i vječnost se može doživjeti misaonim ulaženjem u izmišljaj predstave u predstavi u koju bi mogli smjestiti još jedan i još jedan i još jedan izmišljaj. Razmišljajući tako ulazim u labirint mojih misli u kojima srećem sebe samu i tada moje misli prelaze granicu do tog trena moguće istine i postaju slobodne kao što su i anđeli slobodni.
"Crne rupe u kosmosu gutaju sve." sjetih se naučene lekcije iz fizike. Osjetih zgušnjavanje prostora.
Energija koju osjećam umanjuje moje tijelo i širi misao u beskonačnost. Postadoh titrajuća struna koja više nema niti prostora niti vremena, ona malena struna koja u sebi sadrži i materiju i energiju i ono nešto treće, ono još ne pronađeno, ne dokazano ali jedino što sjedinjuje val i česticu u titaje iz kojih izrasta život.
Osjećam se kao izmišljaj u Danteovoj iluziji Raja i spozanjem iluziju tog izmišljaja u sebi, misaoni labirint u kojem ću sama istkati Ariadninu nit ka spasenju.
Misaoni labirint
"Ovaj dvorac je djelo bogova, pomislih tada. Pretražih nenaseljene uglove i pomislih: Bogovi koji su ovo sagradili su mrtvi. Primijetih sve neobičnosti i rekoh: Bogovi koji su ovo sagradili su bili ljudi. Rekoh to, znam dobro, s poražavajućim osjećajem koje se graničilo s kajanjem, osjećajući više neki intelektualni užas nego čulni strah."
J. Borhes
Labirint je rodnica duše, put traženja samoga sebe, to je dugi tamni put pun opasnosti i zapreka. Ništa nije jednostavno i kada nam se učini da smo stigli cilju pojavi se križište, odvajanje, obratnica ka nečemu drugom. U njegovoj sredini je cilj, ne njegov kraj, to je mjesto odluke, spoznaje, preokreta i s tog mjesta se otvara i put povratka. Ka cilju kroz labirint vodi put ljubavi i želje za spoznajom, put natrag je često pun poniženja, strahova i boli. Ariadna je kraljica labirinta, njena ljubav je trag koji svjetli ka izlazu.
Tu ne završava mit o njoj i Tezeju, ali tu počinje studija misaonog labirinta u kojem se krije opasnost neotkrivanja istine o sebi samome. Izvor koji tražimo je negdje u središtu nas samih, u vječno traženom zamku, u najskrivenijoj točki iz koje treba krenuti ka izlazu iz neznanja. Ako tamo još sjedi skriveni Minotaurus koji ubija sve želje, neka ljubav krene u taj skriveni dio duše.
Misao nazivam Ariadna i kao što je Andre Gide opisao labirint kao Dedalovo djelo u kojem je prosuo narkotične mirise u kojima se izgubi snaga uma, tako ja osjećam snenost i ponekad malaksalost u želji.
Dedal je poklonio Ariadni neraskidivi končić koji je njenu ljubav izveo iz tame, a tako i ja pozivam Sofiju da mi osvjetli put do središta duše i učini od njega kultno mjesto moga života. I neka moj labirint postane teatar u kojem će Ariadna plesati ljubavni ples i stići sama do Minotaurusa kojeg će ubiti istinom o postanku postojanja istinom o životu .
Slušam predivne tonove melodije o raju na zemlji i ulazim misaono- osjetilno osjećajno u Danteov izmišljaj puteva ka dostizanju najvrednijeg osjećaja, osjećaja ljubavi i evo postajem izmišljaj u čudesnim krugovima satkanim od treperavih superstruna te tajnovite tvari od koje je sve u nama i oko nas izgrađeno.
Nastavit će se...
Post je objavljen 06.01.2009. u 06:36 sati.