dinajina sjećanja

srijeda, 31.12.2008.

Neka vam kapljice sreće padaju s neba...... Jutros sretna pozdravljam ovaj željeni komadić slobode, ovo čudesno mjesto gdje osjetih da smijem doista biti samo ja jer ste vi ovdje samo vi. Dragi moji virtualni prijatelji neka vam u dolazećoj godini, umjesto suza, kiše i snijega, samo sunce sja i kapljice SREĆE padaju s neba. Poslušajte ovo vam moje sretno srce danas poručuje SRETNA VAM NOVA GODINA!! Jednostavno ljubav Vjeruj mi kada ti se u besanim noćima pričini da čuješ šum tihe mjesećine ne koraća mjesećina oko tvoje kuće to ja lutam plavim stazama tvojih snova i tražim onaj dio mene koji ti voliš u meni onaj dio mene koji mogu osjetiti samo dok lutam usnula tvojim besanim noćima. Zbog toga dragi moj pjesniče kada koračajući cestom kroz mrtvo, svijetlo podne zastaneš, zaustavljen krikom neke čudne ptice vjeruj mi to nije ptica koja umire pjevajući to je uzvik mog srca s blizih obala snova to je uzdah moje treperave sreće to sam ja. A kada u sutonu vidiš crnu sjenku i pričini ti se da netko drugi stoji na obali tamne vode vjeruj mi to ja koračam uspomenama uspravna i sretna vjeruj mi to sam ja Ona koju ti voliš u meni Ona koja tebe voli u tebi. A tonovi vječnog klavira pričaju priču o ljubavi toj čudesnoj, toj svemogućoj energiji. Neka LJUBAV bude vječni pratioc vaših snova i neka postane vaša istina o životu!!

utorak, 30.12.2008.

Prije svega žena. Ovo je sretan treptaj oka u kojem vjerujem u renesansu sna i mogu uživati u Tasso- vom sonetu i čudesnoj snazi nepostojećih stihova naše Cvijete Zuzolić. Ni sviježe stablo nema takve kose, kad ih rasplete, il mraz ih stegne leden, il kad se noćna koprena razvede Ko te, što Amorove nose. Ni zvijezde jutra, vlažne još od rose, Na čistom nebu, privlačne i blijede Nisu ko oči što me žegu, lede Ko usnice, gdje grimiz skupio se. Da to je cvijet, visoko u ljepoti I kreposti, kog Ilirija rodi, Al amo ga je prevezao Amor. Tu uzdasi ma naši laki lahor, a mjesto toplih voda, tu od plača Ljepota mu je zamamnost jača. Tassov sonet i madrigal cvijeću sjedinjeni u sjećanje na NJU koja je prije svega bila žena. Prelijepa i tajanstvena kao Tassovi soneti i madrigali pisani njoj u čast, Cvijeta Zuzorić, žena koja bezglasna prodire kroz stoljeća, čudesna i znana, žena pjesnikinja koja nije iza sebe ostavila niti jedan jedini stih. Još uvijek je neraskrinkana tajna otkud joj onda ova silna moć koja je data samo najvećim piscima, taj neobičan dar prirode kojima ona u nama još uvijek oživljava vrijeme u kojem je živjela. Otkud dolazi taj romantični zanos s kojim krećemo u potragu za njenim pjesmama, tim "rijetkim biserima od kojih nema ljepših na cijelome svijetu" , kako je o njenoj poeziji pisao Torquato Tasso. Ona je prije svega žena, blještava zvijezda koja se uvijek iznova rađa, žena koja plijeni ljepotom koja ne prestaje biti stvaralačka snaga umjetnika koji žive gotovo pet stoljeća kasnije. šute šume i rijeke, more bez vala sniva, vjetar u spilji smiren otpočiva, a tamna noć je puna tišine, koju stvara bijela luna: svu Ijuvenu milinu mi sakrijmo u tminu: nek ljubav naša večeras ne diše i neka se ne glasi, nek su nijemi poljupci i moji uzdasi. Čitam Tassov sonet, Paljetkov roman, gledam Sršenovu predstavu i pričinja mi se kao da su je ovog trena sreli na Stradunu ili prošetali s njom perivojem u Trstenom, ručavali s njom u Ankoni oni i svi drugi poznati i nadareni pisci koji još uvijek pišu o njoj i traže izvor njene besmrtnosti. Čudesna muza mnogih pjesnika, ljepotica renesansnog sna, zanosna i nedohvatna, skrivena u sjetnom treperu lišća starih platana, jedinih živućih svjedoka njenih stihova kojih više nema. Čempresi svojom tišinom kriju tajnu njene poezije, a šum valova se sjedinjuje sa zvonima Grada u koji se ona uvijek ponovo vraćala i ostavljala trag svog postojanja. Vratimo li se u vrijeme renesansnog mira u kojem se slavila ljepota, tog čudesnog vremena u kojem su nastali najljepši soneti ljubavi. Možda ćemo i mi uspjeti, šetajući perivojima njenih i naših snova, ljepotom krajolika, spoznati te uzvišene osjećaje i znati ih pretvoriti u nenapisani stih. "Dubrovnik je mjesto u kojemu se otkriva božanska i zemaljska ljepota, ljepota prirode i ljepota duha prekrasnijeh gospoja" napisao je davno Nikola Gučetić. Pokušajmo, kao što su kineski arhivisti uspjeli otkriti Nushu, misteriozno drevno pismo žena, izmišljeno od žena, stvoreno samo za žene, osjetiti ljepotu žene u svemu što je o njoj pisano, jer ona je prije svega bila žena koja je možda uistinu pisala pismom i jezikom za žene te ostavila ljepotu ženske duše u srcima onih koji su je poznavali i o njoj pisali sonete. Ta velom tajni ovijena ženska sudbina je sudbina koja se provlači kroz stoljeća i dodiruje one žene koji u sebi nose ljepotu postojanja, govore, mnogima, nerazumljivim jezikom, pišu pismom srca. A madrigali nas još uvijek, svojim tonovima pozivaju da osjetimo tajnovitost ženske duše i spoznamo ljepotu osjećaja koji nam potvrđuje da je divno prije svega biti žena. Onda se sjedinjuju stoljeća u trenutak istinskog postojanja i spoznajemo da su svi soneti i madrigali napisani tim divnim stvorenjima koja su prije svega znala biti žene. Tajna poezije Cvijete Zuzorić se krije u nama samima, u perivojima iz kojih smo krenuli na ovo dugačko putovanje koje nazivamo život. Poslušajmo treperenje lišća u parkovima naše mladosti, glasovi naših srdašaca su još tamo, odaju nam tajne koje onda nismo uspjeli odgonetnuti. Pišem ovo štivo o Cvijeti Zuzorić, žena o ženi koja je prije svega bila žena, ali ga pišem i svim muškim srcima da bi razumjeli i osjetili jezik žene, čuli ono neizgovoreno, pročitali ono ne napisano pismom koje smo svi naučili čitati. Istina o životu je jezik srca srcu, sjedinjenje dva srca u jednu dušu iz koje onda neprestano izrasta ljubavna poezija pisana pismom srca.

ponedjeljak, 29.12.2008.

Balada o izvoru sna. Stojim na vrhu svijeta i promatram kako sunce tone u more.Veliki oblak, nepomičan i zlatan, se kao svileni baldahin nadvio nad ovaj suton. U ovom trenu sjedinjenja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira, pričinja mi se kao da se u njemu krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam. Pobožan čovjek tamo iza oblaka traži rajsko carstvo za smirenje svoje nemirne duše, ali ja sam nemirni sanjar koji u tom oblaku naslućuje čudesnu snagu svog postojanja. S neba kaplju zvukovi klavira i kao meki dlanovi majke me miluje balada o ljubavi Pružam ruke i one me na tonovima ljepote nose u plave daljine neke nove istine, na izvor nedosanjanog sna. "Ah, kad bih se mogla nasladiti na cjelovu usta tvojih, jer je slađe od vina milovanje tvoje. Pun je miline miris tvojih pomasti, kao ulje razliveno ime je tvoje, zato ljubav djevojaka leti k tebi. Privuci me k sebi, požurit ćemo se! Povedi me, kralju, u sobu svoju, radovat ćemo se i veseliti tebi, više nego vino slavit ćemo ljubav tvoju! Dostojan si sve ljubavi. Ja sam pocrnjela, ali mila, kćeri jerusalemske, kao šatori cedarski, kao šatorske zavjese Salmini. Ne gledajte me, što sam crnomanjasta, jer me je sunce opalilo! Ljuto me okupiše sinovi matere moje: postaviše me da čuvam vinograde, i nijesam mogla da pazim na vlastiti vinograd. Pa kaži mi ti, kojemu pripada srce moje: gdje stoji stado tvoje, gdje planduješ opodne? Ne bih htjela lutati među stadima drugova tvojih." šapućem riječi zaručnice s početka sna. Iz oblaka mi se smješi bjelji od snijega, proziran kao kristal od nevidljivog sunca obasjan, bog sretnog trenutka. "Pođi sa mnom, otkrit ću ti istinu početka" strune velike svjetske harfe zateperiše i ja začuh simfoniju univerzuma. Trenutak ljepote i pjevanje Sirena koje me kao Odiseja vabe u snove. "Ja nisam Odisej." šapnuh. "Kreni sa mnom u avanturu tvog sna i doživi sve njene postaje, a onda ćemo ići dalje, ući u budućnost i spoznati ljepotu sna koji danom često zaboravljaš." tonovi harfe postadoše poznati glas sreće. "Ako ne znaš, najljepša između žena: slijedi trag stada, tjeraj jariće svoje na pašu pokraj šatora pastirskih! Htio bih te, prijateljice moja, prispodobiti s plemenitim i onima u kolima faraonovim: Kako pristaje lijepo obrazima tvojim niz bisera, vratu tvojemu ogrlice zlatne! Načinit ćemo ti zlatne grivne sa šarama srebrnim." zaručnik me poziva u pjesmu nad pjesmama. Sva čuda svijeta se skupiše u taj trenutak spoznaje. Moj anđeo čuvar, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem. Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, nego ljubav skupljena u actus purus, prvog pokretača koji me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu. Nađoh se na otoku sreće i vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju. Taj veliki otok, godinama skriven u najdubljem dijelu svijesti, zasja ljepotom istinskog postojanja u okrutnoj zbilji života. Ovo je trenutak sjedinjenja legendi s onim, u znanosti, još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom naše životne srži, u beskrajnom moru životnih promjenjljivosti. "Kada kralj počiva za stolom, narod moj diše mirisom ugodnim. Dragi je moj kao kutijica smirne, što mi počiva na prsima. Dragi je moj kao grozd ciprov u vinogradima engadskim." Dotaknuta anđeoskom snagom, ulazim u taj nedjeljivi dio mog bića i vidim vilinski ples najsitnijih struna i čujem glas Ljubavi "Kako si lijepa, prijateljice moja, kako si lijepa, oči su tvoje kao golubice." A moje treperavo srce odgovara. "O, ti si lijep, dragi moj, preljubezan odista! Postelja je naša svježa zelen, kućne su nam grede cedri, stolovi čempresi." "Ne okljevaj, pođi sa mnom u svijet sna. Otkrit ću ti istinu početka." odgovara mi ljubav. Koraknuh u to plavetnilo ljepote i dotaknuh Kairosov pramen kose. Bog sretnog trenutka mi se još jednom nasmiješi i ja u njegovim očima prepoznah boju moga sna. Nebo se smiješilo ljepotom tek započete ljubavne priče. Istina o životu spusti svoje dlanove na moja ramena i povede me na najljepše putovanje moga postojanja.

nedjelja, 28.12.2008.

Koreografija jutra Kišni vjetar otvara vrata Sanjajući grčeve u svom srcu, Pitala je u snu, i između dva sna: "Što bi za mene bila milost, i zašto ja to tražim?" U njenom srcu su se otvarale dveri, Kišni je vjetar zavijao preko praga, A krošnje ječale, gore, pod njenim koracima. Sanjajući o putu što se penje do puteva što se križaju na nebu, Stresla se u snu i zajecala između snova: "Koliko milja, koliko dana, koliko godina?" Sunačane pruge Ispisale su jutru neko ime na podu. Pokušala je pročitati to ime, ta slova. "Vjetar zavija kroz vrata" reče ona "Put ide širom neba" reče ona "A noć neće nikomu reći koliko milja, koliko dana, koliko godina." Karl Sandberg Mnogi ljudi se bude izmučeni ružnim snom, ustaju iz kreveta još zgrbljeni i zgužvani od spavanja odlaze u kupaonu. Taj ritual ljudskog buđenja je sličan i usporediv, no o njemu se rijetko govori i piše. Zaustavimo se u mislima u tom trenutaku između sna i jave. Pri našem naglom ustajanju iz kreveta je skoro svaki pokret bolan i ljudi jednostavno vjeruju da je tome razlog neizbježivi proces starenja. To je osnovna zabluda u kojoj mnogi žive, jer proces starenja nesmije biti uzrokom gubitka osnovne pokretljivosti našega tijela. Istina je mi stareći prestajemo biti virtuozi u sportskim natjecanjima, prestajemo težiti uvijek bržim i brojnijim pobjedama na teniskom igralištu, ali prirodni svakodnevni pokret bi cijeli naš život trebao zadržati svoj obim, oblik, ritam i dinamiku. Nespoznavajući tu istinu mnogi, zbog bolova, pogureni, ukočenih zglobova ulaze u kupaonu i staju pod tuš. Naš svakodnevni boravak u kupaoni je tako i tako vrijeme koje koristimo za higijenu tijela, pa iskoristimo ga i za higijenu svih njegovih struktura. Da bi naše buđenje i pripremanje za radni dan prestalo biti nesvjesno izvođenje pokreta iz navike, pokušajmo jedno jutro osmisliti nekom pričom o nama samima. Potražimo u našim zrcalnim neuronima neku sliku u kojoj ćemo vidjeti naše tijelo u pokretu, postanimo u mislima dio te slike, oživimo je svojim ritmom i dinamikom i promatrajmo sebe u pokretu svojim unutarnjim očima. Slika do slike će u našoj svijesti napraviti igrani film u kojem ćemo mi igrati glavnu ulogu. Neka ljubav koju smo noću sanjali bude moto našeg buđenja. Evo mog sna. Imala je kovčežić s miliun rumenih šalova za njega. Davala mu ih je jedan po jedan ili tisuću po tisuću, žaleći se kako ih nema dovoljno za njega. Imala je riječi i dijelove svojih usana i dio svoga jezika, područja sa sunčanim brežuljcima i nepostojanim maglama, s kućama koje se ruše, a ona mu je poklonila ružu i rekla čuvaj ovaj cvijet da te podsjeća na mene. Da, to mu je rekla. Čuvaj ga i sjećaj me se, sjećaj, zadrži me negdje blizu, tamo gdje vrijeme ne teče. I vraćaj se uspomenama. Vjeruj mi doista postoji mjesto gdje ljubav počinje ali ja još nisam pronašla mjesto gdje ljubav prestaje, jer ljubav netraži ništa ona ne poznaje mane, ne poznaje uvrijede, ljubav je samo LJUBAV. LJUBAV ta čudesna energija me budi i ja prvo uključim CD- Player da odslušam Feelings i sretna pozdravim dan. Onda se još snena u krevetu rastežem zamišljajući da je moje tijelo dugačka savitljiva zmija koja puže po pijesku. Tako već prije ustajanja, osjetim i spoznam tijelo, osvjestim malene kuglice zglobova kralježnice i stvaram prostor u kojem ću pokretima započeti dan. Kada ustanem, moje tijelo postaje trska na vjetru koja raste ka suncu i ja rastući odlazim u kupaonu. Stojeći pod tušem zamišljam da je moja zdjelica vodoskok iz kojeg suklja umjesto vode moja životna energija, a vodu koja se kotrlja mojim tijelom zamišljam kao valove i čestice te enrgije. Tada tijelo uistinu gubi svoje čvrste oblike i ja osjećam svakim udahom novu duljinu mojih leđa i širinu moga prsnog koša, još jednom spoznajem kuglice u zglobovima između kralježnice, prsne kosti, rebara i njihove male pokrete. Moja stopala postaju gumeni čamci na vlažnom dnu kade. Voda koja se slijeva nogama se pretvara u more i ja osjećam titranje u mišićima stopala na kojima uspješno balansiram. Dok tijelo mažem gelom za tuširanje osjećam sve njegove zavijutke i izbočine, spoznajem duljinu ruku, nogu, vrata, trbuha i osjećam širnu lica, čelo, bradu. Kada zatvorenih očiju ponovo osjećam kako se kapljice vode kotrljaju tijelom ja spoznajem njegovu unutarnju ravnotežu i sjedinjujem je s vanjskom. Tijelo je slično trski na kiši i raste ka nebu, a ja osjećam kako moja glava gubi težinu,postaje lagana poput balona, lebdi nad tijelom i nosi me u visine. Pri brisanju ručnikom pokušavam istrljati kožu, da bih je kasnije tako dobro prokrvljenu lakše namazala losionom za tijelo. Cijeli ritual higijene traje pet minuta, ali to sigurno nije izgubljenih pet minuta. Pranje zuba i šminkanje koristim da stojeći na cijelim stopalima stabiliziram zdjelicu, moj vodoskok iz kojeg sada suklja još više energije, i rameni pojas koji postaje rastežući okrvir oko slike mojih ramena, da bi pokreti mojih ruku uistinu polazili iz ramenog zgloba, a ne iz prsne ili vratne kralježnice. Gledam se u ogledalu i pokušavam u tih par minuta osmisliti moje držanje za cijeli dan. Dok perem zube ja u isto vrijeme opuštam i mišiće lica koji su se spavanjem poprilično skratili. Dok četkica nošena, laganim pokretima iz ručnog zgloba, klizi zubima ja pokrećem čeljusni zglob u svim mogućim pravcima, rastežem i skupljam usnice, otvaram i zatvaram oči. Nanoseći kremu na lice zamišljam da me dodiruje ruka anđela čuvara koji moju kožu oživljava eliksirom vječne mladosti. Zrak oko mene postaje more i moje ruke tada plutaju njegovom površinom nošene nevidljivim gumenim obručima. Na kraju širim ruke i dodirujem liniju Leonardove kružnice, zatim liniju kvadrata. Zamišljam tijelo kao pentagram, a oko mene se uvijek zatvara kugla u kojoj se počinjem osjećati ugodno. Svakim svjesnim udisajem je širim, a izdisajem sužujem. Prsna kost je brod koji uplovljava u luku mojih snova uz pomoć rebara koja se pokreću kao vesla. Kormilar je moja misao i moja želja da uistinu spoznam te pokrete koji proizlaze i iz svakog svjesno izvedenog udisaja i izdisaja. Pokušavam te tri minute pred ogledalom pretvoriti u ispovjest tjela njegovoj slici u ogledalu, otplesati moj misaoni jutarnji tango da bih osjetila lakoću pokreta u stopalima, koljenima kukovima, zdjelici, kralježnici, ramenima i zglobu glave. Slične misaone slike me vode u pokretima pri kuhanju prve jutarnje kave ili čaja, pri odlasku na posao, pri obavljanju svakodnevnih zadataka, pri odmoru, čitanju, pisanju, slušanju i razgovaranju, pri gledanju televizije, predstave u teatru i konačno ponovo pri odlasku na spavanje. Sjedinjujem pokrete, kojima se služim da bih pravilno funkcionirala u radnom danu, s misaonim slikama, pokušavam u svaki pokret ritmom sjediniti prostor i vrijeme i tako nikada ne gubim vrijeme, istovremeno održavam strukturalnu higijenu tijela. Istina o životu se krije u nama samima, ona počinje ritualom našeg svijesnog buđenja i traje do trenutka u kojem ponovo tonemo u san i sanjamo ljepotu postojanja.

subota, 27.12.2008.

Suicid koji se možda mogao spriječiti. Svakodnevnica - Umorna od prstenja Umorna od glasova u glavi koji joj kažu - piši, umri ona stavlja glavu u pećnicu dobro zagrijanu, netom opranu da napravi svoj posljednji ručak za muža kojeg nema, za djecu koju neće vidjeti kako odrastaju, čak i za susjeda u stanu iznad njenog stana, jedinstven, originalan ručak po njenom receptu, ne osobito sladak, ručak koji je već i prije spremala ali joj nikad nije uspio, ručak koji će sama pojesti... Sylvia Plath My heart will go on Suicid potječe od lat. riječi sui, što znači sebe i cidium, što znači ubojstvo. Samoubojstvo je autoagresivni čin, sa fatalnim ishodom smrti. Motivi za suicid su svjesni i nesvjesni, a ako nisu uzrokovani psihičkim poremećajem, mogu se pokušati objasniti kao autonomna odluka osobe, koja više ne želi živjeti pod uvjetima koji su u apsolutnom neskladu sa njenim sustavom vrijednosti ili nemogućnosti prihvaćanja nepodnošljive situacije. To je čin u kojem se težnja za smrću, često isprepliće sa pozivom za pomoć, za životom, ponekad nečujni vapaj upućen okolini suicidne osobe. U antičko doba, Platon i Sokrat su osuđivali suicid, ali su ga stoici smatrali najvišim izrazom slobode i kreposti. U Starom i Novom zavjetu nema osude suicida. Tek je sv. Augustin u svom djelu "De civitate dei", osudio suicid i izjednačio ga sa homicidom. Došašće i Božićni su blagdani vrijeme ljubavi, mira, sreće, trenutci u kojima susrećemo drage osobe, trenutci koje dijelimo sa najmilijima, trenutci darivanja i duševnog blagostanja. Žalosna bilansa tih dana ljubavi i sreće su osamljeni, bolesni i nemoćni, oni koji tada požele otići zauvjek i nažalost mnogi to i učine. Pored zimskog solsticija, najdulje noći u godini postoji i magični ljetni solsticij, najkraća noć u godini. Ta dva apsurdna stanja mjene u prirodi potvrđuju i apsurdnost mjena u ljudskim dušama. Tajanstvenost prirode uvlači nesretne duše u svoju igru, a magična ruka sudbine u tim noćima često postaje dželat životu. Suicid koji se možda mogao spriječiti Sigurno se neki od vas sjećaju. Ovu priču sam prošlog proljeća objavljivala u nastavcima. Danas ću, zbog teme koju sam odabrala, objaviti samo jedan mali dio koji se dotiće naše nesposobnosti da predvidimo što se uistinu događa u glavama i duši samoubica. Ovo je priča o Ani, migreni i samoubistvu koje se možda moglo spriječiti da smo metode psiho i fizioterapije stvarno povezali sa svakodnevnim životom i da smo se služili vodičem kroz vječnost i beskonačnost ljudske spoznaje. Anin psihoterapeut je poslije njene smrti priznao da joj nije uspio dokazati da se odluka o promjenama i samo razumjevanje smisla života nalazi u njoj samoj i da samo ona može provesti promjene i samo ona može odrediti smisao svoga života. Ana je bila moja najbolja prijateljica i pacijentica, ali danas znam da je za mene ipak bila nepoznanica, kao Schrödingerova mačka koja je zatvorena u kutiji. Mačka zatvorena u kutiji je možda živa, a možda je i mrtva. Ako se kutija otvori mačka je sigurno mrtva.To je jedan od apsurda znanosti. Anino samoubistvo je jedan od apsurda koje to potvrđuje. Tek na njenom sprovodu je u mom najsakrivenijem dijelu svijesti, mom egoističnom "Ja" prostrujala energija spoznaje. Spoznala sam da se iza svijeta jasnih događanja krije tamna vječno nerazumljiva snaga naše podsvjesti. To je onaj dio bića u kojem su pohranjeni naši strahovi i apsurdi koje često nesvjesno živimo. Apsurdnost postojanja se uvijek iznova dokazuje našom nesposobnosti da uđemo u najdublji dio sebe i da tamo na granici između sna i jave odlučimo kako ćemo živjeti. Dok pišem ove redke sjećam se Camusovih i Kafkinih apsurda, sjećam se "Stranca" i Josefa K. I jedan i drugi su utjelovljenje nade dok ih guši vrijeme u kojem žive. Umjetnost dobre literature je u tome da te prisiljava na ponovno čitanje. U psiho i fizioterapiji je svaki slučaj drugačiji, svaki pacijent poseban i naše trenutačno znanje nije dovoljno za novi slučaj. Rješenja koja nudimo su ustvari uvijek obavijena nedostatkom pravih rješenja. U literaturi se pri ponovnom čitanju otvaraju nove mogućnosti i nova shvaćanja tog već dobro pročitanog. Tu nema pravila i zakona koja određuju rezultat. Čitaocu se otvara beskonačnost u kojoj on sam zaključuje hoće li dalje čitati ili ostaviti knjigu. Naš posao bi trebao biti sličan. Na sajmu naših imena mi stojimo neukoričeni, ali svaki sa svojim znanjem kojim nudimo isto tako iluziju koja bi trebala pobijediti fizičku i psihičku bol. Umjesto da slijedimo strogo određene obrasce trebali bi pričati priče sa sretnim završetkom. Migrena je čuvarica sna i ubica sreće, ona je apsurdna bol koja svakog pogođenog pretvara u Josefa K. Optužen za nešto čemu nezna razlog pacijent se brani iako nezna od čega se brani. Ana se branila od migrene tražeći zamak prema kojemu nije bilo puta. Lutala je životom slušajući naše glasove koji su očito bili samo zaluđivanje njenoj nesretnoj duši. Pustolovina njene duše je završila tragično, jer rješenja koja smo joj nudili, postavivši dijagnozu bez njenog svjesnog sudjelovanja u tom procesu, nisu bila dobra terapija. Uveli smo je u svijet njenih problema, naučili je spoznaji strahova koji su je mučili, ali nismo uspjeli ono što smo znali projicirati u njenu dušu. Između nje i zamka spasenja, koji smo joj nudili, nismo napravili mostove kojima bi se ona mogla služiti. Na tom dugogodišnjem putu je njeno egoistično "Ja" ostalo nedodirnuto, ona nije uspjela osjetiti osjećaj koji smo mi u njoj željeli probuditi. Bezimena bol je bila jača od naših nastojanja da toj boli zajedno pronađemo ime. Apsurd Aninog samoubistva je potaknuo mašineriju naše samoobrane i mi smo tražili za sebe olakotne okolnosti, ali smo na koncu shvatili da smo premalo znali iako smo mnogo toga naučili. Ana je otišla zauvjek s tajnom svoga kraja i ostavila za nas jedno pitanje bez odgovora. Što smo mogli učiniti da spriječimo njen odlazak? Anino oproštajno pismo "Ništa do suza nije bio moj ljek i ništa do boli moj život. Ovo tiho umiranje traje predugo da bih mogla preživjeti ovaj dan smrti. Kada sunce krene na počinak zagrlit ću njegov zadnji sjaj i poletjeti s njim u vječni san. Danas čujem simfoniju neba, dok jahači apokalipse oplakuju svoj grijeh. Pozaune trube moj mrtvački ples. Vidjela sam u svitanju u sunčanoj kugli lik moje ljubavi, prepoznala njegovo tijelo neovisno od ustrojstava svijeta. Cijeli me je dan opijao mirisom prve i jedine ljubavne noći. Kada se večeras budu palile oči neba, kada krijesnice zasvjetle u tvom vrtu ti nećeš znati da da smo Roland i ja držeći se za ruke preskočili vatru i da ćemo od sada, zajedno bdjeti nad tvojim snom. Kada sljedeće godine zasja sunce u prvom danu ljeta pogledaj u blješteću kuglu, prepoznat ćeš naš zagrljaj. Oprosti mi što odlazim bez pozdrava, oprosti što cvijeće koje ti šaljem nije jasmin, ali neka te ove žute ruže potsjete da sam to ipak ja." Trideset žutih ruža s ljubičastom vrpcom je stajalo na stolu kako sam ih i ostavila dok sam otvarala ljubičastu kovertu priloženu uz buket. Drhtala sam cijelim tijelom. Trideset godina prijateljstva sažeto u ovo pismo i cvijeće koje je mirisalo mojim najdražim parfemom je završilo u toj najkraćoj noći godine. Jutros sam pročitala vijest u novinama: "U najduljoj noći u ovoj godini nas je deset ljudi svojevoljno zauvijek napustilo." Tužna bilansa SVETE NOĆI još nije objavljena i ja se bojim da se je broj, onih koji su nas samovoljno napustili, ove godine u odnosu na prošlu godinu povećao. Svjetska financijska kriza je u glavama mnogih zaustavila proizvodnju serotonina, hormona sreće i dobrog raspoloženja. Razmislimo o tom problemu, zapitajmo se što možemo učiniti da se tužna bilansa ne ponavlja. Što mogu učiniti naša srca u ovom nemilosrdnom svijetu konzuma i profita? O da, srca mogu učiniti mnogo, mnogo, mnogo više od onoga što vjerujemo da mogu! Počnimo sada, u ovom trenu. Poslušajmo pjesmu Vjeruj u ljubav. Vjerujmo u ljubav u dobru i zlu, darivajmo sreću, darivajmo srcem, širimo blagostanje duše i ne odustanimo nikada od svoje istine o životu , ne odustajmo od života iako nam se on ponekad pričini neizdrživo apsurdan. Naučimo živjeti svatko svoje apsurde.

petak, 26.12.2008.

Oaze života Čarobnost Božića se zrcali u nama i na današnji dan, dan svetog Stjepana. Poslušajmo još jednom svijetom opjevani Božić, i prisjetimo se, možda je danas imendan bratu, nekom prijatelju, rođaku, znancu ili kolegi, pa čestitajmo mu. No pogled će nam odlutati dalje, te ćemo se upitati zašto je taj mladić, student Stjepan radije bio spreman poginuti nego skrenuti s puta Isusa iz Nazareta. Čuli smo da su milijuni mučenika umirali u prvim stoljećima kršćanstva, znamo da Rimsko Carstvo nije znalo što s njima činiti, ono je bilo pobijeđeno silinom spremnosti da izginu, ali da pokažu svijetu da je spas došao na svijet, da je zemlja voljena i da je čovjek ljubljen onako kako samo Bog može voljeti. Danas u vremenu potrebe transformacije duše, u vremenu izrastanja spoznaje u istinsku dvojnosti našeg postojanja, danas kada naslućujemo da u najsitnijim strunama našeg bića počiva to dvojstvo, dvojstvo materije i energije, dvojstvo čestice i vala, danas si možemo misao dr. Tomislava Ivankovića i objasniti, možemo je razumjeti i prihvatiti kao ISTINU, jer samo onaj koji osjeti LJUBAV u sebi, tko zavoli sebe samoga može voljeti i druge. Zbog ignorancije, naučenog neznanja, su protekle rijeke krvi, milijuni ljudi su u holokaustu bili mučeni i žrtvovani, tisuće djece, roditelja, djevojaka i mladića, staraca, patricija i seljaka, robova, slugu i službenika, časnika, vojnika, savjetnika careva otišli su u smrt, svega su se odrekli, jer im je pripadnost Isusu Kristu bila fascinantnija od svega što im je obećavao svijet. Danas spoznajemo istinu, naslućujemo izvor te čudesne energije u sebi i zbog toga nam se Božić danas prikazuje u novom, sudbonosnom svjetlu. Taj je tradicionalni "Božić" jučer svratio u naše živote da nas upita koje su naše životne vrednote. Božić je došao da nas upita da li još živimo, jesmo li do sada bar nešto preživjeli, imamo li budućnost ispred sebe ili je smrt zadnja stanica našeg života. Čut će se i danas božićne pjesme u našim crkvama. I danas će biti slama u mnogim seljačkim kućama, i danas će biti obilan stol, mirisat će borovi, još uvijek će odsijevati u svima nama božićno ozračje. No, drugačije je danas nego jučer. Jer, ljepotu rođenja Djeteta iz Nazareta poškropila je krv Stjepana iz Jeruzalema. To Dijete iz Nazareta jest naša sudbina, naše pitanje koje odlučuje o životu i smrti, ono je vrednije od svega u što se uzdamo i od čega živimo. U idilu Božića ulazi polako ozbiljnost ljudske egzistencije. Jučer smo čuli poruku anđela: »Danas vam javljam veliku radost, jer se u Betlehemu rodio Spasitelj svijeta«. Danas kao da čujemo novu poruku koja kaže: Javljam vam tužnu vijest da ljudi ubijaju one koji pripadaju Bogu, koji žele živjeti vječno. A iza te tragične vijesti nazire se još jedna ponosna i dostojanstvena vijest: Čovjekov život je vredniji od svega na zemlji. U svakom čovjeku izrasta klica te čudesne energije koju smo jednostavno nazvali ŽIVOT. Postoje ljudi koji su osjetili tu klicu u sebi i spremni su i sposobni umirati za velike stvari, za ideale i vrednote, ima ljudi kojima je vrlina važnija od života, ima ljudi koji znaju da je čovjek vredniji od svega što on ima. Prolazimo jednom zemljom. Dani odlaze, noći nestaju, godina je sve više, a naša ljudska snaga sve manja i slabija. Nakon proljeća života došlo je ljeto, onda je došla jesen, pa polako zima. Trebat će otići sa zemlje a da još uvijek ne znamo zašto smo na njoj živjeli. Treba otputovati, oprostiti se sa svojim prijateljima, nestati odavde, a da ne znamo kamo to odlazimo i što nas to tamo čeka. Oni koji ne mogu drugačije neka danas ponovno odu u crkvu, ili neka se se pod borom zagledaju u jaslice, prepoznaju Mariju i Josipa roditelje u tihoj noći rođene LJUBAVI. Treba se pokloniti tom malenom, nevidljivom, nejakom biću i u njemu prepoznati LJUBAV, stvarnu, vječnu, jedinu energiju koja znači život. U malim sitnim stvarima leže vrhunske vrednote. Kad to uspijemo, Božić će postati Božićem, obuzet će nas radost i nada nas više neće napuštati. Potrebno je zatim sjesti negdje u tišini sobe, ili se prošetati u osami, te se upitati što sam to ja radio do sada u životu, kuda će dalje teći moji dani, što bi zapravo bilo pametno i mudro danas učiniti, i kojim smjerom krenuti u životu. Potrebno je danas načiniti temeljitu opciju prema svojoj sreći, okrenuti se od mraka prema svjetlu, osloboditi se i odreći grijeha, a početi voljeti čovjeka kako ga voli Bog u nama, te početi voljeti Boga, tu čudesnu energiju u sebi, energiju koju nazivamo LJUBAV, a to samo čovjek može osjetiti i spoznati. Danas bi trebalo prihvatiti drhtave ruke prognanika, doći do bolesnika i reći mu toplu riječ, navratiti se zatvoreniku, te mu reći da je čovjek vrijedan dostojanstva, trebalo bi se navratiti hendikepiranima, stisnuti im ruku i pokazati da su nam simpatični, otići starcima i poslušati što nam pričaju, uputiti se u bolnice i posjetiti nekoga, naći umirućega i poželjeti mu sretan put i do viđenja kod kuće. Trebalo bi danas učiniti nešto dobro. Trebalo bi postati sličan tom malom malom Bogu koji je postao velikim Bogom u čovjeku i za čovjeka. Danas bi trebala naša humanost postati božanska, danas bi trebalo ljubiti čovjeka kako je to ljubio Isus Krist. Nešto bi novo trebalo načiniti, ali prije svega promijeniti nešto u duši. Danas bi trebalo nešto lijepo pročitati i početi sveto moliti. Danas bi sve moglo biti drugačije. Ako je Bog postao čovjekom onda je biti čovjek nevjerojatno ozbiljno. Ako je Stjepan išao umrijeti za tu istinu, mora da je čovjekov život neprocjenjiv. Ako su milijuni ginuli za Isusa iz Nazareta, mora da je on Bog i da ima rješenje svih naših problema. Ako je Isus htio biti prognanik i patnik, mora da su naša trpljenja osmišljena, mora da je sveto trpjeti i biti bolestan i prognan. Kao što je Božić promijenio ambijent tvoje kuće i stana, kao što su crkve i ulice drugačije, trebalo bi tako izmijeniti i nutrinu svoga srca. Čovjek bi trebao postati Bog. Danas nam zvijezde dovikuju, i čitavo nebo nam želi reći: Čovječe, upoznaj svoje istinsko postojanje, svoju čud i svoje dostojanstvo! Služila sam se tekstom Dr. Tomislav- a Ivančić- a "Oaze života" i vjerovanjem u transformaciju čovjekove duše, to novo izrastajuće dvojstvo i moju istinu o životu

četvrtak, 25.12.2008.

Bijeli Božić! White Chrismas Irving Berlin, 11. svibnja 1888 - 22. rujna 1989, je bio američki skladatelj i stihopisac, te jedan od najčudesnijih američkih stvaratelja pjesama u povijesti. Berlin je bio jedan od rijetkih broadwayskih skladatelja koji je komponirao glazbu i pisao stihove za vlastite pjesme. Iako je posjedovao tek osnovno znanje čitanja nota, uz pomoć mnogih glazbenih pomoćnika i suradnika, kojima zasluge nikada nisu pripisane, uspio je napisati više od 3000 pjesama, od kojih su mnoge, "God Bless America," "Anything You Can Do," "There's No Business Like Show Business" ostavile neizbrisiv trag u američkoj glazbi i kulturi. "White Christmas" je njegovo najčudesnije djelo bez kojeg je blagdan Božića u svijetu skoro nezamisliv. Irving Berlin je jednom priznao, da je pjesmu napisao kako bi se malo narugao lažnom duhu blagdana. "Sanjam o Božiću bijelom, itd..." nisu bile riječi one njegove prve verzije. One su ovako glasile: ”Ljuljaju palme i stabla naranči svoje grane,. Beverly Hills, Los Angeles, ne zna za bijeli Božić. Sunce u njemu vječno sja i trava je ovdje uvijek zelena. Ali danas je dvadeset i četvrti prosinca I mene srce vuče put sjevera.” Nakon pet, za njega očito predugih, godina provedenih u Hollywoodu, satiričnom se pjesmom htio narugati holivudskoj umjetnoj božićnoj atmosferi, američkoj blagdanskoj sentimentalnosti. Vrativši se u New York, Irving Berlin je 1938- me godine napisao i skladao pjesmu. Već u filmskoj verziji pjesme, originalni su stihovi bili zamijenjeni onima po kojima pjesmu danas znamo: "Sanjam o Božicu bijelom, kakve sam nekada znao, baš takvom, Vrh božićnog drvca blista, djeca osluškuju zvon praporaca... Sa svakom čestitkom koju pišem sanjam o Božiću bijelom....” Tako je iz njegove rugalice nastala sentimentalna, melankolična i tužna pjesma. Pjevač, u jednom vremenu i na jednom mjestu, čezne za drugim vremenom, drugim mjestom, sanja o jednome koje, možda, nikada nije ni postojalo. Irving Berlin, židov iz Sibira, pjeva o Božiću jedne njemu tuđe, strane zemlje i njene prošlosti, ne svoje. Potkraj tridesetih godina, Ameriku je bila zahvatila nostalgija za njenom ruralnom prošlošću. Filmski je hit tada bila priča iz američkog građanskog rata, o Jugu koji nije više postojao “Prohujalo s vihorom.” Glavni musical bio je Čarobnjak iz Oza, priča o djevojčici iz Kansasa koja se želi vratiti svojoj zemlji. Knjiga godine 1940., bila je Plodovi gnjeva, Steinbeckova vizija agrarne utopije. Glas Bing- a Crosby- a i Berlinova pjesma su bili savršena kombinacija i "White Chrismas" je krenuo na svoje, sada već, sedamdesetljetno putovanje svijetom. Amerika je pjesmu prvi puta čula godinu dana nakon Pearl Harbora. Ona je odmah postala nacionalnom himnom američkih vojnika. Za one koji znojili su se negdje na Guadalacanalu ili smrznuti, ukopani čekali negdje u belgijskom blatu, ona je bila gotovo sastavni dio njihove opreme, baš kao vojnički obroci ili granate. Kad ju je napisao, Irving Berlin ni snajao nije da će pjesma potrajati. Njenim uspjehom bili su iznenađeni svi, uključujući i autora. “Najbolja pjesma koju je ikad itko napisao,” govorio je o njoj sam Berlin. Ali uvijek i tvrdio da je bila više rezultat sreće nego njegove nadarenosti. U prošlosti, bilo je učinjeno već više pokušaja da se objasni fenomenalan uspjeh Berlinovog “Bijelog Božića.” Vječna pjesma s odjecima nekih od najdubljih tema američke kulture: čežnjom za mitskom novoengleskom povijesti, čežnjom za toplinom doma i ognjišta, vjera u “radosti i svijetla” Božića. Pjesma je to i iz onog “zlatnog razdoblja” američke popularne pjesme, “zlatnog razdoblja” Hollywooda, simbol vrijednosti i težnji generacije drugog svjetskog rata i saga o židovsko-američkoj asimilaciji. Govoreći jednom općenito o svojim skladbama napisanim za razdoblja drugog svjetskog rata, Irving Berlin je možda najbolje objasnio uspjeh svog “Bijelog Božića,” kad je rekao: ”Povijest je ta koja pjesme stvara.” UGODAN I SRETAN BLAGDAN, iako ni ove godine nije Bijeli Božić , tonovima Oliverova glasa, vam želim dragi moji blogoprijatelji!

srijeda, 24.12.2008.

Arkadija u srcu Sretan Božić ! Tonovi vječne melodije Tiha noć sjedinjuju svijest i san u sudbinu vječnog traženja istine o početku, daju onome što smo nekad nazivali životom novo značenje, sve postaje osunčani san. Vječnost i beskonačnost, zgusnute u trenutak, nude nam pravo odabira i mi tako, osjećajem, postajemo Sijamski blizanci. Više ne gledamo očima i ne slušamo ušima, ne dodirujemo dlanovima i ne ljubimo usnama. Na padinama surovog kamenjara nekog davno pročitanog svijeta na nas je stoljećima čekao bog pastira. Kada smo stigli, tamo gdje rijetki dolaze, njegova svirka je podignula zavjesu iza koje se u magli ljudskog neznanja, skrivala zemlja u bojama zalazećeg sunca. Zrak je bio pun tonova frule i pjesama o ljubavi, zrak koji će nas dodirivati vječnim mirom, poezijom i srećom. Ta poetična varijanta raja, koja je godinama u toplim bojama crtanog kiča ulazila u naše živote i postajala simbolom osobnih težnji, u tom trenu dobi nove dimenzije. Shvatih prevaru u onome čemu smo stoljećima davali atribute ljepote, čime smo se zavaravali i težili, lažnoj iluziji tuđeg sna. Polibije, rođen i odrastao na surovoj zemlji u kamenjaru Peloponeza, vidi Arkadiju egoističnim očima svoga srca. On ne piše o gladi i siromaštvu, ne o znojem natopljenom kamenu, nego o pjesmama i pjevanju koje su se kao zlatna nit provlačile njegovim djetinjstvom. Zar to nije uistinu ono što je Vergil ovjekovječio u svojim stihovima. Ta Arkadija ne postoji na geografskim kartama. Ona je poetična mješavina između snova, legendi i mitova, u njenom su se srcu, ovijena tajnom nastanka, smjestila vrata vremena. Stojeći na mjestu sjedinjenja osjetih ljubav i vidjeh Vergilove simbole čežnji i žudnji za slobodnim i sretnim svijetom. Njegove ruke na mom ramenu skinuše tajnu pripadanja s mog srca. Na podnožju planine ugledasmo vatru. S vrha planine se spustiše pastiri i zapjevaše pjesmu o čudu rođenja djeteta u štalici. "Oni slave njegov dolazak" šapnu mi pjesnik "Čiji" "Kraj jednog i dolazak novog, spokojnog, zlatnog doba" "Oj pastiri čudo novo, jestel ikad vidjeli ovo. U jaslicam prostim rodio se bog, koji s neba siđe radi puka svog." sjetih se djetinjstva i Badnjih večeri. Za mene je novo zlatno doba počelo. Vidjeh zvjezdu koja prosu svjetlo na nas, a puk je pjevao: "U jaslicam prostim rodio se Bog, koji s neba siđe radi puka svog." "Puk povjerova u arkadijsku sreću, ali se ne oslobodi prvog grijeha. Zanesen sjajem repatice povjerova da je put ka Arkadiji ucrtan u zvjezdama, da je sreća u snazi nećeg nedodirljivog i on se te snage počeo bojati, počeo joj se podavati." Puk je pjevao. "Još mali, u štali, to stvorenje svatko slavi, štuje, dići jer on je spasitelj i otkupitelj." "Taj isti puk ga iz straha i neznanja izdaje, zatajuje, raspinje na križ i čeka da se dogodi čudo. Traži Arkadiju izvan sebe" pjesnik će tužno pokazujući mi vrh planine "Očekuje je iza vrha Matokita u oblaku koji donosi kišu za vinograde, u suncu dozrijevanja trsja u raspelu koje nosi svećenik kada blagosiva žito" Krenusmo prema vrhu planine. "Tu se dogodilo čudo" reče mi pjesnik. Svjetlo nad svijetlima posta put ka vrhu svijeta. Zastadosmo pored križa promatrajući trag svjetlosti koji naše misli nosi u beskrajne visine. U dolini velike rijeke puk pada na koljena jer ponovo vjeruje da su se, grijehom čovjeka, zatvorena vrata raja ponovo za njega otvorila. Zrak zamirisa smrću koju smo stoljećima oplakivali korotom i slavili uskrsnućem. Veliko svjetlo se uzdignu iznad nas. "Puk još uvijek nije shvatio da ovdje život dolazi iz zemlje" šapnu mi pjesnik. "Povedi me na izvor" "Cijela zemlja je izvor, bezbroj ponornica se sljeva u vrulju" "Gdje je vrulja" "Tamo gdje čuješ tišinu" Pogledah u dolinu. Močvara oživi pticama i tišinom davnog sna. Osjetih nakupljanje neke nove energije u sebi, sreću na izvoru. Veliki prasak mog novog rođenja. To je bio trenutak u kojem se oslobodih licemjerstva. U zlatnom smogu daljine, na izgled nedohvatna, Arkadija sniva svoje buđenje u srcima onih koji se istinski zaustave u trenutku sreće. Spoznah što znači biti arkadijski slobodan, sreća se rađala u meni i ja osjetih kako nestaju granice i kako su u meni sjedinjuju sva sazvježđa. Zemlja Pana, pastirska zemlja slobodna i nepoznata, zemlja sreće i mira, zemlja koju nosimo u sebi i tek kada vidimo svoj "kič toplih boja zalazećeg sunca", osjetimo ga u dodiru i pogledu spoznajemo da je Arkadija naša stvarna domovina. "Nije nam se ukazala Gospa" rekoh smješeći se "Pogledaj bolje, ali moraš gledati očima srca. Na obroncima se sunoćava"reče pjesnik Pogledah prema vrhu. "Gore je još sunce" "Sunce je uvijek iznad nas, ono nas prati da ne zalutamo u tišini sna" Purpur neba se spusti u san i mi se u kiču trenutaka nađosmo u našoj Arkadiji. Nađosmo se među bogovima i pastirima. Gallus, nesretan poeta traži svoju izgubljenu ljubav. Pan, bog pastira svira u frulu i doziva pjesnikovu nesretnu ljubav. Sva zemlja ječi od frule, a Gallusova ljubav je nečuje. Silvan, Pan i Gallus, sjedinjenje božanstava i čovjeka, ljubav u tonovima muzike i mirisu šume. Gallus nestaje kao što je i došao, ali ljubav ga, kao sjena, slijedi u neku novu stvarnost. Tu se prisjećamo prošlih vremena i živimo trenutak nošeni novom istinom o svom raju u kojem slobodni beremo voće sa drva spoznaje i ne bojimo se prvog grijeha. Ljubav, najljepša simfonija univerzuma, izmješana sa zvukovima vjetra, zatvara krug mora i zemlje na beskonačnom plavom nebu iznad nas. "Hvala ti" rekoh mu sretna "Hvala na čemu?" "Što si me doveo u tvoje djetinjstvo, u zemlju dobrih ljudi." "Želio sam da shvatiš da se Arkadija nalazi daleko od gradova u kojima vlada samo goli život. Ona je osjećaj u kojem je skrivena koljevka svijeta, početak prije početka, trajanje koje počinje s one strane vrata vremena, trenutak između kaosa i svijetlosti, majka koju treba braniti i voljeti." odgovori mi pjesnik glasom punim sna. "Da nestane misao o njoj nestala bi zauvjek ljepota istinskog postojanja. Ona traje u nama, u našoj žudnji i mi smo se danas vartili na početak susreta i uistinu našli na izvoru sna." odgovorih promatrajući bljesak svjetla na nebu. Prepoznah zvjezdu repaticu u plavoj daljini bespuća. Tonovi frule se pojačaše. "To pastiri svirkom slave dolazak jednog novog zlatnog doba" pjesnik mi šapatom potvrdi misao.

utorak, 23.12.2008.

Jur nijedna na svit vila.... Jur nijedna na svit vila Lipotom se već ne slavi, Jer je hvale sve skupila Vila kâ mi sarce travi. Zvijezdana noć punog mjeseca. Predivan krilati konj se spustio u moj ljubičasti san i ponio me u ono vrijeme kada su šumama odzvanjali zvuci panove frule i legende još živjele ljepotom vjerovanja da nad našom sudbinom bdiju dobre vile. Ni će biti, ni je bila, Njoj takmena kâ se pravi. Lipotom se već ne slavi Jur nijedna na svit vila. Nađoh se na vrhu svijeta, na proplanku pored vilinjeg jezera. Tu vile ruše i zidaju, liju toplo zlato sutrašnjeg sunca, potmuli zvuci zvuče britko i oštro, dok sa nakovnja na sve strane pršte i gasnu iskrice zvezda. Raspliću se grane drveća zamršene tamom, na njih slijeću ptice, a vile u zemlju za nas utrljavaju mirisna sjećanja na davne i buduće snove. Sve mora biti spremno kad se velika zavjesa podigne i pred našim očima počne novi čin u vječnoj igri, u teatru koji ne postoji zbog nas nego zbog dana koji dolazi. Novi dan sviće pred bunovne oči i nitko se ne začudi, ne vrijednuje tu scenografiju sna. Tamo gdje je sinoć bilo tihe trave, vrhova pokošenih tamom, promuklog slabog vjetra, tamnog svoda oznojenog sitnim vatrama, ujutro se pružaju svježe ispletene livade, raspjevano cvijeće i glasni žubor rijeka, litice su izrezbarene prvim svjetlom koje sve na šta padne čini oštrim kao ivica brijača, a nebo miriše svježinom zore koja ga je isplavila, skidajući sa njega garež noći. Gde je sinoć bio baršun, jutrom sjaje kristali. Ono što nam se noću pričinjava hukom sova, svitanjem je gugutanje golubice. Gde je sinoć pjevao zrikavac, jutrom se sunča gušter. Dok je sinoć sunce umorno tonulo u more jutrom veselo izlazi iza planine. To je ono čudesno mjesto na kojem se rađa svaki novi dan, gdje se susreću gorske i morske vile, a njima se pridružuju ladarice osvjetljavajući noć, mjesec i sunce se tajno sjedinjuju u ljepotu sna. Zastadoh opsjednuta ljepotom trenutka. "Pođi do jezera." šapuće mi vjetar. Okrenuh se prema glasu, Pegaza više nije bilo i ja krenuh svjetlećim tepihom ka vodi u kojoj su se neke od vila kupale. Na obali jezera su zagrljeni sjedili ljubavni parovi. Vidjeh dječaka očiju boje sna kako promatra vilinji ples. "Ovo je sigurno samo san iz kojeg ću se u svitanje probuditi." začuh njegov glas "Kako si stigao do izvora?" upitah ga "Ovo je jezero koje vile svaku noć čiste." šapunu dječak da ne razbije tišinu . "Ispod jezera je izvor tvog i mog nadahnuća. Kako si se ti uspeo na planinu?" "Doletila sam." "Kao Dedalus?" "Ne, na krilima Pegaza." "On je tvorac ovog jezera, onaj tko jaše na njemu je izabran i određen sudbinom da živi snove jer nad njim bdije dobra vila." šapunuh još tiše da ne razbijem san. Varhu njeje vedra čela Vridna ti se kruna vidi Od kosice ku je splela Kojom zlatu ne zavidi, Svakomu je radost vela Kad ju dobro razuvidi. šapnu mi dječak pjesnikovim glasom. Iz daleka se čula svirka već davno zaboravljene, trstenice . "To pastir svoju dragu doziva" pomislih sjećajući se legende zbog koje sam kao djevojčica plakala. Vile prestadoše tkati dan osluškujući taj ljubavni zov. Jedna se odvoji i zapjeva sama prekrasnu baladu o ljubavi. Svirka trstenice se približavala. Iznenada se pred mojim očima, kao na pozornici, legenda pretvori u igrokaz. Mladi pastir i pastirica sjede na pojilištu pored livade pune usnulog cvijeća. Pastirica uspavljuje stada prekrasnom pjesmom o zalazu sunca. Pastir promatra njeno lijepo lice i ljubav se kao svjetlucavi oblak ovije oko njega. Smjenjuju se večeri i oni dolaze i odlaze, pastiričine pjesme postaju himne rađanju ljubavi. Ali večeri jedne pastir sjedi sam i čeka, mjesec na svom dalekom putu obasjava suze na njegovom obrazu. Slušajući tišinu pastir usnu dok je stado nemirno, bez uspavanke, oko njega bdjelo. Vile se spustiše u njegov san i rekoše mu istinu. "Pastirica je prelijepo pjevala i mi smo je povele s nama." "Hoću li je ikada više vidjeti?" "Jedne večeri dok budu sjale krijesnice i puk bude slavio svoje zaboravljeno korjenje prepoznat ćeš je među nama." Kada je zlatilo sunca smjenilo mjesečevo srebro pastir krenu sa stadom prema planinskom pašnjaku. Lutao je nesretan i sam, stado je tugovalo s njim. Prolazilo je vrijeme, smjenivala se godišnja doba i on se jedne večeri vrati na mjesto gdje je nekad bio sretan. Uz pojilište je izrasla trstika koje tu nikada nije bilo. Odrezao je trstiku i u trenutku kada ju je podigao u vis puhnuo je vjetar, a iz trstike se začuo pastiričin glas. On od te trstike napravi sviralu kakvu dotad nikada nitko nije vidio. Svirao je one pjesme koje mu je pastirica pjevala i dugo, dugo su pastiri ne videći ga slušali čudnu, gotovo božansku melodiju koja je dopirala negdje iz dubokih klanaca, gustih šuma, neosvojivih visova. Kada bi se začula melodija, oluja bi prestajala, vjetar bi umuknuo, stada bi se smirila. Svirka je bivala sve bliža i odjednom umjesto igrokaza pred nama se ukaza prekrasan mladić s panovom frulom u rukama. Prelijepa pastirica, vila ljubavi, zapjeva još umilnije. Stado koje je slijedilo pastira zastade i polijega. Dok su ovčice snivale pastir i pastirica zaplesaše vilinski ples. "Tko je on?" "Pastir koji je tražio ljubav." začuh pjesnikov glas. "Ali to je bilo davno, to je legenda." "On je zbog ljubavi postao Silvan, bog naših šuma i pastira." šaputao je pjesnik držeći u ruci trstenicu. Jur nijedna na svit vila Lipotom se već ne slavi, Jer je hvale sve skupila Vila kâ mi sarce travi. šapnu mi pjesnik jutros pri buđenju prastari stih Hanibala Lucića.

ponedjeljak, 22.12.2008.

O ljubavi Oj, pastiri, čudo novo Niste nigdar vidjeli ovo: U jaslicam prostim rodio se Bog Koji s neba siđe radi puka svog. Betlem, evo, nije daleko, Znajte da vam istinu rekoh: U štalici prostoj leži djetešce Na slamici oštroj, kao janješce. Ljubav Božja prevelika Primi pravu put čovjeka: S neba siđe dolje radi grešnika Rodi se u štali, radi čovjeka. Što je uistinu ljubav? Je li ljubav je najviši smisao čežnje koji se uzdiže iznad horizonta plemenitog djelovanja i ostvaruje u neposrednom doživljaju praljepote? "Ljubav je čežnja za cjelovitim ispunjenjem bića, žudnja za konačnim sjedinjenjem sa višim, sa božanskim, bićem koje živi u snovima i sniva život. Ona je rođena iz pjeska i pjene, izrastao biser iz sedefa osjećaja i ljepote postojanja. Ljubav, ta treperava energija je spoznaja duše u nama samima samoj i zrcaljenje cijeloga univerzuma u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u dubini same duše." čujem misao koja se uzdiže iznad kaosa probuđenih osjećaja. "Zasvjetli u mom zlatnom rezu, budi moja zlaćana spirala na čijoj ću zadnjoj točki spoznati oči božje u sebi. Budi oluja cvijeća iz koje ću udahnuti ljubav, sanjati život i živjeti san." misao postaje oluja tisućljetnog sna. Na granici između jučer i sutra, između života i smrti, konačnosti i beskraja osjećam trenutak u kojem sam srela najsnenije oči moga postojanja. Ljubiti ljubav, osjetiti je u svitanjima, vidjeti je u podnevnom suncu, naslućivati je u sumracima, spoznati je u sretnom pogledu koji se ne zaboravlja, u misli koja će me uvesti u onaj imaginarni dio postojanja iz kojeg ću crpiti svoju stvarnost i sanjati ljepotu života. Tu udišem ljepotu i rađam se u snu. Svjetlo koje me dodiruje se lomi na kristalima sna i oblikuje život. Postajem osjećaj o ljubavi koja je nedodirljiva i neopisiva, ona je ljepota koja se u meni rađa i iz mene izlazi kao, u misao pretvoreni, osjećaj. Ona je onaj otok prividnog mira iz kojeg izrasta duša materije. Zatvaram oči da osjetim taj otok u sebi, da dođem na njega, da otkrijem na njemu izvor sna da bih mogla budna sanjati. Vrijeme došašća se bliži kraju. Četiri svijeće se svojim plamenim jezicima sjedinjuju u vatru koja nagovještava tihu noć , noć u kojoj će zvijezda repatica još jednom potvrditi rođenje tisućljetnog sna. Ljubav izrasla iz ljepote vjerovanja je naše peto godišnje doba, naša peta protega, naša istina o životu .

nedjelja, 21.12.2008.

Srcem srcu u ovu nedelju ! Hvala ti, srce moje, što ne okljevaš bez laskanja, bez nagrade, iz urođene vrijednoće. Danas je četvrta nedelja došašća, nedelja posvećena bolesnima i nemoćnima. Slušam ljepotu božičnih tonova . Danas palim četvrtu svijeću u adventskom vjenčiću, svijeću ljubavi za sve bolesne ljude na svijetu i osjećam kako moje srce ritmom titraja svijeće treperi LJUBAV. Imaš sedamdeset zasluga u minuti. Svaki tvoj grč je kao otiskivanje barke na otvoreno more na put oko svijeta. Srce je najsvetija posuda, u njoj otkucava naš unutarnji sat ritmom sna koji sanjamo, to je mjesto u tijelu iz kojega, kao iz ovog jutra zimskog solsticija osvjetljenog čudesnim suncem jutrenja, izvire sveta krv života. Mnoge katedrale u svijetu su izgrađene kao kopije ljudskoga srca, kao što su i mnoga svetilišta kopije tog neumornog organa u našim tijelima Ne to nisu samo ona mjesta gdje se ljudima ukazivao Bog ili Bogorodica, to su ona mjesta koja su nastajala prije rođenja u štalici, ona mjesta koja su ostala netaknuta kroz vječnost i koja su se svojom energijom sva skupila u ovaj trenutak spoznaje. Srce hrani um, a čovjekov um je središte univerzuma. Iz njega se razvio svijet u cijeloj svojoj ljepoti, iz njega se razvila misao kao energija s najvećom brzinom i najvećom snagom. Tu u toj najčudesnijoj građevini je izvor sna, iz njega se širi ljubav, u njemu su pohranjena sjećanja i pamćenje. Kada stvarno naučimo slušati i gledati srcem osjeti ćemo i snagu svoga uma i spoznati protegu trenutka u sebi. Hvala ti, srce moje što me često vidiš iz cjeline čak i u snu posebnu. Paziš da se skroz- naskroz ne presanjam, skroz-naskroz za što nisu potrebna krila. Iako je to zastrajelo mišljenje, iako znamo da sve što osjećamo dolazi iz mozga, iako mislimo da je mozak tvornica snova i ljubavi, mi ne osjećamo otkucaje mozga nego srca. Mozak ne osjeća, mi mozgom osjećamo, prolazi mi misao kroz glavu. Ali što ja to osjećam mozgom koji ne osjeća? Hvala ti, srce moje, što sam se probudila, i mada je nedelja, dan odmora, što mi pod rebrima traje običan pretpraznički pokret. W. Szymborska Prisjećam se jedne davne četvrte nedelje došašća. Bio je isto zimski solsticij i ja se u svitanju nađoh u katerdrali kojoj sam krštena. Pričinjalo mi se da netko svira orgulje visoko iznad oltara katedrale, pogledah u tom pravcu, ali za orguljama nije sjedio nitko. "Ovu simfoniju čujem srcem, ona je dio mog sna." pomislih i nastavih budna sanjati da mogu postati lutalica svijetom ne napuštajući ovo mjesto, da mogu u sebi oživjeti Odiseja bez da proživim njegova stradanja, da mogu činiti čuda koja neće biti vidljiva nego samo spoznatljiva, da mogu zaustaviti vrijeme, da mogu .......... I osjetih sjedinjenje sna i jave. U tom osjećaju se u tom trenu skupila cijela povijest univerzuma.To je bio trenutak poziva na spoznaju sna, na ulazak u carstvo univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u meni. i Osjetih kako mi beskonačnost i vječnost postaju spoznatljive. Svitanje najkraćeg dana u godini zaustavljeno u trenutku je postalo maglovita slika do sada neviđenog, čudesna slika koja se širila i mjenjala nijanse boja oblikujući uvijek nove prostore. "Ovo je početak svijeta."pomislih zasljepljena ljepotom, još uvijek nespoznatljivog, čuda koje se upravo događalo. Pred mojim očima se ukaza svjetleća točka i ja shvatih da je to aleph, zadnja točka velike zlatne spirale, u kojoj su skupljene sve točke univerzuma. Točka zasja kuglom koja se širila dok su u njoj prolazila stoljeća, smjenjivali se ratovi i primirja, rađali i umirali velikani snova . Izgledalo je kao da sam se našla u Welsovom vremenskom stroju koji me je nosio u vječnost. U tom divovskom trenutku se skupiše sve tvorevine svih ljudskih umova i stvoriše beskrajno kraljevstvo slobode. Nedogled sreće se širio snagom mojih misli koje su se sjedinjavale sa snovima praotaca i očeva čovječanstva. U mimohodu slavnih prepoznah oči boje sna u likovima koji su uvijek obilježavali epohe. Bio je pastir, filozof, znanstvenik, pjesnik, bio je misao, spoznaja i ljubav, bio je san i java u tom trenu beskraja i slobode. Sve je bilo nestvarno, ali dodirljivo u isto vrijeme. Vidjeh sitne strune univerzuma kako titraju u mojim mislima, začuh muziku sfera kroz koje sam prolazila. Pobratimstvo duša u univerzumu se događalo pred mojim očima i u meni. Jutros se prisjećam tog predivnog sna i palim četvrtu svijeću na adventskom vjenčiću, svijeću LJUBAVI za sve bolesne ljude na svijetu i želim im da spoznaju ljepotu postojanja u ozdravljenju i u svojoj istini o životu .

subota, 20.12.2008.

Što je smisao života? O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam bog je do, uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave, sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti! Ivan Gundulić, Dubravka Stojim na vrhu planine, puštam da mi leut svira i slušam priču o davnim snovima izraslima između dva neba. Očarana pričama, legendama i bajkama ulazim u vilinski svijet i tražim odgovor na pitanje što je smisao života. Sunce na izvoru otvara kapije svijeta koji sam zaboravila. Geografija mog rođenja me prizemljava na brdovitom poluotoku. "Prejasna Danice, ti koja tražiš sunčevu putanju božice ljubavi, okrijepi svitanjem razum moj......." prizivam jutrenje u sebi. Tada čujem glas neba. "Jur ni jedna na svit vila, lipotom se već ne slavi............" pozdravljaju me zvjezde svitanja i sunoćavanja. Sjećanje na djetinjstvo i vilinski svijet se sjedinjuje s ovim snom koji sada sanjam. Mješaju se biblija, mitovi i pjesme sa znanjem i nestaju granice među epohama. "Ovo je mjesto s kojeg je naš puk ugledalo vječnost i beskonačnost ovog dugogodišnjeg sna, našeg sna." pričao mi je djed legendu o dolasku Hrvata u uvalu Mediterana. Legenda kaže da se tada Bog odrekao ovog dijela svijeta, koji je želio zadražati za sebe, i poklonio ga plemenu iz kojeg smo svi mi rođeni. Stojim na vrhu svijeta, na Olimpu mojih praotaca, u zlatnom oblaku u kojem počiva naše davno vjerovanje. Krenuh u u beskonačnost sna i zaustavih se u trenutku buđenja podno planine. Vjetar s planine me kao dobra vila prati na tom putu spoznaje i ja čujem glas istine. "Ovdje ćeš pronaći ključ prapočetka postojanja. Ovdje se sjedinjuje nebesko i zemaljsko carstvo u kojem si rođena." "Kako ću to osjetiti?" "Zatvori oči i uši i gledaj i slušaj srcem." Poslušah vjetar. S vrha planine se k meni spusti neki nepoznati osjećaj. "Što li je ovo što osjećam?" pomislih "To vi nazivate anđeosko- ljudsko sjedinjenje, ali to je dokaz i obećanje u isto vrijeme." glas je dolazio iz dubine sna koji budna sanjam. "Dokaz i obećanje?" "Dokaz da je tvoja misao došla s neba i obećanje da ćeš se kao misao jednom tamo i vratiti." "Zar je ovo središte svijeta?" "Ovo je središte kotača u kotaču svemirskog vremenskog stroja. Ovdje ćeš čuti misli svojih pradjedova i prepoznati dobre duše umrlih očeva." glas je postajao simfonija sna. "To su anđeli." sjetih se priče o anđelu čuvaru. "To su vile i vilenjaci, oni su znamenja tvoje prošlosti." Tražeći vile lutam Mosorom, Biokovom, Velebitom i susrećem začarane vile na Tulovim gredama, zaustavljam se na Crljenim stinama više Brista, u Omiškoj klisuri, odmaram se u vrtu Velebitskih vila na otoku Jabuka. Onda krećem do Stubice da vidim kako se vile uvečer kupaju u kamenom koritu vira Koritnjak. Pričinja mi se da čujem njihove glasove u vjetru i u pticama, u šumovima mira i žuboru vode koja je dolazi iz zemlje. A kada se zatamni nebo zimskim mjesecima, vidim ih u oblacima, vidim zvjezdanu prašinu i blješteće oči neba, vidim zvjezdanu maglu i u njoj sjajeće Plejade, sedam Atlasovih kćeri. "To nisu Plejade, ovo što ti vidiš su Perunove kćer." začuh glas istine o porijeklu. "Ali ja sam drugačije učila." "U Japanu ih zovu Subaru." "Kako se zovu Perunove kćeri?" "Ladarice" Sedam vila Ladarica proljećem nestaju sa neba i od Jurjeva do Ivanja hodaju selima i slave s pukom davna sjećanja. Ivanjska noć je kruna tog slavlja, u njoj se ugnjezdila jedna jedina želja. Tko preskoči Ivanjsku vatru nađe se na izvoru sna i osjeti ljubav. U snu preskočih vatru i osjetih ljubav, energiju koji se širi u meni i oko mene, simbol sreće u kojem su skrivene sve moje slabosti i sve moje ludosti. Pričinja mi se da čujem vilinske pjesme koje zamame djevojku i ona postane vila. Sjećam se da sam kao djevojčica poželjela čuti tu pjesmu i nestati u vilinskom svijetu. Često sam prije spavanja prisluškivala vjetar i nadala se. Prevarena snom, jutrima sam vjerovala da sam bila dio priča koje sam slušala. Historia est magistra vite Odjednom vile nestadoše u oblacima, a kroz šume odjekuje samo ljudska riječ, tiho kao lopov svima se uvlači u srce i krade ono najvrijednije, ono jedinstveno, ono naše jedino. To je bila riječ koja je krala snove i vizije, krala želje, krala ono što jesmo. Riječ nas je poistovjetila. Svi smo postali isti. Činilo nam se da razlike nema. Nismo bili svijesni da smo izdali san, a sada svijesni molimo priznanje. "Tama u ovom jutrenju nagovještava lomače za one koji ne prihvate sudbonosnu riječ." začuh glas istine. "Koja je to riječ?" pokušah se sjetiti nastavka priče. Prostor izgubi dimenzije prijašnjeg sna i ja vidim Europu kako vodi djetinje teološke diskusije i natjecanja u skupljanju bogatstva iz kojeg izrastaju gradovi, negacija arhaičnog poimanja svijeta. Izrasli iz duhovnog siromaštva jedna za drugom niču utvrde, svjedoci početka civilizacije. "I tvoj puk je krvario u ovom vremenu." vjetar prekinu moje misli "To je bilo vrijeme kada su gorile lomače." "To je bilo vrijeme zablude u ovom dijelu zemaljskog carstva. U isto vrijeme je na dalekom istoku, nedodirnuta lažima i naučenim neznanjem, svjetlost ljudskog uma je rađala znanost i podizala akademije, pisala enciklopedije, gradila radionice iz kojih je izašao prvi Globus neba i zemlje, dokazujući da je zemlja okrugla." "Oni tamo su ostali vjerni početku, ali su isto okrutni u svom vjerovanju." suprostavih se glasu vjetra. "Jednoumlje je uvijek okrutno." Europa, ugnjetavana jednoumljem onih koji su imali moć, stvori nejednakost građana djeleći ih na puk i vlastelu. Samo nam se činilo da smo svi isti. Vlastela vlada i trguje, puk služi i strahuje. Zbog riječi, koja nije postala djelo, buknuše ratovi koji se šire Europom, tri Boga zavladaše pukom koji se tražeći mjesto mira spustio na more. Stoji grad na hridi južnoga mora, aristokratska republika u kojoj dio dotadašnjeg puka ulazi u palače, preuzima vlast i odijeva se svilom i satenom. Zatvorivši se zidinama odvojiše se od doline koja ih je hranila. Osluškujem vjetar i čujem "Jadikovku kamena". "Vratite mi dušu da budem ono što sam bio kameno nebo puku kojeg kao i mene osudiste. Odvojiste me od majke, od kamenjara, od doline sna, od vrulje koja me pojila, od cvijetova koji me hraniše, od vila koje me svojim stopalima milovaše. Vratite me zvjezdama da kao golubice na mene slijeću, da se kao vile po mojim hridima do lomača ponovo spuštaju. Vratite mi dušu da ponovo budem ono što sam bio, kameno nebo puku kojeg ste kao i mene osudili." Na blagim padinama Mediterana, izvan kamenog obruča koji moli pomilovanje, ostadoše pastiri i stada, dobri ljudi koji su sadili lozu i veselili se njenom dozrijevanju. Stoljeća prolaze i tračak sunca zasja nad gradovima. Epoha pomilovanja sna otvara još jednom vrata povratka ka izvoru. Renesansa sna, veselost i čudesnost njene glazbe je bila reakcija na tamu i strah iz vremena tihih lomača. Riječ poče dobivati drugo značenje, činilo se da će postati djelo. Vraćajući čovjeka na pijedestal vrijednosti nova epoha je utirala put današnjoj misli. Njegujući materinji jezik veliki sinovi, izrasli iz našeg korijenja, su probudili ponovo vile i vilenjake koji su, zatomljeni iza crkvenih dogmi i zabrana, snivali stoljetni san. Nastajala su djela kojima su opjevali domovinu i njenu ljepotu. Najpoznatiji pisac iz aristokratske republike je prije "Sna ljetne noći", "Tirenom" vratio vile među puk, a najpoznatiji renesansni građanin grada sa pet bunara je u "Planinama" susretao vile koje su mu pomogle da opjeva ljepotu trava na padinama i svježinu izvora, pjevanje ptica i ljepotu sna koji mi danas živimo. Oživljujući kamen i dozivajući vile pjesnici renesanse su poželjeli probuditi Europu iz Trnoružicinog sna, poželjeli su da se rodi princ koji će je svojom ljubavi vratiti na početak. Ali vlastela i kler ostadoše unutar zidina, nesposobni da čuju jadikovku kamena iznevjeriše vile, nezaustavljivi u svojoj pohlepi krenuše ka sjaju neke nove istine, koja se još uvijek krila iza sjaja pozlećenih oltara u odorama onih koji su nametali svetu jednostavnost, naučeno neznanje, da bi zatrli porijeklo. Galebovi još uvijek slijeću na kamenu kosu tražeći u vjetru toplinu nekadašnjih vjerovanja i na kamenu susreću sudbinu nesretnih duša. Šume nisu propjevale iako su pastiri frulama dozivali vjetar sa planina. Zlatno doba se nije vratilo, a život se nastavio i traje još uvijek. Mi nesvjesni da smo još uvijek podjeljeni na vlastelu i puk, na one koji odlučuju i one koji vjeruju, gledamo prema zapadnom nebu i čekamo priznanje. Priznanje čega? Da smo "Božjom željom" rođeni u najljepšoj uvali svijeta? Da smo već samim rođenjem zauzeli mjesto za stolom na gozbi bogova? Da posjedujemo dušu koja je jačala na kamenjaru sna? Da smo bliži "Europinom rođenju" od mnogih koji odlučuju? Mi čekamo priznanje a život, tako jednostavan i lijep, nam se smješi ljepotom izlazećeg i zalazećeg sunca u uvali naših dječjih snova. Znaju li oni koji odlučuju odgovor na vječno filozofsko pitanje: Što je smisao života? Možda se odgovor doista krije u rečenici Calderona de la Barca "Život je san" ili u spoznaji da se istina o životu krije u nama samima.

petak, 19.12.2008.

Filozofija svakodnevice i naše šesto čulo Što je materija iz koje su satkani snovi koje nudim u svojoj ordinaciji, a što materija mojih i vaših misli? Vječni ples stringsa, najsitnijih postojećih čestica, čije gibanje stvara najsuptilinije tonove univerzuma. Ta nečujna glazba, najljepša je pjesma prirode, su naše misli. Naučimo slušati tu nebesku simfoniju, darujmo joj tonove drage nam melodije, stvorimo u našim glavama misaone slike naših misli. Tada će u mikroskopskoj panorami univerzuma, s kojim smo se svojim rođenjem isprepleli, naše misli postati vidljive. Pokušajmo Mozartovom romancom nekada skrivena prostranstva svog misaono- osjetilno- osjećajnog univerzuma danas oblikovati u svoje postojanje. Svakodnevica je buđenje, istezanje u krevetu, ustajanje, odlazak u kupaonu, jutarnja toaleta, oblačenje, pijenje prve kave, odlazak na posao, obavljanje različitih dnevnih poslova, ona je i sjedenje, ustajanje, stajanje, hodanje, trčanje, saginjanje, uspravljanje, pisanje, čitanje, gledanje televizije, vožnja auta, susreti, razgovori, uzbuđenja, ljutnje i beskrajna sreća, ona je izvor naših stvaralačkih mogućnosti. Izreka to je nešto svakodnevno ne bi smjela u nama buditi osjećaj dosade nego postati izazovom za sva naša osjetila. Šta je smisao života? Svatko od nas mora sam sebi odgovoriti na to pitanje. Filozofiranje o sebi samome postaje zadovoljstvo koje od svakodnevice čini poeziju. Na temeljima filozofske tradicije možemo naučiti samostalno misliti i tako nadgraditi život pun istinskih vrijednosti. Znati oživjeti misao u sebi je put ka stvarnom doživljaju sebe samoga u trenutku koji traje, osvojeno vrijeme, a ne stalno trčanje za njim. "Mens sana in corpore sano" Zdrav duh u zdravom tijelu, izreka starorimskog satiričara Juvenala nije izrečena u vezi sa sportom, kako se danas krivo upotrebljava, nego je pisac pozivao na zdravo razmišljanje ismijavajući molitve upućene bogovima. Juvenal završava jednu od svojih satira s opomenom koja se danas ne citira doslovno. "Najviše što možemo moliti Bogove je da nam podare zdrav duh u zdravom tijelu." Kao što Juvenal nije rekao da je dovoljno samo zdravo tijelo za zdravorazumno djelovanje tako se danas i poziv na bavljenje sportom općenito krivo tumači. Baviti se sportom pod svaku cijenu, ne znači obavezno činiti dobro svome tijelu i svome umu. Pokret je osnova svakog oblika sporta, on u sportu prelazi okvire svakodnevnog kretanja, iziskiva umijeće. Umijeće pokreta je poticaj pravilnom razmišljanju i usklađivanju tjelesnih djelovanja i duševnih stanja. Mjerljivo je i dokazljivo da akcioni nivo naših misaonih mogućnosti pokretom raste, a mirovanjem opada. Poznato je da se kretanjem pojačava cirkulacija krvi u cijelom tijelu, pa time i u mozgu. Ipak najvažniji čimbenik za poboljšanje cirkulacije u mozgu je naša misaona energija. Svjesnim sudjelovanjem u pokretima pojačavamo cirkulaciju krvi u tijelu i udvostručavamo njen protok u mozgu. Baveći se nekim sportom mi to ostvarujemo, ali sport je samo dio našeg takozvanog slobodnog vremena. Pokreti koje nesvjesno izvodimo u svakodnevnom životu su mnogobrojniji i upravo oni bi trebali postati izvorom održanja životne energije. Da bi stvarno svrhovito djelovali u svakodnevnom životu, da bi umjeće pokreta postalo dio nas, trebali bi se svjesno pozabaviti svojom proprioceptivnošću, osjetom dubokog senzibiliteta, našim šestim čulom, koje nam omogućava spoznaju našeg postojanja tijelom. To svojstvo je toliko svakodnevno i toliko naše, toliko samo po sebi razumljivo da uopće nismo svjesni njegovog postojanja. Ne zamjećujemo ga i ne razmišljamo o njemu jer je uvijek tu, uvijek u nama kao anđeo čuvar koji bdije nad našim životom, ponornica koja se vraća izvoru, dvosmjerna veza mozak - tijelo - mozak, nečujna izmjena informacija koja u konačnici omogućava naš uspravan stav i svakodnevne pokrete. Posjedovanjem vanjskih osjetila, očiju, ušiju, nosa, usta i kože mi budimo našu osjetilnost. Svjesno i nesvjesno se služimo osjetilima i njima spoznajemo što se događa u svijetu oko nas, ali preko njih ne osjećamo i ne spoznajemo postojanje u tijelu. Osjet dubokog senzibiliteta je sakriven u dubini našega tijela, kao biser u neotvorenoj školjci ljudske svjesne spoznaje. Krajem 19-og stoljeća je otkrivena i otvorena ta školjka. Biser u njoj je znanost nazvala propriocepcijom, čovjekovim šestim čulom. Tako je bila rješena zagonetka čovjekovog, samo po sebi razumljivog, posjedovanja tjela i postojanja u njemu. Danas znamo da je to samoorganizirajući dinamični proces koji proizlazi iz paralelno djelujućih procesa u različitim sustavima našeg tijela. Univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u nama, naš senzomotorički sustav je najviši stupanj preko kojega možemo spoznavati i trenirati samoosjetilnost i samoosjećajnost. Propriocepcija je uvijek povezana s osjećajem za pokret, kinestezijom. Kinestezija je urođeno svojstvo spoznavanja svog pokreta i svog postojanja njime. Samo tanana granica dijeli propriocepciju od kinestetske svijesti. Poboljšavajući jedno, usavršavamo drugo. Zahvaljujući posjedovanju proprio- kinestetske svijesti mi osjećamo u kojem se položaju nalaze naši zglobovi, osjećamo napetost i opuštenost mišića, a zahvaljujući ritmu protoka kinetičke energije osjećamo i četvrtu dimenziju pokreta, njegov početak, trajanje i kraj i na koncu spoznajemo sebe u tijelu koje se kreće u svijetu u kojem živimo. Pokušajmo sada u ovom treptaju oka zatvorivši oči misaonim putem ući u svoje tijelo i slijedeći tonove romance čuti i vidjeti svoje istinsko postojanje u životu

četvrtak, 18.12.2008.

Sindrom boli nepoznatog uzroka ! Dobro došli u moju tvornicu snova! Ovako izgleda čekaonica u kojoj pacijente svakodnevno pozdravlja tiha muzika koja se širi cijelom ordinacijom. Elvisov glas smiruje prestrašene i od boli shrvane pacijente pa ja uz njegovu pjesmu Love me tender najradije obrađujem sindrom boli nepoznatog uzroka. Jednog je dana nenajavljan u moju ordinaciju došao čovjek s bjelim papirom u ruci. "Molim vas sjednite u čekaonicu i pričekajte par minuta dok završim obradu pacijentice" Čovjek je bez riječi sjeo i zatvorio oči. Na njegovom licu se ocrtavala bol koja ga očito već dulje vrijeme muči. Pacijent, mučen bolovima, nije više u stanju svjesno spoznati realnost svakodnevnog života. Uvijek se pitam što je za njega treptaj oka, a što stvarnost? Obično mi se pričinja da za pacijenta stvarnost u njezinoj punoj ljepoti uopće ne postoji, jer živi u sjećanjima na bol i projicira ih u svaki novodolazeći trenutak. Dijagnoza koja je pacijenta dovela u moju ordinaciju je glasila: "Sindrom boli sustava za pokretanje još uvijek ne pronađenog i ne objašnjenog uzroka." P.S. Primarno bolovi u prsnom košu koji kod pacijenta izazivaju strah od mogućeg srčanog infarkta. EKG je uredu. Pozvah ga u prostor za kineziterapiju. Predamnom stoji pogureni muškarac srednjih godina. Promatram ukočeno držanje njegovog tijela i već pri prvom pogledu zaključujem da se njegov prsni koš ne pokreće. Pacijent je zbog bolova izgubio urođeni ritam disanja i počeo nesvjesno kratko udisati i još kraće izdisati. Pri prvom susretu s pacijentom obično upitam: "Što vas je dovelo k meni?" ali kod ovog pacijenta sam po izrazu njegova lica shvatila da bi to pitanje bili neumjesno. "Kako se osjećate?" postavih nerado postavljano pitanje. "Sve me boli" "Kako se osjećate sada?" "Boli me." "A kako se osjećate sad?" Pacijent me nesigurno gleda i da bih ga umirila počnem o dimenziji vremena: "Tek što smo spoznali stvarnost ona prelazi i prošlost. Možemo li uopće razgovarati o stvarnosti kada još nitko nije spoznao kada ona počinje i koliko uistinu traje? Zamislimo stvarnost kao točku na liniji našeg vremena koje se uvijek kreće u pravcu budućnosti i uvijek nalazi točno između prošlosti i budućnosti. Sada nam se samo od sebe postavlja drugo pitanje: Što je prošlost? Na to pitanje je još teže odgovoriti jer ni prošlosti ni budućnost ne pripadaju nekom svjesno spoznatom i proživljenom vremenskom trenutku. Prošlost je ustvari skupina podataka koju smo s godinama pohranjivali u naše pamćenje, a njeno nastajnje je uvjetovano spoznajom trenutka u kojem trajemo. Paradoks leži u nama samima jer mi uvijek tražimo objašnjenje za sam pojam "stvarnosti", a sa objašnjenjem pojma "budućnost" imamo još više problema. Budućnost je ustvari logični nastavak onoga što je u nama ostavila prošlost i svjesno spoznati trentak nešeg trajanja u vremenu. Naša budućnost proizlazi iz kakvoće naših iskustava, i ja osjećam da su se u ovom trentku u meni sjedinile moja prošlost, sadašnjost i budućnost" "Ne razumijem što time želite reći" pacijent će nesigurno "Koliko traje najkraći trenutak ovisi o promatraču. Znanost nam tvrdi da apsolutnog vremena nema pa je po tome možda i nepotrebno razmišljati o dužini trajanja trenutka. Pođemo li od tvrdnje da se svijetlost širi najvećom brzinom, onda bi se možda moglo tvrditi da je trajanje trenutka onoliko koliko se jedan djelić svjetlosti zadržava na istom mjestu. Duljinu tog trajanja je nemoguće izmjeriti, jer nam to nedozvoljava kvantna fizika, a o zadržavanju djelića svijetlosti na jednom mjestu se tako i tako nemože ragovarati. Na koncu nam ne preostaje ništa drugo do mogućnosti da lijepe i sretne trenutke pamtimo, a ružne zaboravljamo." "Odkako me bole leđa u mom životu nema lijepih trenutaka" "Molim vas legnite na trbuh" predlažem pacijentu da bih mogla početi s tretmanom. "Udahnite polako i duboko." "To boli" odgovara pacijent bez da je i pokušao udahnuti. "Kako znate da boli?" "Uvijek boli." tvrdi pacijent "Što sada osjećate?" "Ništa." "Opišite mi to ništa." "Nemogu, neznam." "Gdje se nalaze moje ruke?" "Na mojim leđima." "Gdje na leđima?" "Između lopatica." "Gdje vas sada boli." "Nigdje." "Ovo je pravi, vaš sretni, trenutak. Pokušajte ga doista iskoristiti da bi svjesno spoznali svoje tijelo i pokrete. Udahnite polako i duboko." Iznenada pacijent slijedi moju naredbu i udiše polagano i duboko. "Jeli vas bolilo?" "Nije" "Dišite istim ritmom i pokušajte svjesno spoznati prostor vašeg prsnog koša." "Prostor?" "Opišite mi širinu, duljinu i dubinu vašeg prsnog koša pri udisaju." "Prsni koš se širi." "A kod izdisaja" "Sužava se." "Što je s bolovima?" "Ne boli." "Dotaknite u mislima Kairosov pramen kose i probajte ovaj trenutak, u kojem vas pokret nije zabolio, zadržati u sjećanju." Treptaj oka svjesne spoznaje ugode u tijelu, trenutak u kojem pokret ne uzrokuje bol, je istovremeno spoznaja četvrte dimenzije našeg trajanja u životu. 4-D samomobilizacija je tehnika koju svatko od nas sam na sebi razrađuje. Tehnika 4- D samomobilizacije izrasta iz 4- D samospoznaje, svjesne spoznaje geometrije prostora 4- D samostabilizacijom stabiliziranih zglobova u kojima se krije zakon zlatnog reza iz kojeg proizlazi zlaćana spirala i spiralna dinamika svih pokreta koji polaze iz zglobova i šire u prostor oko tijela. "Što se događa pri udisaju u zglobovima vašeg prsnog koša?" pitam pacijenta "Tu nema zglobova." tvrdi pacijent "Kako si onda objašnjavate njegovo širenje i sužavanje?" Pacijent udiše još jednom, pa još jednom koncentrirajući se na pokrete svoga prsnog koša. "Zglobovi se nalaze između rebara, prsne kosti i kralježaka." zaključuje pacijent i nastavlja "pri udisaju kližu međusobno podudarajući zglobni djelovi jedan preko drugoga, a prostor svakog zgloba se širi." iznenada reöe pacijent. "Dali vas u ovom trenu nešto boli?" "Ne boli." "Sada se podignite u sjedeći položaj, ali nemojte zaboraviti duboko udisati i dugo i polako izdisati." Pacijent se počeo pažljivo okretati na bok i uspravljati u sjedeći položaj. "Vrti li vam se u glavi?" "Da" odgovori mi pacijent zatvarajući oči "Otvorite oči i uperite pogled u moju ruku" izgovorih, podižići ruku u visinu njegovih očiju. "Prestalo mi se vrtjeti u glavi." njegov glas je zvučao mirnije i prvi put se na njegovom licu naslutio osmjeh. "Znate li zašto Mujo ponese jednu praznu i jednu punu čašu vode kada krene spavati?"iskoristih taj trenutak njegova opštanja. "Ne znam" u njegovom glasu i pogledu se osjećalo čuđenje. "Za slučajeve ako po noći bude žedan ili ne bude žedan." odgovorih mirno sakrivajući osmjeh na svom licu. Trenutak tišine ispuni ordinaciju. Treptaj oka u kojem me je pacijent promatrao mi se pričini užasno dugačak, a onda kao erupcija davno uspavanog vulkana iz pacijenta se prolomi smijeh. Njegovo tijelo se treslo, njegov prsni koš širio i skupljao, oči se caklile od suza. Kada je erupcija prestala na njegovom licu je ostao osmjeh. "Je li bolilo?" "Što?" "Leđa, prsni koš, lijeva ruka." "Ništa me nije bolilo" iznenada je njegov glas izgubio monotoniju bolovima mučenog patnika. "Sada se doista se nalazite na vratima vremena iza kojih se širi mogućnost da četverodimenzionalnom samomobilizacijom svih vaših tjelesnih struktura pokrenete proces salutogeneze u sebi." "Što je salutogeneza?" "Dinamički proces nastajanja i održanja zdravlja, četverodimenzionalna samomobilizacija kojom ćete sigurno uspjeti ponovo osmisliti život i početi spoznavati lijepe i sretne trenutka vašeg postojanja." Susreli smo se desetak puta po pola sata. Pri rastanku mi je poklonio CD s prekrasnim melodijama i smiješeći se rekao: "Prije nego sam došao k Vama, osjećao sam se kao Titanik poslije brodoloma. Tonuo sam sve dublje i dublje u ocean samosažaljenja. Hvala vam da ste me spasili od potpunog potonuća." Svaki puta kada čujem tu čudesnu melodiju sjetim se njegova vedra lica i sretna sam, jer sam ga naučila osjećati osjećaje i spoznati da se istina o životu! krije u njemu samome, u oceanu njegove duše, u onoj tajnovitoj, Freudovoj santi leda koja izaziva mnoge životne brodolome. Ostanite još samo jedan treptaj oka ovdje dragi moji virtualni prijatelji. Sada zatvorite oči, poslušajte ovu melodiju, uronite u dubinu sebe samoga, dozvolite srcu da diše i osjetite trenutak u kojem svjesno živite.

srijeda, 17.12.2008.

Ne boj se, nisi sam Neka vas danas melodija satkana rukom pijaniste i Tin Ujević svojom pjesmom uvedu u moj san. Pobratimstvo lica u svemiru Univerzum je živuća materija koja samu sebe stvara i održava, on sam liječi svoje bolesti, zalječuje rane i odupire se već milijardama godina ljudskim pokušajima da prodru u tajnu njegovog početka. Svemir i čovjek sjedinjeni, beskonačani i nesagledlivi, izrasli iz plamenih jezika i potvrđenog Heraklitovog davnog sna, žive u Tinovoj pjesmi. Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. I ono sve što ti bje, ču i što sni gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom. Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive Ljubav, ta čudesna energija, iznjedrena iz plamenih jezika početka se spustila na našu planetu kao dobra vila koja već tisućljećima bdije nad našim životima. Taj treperavi ostatak velike vatre se uvlači u naša tijela, spaja nas sa početkom Božijeg sna i neprestano brani naše beskrajno carstvo, univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u nama. Mi smo svi prešli iste putove u mraku, mi smo svi jednako lutali u znaku traženja, i svima jednako se dive. Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti. I pamti da je tako od prastarih vremena. Univerzum misaono- osjetilno-osjećajnog u čovjeku, to je ono Nitzscheovo jastvo koje počiva iza naših misli, to je Campanellina država sunca u našoj svijesti, država u kojoj je vladarica, njena vrhovna svećenica, vječna Božja iskra, Ljubav. Jutros se prisjećam trenutaka u kojima sam nesvijesno doživjela Pobratimstvo lica u svemiru. I svi se ponavljamo, i veliki i čisti, kao djeca što ne znaju još ni svojih imena. I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele, i sni su naši sami iz zajedničkog vrela. I hrana nam je duše iz naše opće zdjele, i sebični je pečat jedan nasred čela. Zatvoram oči da bi misaone slike uistinu dobile pravi slijed u mojoj svijesti. Vidim mali bijeli automobil i sebe u njemu, čujem melodiju mladosti i ljubavi, Ruže su crvene . Odjednom tišina, svud oko mene tama i samo jedno veliko svijetlo na kraju tunela. To su ona vječnom tajnom ovijena vrata vremena iza kojih čovjek čovjeka u ljubavi sanja. Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša, a naša krv, i poraz svih nas, u klanju, opet je samo jedna historija duša. Strašno je ovo reći u uho oholosti, no vrlo srećno za očajničku sreću, da svi smo isti u zloći i radosti, i da nam breme kobi počiva na pleću. Sanjam život koji je tek pružio svoje čudesne ruke oko mene. Ljeto, tek načeto sunčanim sjajem najavljuje podne. Sretna mladost i vesela znanost spojene u trenutak me u uvode u carstvo spoznaje. Ljubav pruža svoje plamene jezike i uvodi me u istinu njenog porijekla. Da, mi smo tek na početku vremena, ovo svijetlo koje mi dodiruje oči je prije milijardu godina krenulo prema nama. Ljubav me grli svojim plamenim rukama i ja osjećam da sudjelujem u njenom nastajanju i cijeli svemir se skupio u ovaj trenutak u kojem se toplina nastajanja Ljubavi širi cijelim tijelom. Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti, u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi, pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti? Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema, ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi; o vasiono! ja živim i umirem u svjema; ja bezimeno ustrajem u braći. Ja, Ljubav istina o životu i svemir smo jedno.

utorak, 16.12.2008.

San nije zastoj u životu........ LJUBAVI, stupi na stazu mojega vrta. Prošeći uz gorljive cvjetove što se tiskaju pred pogledom tvojim. Ostavi ih iza sebe pokatkad zastavši zbog neke slučajne sreće koja, odmah zgasnuvši, poput nenadanog čuda zalaza zablista. Jer ljubavni je dar stidljiv, nikad imena svojega ne zbori, leprša skriven sjenkom, širi groznicu sreće prašnjavim putom. Prestigni ga ili ga zauvijek izgubi. Ali dar koji se može dosegnuti samo je krhki cvijet, ili svjetiljka treperava plamena. Tagore Jutros buđenjem shvatih da san nije zastoj u životu, nego jedan od njegovih najčudesnijih oblika. San pliva tajnovitom rijekom misterija i graniči s nadnaravnim, on nije pomanjkanje ili navala krvi u mozak, nego je istina promatrana kroz staklenu prizmu iluzija. Iako neznam što je tvar od koje su satkani snovi, ja osjećam kako postajem san, moj san i shvaćam da manje sanjam dok spavam nego kada sam budna. Moj svijet je pun boja, mirisa, velika rijeka vremena puna treptaja očiju, obojenih zvukova predivne Cesarice , puna mirisnih tonova isprepletenih u simfoniju moga maloga univerzuma, simfoniju koju svojim snovima o ljubavi sama stvaram. U tišini uvale moga djetinjstva se nebo rumeni znamenjem ljubavi. Jutros osjećam da je Ljubav, ta tajnovita protega istinskog postojanja, satkana od mojih snova i spoznajem da je manje komplicirana od znanstvene teorije o njoj. Vidim misao o ljepoti života isprepletenu sa svjetlosti koja bdije nad mojim snom. Na tisuće morskih konjića treperi pred mojim očima. Dostojanstveno razigrani zavijutci plešu i ja u njihovim treptajima prepoznajem sjemenje iz kojeg izrasta sveti gral, srce u čijem središtu svjetlucaju oči boje sna.Velika svjetlost nedefiniranih boja se uvlači u ovo svitanje i ja nastavljam sanjati. Stojim na pozornici života, a snenost me odvodi u kraljevstvo metafizike gdje vidim svoje rađanje u zagrljaju apsolutne ljubavi. Stvarnost, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši dar koju sam rođenjem dobila u nasljeđe. Naučivši vjerovati, ljubiti i opraštati, ja ulazim u astralnu dimenziju svjesti i živim san istinskog sanjara. "Uistinu se može i budan sanjati." čujem svoje osjećaje u titrajima morskih konjića. Zlaćane spirale se spajaju u iluzije prošloga života. "San nije zastoj u životu, on nije debeli pokrivač noćne tame, on je lepršavi veo isprepleten od jutarnjih mirisa." titraju moje misli i ja se sjedinjujem s mirisima života. Postajem lepršavi veo i osjećam kako najdublje skriveni, do sada nespoznati, unutarnji strahovi postaju činjenice s kojima se mogu boriti. Oslobađam se još jedne dvojnosti, san i zbilja se organski spajaju u trenutak u kojem trajem i okrunjeni svjetlom nad svjetlima, stvaraju kristalni labirint moje istine o životu , labirint mog istinskog postojanja. Živim ovaj trenutak i granice se gube, a onaj, do sada tako skučeni horizont, moj mali svijet zatvoren u moje misli, se širi, prelazi u osjećaj, postaje moj doživljaj i dobija za mene novo značenje.

ponedjeljak, 15.12.2008.

Tragač sreće ...sanjaš opet sanjaš što će ti sva ta prostranstva ljubav neznana što će ti jad poslije svega prozor otvoren u nigdinu zrela pahulja snijega sanjaš li sanjaš budalo nepopravljiva tragaču sreće... Željko Krznarić Prije dvijetisuće i tristo godina je Aristotel tvrdio da je sreća jedino što čovjek istinski treba. Sreća je stanje za koje moramo biti spremni, stanje koje svatko za sebe samoga treba osmisliti, kultivirati i mora znati u sebi obraniti. Razgovori koje vodimo između čitanja i pisanja otvaraju mi uvijek nove, uvijek šire horizonte prekrasne spoznaje. Naučila sam upravljati unutarnjim iskustvima, sama određivati moju životnu kvalitetu i poštivati njegovu. Shvatila sam da traženje sreće vodi u slijepu ulicu vječne nesreće. Sreća iz trenutka u trenutak nastaje i traje, ona je uvijek tu, uvijek u nama samo ju treba znati prepoznati, osjetiti, dati joj oblik, boju, miris. Ona je jutro puno kišnih oblaka nad dolinom u kojoj se budimo, cvrkut ptica, mijaukanje mačka pred zatvorenim vratima terase, miris jutarnje kave, njegov osmjeh i glas: " Pogledaj pred našim prozorom dobra vila prosipa ljubav." I onda sam sretna bez razloga, sretna jer čujem njegov glas, jer se tuširam, oblačim, radim, sretna sam jer je počeo dan ali i zato što će doći suton, vrijeme između juga i zapada, a onda večer, pa noć, pa opet jutro. Na pragu moje duše su se, voljom prirode, smjestila osjetila, moji prozori u svijet. Njima napuštam tijelo i živim u božanskoj stvarnosti koju mislima preobražavam u osjećanje osjećaja ljubavi i života i onda ih sretna vraćam tijelu. Sjedim za računalom i pokušavam opisati trenutak potpunog mira i opuštenosti u ovom hramu koji zovemo dom. Ispred mene na prozoru stoji statua nasmješenog anđela čuvara. Ispred prozora se širi prostor bez godišnjeg doba. To je svijet cvijeća, misli i muzike. Mi danas živimo priču i volimo snove. "Volim tvoje ime" reče mi pjesnik gledajući nebo koja svjetluca uvijek novim dimenzijama našeg vremena. "Ti voliš boginju u meni" rekoh tiho "Ne, ja volim sjećanje na nju, jer to je uvijek novi trenutak vječnosti u tebi" odgovori on mirno. Gledam tisuću nijansi stvarnosti ovog trenutka, osjećam miris njegovog tijela koji se mješa s mirisima došašća, cimet i vanilija se sjedinjuju sa mirisom advenskog vjenčića i treprenjem svijeća. Čini mi se da je to miris ljepote nekih prošlih vremena, ljepota sjećanja postaje stvarnost. "Mirisi me opijaju tvojim postojanjem " odgovorih mu smješeći se. "Zatvori oči na tren i misli će te odvesti tamo gdje spavaju tvoja sjećanja" dotaknu me njegova misao. I tu iza spuštenih trepavica se odjednom pojavi vjerovanjem izgubljeno vrijeme našeg buđenja i sazrijevanja. Tonovi mladosti odjeknuše u našem zagrljaju. "Ja mislim da je ovo pravi smisao našeg postojanja. Sinestezija naših osjetila nam uvijek otvara vrata vremena i mi smo uvijek tu i tamo" rekoh tiho ne otvarajući oči "Čuješ li daleke tonove univerzuma, osjećaš li mirise lavande i pokošenog sijena?" "Osjećam mirise dunja, vanilije i cimta, čujem tonove pjesme Božić bjeli i vidim okićeni bor i zapaljene svijeće" "Tu iza tih osjećaja je naša stvarnost, naše istinsko postojanje" njegova misao je blaga i odlučna u isto vrijeme. "U našim mislima i željama je kompas koji nas vodi sretnim trenutcima i zokružuje naše vrijeme u krug ljubavi" završi pjesnik svoju misao. Otvorih oči. Na stolu treperava svijetlost došašća u kojoj se kupaju narandže i lješnjaci složeni zdjeli koja me prisjeća na djetinjstvo i budi osjećaj sigurnosti u meni. "Tvoje ime je prošlost koju od rođenja nosim u sebi" reče mi sretno "Podsjeća me na dolinu djetinjstva i močvaru u kojoj smo slušali tišinu. Njime čujem vapaj divljih ptica koje smo lovili, ali vidim i mjesečevo srebro okupano u rijeci i osjećam miris blata kojim sam odlazio u selo mojih praotaca." Ovo je trenutak prave istine u nama, to je osjećaj koji nosi već otrcano ime ljubav. Lutanje životom je od nas tražilo rješavanje zagonetki, donošenje odluka, završavanje zadataka, ostvarenje egzistencije i sigurnosti. Svladavali smo prepreke i penjali se zamišljenim ljestvama Jakovljevim ka nebu uspjeha. No to je bila polovična sreća i nepotpuna stvarnost. Zbog njene polovičnosti mi smo ponekad zaboravljali trenutke sreće i stvarnost se svodila na puko preživljavanje. A onda shvatismo istinu u pjesmi Tiha noć i naučismo vrednovati trenutke, osjetismo sreću na izvoru, pronađosmo planinu ispod koje se rodio Bog i zvijezdu vodilju ka vratima vremena u zemlji koja se kupa u toplim bojama zalazećeg sunca. Tko spozna istinu o životu prestaje biti tragač sreće. Njemu, dječaku očiju boje sna, i iz svih mogućih razloga poklanjam najljepši osjećaj koji mogu utjeloviti u sebi, dobru staru, vječnu ljepotu svjesnog postojanja.

nedjelja, 14.12.2008.

Teatar potlačenih osjećaja Wyslawa Szymborska je u svojoj pjesmi, "Utisci iz kazališta", gledaoc. On nam govori o onome što se događa na kraju predstave, kada se gledalištem zaori aplauz, piše o šestom činu, činu koji nije režiran, o činu koji se odvija na rampi između glumaca i publike. Tada uskrsavaju umrli i klanjaju se rukom položenom na ranu od noža, klanjaju se odrubljene glave, smješe se samoubice. Držeći se za ruke smješe se žrtva i dželat, buntovnik i tiranin. Publika aplaudira, a oni se smješe i klanjaju, na sceni se gazi vječnost vrškom zlatne cipelice, rastjerava poruka obodom šešira, nepopravljiva spremnost da se sutra počne iznova, istinski uzvišeno je spuštanje zavjese, trenutak tišine, a onda žamor, mi gledaoci odlazimo, svatko u svoju dramu, tragediju, komediju, u svoju veliku gala predstavu koju nazivamo Život. Oblačeći kapute obično zaboravljamo osjećaje koji su nas prožimali proteklih dva sata, ne razmišljamo o liku s kojim smo se identificirali, o riječima koje smo željeli u tekstu promjeniti jer nas je podsjetio na naš život, mi se vraćamo životu kao da se ništa nije dogodilo i nismo svjesni da smo u Talijinom hramu ipak proživjeli katarzu, čišćenje duše, da smo doista kupili trenutke potpunog buđenja, dozivjeli proljeće , spoznaju svojih zatomljenih emocija, strahova, želja. Vaši komentari dragi moji virtualni prijatelji mi potvrđuju da su naši životi, svaki za sebe doista velika gala predstava, premijera bez reprize a LJUBAV najviša svećenica u ovoj državi sunca kojom sami upravljamo. Platon, Morus, Campanelle, njihove Utopije žive u nama, mi ih, često nesvjesno, svakodnevno oživljavamo. Čitajući u svitanjima vaše misli, doista mi se čini da ulazim u države sunca, smješe mi se vaši osjećaji kao knezovi dobrote, sklada i ljubavi. Svako jutro "netko" jedna nova misao pokuca ne vrata moga srca i uvuče se u moj um kao sjećanje na pročitano i ja nosim u sebi vaše želje, osjećam ih kao svoje, učim iz njih. OVAJ VIRTUALNI SVIJET je pozornica na kojoj se izmenjuju trenutci, mi smo glumci koji svoje osjećaje, misli i želje stavljamo pred publiku, ali mi smo u isto vrijeme i publika koja uči od virtualnih GLUMACA ove čudesne predstave. Hvala vam što sudjelujete u mojoj "velikoj gala predstavi". Utisci iz kazališta Ali istinski uzvišeno jeste padanje zavjese i ono što se još vidi kroz nisku pukotinu: tu jedna ruka po cvijet seže, tamo druga hvata odbačeni mač. tek tada treća, nevidljiva, obavlja svoju dužnost steže me za grlo. Svi već znate da sam odrasla iza svjetla pozornice. Još kao mala djevojčica sam često s druge strane doživljavala čarobni svijet pjeska i pjene kazališne svakodnevice. Danas znam da sam imala sreću odrasti, sazrijeti, naučiti voljeti i živjeti u svijetu iza zrcala stvarnosti. Ostala sam samo promatrač onoga što se događa na daskama koje život znače, ali sam udisala i udišem još uvijek ljubav prema Taliji i osjećam da mogu pisati o ljubavi koju ta božica širi i ispred i iza svjetala pozornice. Pogledajte ovu sličicu o ljubavi jer njome LJUBAV bez ijedne riječi postaje istinski osjećaj koji srca zauvijek sjedinjuje. Ljubav je san i java, ljubav ta čudesna droga, čije je sjemenje pružajući ruku Bog onog davnoga dana prosuo na zemlju. Grijana suncem ljudskoga uma, zalijevana suzama tuge i sreće LJUBAV, niče svakoga svitanja novim cvjetovima. Njeni pupoljci ne poznaju godišnja doba, ne ubija ih hladni vjetar s planine, ni ledena ruke zime, nisu ljepši u proljeće, ne mjenjaju boju u jesenskim maglama, oni su znakovi vječnog ljeta u našim srcima i šarena kulisa velikog svjetskog teatra koji nazivamo život. Ponekada nam se pričinja da nas je ljubav napustila, da se taj čudesni osjećaj rasplinuo u magli svakodnevice. Teatar djeluje terapeutski. Pobuđuje i oslobađa u nama emocije, pročišćava osjećaje, uvodi nas u svijet neiživljenog, svijet želja, tuge i srama, u svijet neizgovorenog, nedorečenog, skrivenih nesreća, svijet boli prouzrokovane nagomilanim i neobjašnjenim strahovima. Sjedeći u publici ponekad poželimo sudjelovati, podijeliti s glumcem odgovornost prikazivanja lika u kojem smo se prepoznali, izaći na scenu i biti dio igre te svojim riječima promjeniti sadržaj djela, usmjeriti radnju, osloboditi i usmjeriti svoju, u tom trenu, spoznatu negativnu energiju. U teatru se šutnja čuje, vide strahovi, prepoznaju zle namjere, ljubav u teatru doista postaje živa, ona nas dodiruje svojim nježnim rukama i mi u tim trentcima doista osjećamo njen izvor u nama samima. Iako nam se čini da smo u teatru samo pasivni promatrači zbivanja na sceni, naši osjećaji, probuđeni likovima i radnjom, žive, vole, mrze, smiju se i plaču. Slušajući tišinu na sceni, čujemo i svoju unutarnju šutnju, postaje nam jasno da nam veliki dio života prolazi u podrazumjevanju, okretanju glave i šutnji. Glumac na sceni postaje uljezom u našu samoosjećajnost. On kida lance našoj okovanoj svjesti pa strasti u tim trenucima nahrupe u naš život. Gledajući teatarske predstave naučila sam trajno spoznavati svoje osjećaje, biti popustljivija prema njima, ali sam usput naučila poštivati i osjećaje drugih. S godinama sazrijevanja sam počela uistinu razumjevati govor moga i tuđeg tijela. Danas osjećam i mogu usmjeravati procese samoosjetilnosti, samoosjećajnosti, samorazumjevanja i samoodgovornosti u cvjetanje cvjetova ljubavi . Krenite jutros samnom na putovanje tijelom, otkrijmo zajedno, svaki svoju riznicu emocionalnog pamćenja, svoje strahovima i nezadovoljstvom zatomljene životne ritmove, ritam hoda, govora, smijeha, opustjelu livadu svoje svijesti na kojoj su počeli nicati cvjetovi tuge i boli. Te cvjetove treba znati sasušiti u sebi i pretvoriti ih nostalgičnu misaonu sliku koju ćemo pamtiti. Neka to bude misaona slika trenutačne sreće koje smo u ovom trenu postali svjesni. Probajmo je, ne govoreći o njoj, izraziti osmjehom, sjajem u očima, pokretom ruke koja miluje dragi nam obraz, osjećajem na usnama, mirisom cvijetova sna. Udahnimo duboko ljubav u ovom trenu buđenja i LJUBAV će, kao prekrasna misaona slika uskrsnuti pred našim unutarnjim očima. Pamtimo tu sliku jer ona nas oslobađa i čisti, od svih, vidljivih i nevidljivih, nepotrebnih duševnih i mišićnih napetosti u svakodnevnom životu. Na putu do umjeća osjećanja tog najvrednijeg osjećaja moramo spoznati ono što nas koči, oduzima nam energiju, stvara neugodu, izaziva bol i tugu. Ne samo strah, bol i tuga, nego i osjećaj unutarnjeg nezadovoljstva je važan čimbenik, za nastajanje takvih prepreka u protoku naše životne energije, brana iza kojih se nagomilava negativna energija i uzrokuje otupljelost osjećaja i ne prepoznavanje ljepote koja se širi u velikom svjetskom teatru. Teatar kao terapija, ima svoja pravila po kojima, ako ih slijedimo, zatomljene emocije preobražavamo u svjesni osjećaj, pokret tijela i na koncu u glas kojim oblikujem svoje tuge, svoju sreću i ljubav u međusobno razumjevanje. Stvorimo si svoj teatar suzbijenih i potlačenih emocija, počnimo tražiti uzroke neugoda, unutar nas samih, probudimo stare i stvorimo nove osjećaje u sebi. Onda možemo s njima, kao glumcima, pokušati usmjeravati emocionalnu energiju, pretvarati je u kinetičku i izvoditi pokrete, straha, nezadovoljstva i bijesa. Tu se ne radi o akrobatskom iscrpljivanju tijela, nego o osvješćivanju svega onoga što se u nama nataložilo da bi spoznali da teatar ne moraju stvarati samo glumci, umjetnost samo umjetnici, te da su u svima nama skrivene kreativne mogućnosti. Oživjela emocija, svjesno spoznati osjećaj koji se šir tijelom je mjerna jedinica naše kreativnost, umjeća našeg življenja. Kada ih oživimo, ne treba ih se bojati, nego procesom samoosjetilnosti, otkriti njihov izvor. Da to su ponekad utvare koje smo zatomili u podsvijest. Tim utvarama treba dati svoju krv, a onda ih oblikovati u željeni emocionalni izraz. Ako se taj osjećaj pretvara u ugodu, treba ga njegovati, doživjeti ga u potpunosti dajući tijelu slobodu, da lakoćom i ljepotom pokreta, snagom našeg osmjeha, izrazom naših očiju postane vidljivim izrazom naših osjećaja. Tako uspostavljamo unutarnju dinamičku ravnotežu koja bez našeg daljeg utjecaja djeluje na proces dinamičke samoorganizacije našeg tijela i postaje sunce u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. Ako osjećaj izaziva neugodu, zaustavlja disanje, grči mišiće, izaziva bol tada razmislimo o okolini u kojoj radimo, društvu u kojem se krećemo, obitelji, prijateljima, partneru. Obnovimo teme o kojima razgovaramo, probleme na kojima radimo, raščlanimo misli koje se pri tome gomilaju, ne prestajući analizirati protudjelovanja tijela koje se javljaju pri tim sjećanjima. Tako ćemo uspjeti otkriti i razlikovati uzbuđenja koja nas svakodnevno prate i koja ponekad svjesno suzbijamo. U osobnom teatru suzbijenih i potlačenih osjećaja se smijemo ponašati i djelovati onako kako želimo, možemo naučiti u potrebnim životnim situacijama, iskazati naš bijes, tugu ili sreću. Uskladimo li misao i želju s onim što osjećamo, usklađujemo osobne ritme i pretvaramo ih u ostvarenje želja. Kakvo će to ostvarenje biti, ovisi o raspoloženju koje je u nama izazvao protok davno zatomljenih sjećanja. Vivaldijevo proljeće i Smetanina Ma Vlast bude u nama ugodu rađanja nečeg novog, to su melodije kojima možemo pobijediti zimsko umiranje snova, osjetiti ljepotu buđenja potlačenih osjećaja. Osluhnimo ove vječne melodije i osjetimo ljepotu buđenja sreće i ljubavi u nama. Pretvorimo svoj osobni teatar potlačenih osjećaja u teatar želja, koje su potisnute odgojem ili društvenim normama postale potsvjesno opterećenje za našu svijest i naše tijelo. Te, davno u zaborav, potisnute želje objašnjavaju naše nesigurnosti i naša neraspoloženja. Oslobodivši želje iz okova zaborava pretvaramo ih u osjećaj ugode, postajemo svjesni neiskrenosti prema sebi samome, lažnosti života u kome živimo i ulazimo u pustolovinu novonastajućeg, ostvarujući ono, što smo mislili da je, neostvarivo i nenadoknadivo u nama. Glumci i vječne melodije stvaraju za nas svijet ugode. Mi aplaudiramo ljepoti emocionalnog uma, divimo se kreativnosti, a da pri tom nismo svjesni svojeg unutarnjeg bogatstva. Ljubav i sreća spavaju u nama, nekad u obliku, nekog sjećanja, a uvijek se bude ljepotom svjesno spoznate istine o životu .

subota, 13.12.2008.

Ideokineza boli Ideokineza, misaona tjelovježba, je vaša misao na izvoru, spoznaja želje, poezija izražena "običnim" hodom do prve prodavaonice živežnih namirnica. Ona je izraz vašeg lica, vaš smijeh i dinamika vaše rečenice. To su vaša sjećanja i vaše znanje, vaša bol i vaši strahovi. Njom možete usmjeriti i vašu emocionalnu i kinetičku energiju, možete tražiti slijepe točke vaše svjesti o tijelu, možete ih osvijestiti, usmjeriti titraje energije u ispoljavanje ljepote pokreta. Činjenica da pamćenje i sjećanje ima svoje mjesto u ljudskom mozgu, činjenica da se mi sjećamo i da se mislima možemo vraćati u prošle događaje, da možemo u pokretnim i zvučnim slikama, sanjati budućnost, misliti pojmove, zamišljati situacije, dovoljnja je potvrda, da je misao energija, kojom se može upravljati, koju se može oblikovati, kojom se može djelovati. Misaonom tjelovježbom ucrtavamo svrsishodne uzorke u mozgu iz kojih možemo misaonom idejom pokreta stvarati pokretne misaone slike koje uzrokuju i usmjeruju pokret i pretvaraju ga u lijek protiv tjelesne, ali ponekad i duševne boli. Pisala sam vam o sjeckanju luka i predložila da slušate Ravelov "Bolero", danas vas uvodim u svijet spoznaje boli i za njeno suzbijanje vam predlažem tri predivne, vječne melodije. Odaberite sami koja od njih, u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u vama, budi osjećaj ljepote postojanja. Jednog čudesnog proljetnog jutra dok sam uživala u rađanju prirode, osluškivala predivne tonove svitanja divila se simfoniji boja i mirisa, bol, ta "nezvana gošća" na slavlju osjetila se počela širiti tijelom. Osjetih kako boje gube ljepotu, kako mirisi više ne prodiru do moga srca, tonovi svitanja postaju monotoni i ja to proljetno jutro pamtim kao neugodan doživljaj. Bol je tog jutra zauzela monopol nad mojim osjetilima i svakim njenim ponavljanjem je postajala novi razarajući događaj, nešto kao potres za geometriju tijela i pokreta. Teoretsko znanje mi je govorilo da je geometrija tijela narušena mojom krivicom i bol se kriomice uselila u te ruine kao beskućnik u razrušenu kuću. Zatvorih oči i pokušah tog lutalicu vidjeti srcem, pozdraviti ga stihovima jednog mistika iz trinaestog stoljeća. Pitala sam o Tebi svakog koga sam srela. Tada sam ugledala tebe Kroz sebe I shvatila da smo isti "O, Ti, koji si tako nepodnošljivo lijep, Čiji si ti voljeni?" pitala sam. "Svoj vlastiti," odgovorio je; "Jer ja sam jedan i samo jedan - Ljubav, ljubavnik, voljeni, zrcalo, ljepota, oko." Tražila sam samoću sa svojim voljenimm, No shvaćam da u ovom tijelu nema nikoga osim mene. Ja sam onaj koga volim; Onaj koga volim je ja Tko je ljubavnnik? Voljeni, Ljubav i ljubavnik - troje u jednnom; Ovdje nema mjesta za savez, Pa, čemu onda govoriti o "odvajanju?" Lovac, plijen, mamac i zamka; Svijeća, svjećnjak, plamen i mušica; Voljeni, ljubavnik, duša i želja duše; Opijennost, pijanac, vino i čaša Sve sam JA! Zglob do zgloba, ruina do ruine, meni tog jutra strana i nepoznata dimenzija prostor- vrijeme je bila bez mog ritma i dinamike, bez harmonije i sjedinjenja unutarnje i vanjske ravnoteže, a ja sam je osjećala samo kao neugodu i kroz bol upoznavala tog tajnovitog stranca koji mi se smiješio krijući maskom svoje pravo lice. Bol, ta nezvana gošća u mom tijelu, svaki tren oblači novu haljinu i skrivajući se iza krinke započinje uvijek novi krabuljni ples mojih osjećaja. Kako razotkriti to tajnovitio, uvijek novom maskom, zakriveno lice? Jedini način je misaono- osjetilno- osjećajno putovanje tijelom, pokušati uronuti u zvukove mjesečeve sonate moga malog univerzuma i uz čudesne tonove sanjati ljepotu postojanja. Srebrene zrake se, dodirujući moje misli, lome i osvjetljavaju mi stazu ka spoznaji mnogih tajnovitih puteva moje podsvijesti. Odjednom vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u labirintu zrcala moje svijesti otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. U univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u meni trepere sitne strune još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma i ja vidim sva moja proživljena stanja. Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom, sjenom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem oluju mojih misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje. Vidim materiju sna, iz koje kao lava sukljala moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag moje prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim kristalno jasnu sliku u kojoj naslućujem obrise mog uspravnog tijela u pokretu. Tonovi mjesečeve sonate prelaze u ljepotu jednog novog sna, sna za elizu , jednog davno komponiranog sna o ljepoti ljubavi i ja osjećam kako se u meni budi uspavani ritam i vidim kako čudesni stranac nespretnim koracima nestaje iz mog života. Još uvijek opijena ljepotom novog osjećaja ja sanjam dalje. Za klavirom sjedi moj bezimeni pjesnik i ja čujem tonove njegova sna. Ljubav, ta čudesna energija satkana u melodije vječne glazbe, je energija kojom pobijeđujemo sve utvare i sva nesvjesna stanja. Moje srce zatreperi ritmom buđenja. Istina o životu je treperavi sjaj mjesečeve sonate i predivni tonovi svitanja koji se kriju u univerzumu našega uma. Dodatak Jutros dobih ovu čaroliju na poklon mačkica u pokretnoj slici Pogledajte kako slika može oživjeti, dobiti ritam i dinamiku. Dotaknite kist i čarolija počinje!

petak, 12.12.2008.

Kada će tijelo postati djelo? Meni se baš svidjeo tvoj primjer sa sjeckanjem luka i slušanjem glazbe Bolera ili bilo koje druge. Valjda zato što sam i sam primjetila kako više uživam u tim svakodnevnim poslovima dok mi glazba svira. Naprimjer, pranje podova mi je bilo najdraže obavljati uz Jarreov "Calypso" , tada sam osjećala samo ritam dupina kako zaranjaju u more i iskaču, pa opet rone.... Poslušat ću tvoj savjet i više svjesno obratiti pažnju na pokrete ruku, ramena, bokova, na onaj pojas koji nas drži u centru. piše virtualna prijateljica gustirna . Pogledajte još jednom kako je uz zvukove Bolera Maya Plisetskaya svoje tijelo pretvorila u djelo. Bolero U filozofiji postoji onaj nadaleko poznati “Rogati silogizam” koji se pripisuje antičkom filozofu Aleksinu koji glasi: “Ti imaš ono što nisi izgubio; Rogove nisi izgubio; Dakle, ti imaš rogove!” U našem modernom i materijaliziranom svijetu bi taj silogizam glasio: “Ti imaš ono što nisi izgubio; Milijun kuna nisi izgubio; Dakle, ti imaš milijun kuna!” U istom bi se sofističkom duhu moglo “argumentirati” i o mojoj temi: “Ti imaš ono što nisi igubio. Nikad nisi izgubio zajedništvo misli, osjećaja i pokreta, dakle, tvoji pokreti nisu uhodani mehanički fenomeni!” Ali, u ovom sofizmu postoji jedna logička pogreška zbog dvosmislenosti termina. Dok “izgubiti” u prvoj tvrdnji znači gubitak onoga što čovjek ima, u drugoj tvrdnji “izgubiti” izražava uopće neposjedovanje nečega. Nama nedostaje ona neizostavna povezanosti našega uma i tijela.Tu smo, mislimo da smo tu, vjerujemo da smo tu, ali jesmo li uistinu tu u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. Mak Dizdar piše. Satvoren (stvoren) u tijelu, zatvoren u koži Sanjaš da se nebo vrati i umnoži Zatvoren u mozak zarobljen u srce U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti Prostor taj do neba Kako da se premosti? Zatvoren u rebra zarobljen od srebra I kad si visokan bjelji ni od srebra Satvoren u tijelu zatvoren u koži Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi Otrgnut od neba žudiš hljeba vina Al u domu tvome Kad će domovina? Zatvoren u meso zarobljen u kosti Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti Otrgnut od neba želiš hljeba vina Kamena i dima samo ima svima Od te ruke dvije tvoja jedna nije Jedna drugu ko da Hoće da pobije? Zatvoren u mozak zarobljen u srce U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce Sanjaš da se nebo približi i vrati Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati U žilište slišćen zatvoren u krvi U tom kolu bola Potonji il’ Prvi? U tom kolu bola ni potonj ni prvi Igrište si strvi i ročište crvi Zaplijenjen od tijela greb (grob) za sebe djela Kad će tijelo samo da Postane djelo? Ovo dramatično “Slovo o čovjeku”, kako Dizdar naziva svoju odu čovjeku, je jedan uvjerljivi iskaz o čovjekovoj bespomoćnosti da otkrije samoga sebe i postane cjelina, sklad uma, tijela i pokreta u univerzumu. Premda ima samo dvije ruke, jedna na drugu se diže, kosti bodu meso, i u tom općem poremećaju harmonije, u zatvorenosti u kožu, zarobljenosti u mesu, čovjek postaje jedino nada strvinarima i crvima. A kad će tijelo postati djelo? Kao i sve u prirodi, tako je i čovjekovo tijelo podložno trajnoj eroziji. Ja vas mojim tekstovima pozivam da tu eroziju suzbijamo ovom jednostavnom ali važnom poukom: Ako se nešto ne rabi, onda se to gubi, slabi i nestaje. Mi nesvjesno hodamo, služimo se rukama, okrećemo glavu, gledamo. Pri tom uopće ne mislimo što to znači dignuti čašu, podići otpadak s poda, baciti pogled u stranu. S vremenom se naše tijelo mijenja i mi se svojim pokretima tim mijenama prilagođavamo. Da neki dijelovi tijela u tom procesu gube svoju pokretljivost, ne osjećamo. A to je ono opasno u nama, jer time određeni mišići gube elstičnost i rastezljivost pa time i svoju funkciju, zglobovi pri tome gube svoj prostor, narušava se njihova geometrija pa time i pokretljivost. Ne nudim vam priručnik za uvježbavanje i održavanje tjelesne gipkosti, nego vas pozivam na upoznavanje samih sebe kao što je to činilo proroštvo u Delfima u staro doba. Ako tražiš ozdravljenje, onda se moraš upustiti u upoznavanje samoga sebe. “Upoznaj sebe samoga” uzvik je iz antike, kojega je Biblija formulirala kao ljubav prema sebi samome “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”. Kafkin Josip K. ne uspjeva ući u dvorac, u sebe samoga, jer nije shvatio da mora najprije otkriti svoj vlastiti dvorac. U univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama se krije dvorac koji je Josip K. bezuspješno tražio, u nama samima je često zatomljena, uspavana sposobnost kojom možemo tijelo učiniti svojim djelom. U univerzumu našega uma se krije i naša istina o životu ! Krenimo na to putovanje, ali nemojmo biti Josip K. budimo svoji, tražimo sami sebe u tom čudesnom svijetu satkanom od ljubavi, zbilje i snova. Život je tako jednostavan i lijep, samo mu treba znati otvoriti vrata i pustiti ga u tijelo, da tijelo postane dijelo. Onda svaki dan postaje ljepota postojanja koju možemo osjeti ti pjesmom Mr. Monday koju mi je jutros poklonila naša draga rU . Uživajte u sebi i svom umijeću, uživajte u svakom danu dragi moji virtualni prijatelji, život je uistinu jednostavan i lijep!

četvrtak, 11.12.2008.

Ritmička koordinacija pokreta. Naš ritam je načelo našeg vremena i on nastaje u našim glavama. Vrijeme, ta surova rijeka bez povratka, je istodobno naš prijatelj i neprijatelj. Vrijeme prijatelj liječi sve rane, a vrijeme neprijatelj nas nosi neminovnom kraju. Osjetimo li ritam u sebi mi smo u stanju svojim ritmom zavaravati tijek vremena, ponekada ga usporiti, a ponekada ubrzati. "Bolero", poznata Ravelova kompozicija je nastala upravo iz umjetnikove spoznaje da se osjećaj za tijek vremena može svjesno zavaravati, da se u jednom trenu, ako to poželimo, može ubrzati, usporiti i zaustaviti. Ritam je načelo vremena i Ravel se, čini mi se svijesno, koristio tim načelom da u nama slušaocima probudi osjećaj za ritam. Pozvao nas je da se, slušajući tu vječnu melodiju, malo poigramo sa VREMENOM. Melodija izrasta iz samo jednog ritma, a njenim sve glasnijim ponavljanjem je Maurice Ravel stvorio djelo za orkestar bez muzike, kako je on sam nazvao svoj Bolero. Prisjetimo se melodije. Slušajući imamo osjećaj da se tempo i ritam melodije ubrzavaju i pričinja nam se da se i ritam u nama mjenja. To je ugodna zabluda tijeka vremena koja u nama budi osjećaj za ritam i na neki način dokazuje da slušajući muziku sudjelujemo u nastajanju te čudesne dimenzije. Spoznavajući ritam i osjećajući ga mi nesvijesno potvrđujemo da naše vrijeme proizlazi iz naših pokreta. Pored te znanstveno dokazane činjenice mi ipak znamo da u ljudskom tijelu još uvijek nije pronađeno osjetilo kojim bi se spoznavao i osjećao protok vremena u ljudskom tijelu. Znanstvenicima je uspjelo, zahvaljujući preciznoj tehnologiji mjernih instrumenata, u mozgu pronaći mjesta na kojima koordiniraju pokret i ritam. Jedno takvo mjesto je cerebelum, takozvani mali mozak. Mali mozak svojim djelovanjem u svakodnevnim situacijama "pomaže" velikom mozgu, jer regulira i usavršava ponavljajuće pokrete, na primjer čovjekovo koračanje. Zahvaljujući tom djelovanju, čovjekova svjesna spoznaja se može orijentirati na druge podražaje. Čovjek može hodati i razgovarati, voziti auto, kuhati, čitati i slušati muziku, plesati i pjevati, plesati i ljubiti u isto vrijeme. Drugo mjesto u kojem dolazi do koordinacije ritma i pokreta se nalazi ispod samog velikog mozga u području koje nazivamo bazalne ganglije. To je onaj dio mozga koji sudjeluje u kompliciranim, nesvakidašnjim pokretima, na primjer pri uvlačenju konca u ušicu igle. Bazalne ganglije u tim trenutcima šalju električne titraje koji se šire mozgom i ostvaruju ritam koordiniranog rada očiju i mišića odgovornih za preciznu mehaniku prstiju. Da ljudski mozak ne posjeduje tu sposobnost mi ne bi mogli igrati tenis, još manje stolni tenis. Kod stolnog tenisa se mala loptica kreće brzinom od 200 km. na sat i ako mozak u presudnom djeliću sekunde ne koordinira pokrete očiju i ruku, ne odredi ritam i brzinu našeg djelovanja mi gubimo poene. Mozak, zahvaljujući svojoj savršenoj građi i svom čudesnom djelovanju, određuje trajanje pokreta slijedeći, u njemu samom nastao, ritam. Bez te sposobnosti našeg mozga mi bi se općenito teško pokretali, primjer za to je hod ljudi oboljelih od Parkinsonove bolesti. Danas se uspiješno razvija metoda ritmičke koordinacije neuroloških procesa i pokreta kojom se tretiraju pacijenti sa neurološkim oboljenjima. Trening zdravog mozga Ja se često pitam zašto trenirati tek oboljeli mozak. Motoričke sposobnosti zdravog mozga se mogu isto tako trenirati ritmičkom koordinacijom neuroloških procesa i pokreta. Najednostavniji primjer za to je umijeće usporenih ili ubrzanih pokreta. Svjesnom spoznajom koraka mi možemo njihov ritam, koji u svakodnevici određuje naš mozak, usporiti. Igrajući stolni tenis mi ga ubrzavamo. To isto činimo plešući, jer naša svijest o željenom pokretu usmjerava djelovanje našeg mozga. Treningom bilo koje vrste mi usavšavamo djelovanje mozga i u zajednici s njim ostvarujemo željene rezultate. Problem nekorektno izvedenih pokreta u svakodnevici često leži u "zaboravu" svijesnog bića. Mi brzo zaboravljamo uloženi trud i s mukom proizvedeno vrijeme treninga pada isto tako u zaborav. Pokreti koje izvodite u svakodnevici, po mišljenju mnogih, nemaju veze sa onim naučenim ritmom pokreta u sportu ili pri plesu. A u vašoj glavi postoji orkestar koji neprestano sjedinjuje ritam psihičkih i tjelesnih stanja i vjerno čeka da uistinu postanete njegov dirigent i da strune vaše svjesti o svakodnevnom pokretu zatitraju tonovima misli i postanu sjećanje koje onda uistinu dirigira orkestrom svijesti o pokretu. Tako svakodnevni pokret, sjedinivši u sebi melodiju i ritam misli i osjećaja, postaje vaše umijeće. Pišem o tome jer možda neki od vas radije pamte, VAMA DRAGE, melodije nego misaone slike. Svejedno je za koju vrstu pamćenja se odlučite, važno je da spoznate ritam odkucavanja vašeg unutarnjeg sata, ritam iz kojeg vaš pokret izrasta i da ga onda uistinu i slijedite. Zamislite se u kuhinji dok kuhate običan svakodnevni ručak. To je posao koji obavljate bez misaonog i emotivnog sudjelovanja u njemu, to je nešto što je obavezno i što ste dužni učiniti zbog vas samih i vaše obitelji. Već sama pomisao na tu obavezu ubija u vama vašu kreativnost i vi misleći o problemima vaše djece, o neplačenim računima, o poslodavcu koji od vas očekuje uvijek više i više sudjelovanja u djelovanju firme, rezuckate luk, gulite krompire, režete meso bez svjesnog sudjelovanja u tim sitnim, skoro ne primjetnim pokretima. Moj predlog je Ravelov Bolero, jer njime, iako paradoksalno, govorimo o djeliću zadržanoga vremena. Jednolično ponavljanje jedno te istog ritma, kao i istih motiva, kod slušatelja nakratko izaziva gubljenje pojma o vremenu, ali istovremeno budi osjećaj za ritam. Jasno je da to može biti i svaka druga, vama draga, melodija. Probajte dok u kuhinji provodite tako i tako izvjesno vrijeme istovremeno slušati Ravelov "Bolero" i u sebi probuditi svijest o svojim pokretima, počevši od stopala, preko koljena, kukova, kralježnice do ramenih zglobova i pokreta šaka i prstiju. Svako pojačavanje tona melodije neka vas prisjeti da je ritam melodije ostao isti i vaši pokreti će se sjedinjavati sa vašim doživljajem ritma, izrastat će iz njega i rezuckanje luka, guljenje krumpra i rezanje mesa više nije samo obavljanje obaveznog posla nego uvježbavanje umijeća vaših svakodnevnih pokreta. Rezuckanje luka, pokret koji ste već tisuće puta izvodili, lijeva šaka pridržava očišćeni luk, desna s nožem u ruci sjeće luk u krugove, radiusom ih prepoljava, a onda ih dijeli i sve manje djelove i jedino što ste pri tom poslu dosada pamtili su suze koje su potekle iz vaših očiju i miris luka koji izaziva ugodu ili neugodu u vašem pamćenju. Jeste li ikada razmišljali o malim pokretima koje pri tome izvodite? Znate li gdje je njihov izvor i koliko dijelova tijela ponekad nepotrebno uključujete u taj pokret? Kako stojite, gdje su vam ramena, što je s glavom? Odslušajte prvi dio "Bolera", tihi tonovi odaju ritam koji možete pratiti ostvarujući tako svoj uspravni stav i uistinu osjetiti kako vaše tijelo svakim uzdahom raste u svojoj spiralnoj dinamici. Zadržite tu visinu u motoričkom pamćenju i pokušajte izdisati polako uvlačeći trbuh u trbušnju šupljinu. Izišite dugo dok ne osjetite napinjanje mišića struka, tada će vam se uistinu učiniti da sami svojom voljom stvarate pojas koji stabilizira vašu zdjelicu i dozovoljava kralježnici i rebrima slobodno spiralno izvijanje ka glavi koja onda bez težine lebdi nad prvim kralješkom i omogućava vam njeno slobodno pokretanje. Opustite sve mišiće i udahnite još jednom duboko, osjetite rastezanje prsnog koša, podizanje prsne kosti i spuštanje lopatica. Vrat i ramena su oslobođeni pritiska napetih mišića, a ruke se slobodno pokreću u svim smjerovima. Kada se tonovi melodije počnu pojačavati počnite rezuckati luk, spoznati ritam prenesite u pokret koji polazi iz lakta, ručnog zgloba i mišića dlana, a ne iz prstiju. Prstima samo pridržavate nož i luk, pokret dolazi iz mišića kojih u prstima uistinu nema, tamo su samo njihovi završetci u obliku tetiva. Mozak će pri tome stvarati nove, svrsishodnije motoričke karte i on će ih pamtiti, kao što je s vremenom zapamtio vaše pokrete u sportu i plesu. Sve glasniji tonovi bolera odjekuju vašim stanom i podsjećaju vas da ritam vaših pokreta mora ostati isti, ritam koji spriječava umor jer vi uistinu dišete u skladu s vašim pokretima. Ritam održava protok krvi u vašem tijelu, hrani vaše ćelije i dozvoljava srcu da ravnomjerno odkucava. Najvrijedniji mišić vašega tijela, neumorni održavač vašega života se skuplja i rasteže, napinje i opušta, otkucava vaše sekunde i sjedinjuje se sa ritmom vaše svjesne spoznaje i vi pamtite sve što ste tako svjesno naučinili. Recepte za kuhanje uobičajenih jela vi svjesno pamtite kao što pamtite naučene lekcije iz škole i pročitane knjige i svaki puta kada nešto kuhate svjesno otvorite, u mozgu pohranjen, taj dio vašeg znanstvenog arhiva. Umijeće svakodnevnih pokreta je slično umijeću kuhanja, pokrete bi trebali jedno vrijeme izvoditi svijesno da mozak uistinu te oblike i pamti. Tako će se i arhiv motoričkog pamćenja nadopunjavati i otvarati uporedo s vašom željom da nešto učinite. Vjerujte mi dragi moji virtualni prijatelji i dragi moji čitaoci umijeće svakodnevnog pokreta je ljubav prema sebi samome, umijeće našeg življenja i naša istina o životu ! Dodatak. Vidim po komentarima da neki nisu shvatili moju poruku i pretpostavljam da moje štivo nije dovoljno jasno napisano. Neki ne mogu povezati sjeckanje luka sa Bolerom, ne mogu zamisliti prozaičnu kuhinju sa ljepotom ove melodije. Pročitah komentar SJEDOKOSOG u kojem on jasno piše da ne voli Ravelovog Bolera. DRAGI VIRTUALNI PRIJATELJU, POETO TRENUTAKA, PORUKA NIJE POZIV NA SJECKANJE LUKA, nije imperativ za slušanje Bolera NEGO je poziv NA BUĐENJE OSOBNOG RITMA. Zato da ublažim u vama osjećaj prozaičnosti kuhinje i objasnim bolje moju želju da vam približim način spoznavanja osobnog ritma i ostvarivanja umijeća pokreta, neka LJUBAV, sjedinjena sa ritmom Bolera, bude poticaj vašoj spoznaji vašeg osobnog ritma koji onda možete osjećati pri svim drugim svakodnevnim aktivnostima. Bolero je melodija kojom možete zaustaviti vrijeme, doživjeti trenutak, probuditi sjećanja, misaono- osjetilno- osjećajno sudjelovati u ljepoti tuđih i svojih pokreta. Bolero Poželjela sam vam reči da, dok činite nešto što vam se ne sviđa, dok obavljate poslove koji su prozaični, koji vas umaraju, koji izazivaju napetost i bolove u mišićima, nekom vama dragom melodijom, probudite svoj uspavani i ne spoznati ritam i ritmom ubrzate ili usporite tijek vremena i ostvarite LJUBAV PREMA SAMOME SEBI i umijeće svojih svakodnevnih pokreta. Za SJEDOKOSOG i sve one koji radije slušaju Beethoven- a evo njegovog djela nastalog iz njegovog osjećaja za ritam i gluhoće njegovih vanjskih osjetila deveta simfonija !

srijeda, 10.12.2008.

Spiralna dinamika POLIKLETOV KOPLJONOŠA. Dorifor je brončana skulptura mladog atlete-nosača koplja. Statua nam pokazuje mladog sportaša koji je težinu cijelog tijela prebacio na desnu nogu, dok mu je lijeva noga savinuta u koljenu i povučena malo natrag u zglobu kuka, a tlo dodiruje samo prednjim djelom stopala. Tijelo mu je malo zakrenuto, te se doima u blagom pokretu. Usprkost poimanja pokreta, ta statua odaje harmoniju čovječjeg tijela, ali ukazuje nam i njegov osjećaj održanja ravnoteže u pokretu. To je prikazano položajima uporišne noge i noge u pokretu. Iznad uporišne noge je zdjelica malo povišena, a rame lagano spušteno, iznad noge u pokretu je zdjelica spuštena, a rame uzdignuto. Takvim položajem dijelova tijela skulptor je želio u promatraču probuditi spoznaju za harmoniju pokreta. Statua je izrasla iz spiralne dinamike Polikletovih misli i izrasla po zakonu zlatnoga reza pa dok je promatram u meni se budi osjećaj za ljepotu i sklad građe ljudskog tijela. U trenutku svjesne spoznaje našeg postojanja je sjedinjena prošlost, sadašnjost i budućnost. To je u isto vrijeme i naš osobni prostor, geometrija našeg tijela, koju svojim trajanjem u tom trenutku i svojim svakodnevnim pokretima oblikujemo. U toj čudesnoj dimenziji, koju nazivamo prostor- vrijeme, mi svjesno izvedenim pokretima svoga tijela i nesvijesnim treperenjam naših ćelija spoznajemo sebe same i doživljavamo cijeli svijet. To zvuči čudesno, pomalo nevjerovatno, ali je istinito. Bez naše svjesne spoznaje, svijet u kojem živimo, za nas ne bi postojao. Najsitniji pokreti unutar našeg tijela, treperavo nastajanje spiralne dinamike u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, su jedina veza između nas i velikog univerzuma. Da posjedujem osjetilo sinestezije kojim bih zaista gledala, slušala, mirisala ili dodirivala pokret, osjetila bih da on nije linearan, vidjela bih da je on spiralno - valovit, čula bih otpor zraka, mirisala prostor iz kojeg on izvire i dodirivala tragove koje za sobom ostavlja. Pošto ne posjedujem to osjetilo ja budim u sebi svijest o trenutku i u tom mom osobnom "sada", zamišljam spiralnu dinamiku mojih misli, osjećam ritam svojih pokreta i slijedeći zlaćanu spiralu proizašlu iz zakona zlatnog reza spoznajem trodimenzionalni prostor u kojem ritmički titraji moje životne energije oblikuju u meni dimenziju mog osobnog vremena. Spiralna dinamika se objašnjava činjenicom da svaka prostorna jedinica posjeduje uvijek dva pola, koji se pokretom međusobno nadopunjuju. Tu pojavu srećemo u svugdje u prirodi. Magnetsko polje sa sjevernim i južnim polom, električno polje sa minus i plus polom, stvaranje oblaka sa ciklonom i anticiklonom, atomi s protonima i elektronima, čovjek sa unutarnjom i vanjskom stranom svojih udova te ljevom i desnom stranom tijela. Proučavanjem anatomije pokreta spoznajemo činjenicu koje, u svakodnevnom životu, nismo svjesni. Svaki, pa i najmanji pokret našeg tijela nastaje po principu spiralno- valne dinamike. Svijest o pokretu nije njegov konačni oblik, nego je neprekidni proces koji se razvija dinamikom naših misli i osjećaja. Gibanje nije ni trenutačno ni prolazno stanje materije, nego je njena jedina stvarnost. Mi nismo u stanju osjetiti materiju, mi osjećamo pokrete koji ju stvaraju. Bioenergija i kinetička energija Svjesno spoznata anatomija pokreta potvrđuje postojanje bioenergije, naše životne energije. Misaone slike su produkt njenog vječnog nastajanja u nama. One nastaju titranjem energije u našim glavama i prelazeći u njen drugi oblik, našu kinetičku energiju, se počinju pokretati. Mi tada vidimo zamišljene pokrete i te misaone slike nazivamo ideokinetičke, pokretne misaone slike. Pokušajmo stvoriti misaonu sliku same kinetičke energije. Zamislite da koračate asfaltom i da se vaš korak sljubljuje s njim, pretvara asfalt u rijeku koja sobom nosi korak, a vaše tijelo postaje barka koja plovi njenom površinom. Hodajući ja osjećam kako svakim s svojim pokretom gradim geometriju tijela, oblikujem kinesferu, auru, prostor koji me brani od vanjskih utjecaja. Taj prostor je uvijek uz mene i mijenja svoj oblik svakim mojim korakom, ujedinjujući u sebi tijelo i energiju, uvjek nestabilan i promjenjiv, ali uvijek moj. Svaki novi korak je novi poticaj, vječna nestabilnost koja teži stabilnosti i pri tome ne ostvaruje apsolutni nego uvjek novi nestajući i nastajući prostor našega tijela. Heraklitove riječi PANTA REI se tom spoznajom potvrđuju. U nama i u svijetu u kojem živimo stalna je samo vječna promjena. Kinetička energija, iz koje proizlazi i naša misao o njoj, je trenutak, rez u našem svjesnom postojanju. Mi možemo misliti tijelo u pokretu, ali to nije dugotrajna misao nego proces razmišljanja o njemu, tijek misli koje, kao pokretne slike, stvaraju igrani film naših koraka. Jedan naš korak na asfaltu, koji smo zamislili kao rijeku kojom plovimo, je samo trenutak, djelić cjelokupnog hoda, trenutak koji najavljuje drugi korak i postaje energija našeg hodanja. To je energija koja, ni u jednom ljudskom jeziku, nije našla svoj istinski izraz jer još uvijek, ni u jednom ljudskom tijelu, nije pronađena spona koja bi korak i govor povezivala. Postoji samo spiralna dinamika našeg stvarnog postojanja u atmosferi grada kojim šetamo. Tražim u mom utjelovljenom umu neke još neotkrivene puteve po kojma bih umjesto govora o pokretu uistinu osjetila zvukove pokreta u sebi. Tonovi koje čujem u sebi i neposredno uz sebe nastaju posredstvom pokreta i istovremenim preobražavanjem kinetičke energije u zvučnu. Disanje, smijeh, plač, izgovorena riječ, svi šumovi i zvukovi moga tijela izviru iz osnovnog vrela, vrela pokreta. Vrulja vrije i za mene nečujno žubori potokom, ključa rijekom, i u velikoj delti onog nedohvatljivog u meni sljubljuje se s morem mojega života. Poželjeh čuti tonove mojih koraka, ne one vanjske koje čuje svatko kada moja potpetica dotakne asfalt, nego ritam i tonove njegovog nastajanja u meni. Uspoređujem taj proces sa tonovima koje čujem kada morski valovi udaraju o hridi. Vidim spiralu u kojoj nestaje zadnji val, spiralu iz koje se more ponovo širi i šumi i vrije u isto vrijeme. Želim čuti kako zvuči način nastajanja spiralne dinamike unutar moje kinesfere. Kakvi su tonovi mojih ramena kada se ruke njišu u hodu, a koje tonove proizvode moji kukovi i moja koljena kada ubrzam korak i kada ga ponovo usporavam? Pitam se sudjeluje li ta, za mene nečujna, muzika u stvaranju simfonije univerzuma koju čuju samo anđeli. Misao je ponekad okrutna u svom nastajanju i svojoj dinamici. Svojom prevrtljivošću me isključuje iz samog procesa njenog nastajanja. Nečujna i nijema, misao prelazi u sliku koju pamtim, ali mi nedozvoljava da je čujem. Pokušavam je zaustaviti u trenutku i osjetiti romor njenog nastajanja. Tada otkrivam moju unutarnju gluhoću. Sjetih se Bethovena. Gluhi slušaju očima i dodirom, čuju emocionalnim umom, nova misao u uzburkanoj rijeci moje svjesti dotaknu moje tijelo. Shvatih da moram naučiti slušati drugačije, pokušati probuditi sinesteziju u mojoj samoosjetilnosti i samoosjećajnosti. Odjednom začuh kristalno jasnu ljepotu izvora pokreta u sebi. Bjelina njegovih kapljica vibrira cijelim tijelom i ja čujem plavetnilo žubora potoka, kobaltno ključanje rijeke i čujem tišinu delte koja prelazi u modre šumove beskrajnog mora i odjednom osjećam lakoću koraka. Kinetička energija u meni je obojena plavetnilom sna i ja počinjem slušati boje. Uspjela sam željom čuti zvukove nečujnog uključujući svjesnom spoznajom, u mom mozgu, područja zadužena za vid. Moja kinesfera je puna boja koje čujem i ritam mojih koraka u asfaltu slijedi plavetnilo žubora potoka njegovog nastajanja, trčim po taktu kobaltno plavog ključanja rijeke, usporavam hod tišinom delte i modrom bojom šumova mora. Čujem boje u sebi i sjećam se tonova Gerschwinove "Rapsodije u plavom". Ritam mojih koraka se mjenja, na izvoru plavetnilom ozvučena rapsodija određuje dinamiku kinetičke energije i pretvara moj hod u ples na asfaltu. Tada se potvrđuju zakoni kvantne fizike sa zakonom zlatnoga reza i svjesnom spoznajom o našem postojanju u univerzumu i mi osjećamo da je cjelina je više od zbroja njegovih djelova jer svaki njen djelić posjeduje sve karakteristike cjeline. Hvala ti draga rU na ovom linku rapsodija u plavom Tonovi te rapsodije me vraćaju u vrijeme oluje ruža, u zagrljaj dječaka očiju boje sna , vrijeme kada sam počela osmišljavati ideju o umijeću svakodnevnog pokreta.

utorak, 09.12.2008.

Jutro poslije Rađa se novi dan gnječim strahove i trčim uz rijeku, gasim oči neba, otvoram vrata suncu da ne zalutam u slijepoj ulici prolaznosti. Jutro miriše nekim meni nepoznatim opojnim mirisom. Nad nama plavetnilo neba i galebovi. Lovorovo stablo i grm bunike me podsjeća na vrijeme prije vremena iako je miris koji se širi drugačiji od svih dosad poznatih mirisa. "Nalazimo se na pupku svijeta." pomislih gledajući u izvor bistre vode. "Koliko je sati?" upita me pjesnik trljajući oči. "Sat ustajanja je već davno prošao" odgovorih mu nježno. "Ovaj san je trajao dugo. Osjećam se drugačije nego inače." reče rastežući se. "Šta misliš koji je danas dan?" "Čini mi se da sam izgubio vezu sa satima, s redom godina i poretkom svjetova." Iz kapljica rose sa novoprocvalog cvijeća oko nas uzdignu se oblačić i u tragu sunca mi vidimo treperenje poznatih niti neke daleke, ali naše svjesti. Trenutak vječnosti je počeo svoju igru s nama. Mi osjećamo vrijeme i prostor u sebi, ali ovo nije ono dobro poznato jutro u kojem zidni sat otkucava šest puta i u kuhinji miriše svježe skuhana kava. Na granici spoznaje, u svijetu punom poznatih i nepoznatih mirisa, odzvanjaju tonovi neke nove muzike i ja više nisam sigurna jesam li budna ili sanjam. Tvoje oči, dva zrcala snova, tvoje oči, dva vječna sunca, moj život skriven u vjetru tvoga osmjeha moja tuga gasi žeđ na izvorima tvoje sreće prekrstih se imenom tvoje ljubavi Dobro poznate stvari oko nas, koje smo uvijek buđenjem sretali i svojom sigurnošću im nametali svojstva nepomičnosti, ovog jutra su drugačije. "Jučer sam ponovo poslagala knjige u biblioteci po epohama, a knjiga koju sam čitala je sinoć ležala na radnom stolu. Bila je to zadnje kupljena knjiga "Kreativni univerzum". pomislih gledajući pretrpanu biblioteku. Na stolu adventski vjenčić i dvije nagorene svijeće. Jučer smo slavili dan ljubavi. Misao puna slika mi prolazi kroz glavu. Gdje se nalazimo danas? Gdje su nestali svi oni nepomični plodovi naše predodžbe o stvarnosti? Pogledah otvorenu knjigu "Kreativni univerzum". Kreativnost je potencijal kojem samo neki u ovom vremenu teže. Ima ih izabranih, određenih i njihove misli ostaju kao svjedočanstvo u našem pamćenju. U prvom tragu svijetlosti koji ulazi kroz prozor začuh simfoniju trenutka. Sjedimo pozdravljajući jutro puno novih boja i tonova. Još uvijek nisam sigurna jesam li budna ili je ovo samo san. Koje je ovo doba u kojem vremenu se budim, koje vrijeme sam sanjala. Jučer je sve bilo dodirljivo i moje, a danas imam osjećaj i misao, imam ljubav i prekrasan pejsaž u kojem je sve vidljivo i nestvarno u isto vrijeme. Zatvorih oči i misao me povede u njegov zagrljaj. Želja za dodirom posta misaona stvarnost. Njegove ruke na mojim ramenima, usne u poljubcu, treptaj srca, njegov dah, sve je to bilo isto kao i u snu. "Molim te skuhaj mi kavu." rekoh tiho ne otvarajući oči "Probudi se ljubavi moja sunce je već davno krenulo prema zenitu" začuh njegov glas. Otvorih oči. Moj bezimeni pjesnik sjedi pored mene, njegove ruke na mojim ramenima, zraka sunca se spušta na moj obraz, ali prostor u kojem se nalazimo nije onaj iz sna. "Vrijeme je da krenemo." "Kamo?" "U život, moramo spoznati još neke istine o nastajanju podataka koji nas hrane" "Jučer smo razgovarali o fiziologiji okusa i zajedno čitali Brillat- Savarina" odgovorih mu mirno "Čitali?" "Zar nismo?" Njegov pogled je odlutao prema horizontu. Znala sam da pokušava sakriti misli da me ne povrijedi, ali još uvijek nisam spoznavala razliku između sna i jave. No njegova misao ipak dotaknu moju spoznaju. "Čitanje je već davno zaboravljeni glagol, nastao u vremenu između jučer i danas." šapnu pjesnik "Koliko vremena je pošlo između jučer i danas?" upitah "Vremena uopće nema, to je samo neka davno izmišljena iluzija." odgovori pjesnik. "Šta znači davno?" "To tvoje jučer je davno" osjetih njegovu misao. "Vratimo se u jučer" "Iz njega smo otišli tražeći trenutak" "Je li ovo sada trenutak?" "Ovo je ljubav, a to je vječno postojanje u trenutku" njegova misao je ovoga puta bila odrešita. "Zašto onda govoriš o vremenu?" "Vrijeme je iluzija, a iluzije su lijepe." Odjednom osjetih trak istine u sebi. Putovanje iluzijama je bio naš davni san. Neka sretna konstelacija zvijezda nas je u sretnom trenu povukla u središte kreativnosti. Spoznah da je univerzum postao naš dom. "Krenimo u život" pozvah ga glasom koji više nije bio moj glas. "Mi smo već u njemu." njegov glas je bio muzika koja me je pozivala na snove. Svuda oko nas su prosute latice cvijeća, meki tepih satkan od niti naših snova. "Feniks se digao iz pepela" "To je samo iluzija neromantičnih, draga moja boginjo " Željeli smo promjenuti svijet, a on se sam od sebe promjenio. Ušli smo u trenutak i živimo neku novu, još nedokazanu istinu. "Kada je to bilo?" pitam "Jučer " njegov glas dolazi iz jednog nepoznatog pravca. "Gdje si?" "Pronašao sam novu stranu svijeta. " odgovora mi veselo pjesnik Krenuh za glasom koji još uvijek uzburkava moju krv i pretvara je u šampanjac. Trg cvijeća zamirisa eteričnim snom. Pjesnik sjedi za stolom na terasi neke male kavane. To je ona ista kavana iz vremena studentskih nemira, ona mala kavana u najstarijem i natamnijem dijelu grada, sličil na kavanu iz Mrtvih voda, ali je ipak drugačija. Mjenja oblik pod crvenilom neba i zrcaljenjem u plavetnilu vode koja nas okružuje. U trenu mi se učini da vidim obrise Dianinog hrama, ruševine Apolonovog svetišta, lomaču na Campo del Fiori, zvonik crkve u Combry i staklenu kupolu od sedam prstenova na čijem se vrhu zrcalila slika o nastajanju svijeta. Svijest univerzuma pruži svoju ruku prema pjesniku. On omamljen ljepotom trenutka dotaknu njene prste vrhovima svojih. "Ali ovo nije stvarni, životni prostor" pitam diveći se pejsažu koji se pred mojim očima oblikuje u već viđenu sliku raja. "Stvarnog životnog prostora nema, prostor je kao i vrijeme samo naša iluzija. To je ono što mi svojim postojanjem u trenutku stvaramo." Nebo iznad nas se plavi konstantom trajanja. Miris predvečerja nas opija uvijek novom energijom svjesne spoznaje ovog trenutka. Visoko iznad nas je kruži galeb i jedino njegovi krici paraju tišinu. Ovo trajanje je znak vječnosti, to je ono što se već milionima godina naziva život. Jedna davna misao mi zaustavi dah: "Čovjek je jedino živo biće koje je svjesno svoje prolaznosti." Zar je potrebno u ovakvom trenu misliti na prolaznost? Trg cvijeća, nova strana svijeta koja nam je otvorila horizont trajanja, je svjedočanstvo istovremenosti, istovremenosti koje teoretski nema. Na ovom istom trgu je praotac Heraklita sagradio Efez, tu je bio Dianin hram, na njemu je gorila lomača u vremenu neznanja, na njemu smo dočekivali zore sticajući znanje, na njemu se jednom zrcalio kameni grad, ovaj trg je bio mjesto sudnjeg dana, tu je bljesnuo veliki prasak. On je otok i hram, hrid o koju se razbijaju valovi spoznaje, ovaj trg je zvijezda pod kojom smo rođeni, malena planeta Maloga princa, nad njim više ne zalazi sunce nego traje trenom prepunim ljepote i ljubavi. "Kada krenemo u sutra, hoćemo li ovaj prostor ponijeti sa sobom, ili ćemo ga ostaviti onima koji dolaze za nama?" "Oni će stvarati svoj prostor. Kada mi krenemo ovdje više neće biti male kavane, niti hrama, niti zalaza sunca. Neke druge misli, neki drugi osjećaji će ovdje stvarati svoj svijet." odgovori mi pjesnik. Naše misli i osjećaji jutros stvaraju plavičasti oblak u kojem se zrcali naša nova istina o životu !

ponedjeljak, 08.12.2008.

Ljubavno pismo. Rekao si mi jedne noći našeg naglog ljeta da je pored tebe prolazilo mnogo mladih žena, nježnih žena, lijepih žena ostvaljajući na tvojoj koži tragove, male zareze slične fjordovima o koje još uvijek udaraju valovi sjećanja. A onda sam došla ja ruku punih žutih leptirica koje si ti te čarobne noći oslobodio iz okova srama. Dianina duša u tebi je kao svjetlost, a svijetlost ne poznaje satove. Prolaznost naših dana i noći moru i hridinama ne znači ništa, ali i geofizika ima svoju dušu i vrijeme će jednoga dana stati, jednoga dana dok ti budem cvijećem kitio kosu trenutak će tada postati vječnost. muzika tvojih riječi je dodirivala srce. Zrak je mirisao na kišu, a ja sam tražila oslobođenje još uvijek ne znajući da sam godinama prolazila pored ljepote ne dodirnuvši je. Šaputao si, Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti... Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time i ja razumjeh Hesse- ovu pjesmu i zavoljeh sve moje prošle tuge koje su me donijele u tvoj zagrljaj. U tvojim rukama osjetih ostatke djeteta u sebi i spoznah da sam za sve tuge bila sama kriva, da godinama nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami. Iznenađena zorom poslije sparne noći ponavljah tvoje ime kao da je izmišljeno samo za mene. Ugledah, nakon dugo vremena, sliku mog opuštenog lica u Zdencu povjerenja. Urezana sunčanim strijelicama u koru tvoga glasa osjetih kako toplina odleđuje zaleđenu rijeku mojih dlanova. Godinama sam u svijetu užasne ravnodušnosti tražila nježnost i toplinu osjećaja u ljubavnim pjesmama, putovala s pjesnicima kroz život, bila s njima prijatelj. Proljeća su se događala sa stablima, ružama, pticama i rijekama. Toliko toga se rađalo oko mene, bez mene, do zadnjeg ljeta kada sam u dubini tvog imena vidjela kako nestaje uzaludnost, osjetila povjerenje u tvoju postojanost i ja otvorih vrata novom životu. Govorio si pjesmu zajedničkog prijatelja, Ne guši krik poljubcima pusti glas neka misle da rađamo se neka misle da umiremo udahni me svu me udahni do dna............ Na nepoznatoj hridi vidjeh svjetionik, putokaz u oluji snova, bijah okrhnuta lađa a vesele joj zrake dodirnuše jedra i skinuše sjenu straha s kormila i ja okupah ostatke želja u Zdencu života. Osjetih te kao rastopljeno sunce u sebi i cvijet jedan planu za sve ono što je ostalo u tami, za sve što nije cvalo. U jednoj ruži danas cvjeta mnoštvo prošlih, ne otvorenih, pupoljaka. Iz ljubavi s ljubavlju danas te osjećam kao sunce i svjetlost na dlanovima, danas te samo volim jer ti si moja istina o životu ! Dobro došao kući dječaće očiju boje sna. samo Ja P.S. od drage prijateljice rU dobih jutros ovaj prekrasan link mozda ljubav i evo poklanjam ga svima koji vjeruju u ljubav.

nedjelja, 07.12.2008.

In memoriam- Vlado Gotovac čovjek koji je sanjao ljubav. Vlado Gotovac nas je napustio 07. 12. 2000- te godine. Sjećanja na njega, čovjeka koji je sanjao ljubav, danas izazivaju u meni misao: Čovjek to je prošlost koja izrasta iz sebe samoga i postaje povijest u kojoj mogu sresti samo čovjeka. Vlado Gotovac nas je, one davne godine, napustio u vrijeme došašća, u vremenu išćekivanja rađanja LJUBAVI. Evo ja danas, njemu u čast, sanjam i pišem o rađanju LJUBAVI. U malenom seocu iza sedam brda, u snu koji godinama sanjam, vidim rođenje. Na kamenjaru gorštačkog neba na slamici od ljubavi rodio se dječak kojem su odmah prorekli buran život. Priča se da mu je babica prekratko prerezala pupčanu vrpcu i na čudesan način usmjerila njegov san ka plavim daljinama i tisućljetnom lutanju istinama. Rođen pod nebom najljepšeg dijela svijeta, sunce je, u trenu njegovog prvog udisaja, prosulo samo ljubav nad koljevku, Izrastajući on je ljubav pretvarao u ideje, a njegova najsjanija ideja je bila LJUBAV PREMA ČOVJEKU. Nevjerovatno ali istinito ta njegova ideja je postala i njegova najveća opasnost. Ljubav, energija koja je bila njegova zvijezda vodilja, se zrcalila u svemu što je govorio i o čemu je pisao. Živio je opasno tvrdeći da je najveća izdaja, izdaja sebe samoga. Godine su se nizale i on je tražio istinu u svjedočanstvima svog postojanja. Zavirivao je u već napisano da bi šireći svoj misaoni horizont širio i horizont drugih. Žurio je u svim pravcima, što dalje u prošlost i što iscrpnije u budućnost, ali uprkost tome između njega i puka se tkao sve gušći, neprozorniji zastor. Golema tjeskoba koju je osjećao je pretvorila presudni događaj njegovog života u posve sporednu zgodu. Ljubav rođena da sjedini čovjeka i sudbinu je bila istjerana iz trenutka. Posvuda je bilo onih koji su budućnost osjećali kao svoju povlasticu, a prošlost kao svoju neograničenu ispričnicu i jasno grijeh drugih. Mjenjali su se likovi u kojima se pojavljivao da zaustavi tijek budućnosti, ali oni kojima se obraćao ga nisu prepoznavali. U zanosu dobre volje, spreman na žrtve i samozataju postajao je vitez dobre volje kojemu su nebo i zemlja bili domovina. Bio je bez prekida radostan tražeći mjesto prividnog mira, trenutak prelaza u spokojne prostore uvijek novoga i starog osjećaja u sebi . Postajao je mjesečeva luda, bezbrižni sanjar vjerujući da i u snu sudjeluje u nastajanju univerzuma. Trajao ja kao mali princ u koroti za nestalim zvjezdama koje su umirući nebo prepustile mračnom bespuću, tamnoj energiji koja se sve više i više širi. On, udovac umrlih zvijezda, pokušava razbiti tamu i ljubavlju osvijetliti davni san. Zbog toga ga uhvatiše i odvedoše pred sud. U njegovoj optužnici je jedna prošlost optuživala drugu. U vremenu prije našeg vremena su ga otrovali, u vrijeme rađanja religije su ga raspeli na križ, u vremenu tihih lomača su ga spalili, u vremenu revolucija su ga giljotinirali, vješali, ubijali metkom. Oni koji su ga zatvorili oduzimajući mu ljepotu proljeća nisu imali sredsvo ni moralnu moć ubijanja, oni su mu "samo", neznajući što čine, oduzeli prostor i slobodu govora. Branio ga je Pitagora ujedinjenjem vjere i znanosti, Dante koji je opjevao vječnost kao obzorje ljubavi, Dostojevski koji je u Miškinu stvorio zemljaskog anđela, a Stavroginom uvjetovao njegov pad. Bio je čovjek sanjar u kojem su ljubav i moć u sukobu jedne jedine ali u isto vrijeme svih ljudskih sudbina. Njegov najveći protivnik je bilo prostaštvo, izraženo u ideji iz koje je proizašao prezir prema vječnosti i odbijanje čovjekove uloge u Apsolutnom. Najopasniji protivnik mu je bila kroz tu ideju "prozvana" jednakost za sve, zamka kojom se na zemlji ukida vječnost i beskonačnost i pobija čudo pojedinca koji tu vječnost nosi u sebi. "Nastavimo li ovako polako se približavamo sudbini skakavaca, koji da bi postojali moraju sve oko sebe opustošiti." uzviknuo je tužno pozivajući narod na spoznaju ljubavi. Njegovu ideju su nazvali opijumom za mase, a on je štitio čovjeka u ime vječnosti, tvrdeći da je ČOVJEK, njen jedini sudionik, stvaraoc i suradnik. Pitagora ga brani sa kule koja već stoljećima raspoljava dan i dokazuje kružni tok vremena i njegovu beskonačnost u konačnosti naših tijela: "Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji." Porota se oglušuje na glas iz davnine i optužuje sanjara činjenicama proizašlim iz tadašnjeg manifesta slobodi. Stojeći, uzdignute glave i srca puna ljubavi, pred porotom svog života, on sanjar, on heretik trenutka, srca u kojem nije htio zaboraviti prošlost da bi budućnost stvarno sjala podnebljem u kojem je rođen, Vlado Gotovac se branio Sokratski i izgovorio rečenicu koju svi pamtimo: "Tako radostan i tako raznolik svijet, to je moj san. Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem; jer bez toga sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla." Godine tamnovanja je provodio dočekujući svitanja, vjerujući u ostvarenje svoga sna. Snaga njegovog uma i ljubav koja je sazrijevala u njegovom snu kao da su zaustavili vrijeme i tih nekoliko kvadrata njegovog samovanja pretvorili u sunčani grad. Jutra su trajala osam godina kojih uopće nije bilo, osam ukradenih godina je pretvoreno u trenutak u kojem je on bio pobjednik. Gledao je srcem i sunce je ušlo u tamu stvarnosti koja ga je okovala vlažnim zidinama. Bijela golubica, njegov anđeo ljubavi, mu je u kljunu svako jutro donosila visibabu kao znak da njegovo proljeće još uvijek traje. Jednog svitanja je uzdignute glave zastao na izlazu iz zatvora i pružio ruku ka suncu. Bijela golubica sa cvijetom u kljunu se spustila na njegov dlan. "Kreni u ovaj dan srca puna ljubavi i sna. Nemoj zaboraviti ovaj trenutak, ali oprosti puku njegovu nevjeru. Proljeće te još uvijek čeka." šapnu mu anđeoski glas, a bijela golubica nestade u zracima sunca. Sanjar uzdignute glave krenu u novi dan da ponovo pokuša u čovjeku probuditi Ljubav. Istina o životu se sjedinila sa Vladinom ljubavi i sjedinjeni u borbi protiv zločudnog virusa koji ždere dušu i snove, proždire trenutke stvarnosti, oni su rukom sudbine razdvojeni u postojanju ali su zauvijek sjedinjeni u vječnosti. SANJAREVA LJUBAV je vječna ISTINA O ŽIVOTU !

subota, 06.12.2008.

Ljubav je pjesak i pjena Mali teatar u ulici velikih Frankopana. Čarobni svijet u kojem odrastah kao vjerna pratilja moje majke glumice Vesne Smiljanić. Uz nju upoznah iluzije i naučih da glumac može plakati, smijati se, može pasti u zanosu igre, a da pri tome ostane neozljeđen. Osjetih kada glumac umire na sceni da je to stvarno, proživljavanje jedne male prolazne smrt. Uđoh u čudesan svijet u kojem glumac, čovjek od krvi i mesa, postaje lutka od slame. Bila sam još dijete i nisam znala što je ljubav, a još manje što je život, ali sjećam se kako sam osjećala čudesan nemir u sebi svaki puta kada se podizao zastor i nakon nekoliko trenutaka tame i tišine me dotaknuo treperavi glas moje majke, glas koji je najavljivao početak nekog novog sna. "Sama, ostala si sama......" odbačena, napuštena igračka je oživjela ljepotom pokreta i glasom koji je ostao zabilježen u analima glumišta. "Zar je ljubav pjesak i pjena?" upitah nepoznatog igrača svijetlom i tamom dok se igrao s lutkom od slame. Tama i tišina, tišina, poetična tišina nečujnog dijaloga s nepoznatim, ona i on i lutka od slame nestadoše u pjesku i pjeni Kaštelanovog sna. Vrijeme, ta velika rijeka bez povratka, je odnijelo LUTKU OD SLAME u zaborav, ali u mojim sjećanjima je ostala istina o ljepoti čudesne igre pjeska i pjene koju ja danas nazivam ljubav. Osluškujem tonove balade o uspomenama. Sa gitarom u ruci trubadur pjevuši: Između peći i tužne ure Još je mjesta za krevet stari Ostatak sobe još čine tu Sve sami crni ormari. Nevještom rukom na svakom natpis S tek jednom riječi:”Uspomena” O svakom od njih tisuće suza Tisuće pisama od tisuće žena. Drhtavom rukom svakog dana Otvara pisma starac sijedi Prođe mi mladost I prođe život Samo uspomena ne blijedi. Slušam baladu o uspomenama koje nam nitko ne može oduzeti i vidim pozornicu malog teatra u ulici velikih Frankopana i čujem majčin glas "Sreće zlatne, srebrne sreće, sreće, sreće...." ciganka sa škrinjom sudbina prodaje istine, gutač vatre se igra životom dok smrt izlazi iz tame i pjevuši, "Ančice dušice, ti si prevarena, da tebe volim ja to nije istina, Ančice dušice........." Ringelschpiel života se vrti, a nevidljivi bubanj najvaljuje dolazak velikog prodavača iluzija. Sav u crnom iluzionist skida šešir dok njegove ruke kriju snove na dlanovima. "To je igra za sanjare" pomislih. "Život je san, Kraljevo sudbina, Veliki svjetski teatar i ljubav" reče mi Svijet odlazeći u tamu pozornice na početak sna. Ponovo začuh nevidljivi bubanj i pjesmu, "Ančice dušice ti si prevarena, da tebe volim ja to nije istina.... Ančice dušice..........." Kuda je otišla ljubav? upitah prodavača snova "Ne slušaj tuđe istine, jer tuđe riječi su samo preplanulost od ljetnog sunca ili rumenilo od zimskog vjetra ili dobro napravljena frizura ili kupljena haljina ljubav je kao život san i sjena, ona je pjesak i pjena neuhvatljiva i nezaustavljiva, treperava i uvijek drugačija." šapat je dolazio sa početka sna. I ja spoznah što je život i osjetih Ljubav kako ostavlja tragove pjeska i soli na tijelu, osjetih ljubav kao pjenušavo i mirno more i zaplovih u taj ocean satkan od kapljica sna. "Postoji li ključ za ljubav?Je li to strast, mudrost ili tananost želje?" upitah šapat sa početka sna. "LJUBAV JE sve tišina treptaja svijeća miris ruža, med na usnama, pjesak i sol na tijelu, ljubav su uspomene, ljubav je sjećanje na pješčane plaže, pjenušavo more, ljubav je neuhvatljiva i nezadrživa jer ljubav je život san i sjena čudesna kao pjesak i pjena." šapuće mi pjesnik "Sreće zlatne, srebrne sreće....." ciganka sa škrinjom sudbina prelazi rampu i dolazi do mene. Pružam ruku i na dlanu mi zatreperi kupljena istina. "Ljubav se rađa u onom ti i ja, u paru odgovora, u ljubičastom sutonu, u buketu poljskog cvijeća, u snu i sjeni, u pjesku i pjeni, morskoj soli na tijelima, u pjenušavom zanosu koji ostavlja san i sjen na usnama." Ciganka se smiješi i odlazi. Njen treperavi glas lebdi u mom srcu. "Sreće zlatne srebrne, sreće..............." Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav? pitam prodavača snova Trubadur s gitarom u ruci pjevuši pjesnikovu baladu o Don Juanu. Marije, Nade i Nikolete Po jedna ljubav za svaki dan O gdje si sada lijepi svijete Zar osta samo sjen i san? Ko dobra lađa svladao mora Ljubavne strasti, životne bure A sada osta tek siva soba I tužno ku-ku stare ure. Ostaćeš jednom s glavom na stolu Na pismima žena što pate Al nema pomoći tvome bolu I nema ni kajanja za te. Da je život sjen i san To sad znaš moj Don Juan "Sama, ostala sam sama.........." treperavi glas odbačene lutke od slame, ljepota sjećanja na Kaštelanov san i pjesnikova balada mi danas potvrđuju da je ljubav pjesak i pjena, neuhvatljiva, nezadrživa, nazustavljiva, ali uvijek iznova iz trena u tren tajanstveno lijepa i prisutna istina o životu !

petak, 05.12.2008.

Jesam li slična maloj Antigoni? Hemon i Antigona, Romeo i Julija, nesretni ljubavnici čije ljubavi su ostale zabilježene u svijetskoj literaturi i u našim srcima kao znak da ljubav pobjeđuje smrti. Zadnje vrijeme se nekako sudbine tih davnih junaka i junakinja isprepliću s mojim osjećajima. Pitam se koliko se može kada se uistinu voli, pitam se dali se je moguće zbog smrti voljene osobe odlučiti na umiranje koje onda možda vodi ka vječnom sjedinjenju u beskraju sna. Proživjeh u noćima samoće i jednu i drugu tragičnu ljubav i odlučih se da, slijedeći Sofoklovu i Anuouilh- ovu Antigonu, stiliziram prvu nesretnu ljubav iz koje su kasnije izrastale mnoge druge priče o ljubavima s nesretnim krajem. Diže se zavjesa i na pozornici velikog svjetskog teatra hodaju stoje i sjede ljudi. Neki igraju karte, a tišina užasna i duga tišina se širi prostorom. Nekom slučajnom promtraču ove sličice iz života se pričinja da se sve zrcali u nekom nevidljivom ogledalu. U pozadini dubine, tamo iza ogledala su troja vrata. Iznenada iz tame izlazi čovjek i i progovora metalnim glasom: "Dakle dobro, ove spodobe ovdje će vam ispričati priču o Antigoni. Antigona je ona mala mršava, ona što tamo sjedi i šuti. Gleda pred sebe. Razmišlja. Razmišlja o tome da će vam uskoro odigrati Antigonu, da više neće biti najmlađa kćer, najmanja sestra koju nitko nije shvaćao ozbiljno. Razmišlja o tome da kako će se odjednom suprostaviti svijetu i Kreontu, ujaku i kralju. Ona razmišlja o smrti i o svojoj mladosti koju je željela sretno odživjeti. Ali tu se ne da ništa mjenjati. Ona je Antigona i mora odigrati svoju ulogu do kraja. Zavjesa je podignuta i ona osjeća strah i svoje udaljavanje od sestre Ismene, one koja tamo u uglu radosno šapuće s onim mladićem. Mala Antigona će se večeras oprostiti i od svih nas, od nas koji večeras ne moramo umrijeti." Kreont, ujak i kralj. Bolest koja uvijek dolazi ogrnuta haljama neprepoznavanja i s maskom na licu. Vanitas simbol, smrt skrivena u spodobu koja vreba srca slabih. "Udaj se brzo Antigona, budi sretna. Život nije ono što ti misliš. Život je voda koju mladi ljudi nehajno puštaju da teče kroz prste. Skupi prste brzo. Zadrži je. Opet ćeš me prezirati, ali vidjet ćeš, kad to otkriješ, imaš neku sitnu utjehu da stariš, život je ipak možda samo sreća." Antigona izgubljena pogleda šapuće: "Sreća...?", a onda podiže pogled i gleda kralja tu stravičnu snagu koja odlučuje o životu i smrti. "Dobro si, Kreonte, rekao malo prije, Kuhinja. Ti imaš lice kuhara, kuhara sudbine. Što li mješaš u napitke koje nam nudiš, kojim začinima zaslađuješ zalogaje kojima nas truješ?" Kreont je hvata za ruku i stišće je do boli. "Zapovijedam ti da ušutiš, odmah ušutiš! Razumiješ li me?" Antigona: "Zapovijedaš mi, kuharu zla? Zar misliš da mi možeš to zapovijediti?" Kreont pokazuje prema vratima u dubini zrcala: "Predsoblje je puno svijeta. Zar se hoćeš upropastiti? Čut će te." "Za njega gradu evo ja proglasih sad, da grob mu nitko ne spremi nit ožali, bez groba nek mu tijelo pusti pticama i psima da ga žderu – grdno pogledat!" "...a ja iz prikrajka ti slušat mogu to, tu djevu kako žali grad, što s najgorom sad smrću gine zbog čina predivnog, a od svih žena najmanje to zavrijedi..." Antigona: "Pa, dobro, otvori vrata. Tako je, oni će me sada čuti. Neka me čuju, neka saznaju istinu. Ti si bolest današnjice, ogrnut odorom života ti kradeš sretnima dane, zatvaraš ih u odjele spasenja gdje trune krv i pucaju pluća." Kreont joj pokušava silom zatvoriti usta: "Zaboga hočeš li već jednom ušutjeti?" Antigona se otima: "Požuri, kuharu! Pozovi stražu!" "Pa nećete l' je brže voditi? Grobu je Zatvor'te, kako rekoh, pod svod, samu je Bez ikoga vi pustite, nek ili mre Il' živa pod onakvim krovom počiva! Ta mi smo čisti što je do te djevojke; A s nama tu na svijetu neće boravit." I straža dolazi i zatvaraju je u grobnicu i ona uhvaćena, zatvorena, osuđena, zbog nekog njoj nerazumljivog čina, ustravljena od smrti glađu odlazi u smrt samovoljno. "Nju na dnu groba opazismo, za vrat se objesila i omčom rupca platnena njega stegnu..." "Taj jadnik na se ljutit, kakav biješe, Naperiv, mač zatjera posred rebra..." Hemon umire od tuge za njom. Jedna druga Antigona je zatvorena u grobnici života i živi snove i voli ljubav bez ljubavi i vjeruje da svojim postojanjem drugima donosi nesreću. Jedna rečenica, samo jedna jedina Anouilh- ova rečenica je postala njena stvarnost. "Da nije bilo male Antigone svi bi mi sretno živjeli" A jedan drugi Hemon je živio tugu, odradio život u neimaštini snova i želja, skrivao svoje srce u štiva koja je poklanjao drugima, izrastao iznad grijeha kojim su ih žigosali on je zaspao i zauvijek odnio sa sobom tajnu o jednoj neostvarenoj ljubav. Tiho i elegantno kao crna pantera spušta se noć Teške od zvijezda vise ruke neba nad mojim prozorom u vazi umiru ruže olujni vjetar krade ljetu snagu i vraća mirise davnoga sna....... U tami trenutka, shrvana strahom i željom obraćam se sunčanoj zraci koja se probija kroz maleni otvor moje svijesti i odbija se o zamagljeno zrcalo sudbine. Jesam li slična maloj Antigoni? Sve do jučer sam bila sretna, uživala sam u našem pomalo luckastom životu. Voljela sam svitanja i zalaske sunca i oči boje sna. Kreont, kralj, ne kralj, kuhar sudbina je pružio svoje zaražene dlanove i dotaknuo život, naš život tako jednostavan i lijep. Ne znam zbog čega, ništa nismo učinili, nikakvog suđenja nije bilo, ne postoje vidljivi razlozi. Sve je čudno, strašno, nerazumljivo. Sjedili smo u našoj toploj sobi, gledali kroz prozor uličnu vrevu, razmišljali o sutrašnjem plesu, pričali o najobičnijim stvarima. Bilo nam je lijepo i mislili smo kako je čudesan ovaj svijet, pun mirisa i zvukova koji nas uspavljuju i bude. Voljeli smo tišinu u koju smo tonuli sumracima i zvukove života koji su nas uvijek svitanjima budili. A onda iznenada jednoga dana na vratima srca odjekne zastrašujuće kucanje. Kreontova tajna policija upada u naš život, hapse nas bez naloga i bez objašnjenja. Pjesnika odvode u samicu, a meni kažu da mu život visi o koncu. Oko mene se srušio svijet. Nešto veliko, nevidljivo se izdiglo i prijeti, ostala sam sama i bespomoćna. Bježati je nemoguće, nemaš kamo, mijenjati svoj život za njegov neodgovorno. Pjesnik to nikada ne bi prihvatio. Osjećam svoju nemoć, u grču naprežem mozak i tražim izlaz iz kaosa straha, boli, želja i nadanja. Tražim onu spasonosnu slamčicu za koju se hvataju utopljenici, ali nema više ni tih slamčica, previše davljenika je već umiralo u ovom uzburkanom moru sudbine. Razmišljala sam o tome kako bi bilo divno da nisam nikada ni rođena, onda ne bi morala ovako tiho umirati od straha i neznanja. Počela sam proklinjati sudbinu i njena nevidljiva krivca. "Kletva ubija san, ne proklinji, ovo je samo ružan san, poželi buđenje" šapnu mi čudesni osmijeh u mojim moždanim stanicama. Oko mene su ludovale maske krabuljni ples na tren sakri sreću u klaunov osmijeh ili možda u smijeh hijene u štektanje lisice u zavijanje vuka a onda tišina, nebo prosu koriandole, ponovo zasjaše kristali snova. A onda se odjednom pojavi čudesni tračak svjetlosti, maleni pupoljak na trešnjevom drvetu mi potvrdi da su Hemon i Antigona, Romeo i Julija umrli uzaludno, oni su jednostavno ubijeni neosjetljivošću pisaca. Potražih svoju tugu u licu Pjeroa zaustavih suze da ne povrijedim ljepotu vraćenoga sna i kada je ponoć najavila kraj maskenbala otvorih vrata i vidjeh samo ljubav... Sofoklo, Shakespeare, Anouilh, Brecht kao da nisu znali da ljubav pobjeđuje sve nesporazume, da ljubav, ta vrhovna svećenica naših života, svaladava Kreonte, pokapa mrtvu braću, smiruje bijes i sjedinjuje i miri sve prošle i buduće Montecchie i Capulettie. Ne, ja nisam mala Antigona ja osjećam sreću na izvoru sna i znam da je Ljubav istina o životu !

četvrtak, 04.12.2008.

Barbara Sjeti se Barbara , nad Brestom je bez prestanka kišilo toga dana a ti si prolazila nasmijana pokisla, radosna, očarana, Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo toga dana a, ja sam te sreo u ulici Sijama smiješila si se, i ja sam se smiješio Sjeti se Barbara ti, koju nisam još ni znao ti, koja mene nisi znala sjeti se sjeti se toga dana i ne zaboravi. Sinoć sam ubrala grančicu sa trešnjinog drveta i jutros je stavila u vazu na prozoru. Slijedim neko staro vjerovanje i na današnji dan pozivam proljeće u kuću. I nadam se da ću u Badnjoj noći trešnjinim cvijećem ukrasiti stol, da će u toj zimskoj noći uistinu zamirisati ljepota rađanja prirode i kada na nebu zasja zvijezda repatica da će to biti uistinu najava spasenja. Legenda kaže da je sveta Barbara zaštitnica života, da nas brani od groma vatre i ratova. Tek danas razumijem poruku koju nam je Prevert svojom pjesmom ostavio u naslijeđe. Neki čovjek je pod strehu stao povikavši iz svega glasa tvoje ime, Barbara, a ti si po kiši k' njemu potrčala radosna, prokisla, očarana u njegov zagrljaj pala....... Ona u ratnim olujama štiti ratnike na bojištima, bdije nad gradovima i nad ljudima. O Barbara, bez prestanka kiši nad Brestom kao što je kišilo i prije. no to sada isto nije Sada lije strašna i korotna kiša, to čak ni oluja nije od ognja, krvi i čelika to su naprosto oblaci što kao uginula štenad strvi otječući vodom ponad Bresta da nestanu negdje daleko, daleko, veoma daleko od Bresta tamo gdje nestaje sve. U vremenu došašća se mislima i osjećajima uvijek vraćam u djetinjstvo. Blagdan svete Barbare je bio dan tihog slavlja u našoj kući. Moja draga nona je slavila rođendan. Vidim zaštitnicu moga djetinjstva kako u porculansku zdjelicu sipa vodu i stavlja pšenicu da proklija, da se do Božića zazeleni, da bude ures blagdanu mira. Jutros naš prozor ukršavaju trešnjeva grančica i ona ista porculanska zdjelica iz koje će se u Badnjoj noći zeleniti pšenica. Sjeti se Barbara i ne zaboravi tu kišu mudru i sretnu, na svome licu sretnom nad ovim gradom sretnim tu kišu iznad mora iznad arsenala iznad broda iz Cezana. Tu prekidam Prevert- ov stih i sretna kličem svitanju, Noćas je Barbara, zaštitnica moga i njegovog života, prosula nad nama svoje znamenje i na još suhom trešnjinom drvetu zasjaše kapljice njegova života i moje sreće. Pričinja mi sa da čujem glas budućih cvijetova, istina o životu se krije u tvojoj ljubavi i vjerovanju!

srijeda, 03.12.2008.

Tamna strana mjeseca. Sumrak i tišina u praznini dnevne sobe me grle tugom. Stojim u tami i promatram jugozapadno nebo. Mladi je mjesec krenuo na svoju noćnu pustolovinu beskrajem. Venera, pod velom večernjice, zlaćanim sjajem miluje njegovo skriveno lice. Dok vrhovni bog Jupiter, kao uvrijeđeni ljubavnik, iz daljine promatra tu rijetko viđenu ljubavnu igru, ja gledam pretakanje tmine u pepeljastu svjetlost istine. Mjesec mi svojim srebrenkastim sjajem potvrđuje da u središtu moje duše, već postoji Bog, koji moju začuđenu dušu sjedinjuje sa tom čudesnom igrom neba i dozvoljava joj da se uzdigne iznad materije, da bude slobodna i sretna. Zaslijepljena ljepotom trenutka, dozvolih zvijezdama da me uvedu u san. Tamna strana mjeseca i Pink Floyd razbiše tišinu samoće i ja se vratih u vrijeme prvih susreta. Tvoja blizina je veliko nebesko more po kojem sve moje zvijezde tvojim tragovima plove, šaputao je pjesnik, a ja gledah mjesec u njegovim očima. Jugozapadno nebo nas je milovalo sjajem boginje ljubavi i nježnošću vjetra. vjetar osjećam kao nježne ruke neba kao tvoja milovanja. govorim pjesniku iako ga nema. Noćas sam sama i promatram ljepotu ljubavne igre ogrnuta tugom i ljepotom sna. Upitah te jednom tko sam? što sam? sada osjećam ja trajem u snu i u tragovima tvoje blizine Venera mi svojim sjajem otkriva tajnovitost tame u koju se skrilo moje uznemireno srce. To je samo privid, varka neba, sunce je uvijek tu i grije i miluje i blaži strah. postajem mekana trava i volim tvoje korake u tragovima tvoje blizine i žedna pijem radosne suze neba i ne dam životu da ugasi tebe, veliko sunce, ljubav, od tebe sebe u sebi skrivam, a tebe u tebi volim i sve što je naše, za tebe i za sebe u ljubavi snivam,. Noćas spoznah istinu i veliku zabludu nekog davnog vjerovanja. Nema je, ne postoji tamna strana mjeseca. Mi nikada nećemo vidjeti cijelo lice tog čudesnog pustolova noći. I vječno ćemo živjeti u lijepoj zabludi tražeći potvrdu u sutonima kao što je bio ovaj. Venera, boginja ljubavi, će nam s vremena na vrijeme raskrinkati krabljni ples tog lutalice. U pepeljastoj svijetlosti prepoznah tajnu strahova koji izranjaju iz tamne strane života. Sunce je uvijek tu, unutarnje sunce istinskog postojanja ubija tamu i uvijek iznova obećava svitanje života. Jutros pozdravih Danicu na istočnom nebu i osjetih da je noćašnji san moja istina o životu !

utorak, 02.12.2008.

Istočno od raja. Stojim u portalu Sistinske Kapele i promatram "nastajanje svijeta". Michelangelova slika blješti nijansama mojih boja. Ljubav, sreća i spokoj se isprepliću po njoj u svim svojim nijansama. U blagim očima muškarca, kojeg već dvije tisuće godina nazivamo Adam i vjerujemo da je on naš praotac, se zrcali moj san. Njegov sneni pogled lebdi prema Stvoritelju i on kao dijete koje prepoznaje oca pruža svoju ruku ka njemu. Vidim i nelogičnost u našem vjerovanju. Zar uistinu danas mogu povjerovati da je iz prsta Stvoritelja poteklo sjeme i da je tako rođen čovjek? Na kojem mjestu univerzuma se dogodio taj čin? Slika mi ne odaje lokaciju, ali u njoj samoj nazirem odnos zlatnog reza i u zadnjoj točki zlatne spirale je renesansni umjetnik smjestio taj po legendndi i sudbonosni dodir prstiju. Na slici vidim kako se iz sivila prajuhe odvaja anđeoski oblak sličan desnoj polutki ljudskog mozga. Pitam se dali je umjetnik tada uistinu znao da upravo ta polutka upravlja našom intuiticijom, emocijama, maštovitosti, muzikalnošću, da se njome sjećamo i pamtimo fizionomije, njome sanjamo i istinski volimo. Dali je on znao da nju aktiviramo metaforama i da smo zahvaljujući poticajima njenog djelovanja kreativni i osjećajni. Umjetnik je ipak u takav oblik smjestio Boga i njegove glasnike, male anđele, čuvare svih naših tajni. Iako su neki povjesničari umjetnosti u tom detalju slike vidjeli ogrtač Stvoritelja, neki školjku svetoga Jakoba, ja u njemu prepoznajem najsavršenije djelo u nastajanju svijeta, desnu polutku čovjekova mozga. Iz lijeve polutke, koju na slici nevidim, proizlazi moj misaoni um, moja logika, moj artikulirani govor, njome sam racionalna i suzdržana, ali i sumnjičava. Umjetnik je tu lijevu polutku prepustio nama, promatračima njegova djela, da njome odlučimo što naše oči vide, otvorio nam vrata virtualnog svijeta i pozvao nas na lutanje njime. Sjedinjujem moju lijevu s naslikanom desnom polutkom u misaonu sliku amina mundi i osjećam neku novu spoznaju u sebi. Čovjek se rodio na granici između vjerovanja i znanja, tamo gdje završava stvarnost i počinje san. Noseći u sebi i jedno i drugo čovjek se odlučio za varljivu stvarnost, pohranivši samo rudimente davnog sna u svojoj glavi. Prije nego je dobio tijelo, čovjek je bio samo svijest, roj najsitnijih čestica iz čijeg je treperenja nastajala ljubav i sreća, uzburkana energija u kojoj su se zrcalile želje za novim oblicima. Promatrajući sliku prihvaćam izazov slikara i postajem svijest o postanku svijeta i čujem glas istine. Milijardama godina svijest je stvarala prostor i vrijeme, prelamala se u spektre uvijek novih boja. Iz njenih misli se odvoji najjasnija i zasja sunce. Zvijezde, na tisuće njenih ideja zablještaše i širiše svijest. Iza svake nove eksplozija svijetla je ostajala i energija odbačenih ideja, koja se uvrijeđena odvajala od svijesti i postajala samostalna. Svijest je promatrala kako iz njenih odbačenih misli, otpada njene energije, nastaje besvjesna materija. Vidjela je njeno neorganizirano nagomilavanje u pjesak, kamenje, doline i brda, kontinente. Poludjela u svom bjesu ta energija se počela svetiti i prijetiti sve većim nagomilavanjem do potpunog zgušnjavanja u bezličnu neupotrebljivu masu koja će jednog trena progutati i svijest. Roj čestica svijesti, spreman na obranu se podjeli u dva tabora i tako pored misli nastadoše osjećaji. Osjetivši strah svijest posla svoje glasnike da izgrade metasvijet u kojem se rodi spoznaja i pretvori osjećaj straha u suze. Prazni prostor između gromada poludjele energije se počeo puniti suzama iz kojih potekoše rijeke i proširiše se mora. Tako iz njenih odbačenih ideja nastade zemlja puna sukobljavajućih misli koje počeše samostalno stvarati svoju energiju. Njene suze joj je vraćala oblacima i izazivala oluje, munje i grmljavinu u njenoj spoznaji. Počeo je rat između tek nastale stvarnosti i sna iz kojeg je nastala. Adam, nekadašnji glasnik neba, stvoritelj metasvijeta je nastao iz takve jedne eksplozije boja, kao nesretni slučaj u laboratoriju sna. Probudivši se na zemlji, noseći u sebi još uvijek dvojstvo vala i čestice, on se odluči za česticu. Iz nje se razvi duplo biće, tijelo sa dvije svijesti koje su se sukobljavale. Njegova uzburkana misao dotaknu dušu materije i izazva pucanje atoma, zemljom zagrmi eksplozija svijetla u kojoj se umjesto zvijezda ideja odvojiše samo dvije različite čestice i počeše svaka sebe stvarati. Vjerujem da čovjek griješi kada misli da je prvo bilo tijelo, a onda svijest. Svijest je ono što je stvorilo čovjeka, ono što ga je oblikovalo, što mu je dalo snage da ustraje i preživi sve nedaće i sva razaranja. Ljudska svijesna spoznaja, jedini potomak anima mundi, obučena u tijelo, danas vlada zemljom. Zemlja je do njegovog rođenja bila samo zgusnuta negativna energija čiji se ostatci još uvijek svete vulkanima, tsunamijima, potresima, a kada svijest univerzuma zbog toga zaplače, zemlja joj uzvraća poplavama. Adam se spusto na zemlju da bi svojom pozitivnom energijom stvorio ravnotežu i ostvario harmoniju sličnu univerzumu. Trebao je postati poslanik sna u ovoj nesretnoj stvarnosti. Trebao je pripitomiti nagomilanu materiju i podariti joj osjećaj ljubavi, sreće i spokoja i ostvariti pobratimstvo sa univerzumom i to je na samom početku i činio. Izmišljeni prvi grijeh je postao pošast koja još uvijek traje. Čovjek se boji znanja, odbija spoznaju novoga i luta nametnutim mu vjerovanjem, nadajući se ponovnom povratku u raj. Proizašli iz mozga svemira, mi još uvijek nevjerujemo da se raj nalazi u našim glavama. Svaka krstionica je početak križnog puta kojim ljudi nesvjesno cijeli život koračaju. 200.000. godina je sitnica u odnosu na vječnost u kojoj se naša misao razvija, a ovih zadnjih 2000. godina je samo trenutak u kojem živimo jednu veliku laž. Okrenuti prema stvarnosti mi uništavamo zadnje ostatke sna iz kojeg smo nastali. Prisjetih se Božićnih blagdana u našoj kući. Tada sam vjerovala u rođenje Krista i bila uistinu djete veselja i sreće. Danas su moje misli pune sumnje, to me čini odraslom, ali i nesretnijom. Osjetih grč u cijelom tijelu. Pokušah se nasmješti, ali smijeh nije izlazio iz mojih moždanih ćelija. Smijati se mogu samo oni koji u sebi spoje vjerovanje i znanje. U hramovima znanja susrećem više dokaza o nepostojanju raja, više teorija o neistinitosti vjere, više pobijanja sna, nego njegovih potvrda. Vrijeme Adventa je potvrda sna. Tada uistinu postajem dijete veselja i sreće, čujem glas istine u Božićnim pjesmama, osjećam mirise djetinjstva, vidim svijeću koju je djed gasio kruhom umočenim u vino, susrećem se i razgovaram s anđelima. I sada se pitam, zašto samo u vrijeme Adventa? Pogledah još jednom detalj freske "Nastajanje svijeta. Vjesnici neba su u mozgu velikog univerzuma iz kojeg je nastao moj mali. Anđeli su uvijek uz ovdje, oni su moj osmjeh i moj san. Osmijeh se poćeo vraćati u moje ćelije. Na svodu crkve se sunčana zraka lomila u iskrice sna. Smijeh je odzvanjao crkvom u kojoj je inače vladala tišina, glas svećenika ili zvuk orgulja. Nebo se smije, nebo sa slike koje se pretvoria u veliko nasmješeno sunce na kojem su dvije ruke spojene dodirom iz kojeg kapa smijeh. Tek onda kada nestane smijeh, kada djeca zaplaču i iz suza se počnu stvarati oblaci koji će sakriti sunce tada će se otvoriti vrata nepostojanja ispred kojih vodi put istočno od raja. Mi smo još tu i pričinja mi se kao da smo uistinu sišli sa Michelangelove slike i već milionima godina živimo ovaj čudesni Božji san i tražimo potvrdu o postojanju i ne osjećamo da se istina o životu se krije u nama samima.

ponedjeljak, 01.12.2008.

Umijeće tumačenja i razumjevanja ! "Odmah na glavu klobuk i krila na noge ovaj Metne, a u ruku jaku uspavljivu šibljiku uzme; Jupiter-boga sin učinivši sve to iz dvora Očinih na zemlju skoči i onda skine sa glave Klobuk i ostavi krila te šibljiku samo zadrži, Kojom koze ko pastir po zahodnim poljima oni" Ovidie "Metamorfoze" Hermes je glasnik koji prenosi i tumači ljudima poruke bogova. Tumačenje ljubavi Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav prestaje. Postoji dodir dviju ruka koji se opire svim rečenicama. Postoji pogled što bukti kao veliko vitlejemsko ognjšte ili malena acetilenska lampa zelenog sjaja. Postoje jednostavna i bezbrižna tepanja čudesna kao velika okuka Misisipija. Postoje cipele koje ljubav nosi i njen dolazak je tajna. Postoji upozorenje koje ljubav šalje i cijena njegova zna se tek mnogo kasnije. Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima i nije nađeno ni jedno mudrije od ovog: Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav prestaje- a ljubav ne traži ništa. Karl Sandberg Ljubav, ta prelijepa boginja naših snova, je u onom davnom vremenu kada su bogovi hodali zemljom, doista bila slobodna i širila svoju moć, pružala svoje ruke, uvlačila se u srca, pretvarala krv u šampanjac, budila leptiriće u trbuhu, sijala sjemenje iz kojih je izrastao naljepši cvijet univerzuma, čovjek. Hermeneutika, umijeće čovjeka! "Ja nemogu objektivirati moje tijelo, jer ja sam moje tijelo", napisao je Jean Paul Sartre u svojoj knjizi, "Das Sein und Nicht" "Bitak i ništa". Filozofija i fenomenologija uma nam danas objašnjavaju da je univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama veči i snažniji od samoga tijela koje mnogi samo materijaliziraju i izvana njeguju. Kako si rastumačiti tijelo i razumjeti njegov jezik? Naziv hermeneutika je proizašao iz grčke riječi hermeneutes što u doslovnom prijevodu znači tumač. Hermeneutika, ne tumači nepoznato, nego nas poziva na samostalno razmišljanje i misaono sudjelovanje u tumačenju i osobnoj interpretaciji nepoznatog. Ona ne nudi konačna rješenja i ne shvata razumijevanje kao gotov produkt nego proces kontinuiranog razmišljanja. Umijeće razmišljanja, dianoetika nas uvodi u svijet hermeneutike tijela i pokreta. Hermeneutiku moramo shvatiti kao umjetnost razumjevanja i osobne interpretacije. Dianoetikom mi misaono poniremo u sebe samoga, spoznajemo sebe samoga u svijetu u kojem živimo. Dianoetika i hermeneutika tijela i pokreta su sastavni dio samospoznaje, samorazumjevanja, samoodgovornosti i samokritike te jedan od važnijih elemenata samosnalaženja u svakodnevici. Temeljni kanon interpretacije onoga što smo čuli ili pročitali glasi, znati u onom što smo načuli ili u pročitanom tekstu pronaći strukture, uzroke, uvjete i mogućnosti tog čuvenog ili pročitanog, a onda iz njih, svojim umijećem razmišljanja izvući značenje i smisao napisanog, za sebe samoga. Hermeneutika svoju karakterističnu oštrinu dobiva u trenutku kada se ostvari razumijevanje između pitanja i odgovora. Znanost nam, da bi se razvijala, nudi mogućnosti njenog intepretiranja razvijajući i teorije za to. Tako je nastala opća teorija interpretacije, kojom učimo principe razlaganja, dakle, analize problema ili teme, a nova teorija umreženog razmišljanja nas navodi na sintezu do sad naučenog s onim što još trebamo naučiti. Osnova tih teorija, je misao kao takva, misao o nečemu, pa na koncu i misao o sebi samome. Prirodna znanost se bazira na eksperimentalnom iskustvu, ali spoznaja tih eksperimenata nastaje tek kroz razumjevanje prirodnih procesa, samim procesom razumjevanja. Hermeneutika novog vremena, nas vodi u osobnu interpretaciju novih zakona o biti materije, dakle, interpretaciju nečega transcendentalnog, nečega izvan našeg iskustva. Tu se javljaju pitanja: Što je materija? Što je energija? Je li moje tijelo materija ili energija? Što je pokret? Što je prostor? Kako nastaje geometrija moga tijela? Kako nastaje prostor u kojem se krećem? Šta je vrijeme? Kako nastaje moje vrijeme? Razumjevanje, kao uvjet interpretacije, izrasta prvo, iz znatiželje i zanimanja za neku temu ili problem u praktičnom životu. Da bi uopće došlo do procesa razumjevanja, potrebno je međuljudsko komuniciranje i vječna izmjena znanja. Jedan koji zna i drugi koji želi znati. To su elementarne forme razumjevanja, nešto kao slova, koja zajedno oblikuju riječi. Svakodnevica je osnova za učenje procesa međusobnog razumjevanja, koje počinje u trenutku nastajanja novih ideja i razlika u mišljenju i iskustvu. Razmišljati dalje ili a priori odbiti novu ideju? Naravno razmišljati dalje, jer ako a priori odbijemo novu ideju odbijamo i želju za upoznavanjem sebe samoga i svih, onih zatomljenih potencijala u sebi. Znanost je nastajala na osnovu trijeznog i objektivnog ljudskog razmišljanja, međusobnog razumjevanja, pojedinačnog interpretiranja i zajedničkog zaključivanja. Tako je u znanosti nastao tetravalentni kod, kao osnova metode za nastajanje prave spoznaje: Neću i nemogu prihvatiti nešto što mi nije potpuno jasno Poteškoće koje želim savladati moram prvo raščlaniti Sredit ću svoje razmišljanje, koristeći već naučeno, po kategorijama i krenuti s najjednostavnijom, a onda povezivati s novonastalim mislima Tek gotove i obrađene činjenice mogu biti ponuđene drugima. S tako nastalom znanošću se danas odlazi na putovanja svemirom, otkrivaju genetske tajne, osmišljava nova tehnologija, stvaraju uvijek njeni novi produkti. No uvijek postoji opasnost da tako nastala znanost stvori od nas pasivne konzumente, isključi nas iz zajedničkog razmišljanja, te da pritom zaboravimo osjećaj unutarnje slobode koja nastaje u stalnoj vezi sa slobodom svijeta u kojem živimo. Naše pasivno konzumiranje rezultata znanosti je uzrok da ona često ostaje u sferama nerazumljivog. Ono što nije sebi samom dovoljno razjašnjeno, ostaje u sferi iracionalnog, a time neprihvatljivo i neupotrebljivo. Novi milenijum nam je otvorio vrata novih mogućnosti, spoznavši snagu ljudskog uma kao jedinke, koja samu sebe inducira i aktualizira, vječnim i neprekidnim misaonim potencijalom. Misaona snaga, mudrost na izvoru je uvjet razumjevanja i interpretacije znanosti. Mudrost je kao fenomen teško objasniti i opisati, ali ako krenemo od filozofije koja u svome imenu već nosi mudrost, a onda još i ljubav prema njoj, tada nam postaje jasno da je u mudrosti sakrivena težnja za vječnim traženjem i otkrivanjem novih istina. Čovjek je neusporediv unikat, a njegovo tijelo nepoznanica za svakoga drugog osim za njega sama. Zar to nije izazov za svakoga da razvija svoju mudrost tijela, da spozna mudrost na izvoru i razvija je dalje. To je poziv na napuštanje svakodnevnog načina razmišljanja i ulazak u novi kreativni svijet misaono- osjećajnih slika o sebi samome i svom postojanju. No to nije ona davna Deskartesova rečenica "Mislim, dakle postojim", to mora biti sjedinjenje misli i osjećaja u konačnu samospoznaju. Logično razmišljanje je osnova iz koje misao počinje, no misao ne smije ostati samo replika već naučenog ili doživljenog. Problem praktičnog razuma postoji od uvijek. Svedemo li misao samo na praktično ponavljanje ustaljenih formi, bez osobnog eksperimentiranja, ona gubi svoje osnovno značenje. Mislim, dakle postojim, a postojim znači živim. Život je vječno titranje bioenergije, prelaženje jednog njenog oblika u drugi, stalno gibanje, pokret. Misao, energija našeg utjelovljenog uma, se mora razvijati i oblikovati njenim daljnjim kreativnim razvojem. Ona onda sama traži više, traži mudrost u odluci, povezuje se sa osjećajem koji oblikuje emociju kao svoj vidljivi oblik. Tijelo koje misli, postaje mudrac na vratima svijeta, mudrac pokreta, a pokret nastao iz misli i osjećaja pravilno oblikuje tijelo i prostor u kojem postoji. Dianoetika i hermeneutika su stare filozofske discipline koje su preživjele stoljeća i uvijek iznova u svim vremenskim epohama dobivale potvrdu svog postojanja. Interpretacija, razlaganje, prevođenje ili jednostavno tumačenje i razumjevanje se i danas kriju u korijenu tih riječi. One su bile osnova razvoja jezika koji se kroz stoljeća razvijao da bi međusobno razumjevanje bilo lakše. No one nisu više samo metode znanosti, one su prije svega prirodno ljudsko svojstvo. U svojoj gladi za znanjem čovjek je tumačio i razumjevao prirodu i njene zakone. Teorije pretvarao u praktičnost života. Dianoetika i hermeneutika su ucrtavale put, osmišljavale most između teorije i prakse. Osnova razmišljanja i razumjevanja je jezik kojim se služimo, čija je osnova naš unutarnji jezik kojim sebi samima tumačimo i razlažemo misao i osjećaj. Ljubav prema sebi samome je osjećaj kojim možemo dianoetiku i hermeneutiku pretvoriti u osobnu metodu za samospoznaju, samoosjetilnost, samoosjećajnost, samoodgovornost i samokritičnost. Ljubav, ta prelijepa boginja naših snova, je u onom davnom vremenu kada su bogovi hodali zemljom, doista bila slobodna i širila svoju moć, pružala svoje ruke, uvlačila se u srca, pretvarala krv u šampanjac, budila leptiriće u trbuhu, sijala sjemenje iz kojih je izrastao naljepši cvijet univerzuma, čovjek. Umijeće tumačenja i razumjevanja LJUBAVI je osnova iz koje proizlazi naša istina o životu !