Suicid koji se možda mogao spriječiti.
Svakodnevnica -
Umorna od prstenja
Umorna od glasova u glavi
koji joj kažu - piši, umri
ona stavlja glavu u pećnicu
dobro zagrijanu, netom opranu
da napravi svoj posljednji ručak
za muža kojeg nema,
za djecu koju neće vidjeti kako odrastaju,
čak i za susjeda u
stanu iznad njenog stana,
jedinstven, originalan ručak
po njenom receptu,
ne osobito sladak,
ručak koji je već i prije spremala
ali joj nikad nije uspio,
ručak koji će sama pojesti...
Sylvia Plath
My heart will go on
Suicid potječe od lat. riječi sui, što znači sebe i cidium, što znači ubojstvo.
Samoubojstvo je autoagresivni čin, sa fatalnim ishodom smrti.
Motivi za suicid su svjesni i nesvjesni, a ako nisu uzrokovani psihičkim poremećajem, mogu se pokušati objasniti kao autonomna odluka osobe, koja više ne želi živjeti pod uvjetima koji su u apsolutnom neskladu sa njenim sustavom vrijednosti ili nemogućnosti prihvaćanja nepodnošljive situacije.
To je čin u kojem se težnja za smrću, često isprepliće sa pozivom za pomoć, za životom, ponekad nečujni vapaj upućen okolini suicidne osobe.
U antičko doba, Platon i Sokrat su osuđivali suicid, ali su ga stoici smatrali najvišim izrazom slobode i kreposti. U Starom i Novom zavjetu nema osude suicida. Tek je sv. Augustin u svom djelu "De civitate dei", osudio suicid i izjednačio ga sa homicidom.
Došašće i Božićni su blagdani vrijeme ljubavi, mira, sreće, trenutci u kojima susrećemo drage osobe, trenutci koje dijelimo sa najmilijima, trenutci darivanja i duševnog blagostanja.
Žalosna bilansa tih dana ljubavi i sreće su osamljeni, bolesni i nemoćni, oni koji tada požele otići zauvjek i nažalost mnogi to i učine.
Pored zimskog solsticija, najdulje noći u godini postoji i magični ljetni solsticij, najkraća noć u godini. Ta dva apsurdna stanja mjene u prirodi potvrđuju i apsurdnost mjena u ljudskim dušama. Tajanstvenost prirode uvlači nesretne duše u svoju igru, a magična ruka sudbine u tim noćima često postaje dželat životu.
Suicid koji se možda mogao spriječiti
Sigurno se neki od vas sjećaju. Ovu priču sam prošlog proljeća objavljivala u nastavcima. Danas ću, zbog teme koju sam odabrala, objaviti samo jedan mali dio koji se dotiće naše nesposobnosti da predvidimo što se uistinu događa u glavama i duši samoubica.
Ovo je priča o Ani, migreni i samoubistvu koje se možda moglo spriječiti da smo metode psiho i fizioterapije stvarno povezali sa svakodnevnim životom i da smo se služili vodičem kroz vječnost i beskonačnost ljudske spoznaje. Anin psihoterapeut je poslije njene smrti priznao da joj nije uspio dokazati da se odluka o promjenama i samo razumjevanje smisla života nalazi u njoj samoj i da samo ona može provesti promjene i samo ona može odrediti smisao svoga života.
Ana je bila moja najbolja prijateljica i pacijentica, ali danas znam da je za mene ipak bila nepoznanica, kao Schrödingerova mačka koja je zatvorena u kutiji. Mačka zatvorena u kutiji je možda živa, a možda je i mrtva. Ako se kutija otvori mačka je sigurno mrtva.To je jedan od apsurda znanosti. Anino samoubistvo je jedan od apsurda koje to potvrđuje.
Tek na njenom sprovodu je u mom najsakrivenijem dijelu svijesti, mom egoističnom "Ja" prostrujala energija spoznaje. Spoznala sam da se iza svijeta jasnih događanja krije tamna vječno nerazumljiva snaga naše podsvjesti. To je onaj dio bića u kojem su pohranjeni naši strahovi i apsurdi koje često nesvjesno živimo.
Apsurdnost postojanja se uvijek iznova dokazuje našom nesposobnosti da uđemo u najdublji dio sebe i da tamo na granici između sna i jave odlučimo kako ćemo živjeti.
Dok pišem ove redke sjećam se Camusovih i Kafkinih apsurda, sjećam se "Stranca" i Josefa K. I jedan i drugi su utjelovljenje nade dok ih guši vrijeme u kojem žive. Umjetnost dobre literature je u tome da te prisiljava na ponovno čitanje.
U psiho i fizioterapiji je svaki slučaj drugačiji, svaki pacijent poseban i naše trenutačno znanje nije dovoljno za novi slučaj.
Rješenja koja nudimo su ustvari uvijek obavijena nedostatkom pravih rješenja.
U literaturi se pri ponovnom čitanju otvaraju nove mogućnosti i nova shvaćanja tog već dobro pročitanog. Tu nema pravila i zakona koja određuju rezultat. Čitaocu se otvara beskonačnost u kojoj on sam zaključuje hoće li dalje čitati ili ostaviti knjigu.
Naš posao bi trebao biti sličan. Na sajmu naših imena mi stojimo neukoričeni, ali svaki sa svojim znanjem kojim nudimo isto tako iluziju koja bi trebala pobijediti fizičku i psihičku bol. Umjesto da slijedimo strogo određene obrasce trebali bi pričati priče sa sretnim završetkom.
Migrena je čuvarica sna i ubica sreće, ona je apsurdna bol koja svakog pogođenog pretvara u Josefa K. Optužen za nešto čemu nezna razlog pacijent se brani iako nezna od čega se brani.
Ana se branila od migrene tražeći zamak prema kojemu nije bilo puta. Lutala je životom slušajući naše glasove koji su očito bili samo zaluđivanje njenoj nesretnoj duši. Pustolovina njene duše je završila tragično, jer rješenja koja smo joj nudili, postavivši dijagnozu bez njenog svjesnog sudjelovanja u tom procesu, nisu bila dobra terapija. Uveli smo je u svijet njenih problema, naučili je spoznaji strahova koji su je mučili, ali nismo uspjeli ono što smo znali projicirati u njenu dušu.
Između nje i zamka spasenja, koji smo joj nudili, nismo napravili mostove kojima bi se ona mogla služiti. Na tom dugogodišnjem putu je njeno egoistično "Ja" ostalo nedodirnuto, ona nije uspjela osjetiti osjećaj koji smo mi u njoj željeli probuditi. Bezimena bol je bila jača od naših nastojanja da toj boli zajedno pronađemo ime. Apsurd Aninog samoubistva je potaknuo mašineriju naše samoobrane i mi smo tražili za sebe olakotne okolnosti, ali smo na koncu shvatili da smo premalo znali iako smo mnogo toga naučili.
Ana je otišla zauvjek s tajnom svoga kraja i ostavila za nas jedno pitanje bez odgovora. Što smo mogli učiniti da spriječimo njen odlazak?
Anino oproštajno pismo
"Ništa do suza nije bio moj ljek i ništa do boli moj život. Ovo tiho umiranje traje predugo da bih mogla preživjeti ovaj dan smrti. Kada sunce krene na počinak zagrlit ću njegov zadnji sjaj i poletjeti s njim u vječni san. Danas čujem simfoniju neba, dok jahači apokalipse oplakuju svoj grijeh. Pozaune trube moj mrtvački ples. Vidjela sam u svitanju u sunčanoj kugli lik moje ljubavi, prepoznala njegovo tijelo neovisno od ustrojstava svijeta. Cijeli me je dan opijao mirisom prve i jedine ljubavne noći. Kada se večeras budu palile oči neba, kada krijesnice zasvjetle u tvom vrtu ti nećeš znati da da smo Roland i ja držeći se za ruke preskočili vatru i da ćemo od sada, zajedno bdjeti nad tvojim snom.
Kada sljedeće godine zasja sunce u prvom danu ljeta pogledaj u blješteću kuglu, prepoznat ćeš naš zagrljaj.
Oprosti mi što odlazim bez pozdrava, oprosti što cvijeće koje ti šaljem nije jasmin, ali neka te ove žute ruže potsjete da sam to ipak ja."
Trideset žutih ruža s ljubičastom vrpcom je stajalo na stolu kako sam ih i ostavila dok sam otvarala ljubičastu kovertu priloženu uz buket. Drhtala sam cijelim tijelom. Trideset godina prijateljstva sažeto u ovo pismo i cvijeće koje je mirisalo mojim najdražim parfemom je završilo u toj najkraćoj noći godine.
Jutros sam pročitala vijest u novinama:
"U najduljoj noći u ovoj godini nas je deset ljudi svojevoljno zauvijek napustilo."
Tužna bilansa SVETE NOĆI još nije objavljena i ja se bojim da se je broj, onih koji su nas samovoljno napustili, ove godine u odnosu na prošlu godinu povećao. Svjetska financijska kriza je u glavama mnogih zaustavila proizvodnju serotonina, hormona sreće i dobrog raspoloženja.
Razmislimo o tom problemu, zapitajmo se što možemo učiniti da se tužna bilansa ne ponavlja. Što mogu učiniti naša srca u ovom nemilosrdnom svijetu konzuma i profita?
O da, srca mogu učiniti mnogo, mnogo, mnogo više od onoga što vjerujemo da mogu!
Počnimo sada, u ovom trenu.
Poslušajmo pjesmu Vjeruj u ljubav.
Vjerujmo u ljubav u dobru i zlu, darivajmo sreću, darivajmo srcem, širimo blagostanje duše i ne odustanimo nikada od svoje istine o životu , ne odustajmo od života iako nam se on ponekad pričini neizdrživo apsurdan. Naučimo živjeti svatko svoje apsurde.
|
