Jutro poslije
Rađa se novi dan
gnječim strahove
i trčim uz rijeku,
gasim oči neba,
otvoram vrata suncu
da ne zalutam
u slijepoj ulici prolaznosti.
Jutro miriše nekim meni nepoznatim opojnim mirisom. Nad nama plavetnilo neba i galebovi. Lovorovo stablo i grm bunike me podsjeća na vrijeme prije vremena iako je miris koji se širi drugačiji od svih dosad poznatih mirisa.
"Nalazimo se na pupku svijeta." pomislih gledajući u izvor bistre vode.
"Koliko je sati?" upita me pjesnik trljajući oči.
"Sat ustajanja je već davno prošao" odgovorih mu nježno.
"Ovaj san je trajao dugo. Osjećam se drugačije nego inače." reče rastežući se.
"Šta misliš koji je danas dan?"
"Čini mi se da sam izgubio vezu sa satima, s redom godina i poretkom svjetova."
Iz kapljica rose sa novoprocvalog cvijeća oko nas uzdignu se oblačić i u tragu sunca mi vidimo treperenje poznatih niti neke daleke, ali naše svjesti.
Trenutak vječnosti je počeo svoju igru s nama. Mi osjećamo vrijeme i prostor u sebi, ali ovo nije ono dobro poznato jutro u kojem zidni sat otkucava šest puta i u kuhinji miriše svježe skuhana kava.
Na granici spoznaje, u svijetu punom poznatih i nepoznatih mirisa, odzvanjaju tonovi neke nove muzike i ja više nisam sigurna jesam li budna ili sanjam.
Tvoje oči,
dva zrcala snova,
tvoje oči,
dva vječna sunca,
moj život skriven
u vjetru tvoga osmjeha
moja tuga gasi žeđ
na izvorima tvoje sreće
prekrstih se imenom
tvoje ljubavi
Dobro poznate stvari oko nas, koje smo uvijek buđenjem sretali i svojom sigurnošću im nametali svojstva nepomičnosti, ovog jutra su drugačije.
"Jučer sam ponovo poslagala knjige u biblioteci po epohama, a knjiga koju sam čitala je sinoć ležala na radnom stolu. Bila je to zadnje kupljena knjiga "Kreativni univerzum". pomislih gledajući pretrpanu biblioteku.
Na stolu adventski vjenčić i dvije nagorene svijeće. Jučer smo slavili dan ljubavi. Misao puna slika mi prolazi kroz glavu.
Gdje se nalazimo danas?
Gdje su nestali svi oni nepomični plodovi naše predodžbe o stvarnosti?
Pogledah otvorenu knjigu "Kreativni univerzum".
Kreativnost je potencijal kojem samo neki u ovom vremenu teže. Ima ih izabranih, određenih i njihove misli ostaju kao svjedočanstvo u našem pamćenju.
U prvom tragu svijetlosti koji ulazi kroz prozor začuh simfoniju trenutka.
Sjedimo pozdravljajući jutro puno novih boja i tonova. Još uvijek nisam sigurna jesam li budna ili je ovo samo san. Koje je ovo doba u kojem vremenu se budim, koje vrijeme sam sanjala.
Jučer je sve bilo dodirljivo i moje, a danas imam osjećaj i misao, imam ljubav i prekrasan pejsaž u kojem je sve vidljivo i nestvarno u isto vrijeme. Zatvorih oči i misao me povede u njegov zagrljaj. Želja za dodirom posta misaona stvarnost. Njegove ruke na mojim ramenima, usne u poljubcu, treptaj srca, njegov dah, sve je to bilo isto kao i u snu.
"Molim te skuhaj mi kavu." rekoh tiho ne otvarajući oči
"Probudi se ljubavi moja sunce je već davno krenulo prema zenitu" začuh njegov glas.
Otvorih oči. Moj bezimeni pjesnik sjedi pored mene, njegove ruke na mojim ramenima, zraka sunca se spušta na moj obraz, ali prostor u kojem se nalazimo nije onaj iz sna.
"Vrijeme je da krenemo."
"Kamo?"
"U život, moramo spoznati još neke istine o nastajanju podataka koji nas hrane"
"Jučer smo razgovarali o fiziologiji okusa i zajedno čitali Brillat- Savarina" odgovorih mu mirno
"Čitali?"
"Zar nismo?"
Njegov pogled je odlutao prema horizontu. Znala sam da pokušava sakriti misli da me ne povrijedi, ali još uvijek nisam spoznavala razliku između sna i jave. No njegova misao ipak dotaknu moju spoznaju.
"Čitanje je već davno zaboravljeni glagol, nastao u vremenu između jučer i danas." šapnu pjesnik
"Koliko vremena je pošlo između jučer i danas?" upitah
"Vremena uopće nema, to je samo neka davno izmišljena iluzija." odgovori pjesnik.
"Šta znači davno?"
"To tvoje jučer je davno" osjetih njegovu misao.
"Vratimo se u jučer"
"Iz njega smo otišli tražeći trenutak"
"Je li ovo sada trenutak?"
"Ovo je ljubav, a to je vječno postojanje u trenutku" njegova misao je ovoga puta bila odrešita.
"Zašto onda govoriš o vremenu?"
"Vrijeme je iluzija, a iluzije su lijepe."
Odjednom osjetih trak istine u sebi. Putovanje iluzijama je bio naš davni san. Neka sretna konstelacija zvijezda nas je u sretnom trenu povukla u središte kreativnosti. Spoznah da je univerzum postao naš dom.
"Krenimo u život" pozvah ga glasom koji više nije bio moj glas.
"Mi smo već u njemu." njegov glas je bio muzika koja me je pozivala na snove.
Svuda oko nas su prosute latice cvijeća, meki tepih satkan od niti naših snova.
"Feniks se digao iz pepela"
"To je samo iluzija neromantičnih, draga moja boginjo "
Željeli smo promjenuti svijet, a on se sam od sebe promjenio. Ušli smo u trenutak i živimo neku novu, još nedokazanu istinu.
"Kada je to bilo?" pitam
"Jučer " njegov glas dolazi iz jednog nepoznatog pravca.
"Gdje si?"
"Pronašao sam novu stranu svijeta. " odgovora mi veselo pjesnik
Krenuh za glasom koji još uvijek uzburkava moju krv i pretvara je u šampanjac.
Trg cvijeća zamirisa eteričnim snom. Pjesnik sjedi za stolom na terasi neke male kavane. To je ona ista kavana iz vremena studentskih nemira, ona mala kavana u najstarijem i natamnijem dijelu grada, sličil na kavanu iz Mrtvih voda, ali je ipak drugačija. Mjenja oblik pod crvenilom neba i zrcaljenjem u plavetnilu vode koja nas okružuje.
U trenu mi se učini da vidim obrise Dianinog hrama, ruševine Apolonovog svetišta, lomaču na Campo del Fiori, zvonik crkve u Combry i staklenu kupolu od sedam prstenova na čijem se vrhu zrcalila slika o nastajanju svijeta. Svijest univerzuma pruži svoju ruku prema pjesniku. On omamljen ljepotom trenutka dotaknu njene prste vrhovima svojih.
"Ali ovo nije stvarni, životni prostor" pitam diveći se pejsažu koji se pred mojim očima oblikuje u već viđenu sliku raja.
"Stvarnog životnog prostora nema, prostor je kao i vrijeme samo naša iluzija. To je ono što mi svojim postojanjem u trenutku stvaramo."
Nebo iznad nas se plavi konstantom trajanja. Miris predvečerja nas opija uvijek novom energijom svjesne spoznaje ovog trenutka. Visoko iznad nas je kruži galeb i jedino njegovi krici paraju tišinu. Ovo trajanje je znak vječnosti, to je ono što se već milionima godina naziva život.
Jedna davna misao mi zaustavi dah:
"Čovjek je jedino živo biće koje je svjesno svoje prolaznosti."
Zar je potrebno u ovakvom trenu misliti na prolaznost?
Trg cvijeća, nova strana svijeta koja nam je otvorila horizont trajanja, je svjedočanstvo istovremenosti, istovremenosti koje teoretski nema.
Na ovom istom trgu je praotac Heraklita sagradio Efez, tu je bio Dianin hram, na njemu je gorila lomača u vremenu neznanja, na njemu smo dočekivali zore sticajući znanje, na njemu se jednom zrcalio kameni grad, ovaj trg je bio mjesto sudnjeg dana, tu je bljesnuo veliki prasak. On je otok i hram, hrid o koju se razbijaju valovi spoznaje, ovaj trg je zvijezda pod kojom smo rođeni, malena planeta Maloga princa, nad njim više ne zalazi sunce nego traje trenom prepunim ljepote i ljubavi.
"Kada krenemo u sutra, hoćemo li ovaj prostor ponijeti sa sobom, ili ćemo ga ostaviti onima koji dolaze za nama?"
"Oni će stvarati svoj prostor. Kada mi krenemo ovdje više neće biti male kavane, niti hrama, niti zalaza sunca. Neke druge misli, neki drugi osjećaji će ovdje stvarati svoj svijet." odgovori mi pjesnik.
Naše misli i osjećaji jutros stvaraju plavičasti oblak u kojem se zrcali naša nova istina o životu !
|
