O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!
Ivan Gundulić, Dubravka
Stojim na vrhu planine, puštam da mi leut svira i slušam priču o davnim snovima izraslima između dva neba. Očarana pričama, legendama i bajkama ulazim u vilinski svijet i tražim odgovor na pitanje što je smisao života. Sunce na izvoru otvara kapije svijeta koji sam zaboravila. Geografija mog rođenja me prizemljava na brdovitom poluotoku.
"Prejasna Danice, ti koja tražiš sunčevu putanju božice ljubavi, okrijepi svitanjem razum moj......." prizivam jutrenje u sebi.
Tada čujem glas neba.
"Jur ni jedna na svit vila, lipotom se već ne slavi............" pozdravljaju me zvjezde svitanja i sunoćavanja.
Sjećanje na djetinjstvo i vilinski svijet se sjedinjuje s ovim snom koji sada sanjam. Mješaju se biblija, mitovi i pjesme sa znanjem i nestaju granice među epohama.
"Ovo je mjesto s kojeg je naš puk ugledalo vječnost i beskonačnost ovog dugogodišnjeg sna, našeg sna." pričao mi je djed legendu o dolasku Hrvata u uvalu Mediterana.
Legenda kaže da se tada Bog odrekao ovog dijela svijeta, koji je želio zadražati za sebe, i poklonio ga plemenu iz kojeg smo svi mi rođeni.
Stojim na vrhu svijeta, na Olimpu mojih praotaca, u zlatnom oblaku u kojem počiva naše davno vjerovanje. Krenuh u u beskonačnost sna i
zaustavih se u trenutku buđenja podno planine.
Vjetar s planine me kao dobra vila prati na tom putu spoznaje i ja čujem glas istine.
"Ovdje ćeš pronaći ključ prapočetka postojanja. Ovdje se sjedinjuje nebesko i zemaljsko carstvo u kojem si rođena."
"Kako ću to osjetiti?"
"Zatvori oči i uši i gledaj i slušaj srcem."
Poslušah vjetar. S vrha planine se k meni spusti neki nepoznati osjećaj.
"Što li je ovo što osjećam?" pomislih
"To vi nazivate anđeosko- ljudsko sjedinjenje, ali to je dokaz i obećanje u isto vrijeme." glas je dolazio iz dubine sna koji budna sanjam.
"Dokaz i obećanje?"
"Dokaz da je tvoja misao došla s neba i obećanje da ćeš se kao misao jednom tamo i vratiti."
"Zar je ovo središte svijeta?"
"Ovo je središte kotača u kotaču svemirskog vremenskog stroja. Ovdje ćeš čuti misli svojih pradjedova i prepoznati dobre duše umrlih očeva." glas je postajao simfonija sna.
"To su anđeli." sjetih se priče o anđelu čuvaru.
"To su vile i vilenjaci, oni su znamenja tvoje prošlosti."
Tražeći vile lutam Mosorom, Biokovom, Velebitom i susrećem začarane vile na Tulovim gredama, zaustavljam se na Crljenim stinama više Brista, u Omiškoj klisuri, odmaram se u vrtu Velebitskih vila na otoku Jabuka. Onda krećem do Stubice da vidim kako se vile uvečer kupaju u kamenom koritu vira Koritnjak. Pričinja mi se da čujem njihove glasove u vjetru i u pticama, u šumovima mira i žuboru vode koja je dolazi iz zemlje.
A kada se zatamni nebo zimskim mjesecima, vidim ih u oblacima, vidim zvjezdanu prašinu i blješteće oči neba, vidim zvjezdanu maglu i u njoj sjajeće Plejade, sedam Atlasovih kćeri.
"To nisu Plejade, ovo što ti vidiš su Perunove kćer." začuh glas istine o porijeklu.
"Ali ja sam drugačije učila."
"U Japanu ih zovu Subaru."
"Kako se zovu Perunove kćeri?"
"Ladarice"
Sedam vila Ladarica proljećem nestaju sa neba i od Jurjeva do Ivanja hodaju selima i slave s pukom davna sjećanja. Ivanjska noć je kruna tog slavlja, u njoj se ugnjezdila jedna jedina želja. Tko preskoči Ivanjsku vatru nađe se na izvoru sna i osjeti ljubav.
U snu preskočih vatru i osjetih ljubav, energiju koji se širi u meni i oko mene, simbol sreće u kojem su skrivene sve moje slabosti i sve moje ludosti.
Pričinja mi se da čujem vilinske pjesme koje zamame djevojku i ona postane vila. Sjećam se da sam kao djevojčica poželjela čuti tu pjesmu i nestati u vilinskom svijetu. Često sam prije spavanja prisluškivala vjetar i nadala se. Prevarena snom, jutrima sam vjerovala da sam bila dio priča koje sam slušala.
Historia est magistra vite
Odjednom vile nestadoše u oblacima, a kroz šume odjekuje samo ljudska riječ, tiho kao lopov svima se uvlači u srce i krade ono najvrijednije, ono jedinstveno, ono naše jedino. To je bila riječ koja je krala snove i vizije, krala želje, krala ono što jesmo.
Riječ nas je poistovjetila. Svi smo postali isti. Činilo nam se da razlike nema. Nismo bili svijesni da smo izdali san, a sada svijesni molimo priznanje.
"Tama u ovom jutrenju nagovještava lomače za one koji ne prihvate sudbonosnu riječ." začuh glas istine.
"Koja je to riječ?" pokušah se sjetiti nastavka priče.
Prostor izgubi dimenzije prijašnjeg sna i ja vidim Europu kako vodi djetinje teološke diskusije i natjecanja u skupljanju bogatstva iz kojeg izrastaju gradovi, negacija arhaičnog poimanja svijeta. Izrasli iz duhovnog siromaštva jedna za drugom niču utvrde, svjedoci početka civilizacije.
"I tvoj puk je krvario u ovom vremenu." vjetar prekinu moje misli
"To je bilo vrijeme kada su gorile lomače."
"To je bilo vrijeme zablude u ovom dijelu zemaljskog carstva. U isto vrijeme je na dalekom istoku, nedodirnuta lažima i naučenim neznanjem, svjetlost ljudskog uma je rađala znanost i podizala akademije, pisala enciklopedije, gradila radionice iz kojih je izašao prvi Globus neba i zemlje, dokazujući da je zemlja okrugla."
"Oni tamo su ostali vjerni početku, ali su isto okrutni u svom vjerovanju." suprostavih se glasu vjetra.
"Jednoumlje je uvijek okrutno."
Europa, ugnjetavana jednoumljem onih koji su imali moć, stvori nejednakost građana djeleći ih na puk i vlastelu. Samo nam se činilo da smo svi isti. Vlastela vlada i trguje, puk služi i strahuje. Zbog riječi, koja nije postala djelo, buknuše ratovi koji se šire Europom, tri Boga zavladaše pukom koji se tražeći mjesto mira spustio na more.
Stoji grad na hridi južnoga mora, aristokratska republika u kojoj dio dotadašnjeg puka ulazi u palače, preuzima vlast i odijeva se svilom i satenom. Zatvorivši se zidinama odvojiše se od doline koja ih je hranila. Osluškujem vjetar i čujem
"Jadikovku kamena".
"Vratite mi dušu da budem ono što sam bio
kameno nebo puku kojeg kao i mene osudiste.
Odvojiste me od majke, od kamenjara, od doline sna,
od vrulje koja me pojila, od cvijetova koji me hraniše,
od vila koje me svojim stopalima milovaše.
Vratite me zvjezdama da kao golubice na mene slijeću,
da se kao vile po mojim hridima do lomača ponovo spuštaju.
Vratite mi dušu da ponovo budem ono što sam bio,
kameno nebo puku kojeg ste kao i mene osudili."
Na blagim padinama Mediterana, izvan kamenog obruča koji moli pomilovanje, ostadoše pastiri i stada, dobri ljudi koji su sadili lozu i veselili se njenom dozrijevanju. Stoljeća prolaze i tračak sunca zasja nad gradovima. Epoha pomilovanja sna otvara još jednom vrata povratka ka izvoru.
Renesansa sna, veselost i čudesnost njene glazbe je bila reakcija na tamu i strah iz vremena tihih lomača. Riječ poče dobivati drugo značenje, činilo se da će postati djelo.
Vraćajući čovjeka na pijedestal vrijednosti nova epoha je utirala put današnjoj misli. Njegujući materinji jezik veliki sinovi, izrasli iz našeg korijenja, su probudili ponovo vile i vilenjake koji su, zatomljeni iza crkvenih dogmi i zabrana, snivali stoljetni san.
Nastajala su djela kojima su opjevali domovinu i njenu ljepotu.
Najpoznatiji pisac iz aristokratske republike je prije "Sna ljetne noći", "Tirenom" vratio vile među puk, a najpoznatiji renesansni građanin grada sa pet bunara je u "Planinama" susretao vile koje su mu pomogle da opjeva ljepotu trava na padinama i svježinu izvora, pjevanje ptica i ljepotu sna koji mi danas živimo.
Oživljujući kamen i dozivajući vile pjesnici renesanse su poželjeli probuditi Europu iz Trnoružicinog sna, poželjeli su da se rodi princ koji će je svojom ljubavi vratiti na početak.
Ali vlastela i kler ostadoše unutar zidina, nesposobni da čuju jadikovku kamena iznevjeriše vile, nezaustavljivi u svojoj pohlepi krenuše ka sjaju neke nove istine, koja se još uvijek krila iza sjaja pozlećenih oltara u odorama onih koji su nametali svetu jednostavnost, naučeno neznanje, da bi zatrli porijeklo.
Galebovi još uvijek slijeću na kamenu kosu tražeći u vjetru toplinu nekadašnjih vjerovanja i na kamenu susreću sudbinu nesretnih duša. Šume nisu propjevale iako su pastiri frulama dozivali vjetar sa planina. Zlatno doba se nije vratilo, a život se nastavio i traje još uvijek.
Mi nesvjesni da smo još uvijek podjeljeni na vlastelu i puk, na one koji odlučuju i one koji vjeruju, gledamo prema zapadnom nebu i čekamo priznanje.
Priznanje čega?
Da smo "Božjom željom" rođeni u najljepšoj uvali svijeta?
Da smo već samim rođenjem zauzeli mjesto za stolom na gozbi bogova?
Da posjedujemo dušu koja je jačala na kamenjaru sna?
Da smo bliži "Europinom rođenju" od mnogih koji odlučuju?
Mi čekamo priznanje a život, tako jednostavan i lijep, nam se smješi ljepotom izlazećeg i zalazećeg sunca u uvali naših dječjih snova.
Znaju li oni koji odlučuju odgovor na vječno filozofsko pitanje: Što je smisao života?
Možda se odgovor doista krije u rečenici Calderona de la Barca "Život je san" ili u spoznaji da se istina o životu krije u nama samima.
Post je objavljen 20.12.2008. u 07:17 sati.