Vlado Gotovac nas je napustio 07. 12. 2000- te godine.
Sjećanja na njega, čovjeka koji je sanjao ljubav, danas izazivaju u meni misao:
Čovjek to je prošlost koja izrasta iz sebe samoga i postaje povijest u kojoj mogu sresti samo čovjeka.
Vlado Gotovac nas je, one davne godine, napustio u vrijeme došašća, u vremenu išćekivanja rađanja LJUBAVI.
Evo ja danas, njemu u čast, sanjam i pišem o rađanju LJUBAVI.
U malenom seocu iza sedam brda, u snu koji godinama sanjam, vidim rođenje.
Na kamenjaru gorštačkog neba na slamici od ljubavi rodio se dječak kojem su odmah prorekli buran život. Priča se da mu je babica prekratko prerezala pupčanu vrpcu i na čudesan način usmjerila njegov san ka plavim daljinama i tisućljetnom lutanju istinama. Rođen pod nebom najljepšeg dijela svijeta, sunce je, u trenu njegovog prvog udisaja, prosulo samo ljubav nad koljevku, Izrastajući on je ljubav pretvarao u ideje, a njegova najsjanija ideja je bila LJUBAV PREMA ČOVJEKU. Nevjerovatno ali istinito ta njegova ideja je postala i njegova najveća opasnost.
Ljubav, energija koja je bila njegova zvijezda vodilja, se zrcalila u svemu što je govorio i o čemu je pisao. Živio je opasno tvrdeći da je najveća izdaja, izdaja sebe samoga.
Godine su se nizale i on je tražio istinu u svjedočanstvima svog postojanja. Zavirivao je u već napisano da bi šireći svoj misaoni horizont širio i horizont drugih.
Žurio je u svim pravcima, što dalje u prošlost i što iscrpnije u budućnost, ali uprkost tome između njega i puka se tkao sve gušći, neprozorniji zastor. Golema tjeskoba koju je osjećao je pretvorila presudni događaj njegovog života u posve sporednu zgodu.
Ljubav rođena da sjedini čovjeka i sudbinu je bila istjerana iz trenutka. Posvuda je bilo onih koji su budućnost osjećali kao svoju povlasticu, a prošlost kao svoju neograničenu ispričnicu i jasno grijeh drugih.
Mjenjali su se likovi u kojima se pojavljivao da zaustavi tijek budućnosti, ali oni kojima se obraćao ga nisu prepoznavali. U zanosu dobre volje, spreman na žrtve i samozataju postajao je vitez dobre volje kojemu su nebo i zemlja bili domovina. Bio je bez prekida radostan tražeći mjesto prividnog mira, trenutak prelaza u spokojne prostore uvijek novoga i starog osjećaja u sebi .
Postajao je mjesečeva luda, bezbrižni sanjar vjerujući da i u snu sudjeluje u nastajanju univerzuma. Trajao ja kao mali princ u koroti za nestalim zvjezdama koje su umirući nebo prepustile mračnom bespuću, tamnoj energiji koja se sve više i više širi.
On, udovac umrlih zvijezda, pokušava razbiti tamu i ljubavlju osvijetliti davni san. Zbog toga ga uhvatiše i odvedoše pred sud. U njegovoj optužnici je jedna prošlost optuživala drugu.
U vremenu prije našeg vremena su ga otrovali, u vrijeme rađanja religije su ga raspeli na križ, u vremenu tihih lomača su ga spalili, u vremenu revolucija su ga giljotinirali, vješali, ubijali metkom.
Oni koji su ga zatvorili oduzimajući mu ljepotu proljeća nisu imali sredsvo ni moralnu moć ubijanja, oni su mu "samo", neznajući što čine, oduzeli prostor i slobodu govora.
Branio ga je Pitagora ujedinjenjem vjere i znanosti, Dante koji je opjevao vječnost kao obzorje ljubavi, Dostojevski koji je u Miškinu stvorio zemljaskog anđela, a Stavroginom uvjetovao njegov pad.
Bio je čovjek sanjar u kojem su ljubav i moć u sukobu jedne jedine ali u isto vrijeme svih ljudskih sudbina. Njegov najveći protivnik je bilo prostaštvo, izraženo u ideji iz koje je proizašao prezir prema vječnosti i odbijanje čovjekove uloge u Apsolutnom. Najopasniji protivnik mu je bila kroz tu ideju "prozvana" jednakost za sve, zamka kojom se na zemlji ukida vječnost i beskonačnost i pobija čudo pojedinca koji tu vječnost nosi u sebi.
"Nastavimo li ovako polako se približavamo sudbini skakavaca, koji da bi postojali moraju sve oko sebe opustošiti." uzviknuo je tužno pozivajući narod na spoznaju ljubavi.
Njegovu ideju su nazvali opijumom za mase, a on je štitio čovjeka u ime vječnosti, tvrdeći da je ČOVJEK, njen jedini sudionik, stvaraoc i suradnik.
Pitagora ga brani sa kule koja već stoljećima raspoljava dan i dokazuje kružni tok vremena i njegovu beskonačnost u konačnosti naših tijela:
"Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji."
Porota se oglušuje na glas iz davnine i optužuje sanjara činjenicama proizašlim iz tadašnjeg manifesta slobodi.
Stojeći, uzdignute glave i srca puna ljubavi, pred porotom svog života, on sanjar, on heretik trenutka, srca u kojem nije htio zaboraviti prošlost da bi budućnost stvarno sjala podnebljem u kojem je rođen, Vlado Gotovac se branio Sokratski i izgovorio rečenicu koju svi pamtimo:
"Tako radostan i tako raznolik svijet, to je moj san. Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem; jer bez toga sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla."
Godine tamnovanja je provodio dočekujući svitanja, vjerujući u ostvarenje svoga sna. Snaga njegovog uma i ljubav koja je sazrijevala u njegovom snu kao da su zaustavili vrijeme i tih nekoliko kvadrata njegovog samovanja pretvorili u sunčani grad. Jutra su trajala osam godina kojih uopće nije bilo, osam ukradenih godina je pretvoreno u trenutak u kojem je on bio pobjednik. Gledao je srcem i sunce je ušlo u tamu stvarnosti koja ga je okovala vlažnim zidinama.
Bijela golubica, njegov anđeo ljubavi, mu je u kljunu svako jutro donosila visibabu kao znak da njegovo proljeće još uvijek traje. Jednog svitanja je uzdignute glave zastao na izlazu iz zatvora i pružio ruku ka suncu. Bijela golubica sa cvijetom u kljunu se spustila na njegov dlan.
"Kreni u ovaj dan srca puna ljubavi i sna. Nemoj zaboraviti ovaj trenutak, ali oprosti puku njegovu nevjeru. Proljeće te još uvijek čeka." šapnu mu anđeoski glas, a bijela golubica nestade u zracima sunca.
Sanjar uzdignute glave krenu u novi dan da ponovo pokuša u čovjeku probuditi Ljubav.
Istina o životu se sjedinila sa Vladinom ljubavi i sjedinjeni u borbi protiv zločudnog virusa koji ždere dušu i snove, proždire trenutke stvarnosti, oni su rukom sudbine razdvojeni u postojanju ali su zauvijek sjedinjeni u vječnosti.
SANJAREVA LJUBAV je vječna ISTINA O ŽIVOTU !
Post je objavljen 07.12.2008. u 06:16 sati.