Što je materija iz koje su satkani snovi koje nudim u svojoj ordinaciji, a što materija mojih i vaših misli? Vječni ples stringsa, najsitnijih postojećih čestica, čije gibanje stvara najsuptilinije tonove univerzuma. Ta nečujna glazba, najljepša je pjesma prirode, su naše misli.
Naučimo slušati tu nebesku simfoniju, darujmo joj tonove drage nam melodije, stvorimo u našim glavama misaone slike naših misli. Tada će u mikroskopskoj panorami univerzuma, s kojim smo se svojim rođenjem isprepleli, naše misli postati vidljive.
Pokušajmo Mozartovom romancom nekada skrivena prostranstva svog misaono- osjetilno- osjećajnog univerzuma danas oblikovati u svoje postojanje.
Svakodnevica je buđenje, istezanje u krevetu, ustajanje, odlazak u kupaonu, jutarnja toaleta, oblačenje, pijenje prve kave, odlazak na posao, obavljanje različitih dnevnih poslova, ona je i sjedenje, ustajanje, stajanje, hodanje, trčanje, saginjanje, uspravljanje, pisanje, čitanje, gledanje televizije, vožnja auta, susreti, razgovori, uzbuđenja, ljutnje i beskrajna sreća, ona je izvor naših stvaralačkih mogućnosti. Izreka to je nešto svakodnevno ne bi smjela u nama buditi osjećaj dosade nego postati izazovom za sva naša osjetila.
Šta je smisao života?
Svatko od nas mora sam sebi odgovoriti na to pitanje. Filozofiranje o sebi samome postaje zadovoljstvo koje od svakodnevice čini poeziju. Na temeljima filozofske tradicije možemo naučiti samostalno misliti i tako nadgraditi život pun istinskih vrijednosti. Znati oživjeti misao u sebi je put ka stvarnom doživljaju sebe samoga u trenutku koji traje, osvojeno vrijeme, a ne stalno trčanje za njim.
"Mens sana in corpore sano"
Zdrav duh u zdravom tijelu, izreka starorimskog satiričara Juvenala nije izrečena u vezi sa sportom, kako se danas krivo upotrebljava, nego je pisac pozivao na zdravo razmišljanje ismijavajući molitve upućene bogovima. Juvenal završava jednu od svojih satira s opomenom koja se danas ne citira doslovno.
"Najviše što možemo moliti Bogove je da nam podare zdrav duh u zdravom tijelu."
Kao što Juvenal nije rekao da je dovoljno samo zdravo tijelo za zdravorazumno djelovanje tako se danas i poziv na bavljenje sportom općenito krivo tumači. Baviti se sportom pod svaku cijenu, ne znači obavezno činiti dobro svome tijelu i svome umu.
Pokret je osnova svakog oblika sporta, on u sportu prelazi okvire svakodnevnog kretanja, iziskiva umijeće. Umijeće pokreta je poticaj pravilnom razmišljanju i usklađivanju tjelesnih djelovanja i duševnih stanja.
Mjerljivo je i dokazljivo da akcioni nivo naših misaonih mogućnosti pokretom raste, a mirovanjem opada. Poznato je da se kretanjem pojačava cirkulacija krvi u cijelom tijelu, pa time i u mozgu. Ipak najvažniji čimbenik za poboljšanje cirkulacije u mozgu je naša misaona energija.
Svjesnim sudjelovanjem u pokretima pojačavamo cirkulaciju krvi u tijelu i udvostručavamo njen protok u mozgu. Baveći se nekim sportom mi to ostvarujemo, ali sport je samo dio našeg takozvanog slobodnog vremena.
Pokreti koje nesvjesno izvodimo u svakodnevnom životu su mnogobrojniji i upravo oni bi trebali postati izvorom održanja životne energije.
Da bi stvarno svrhovito djelovali u svakodnevnom životu, da bi umjeće pokreta postalo dio nas, trebali bi se svjesno pozabaviti svojom proprioceptivnošću, osjetom dubokog senzibiliteta, našim šestim čulom, koje nam omogućava spoznaju našeg postojanja tijelom.
To svojstvo je toliko svakodnevno i toliko naše, toliko samo po sebi razumljivo da uopće nismo svjesni njegovog postojanja. Ne zamjećujemo ga i ne razmišljamo o njemu jer je uvijek tu, uvijek u nama kao anđeo čuvar koji bdije nad našim životom, ponornica koja se vraća izvoru, dvosmjerna veza mozak - tijelo - mozak, nečujna izmjena informacija koja u konačnici omogućava naš uspravan stav i svakodnevne pokrete.
Posjedovanjem vanjskih osjetila, očiju, ušiju, nosa, usta i kože mi budimo našu osjetilnost. Svjesno i nesvjesno se služimo osjetilima i njima spoznajemo što se događa u svijetu oko nas, ali preko njih ne osjećamo i ne spoznajemo postojanje u tijelu.
Osjet dubokog senzibiliteta je sakriven u dubini našega tijela, kao biser u neotvorenoj školjci ljudske svjesne spoznaje.
Krajem 19-og stoljeća je otkrivena i otvorena ta školjka. Biser u njoj je znanost nazvala propriocepcijom, čovjekovim šestim čulom. Tako je bila rješena zagonetka čovjekovog, samo po sebi razumljivog, posjedovanja tjela i postojanja u njemu.
Danas znamo da je to samoorganizirajući dinamični proces koji proizlazi iz paralelno djelujućih procesa u različitim sustavima našeg tijela.
Univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u nama, naš senzomotorički sustav je najviši stupanj preko kojega možemo spoznavati i trenirati samoosjetilnost i samoosjećajnost.
Propriocepcija je uvijek povezana s osjećajem za pokret, kinestezijom. Kinestezija je urođeno svojstvo spoznavanja svog pokreta i svog postojanja njime. Samo tanana granica dijeli propriocepciju od kinestetske svijesti. Poboljšavajući jedno, usavršavamo drugo.
Zahvaljujući posjedovanju proprio- kinestetske svijesti mi osjećamo u kojem se položaju nalaze naši zglobovi, osjećamo napetost i opuštenost mišića, a zahvaljujući ritmu protoka kinetičke energije osjećamo i četvrtu dimenziju pokreta, njegov početak, trajanje i kraj i na koncu spoznajemo sebe u tijelu koje se kreće u svijetu u kojem živimo.
Pokušajmo sada u ovom treptaju oka zatvorivši oči misaonim putem ući u svoje tijelo i slijedeći tonove romance čuti i vidjeti svoje istinsko postojanje u životu
Post je objavljen 19.12.2008. u 07:57 sati.