POLIKLETOV KOPLJONOŠA.
Dorifor je brončana skulptura mladog atlete-nosača koplja. Statua nam pokazuje mladog sportaša koji je težinu cijelog tijela prebacio na desnu nogu, dok mu je lijeva noga savinuta u koljenu i povučena malo natrag u zglobu kuka, a tlo dodiruje samo prednjim djelom stopala. Tijelo mu je malo zakrenuto, te se doima u blagom pokretu. Usprkost poimanja pokreta, ta statua odaje harmoniju čovječjeg tijela, ali ukazuje nam i njegov osjećaj održanja ravnoteže u pokretu. To je prikazano položajima uporišne noge i noge u pokretu. Iznad uporišne noge je zdjelica malo povišena, a rame lagano spušteno, iznad noge u pokretu je zdjelica spuštena, a rame uzdignuto. Takvim položajem dijelova tijela skulptor je želio u promatraču probuditi spoznaju za harmoniju pokreta. Statua je izrasla iz spiralne dinamike Polikletovih misli i izrasla po zakonu zlatnoga reza pa dok je promatram u meni se budi osjećaj za ljepotu i sklad građe ljudskog tijela.
U trenutku svjesne spoznaje našeg postojanja je sjedinjena prošlost, sadašnjost i budućnost. To je u isto vrijeme i naš osobni prostor, geometrija našeg tijela, koju svojim trajanjem u tom trenutku i svojim svakodnevnim pokretima oblikujemo.
U toj čudesnoj dimenziji, koju nazivamo prostor- vrijeme, mi svjesno izvedenim pokretima svoga tijela i nesvijesnim treperenjam naših ćelija spoznajemo sebe same i doživljavamo cijeli svijet. To zvuči čudesno, pomalo nevjerovatno, ali je istinito. Bez naše svjesne spoznaje, svijet u kojem živimo, za nas ne bi postojao.
Najsitniji pokreti unutar našeg tijela, treperavo nastajanje spiralne dinamike u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, su jedina veza između nas i velikog univerzuma.
Da posjedujem osjetilo sinestezije kojim bih zaista gledala, slušala, mirisala ili dodirivala pokret, osjetila bih da on nije linearan, vidjela bih da je on spiralno - valovit, čula bih otpor zraka, mirisala prostor iz kojeg on izvire i dodirivala tragove koje za sobom ostavlja.
Pošto ne posjedujem to osjetilo ja budim u sebi svijest o trenutku i u tom mom osobnom "sada", zamišljam spiralnu dinamiku mojih misli, osjećam ritam svojih pokreta i slijedeći zlaćanu spiralu proizašlu iz zakona zlatnog reza spoznajem trodimenzionalni prostor u kojem ritmički titraji moje životne energije oblikuju u meni dimenziju mog osobnog vremena.
Spiralna dinamika se objašnjava činjenicom da svaka prostorna jedinica posjeduje uvijek dva pola, koji se pokretom međusobno nadopunjuju. Tu pojavu srećemo u svugdje u prirodi.
Magnetsko polje sa sjevernim i južnim polom, električno polje sa minus i plus polom, stvaranje oblaka sa ciklonom i anticiklonom, atomi s protonima i elektronima, čovjek sa unutarnjom i vanjskom stranom svojih udova te ljevom i desnom stranom tijela.
Proučavanjem anatomije pokreta spoznajemo činjenicu koje, u svakodnevnom životu, nismo svjesni. Svaki, pa i najmanji pokret našeg tijela nastaje po principu spiralno- valne dinamike.
Svijest o pokretu nije njegov konačni oblik, nego je neprekidni proces koji se razvija dinamikom naših misli i osjećaja. Gibanje nije ni trenutačno ni prolazno stanje materije, nego je njena jedina stvarnost. Mi nismo u stanju osjetiti materiju, mi osjećamo pokrete koji ju stvaraju.
Bioenergija i kinetička energija
Svjesno spoznata anatomija pokreta potvrđuje postojanje bioenergije, naše životne energije. Misaone slike su produkt njenog vječnog nastajanja u nama. One nastaju titranjem energije u našim glavama i prelazeći u njen drugi oblik, našu kinetičku energiju, se počinju pokretati. Mi tada vidimo zamišljene pokrete i te misaone slike nazivamo ideokinetičke, pokretne misaone slike.
Pokušajmo stvoriti misaonu sliku same kinetičke energije.
Zamislite da koračate asfaltom i da se vaš korak sljubljuje s njim, pretvara asfalt u rijeku koja sobom nosi korak, a vaše tijelo postaje barka koja plovi njenom površinom.
Hodajući ja osjećam kako svakim s svojim pokretom gradim geometriju tijela, oblikujem kinesferu, auru, prostor koji me brani od vanjskih utjecaja. Taj prostor je uvijek uz mene i mijenja svoj oblik svakim mojim korakom, ujedinjujući u sebi tijelo i energiju, uvjek nestabilan i promjenjiv, ali uvijek moj.
Svaki novi korak je novi poticaj, vječna nestabilnost koja teži stabilnosti i pri tome ne ostvaruje apsolutni nego uvjek novi nestajući i nastajući prostor našega tijela.
Heraklitove riječi PANTA REI se tom spoznajom potvrđuju. U nama i u svijetu u kojem živimo stalna je samo vječna promjena.
Kinetička energija, iz koje proizlazi i naša misao o njoj, je trenutak, rez u našem svjesnom postojanju. Mi možemo misliti tijelo u pokretu, ali to nije dugotrajna misao nego proces razmišljanja o njemu, tijek misli koje, kao pokretne slike, stvaraju igrani film naših koraka.
Jedan naš korak na asfaltu, koji smo zamislili kao rijeku kojom plovimo, je samo trenutak, djelić cjelokupnog hoda, trenutak koji najavljuje drugi korak i postaje energija našeg hodanja. To je energija koja, ni u jednom ljudskom jeziku, nije našla svoj istinski izraz jer još uvijek, ni u jednom ljudskom tijelu, nije pronađena spona koja bi korak i govor povezivala.
Postoji samo spiralna dinamika našeg stvarnog postojanja u atmosferi grada kojim šetamo.
Tražim u mom utjelovljenom umu neke još neotkrivene puteve po kojma bih umjesto govora o pokretu uistinu osjetila zvukove pokreta u sebi.
Tonovi koje čujem u sebi i neposredno uz sebe nastaju posredstvom pokreta i istovremenim preobražavanjem kinetičke energije u zvučnu. Disanje, smijeh, plač, izgovorena riječ, svi šumovi i zvukovi moga tijela izviru iz osnovnog vrela, vrela pokreta. Vrulja vrije i za mene nečujno žubori potokom, ključa rijekom, i u velikoj delti onog nedohvatljivog u meni sljubljuje se s morem mojega života.
Poželjeh čuti tonove mojih koraka, ne one vanjske koje čuje svatko kada moja potpetica dotakne asfalt, nego ritam i tonove njegovog nastajanja u meni. Uspoređujem taj proces sa tonovima koje čujem kada morski valovi udaraju o hridi. Vidim spiralu u kojoj nestaje zadnji val, spiralu iz koje se more ponovo širi i šumi i vrije u isto vrijeme. Želim čuti kako zvuči način nastajanja spiralne dinamike unutar moje kinesfere.
Kakvi su tonovi mojih ramena kada se ruke njišu u hodu, a koje tonove proizvode moji kukovi i moja koljena kada ubrzam korak i kada ga ponovo usporavam?
Pitam se sudjeluje li ta, za mene nečujna, muzika u stvaranju simfonije univerzuma koju čuju samo anđeli.
Misao je ponekad okrutna u svom nastajanju i svojoj dinamici. Svojom prevrtljivošću me isključuje iz samog procesa njenog nastajanja. Nečujna i nijema, misao prelazi u sliku koju pamtim, ali mi nedozvoljava da je čujem. Pokušavam je zaustaviti u trenutku i osjetiti romor njenog nastajanja. Tada otkrivam moju unutarnju gluhoću.
Sjetih se Bethovena. Gluhi slušaju očima i dodirom, čuju emocionalnim umom, nova misao u uzburkanoj rijeci moje svjesti dotaknu moje tijelo. Shvatih da moram naučiti slušati drugačije, pokušati probuditi sinesteziju u mojoj samoosjetilnosti i samoosjećajnosti.
Odjednom začuh kristalno jasnu ljepotu izvora pokreta u sebi. Bjelina njegovih kapljica vibrira cijelim tijelom i ja čujem plavetnilo žubora potoka, kobaltno ključanje rijeke i čujem tišinu delte koja prelazi u modre šumove beskrajnog mora i odjednom osjećam lakoću koraka.
Kinetička energija u meni je obojena plavetnilom sna i ja počinjem slušati boje. Uspjela sam željom čuti zvukove nečujnog uključujući svjesnom spoznajom, u mom mozgu, područja zadužena za vid.
Moja kinesfera je puna boja koje čujem i ritam mojih koraka u asfaltu slijedi plavetnilo žubora potoka njegovog nastajanja, trčim po taktu kobaltno plavog ključanja rijeke, usporavam hod tišinom delte i modrom bojom šumova mora.
Čujem boje u sebi i sjećam se tonova Gerschwinove "Rapsodije u plavom".
Ritam mojih koraka se mjenja, na izvoru plavetnilom ozvučena rapsodija određuje dinamiku kinetičke energije i pretvara moj hod u ples na asfaltu.
Tada se potvrđuju zakoni kvantne fizike sa zakonom zlatnoga reza i svjesnom spoznajom o našem postojanju u univerzumu i mi osjećamo da je cjelina je više od zbroja njegovih djelova jer svaki njen djelić posjeduje sve karakteristike cjeline.
Hvala ti draga rU na ovom linku rapsodija u plavom
Tonovi te rapsodije me vraćaju u vrijeme oluje ruža, u zagrljaj dječaka očiju boje sna , vrijeme kada sam počela osmišljavati ideju o umijeću svakodnevnog pokreta.
Post je objavljen 10.12.2008. u 07:57 sati.