Ne boj se, nisi sam
Neka vas danas melodija satkana rukom pijaniste i Tin Ujević svojom pjesmom uvedu u moj san.
Pobratimstvo lica u svemiru
Univerzum je živuća materija koja samu sebe stvara i održava, on sam liječi svoje bolesti, zalječuje rane i odupire se već milijardama godina ljudskim pokušajima da prodru u tajnu njegovog početka.
Svemir i čovjek sjedinjeni, beskonačani i nesagledlivi, izrasli iz plamenih jezika i potvrđenog Heraklitovog davnog sna, žive u Tinovoj pjesmi.
Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima
žive
Ljubav, ta čudesna energija, iznjedrena iz plamenih jezika početka se spustila na našu planetu kao dobra vila koja već tisućljećima bdije nad našim životima. Taj treperavi ostatak velike vatre se uvlači u naša tijela, spaja nas sa početkom Božijeg sna i neprestano brani naše beskrajno carstvo, univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u nama.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
Univerzum misaono- osjetilno-osjećajnog u čovjeku, to je ono Nitzscheovo jastvo koje počiva iza naših misli, to je Campanellina država sunca u našoj svijesti, država u kojoj je vladarica, njena vrhovna svećenica, vječna Božja iskra, Ljubav.
Jutros se prisjećam trenutaka u kojima sam nesvijesno doživjela Pobratimstvo lica u svemiru.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Zatvoram oči da bi misaone slike uistinu dobile pravi slijed u mojoj svijesti.
Vidim mali bijeli automobil i sebe u njemu, čujem melodiju mladosti i ljubavi, Ruže su crvene . Odjednom tišina, svud oko mene tama i samo jedno veliko svijetlo na kraju tunela. To su ona vječnom tajnom ovijena vrata vremena iza kojih čovjek čovjeka u ljubavi sanja.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Sanjam život koji je tek pružio svoje čudesne ruke oko mene. Ljeto, tek načeto sunčanim sjajem najavljuje podne. Sretna mladost i vesela znanost spojene u trenutak me u uvode u carstvo spoznaje.
Ljubav pruža svoje plamene jezike i uvodi me u istinu njenog porijekla. Da, mi smo tek na početku vremena, ovo svijetlo koje mi dodiruje oči je prije milijardu godina krenulo prema nama. Ljubav me grli svojim plamenim rukama i ja osjećam da sudjelujem u njenom nastajanju i cijeli svemir se skupio u ovaj trenutak u kojem se toplina nastajanja Ljubavi širi cijelim tijelom.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.
Ja, Ljubav istina o životu i svemir smo jedno.
|
