ne traži očima puteve srca
već otvori oči i nađi svoj put
vidjeti ćeš...
vidjeti ćeš ljubav što miluje srca
i srca koja cvjetaju ljubavlju
vidjeti ćeš...
vidjeti ćeš osmjeh što osvjetljava dušu
i duše koje pale ugasle osmjehe
ne traži očima puteve srca
već otvori oči i nađi svoj put
vidjeti ćeš...
vidjeti ćeš svijet ljubavi
i ljubav koja pripada svijetu
vidjeti ćeš...
vidjeti ćeš čovjeka koji čovjekom postaje
i ljude koji se vole
ne traži očima puteve srca
već otvori oči i nađi svoj svijet
vidjeti ćeš...
Vajran (jedan virtualni prijatelj)
Jutros slušam davnu melodiju You are my destiny i prisjećam se trenutka u kojem osjetih čudesne treptaje srca, nove tonove u dobro poznatoj elegiji životu, trenutka u kojem je počela renesansa starog sna.
Hvala ti draga pjesnikinjo što si napisala pjesmu "Srcu u nedelju", šapućem Szymborskoj i govorim srcu.
Hvala ti, srce moje, što ne okljevaš, hvala ti što me hrabriš, što me vodiš ka istini bez laskanja, bez nagrade, bez neke navikom urođene vrijednote.
Hvala ti srce moje, jer iako imaš samo jedan treptaj u sekundi, svaki tvoj grč je kao otiskivanje broda u beskraj ocena, na otvoreno more, na put do sunca, do one daleke planete, do snova.
Srce je možda ipak sveti gral, ta sveta vječno tražena posuda, jer u njemu otkucava naš život ritmom sna koji sanjamo. Srce je mjesto iz kojega, kao iz ovog jutra osvjetljenog čudesnim suncem istine, izvire nova krv našega života.
Srce je katedrala našeg vjerovanja, ta malena- velika tvornica čudesa koja je stoljećima bila uzorkom graditeljima mnogih svetišta u svijetu.
A to nisu samo ona mjesta gdje se ukazivao Bog ili Bogorodica, to su ona mjesta koja su nastajala prije mjerenja novoga vremena, to su ona mjesta koja su ostala netaknuta kroz vječnost, mjesta koja su se svojom energijom sva skupila u ovaj trenutak u kojem osjećam ljepotu nastajanja novog osjećaja.
Srce hrani um, a univerzum čovjekova uma je središte univerzuma, primum mobile iz kojeg se razvio svijet u cijeloj svojoj ljepoti, iz njega se razvila energija s najvećom brzinom i najvećom snagom, energija koju nazivamo LJUBAV.
U srcu, u tom najčudesnijem izvoru života se sakrio i izvor snova, u njemu su pohranjena sjećanja i sve sreće i sve tuge proteklih godina.
Hvala ti, srce moje što me često razotkrivaš meni samoj, što me kritički promatraš, što me budiš iz noćnih mora i što me ponekad činiš posebnom u snu koji budna sanjam.
Hvala ti srce moje što bdiješ nad mojim snovima, hvala ti srce što mi poklanjaš krila za let ka izvoru
LJUBAVI, SREĆE I ŽIVOTA
hvala ti srce moje!!!!
Pišem odu srcu iako je to zastrajelo mišljenje, iako znam da sve što osjećam zahvaljujem čudesnim svezama u mozgu, iako mislim da je mozak tvornica snova i ljubavi, ja ne osjećam otkucaje mozga nego srca.
Mozak ne osjeća, mozgom se osjeća, prolazi mi misao kroz glavu.
Ali što ja to osjećam mozgom koji ne osjeća?
Hvala ti, srce moje, što sam se jutros probudila pa iako se ovaj mjesec bliži kraju, iako je sutra nedelja, dan odmora, ova je nedelja prelazak u drugi mjesec, mjesec pobjede nad tugom i strahovima koji su mi u tebi trajali kao naizgled običan, svakodnevni osjećaj.
Prisjećam se trenutka kada su zadnji trentci prošle godine prelazili u treptaje nove. U tom treptaju oka, u tom odkucaju srca se osjećajem nađoh u stolnoj crkvi u kojoj sam krštena. Pričinjalo mi se da netko svira orgulje visoko iznad oltara, pogledah u tom pravcu, ali za orguljama nije sjedio nitko.
"Ovu simfoniju čujem srcem, ona je dio mog sna." pomislih i nastavih budna sanjati san o sebi kao svjetskoj lutalici, poželjeh u sebi oživjeti Odiseja ne prolazeći njegova stradanja, poželjeh zaustaviti vrijeme, poželjeh da mogu ..........
I onda osjetih sjedinjenje sna i jave. U tom osjećaju se u tom trenu skupila cijela povijest univerzuma.To je bio trenutak čarobnog sjedinjenja sa novim osjećajem, osjećajem SLOBODE, osjećajem koji je izrastao iz jedne jedine rečenice, njegove rečenice:
"Rekli su mi da ću živjeti"
U tom trenu, u sekundi koja je najavila ulazak u novu godinu osjetih kako mi beskonačnost i vječnost postaju spoznatljive.
Svitanje nove godine zaustavljeno u trenutku spoznaje je postalo maglovita slika do tada neviđenog, čudesna slika koja se širila i mjenjala nijanse boja oblikujući uvijek nove prostore.
"Ovo je početak svijeta." pomislih zasljepljena ljepotom, još uvijek nespoznatljivog, čuda koje se upravo događalo u mom srcu.
Vidjeh kako prolaze stoljeća, smjenjivaju se ratovi i primirja, rađaju i umiru velikani snova. U tom divovskom trenutku se skupiše sve tvorevine svih ljudskih umova i stvoriše beskrajno kraljevstvo slobode. Nedogled sreće se širio snagom mojih misli koje su se sjedinjavale sa snovima praotaca i očeva čovječanstva.
U mimohodu slavnih prepoznah oči boje sna u likovima koji su uvijek obilježavali epohe. Bio je pastir, filozof, znanstvenik, pjesnik, bio je misao, spoznaja i ljubav, bio je san i java u tom trenu beskraja i slobode. Sve je bilo nestvarno, ali dodirljivo u isto vrijeme. Vidjeh sitne strune univerzuma kako titraju u mojim mislima, začuh muziku sfera kroz koje sam prolazila. Pobratimstvo duša u univerzumu se događalo pred mojim očima i u meni.
A melodija rečenice koju dobih kao najvredniji dar koji sam mogla poželjeti za ulazak u novu godinu, rečenice koja mi je dočarala ljepotu ovog novog osjećaja.
"Ja ću živjeti" te tri magične riječi trepere još uvijek u mom srcu i zvuče kao zakletva i obečanje i pretvaraju ga u izvor bezgranične sreće.
Jutros se prisjećam trenutka u kojem je stara godina odlazila i nova dolazila, prisjećam se tog raskrižja tuge i sreće, treptaja oka u kojem je ljubav dokazala svoju snagu, potvrdila istinu o životu i povela nas na putovanje čudesima ovog novog osjećaja slobode, osjećaja koji se ne može opisati riječima, osjećaja koji se samo može osjećati i živjeti kao renesansa i ljepota našeg starog sna.
Post je objavljen 31.01.2009. u 07:07 sati.