dinajina sjećanja

petak, 31.03.2017.

Na trgu knjiga...



Nestajanje ni u čemu,
korak za korakom,
koračanje dlanom vremena.

"Kraj je stigao. Zadnje sate života ću odživjeti otvorenih očiju. Vidjet ću naslaganu brezovinu i popeti se na nju i vidjet ću kardinala i prepoznati u njemu moju smrt. Poslije vatrometa, kada me zaokruži vječna tama moje oči će ostati i sjati kao zvjezde koje će potsjećati da sam bio.

Leti mali galebe, leti k njoj, onoj koju ću uvijek tražiti i najviše voljeti. Reci joj da će moja slobodna duša letjeti stoljećima kada sutra jutrenjem poleti iz pepela. Neka me dočeka jednog podneva na raskršću želja. I neka u ruci drži knjigu "Herojski zanosi". Jedino će ona znati da sam to ja."


To su zadnje zapisane riječi Giordana Bruna, misao koja u sebi sadrži cijelu njegovu filozofiju. I ja shvatih da je ono što primjećujem i osjećam u blizini drugih, ono što oni čine ili ne čine, ono što mi se pričinja lijepim i dobrim, zrcaljenje nutarnje snage koja se krije u svakome od nas. Vidljiva ljepota i osjećaj koji me prožima gledajući je, se u ovom trenu izjednačuje sa onim nevidljivim, neopisivim i neizračunjivim.


Bila je noć punog mjeseca,
nad Parizom mreža sijača zvijezda,
preslika poslanja mudraca,
zov drevne misli.

Mjesečarih do svitanja,
zaustavih se na trgu knjiga,
iščekivah vjesnika herojskih zanosa,
bijelu pticu,
znak neuzaludnosti traganja za istinom.

Tebe vidjeh u odori renesansnog pjesnika.
Titraj božanske iskre u hramu tišine,
podsvijest je ognjilo svijesti,
začuh posljednju želju
umirućeg filozofa.

Bijela ptica je kružila nad nama.

Progovorio si jezikom zbilje,
odgovorih jezikom života,
proročanstvo se ostvarilo,
odbacih budućnost,
naruših tišinu,
i zakoračih u ovo veliko ništa
u kojem je sve.

Dijana Jelčić






knjiga „Herojski zanosi“ Giordano Bruno, naše posjete Parizu iznjedriše moje davne priče "Umijeće vremena"...

Herojski zanosi

Oznake: Girdano Bruno, Pariz, trg knjiga
- 07:00 - Komentari (38) - Isprintaj - #

četvrtak, 30.03.2017.

Kao beskrajna rijeka...



Prostor i vrijeme, pojmovi koji već tisućljećima zaokupljaju ljudsku misao, a svojom nespoznatljivošću za ljudska osjetila navode ljudske umove na maštanja. Einstein je o tome stvorio teoriju, a Salvatore Dali je nacrtao svoju viziju prostor- vrijeme. Rastopio je vrijeme u prostor.

Da je prostor oko mene zaobljen i da nastaje pokretom planeta na kojem sam rođena, je istina koju sam spoznala promatrajući horizont, onu liniju u kojoj se dodiruju nebo i more i jedrilicu kako polagano nestaje iz mog vidokruga.

Dok sam spoznavala zaobljenost prostora istodobno mi je misao o tome dokazivala da svjesno sudjelujem u tom događaju. Bio je to trenutak u kojem se zrcalila prošlost i naslućivala budućnost. Jedrilica mi je polaganim nestajanjem iz vidokruga to i potvrđivala. Koračala sam pjeskom uz more. Lagani vjetar mi je pružao otpor i ja osjetih kako svakim novim korakom stvaram svoj prostor. Počeh se svjesno "probijati" kroz nevidljive čestice zraka. Nova misao... ja svojim pokretima zaobljujem prostor oko sebe i svakim novim korakom potvrđujem vrijeme potrebno da stignem do kraja plaže. Prostor i vrijeme su se titrajem oka spojili u spoznaju i postali dimenzija u kojoj trajem.






Dimenzija u kojoj trajem... To je ljubav. Sada. A bila je ništavilo. Bježala sam iz praznine. Praznina ne postoji rekoše mudraci. Bježala iz velikog ništa, iz krletke nebitnosti, iz sužanjstva besmisla.

Iz ništa ne može nastati nešto. Osjetih strah. Nestajala sam. Mučnina se širila nutrinom. Zabluda svijesti, bijeg od običnosti i lucidan san. Stalna ustrašenost ni od čega. Iza osmijeha skrivah žudnju za nečim bezimenim. Raslo je u meni, bujalo snagom južnog vjetra i mirisom doline rijeke. Zelene.

Danas znam, onda nisam znala. Nisam bila svjesna besmisla. Ispod privida apsurda pokušah utjeloviti smisao, razotkriti tjeskobu, ispuniti prazninu, paničan strah od dolazećeg. Shvatih, nisam živjela trenutak. Proganjala me prošlost. Bježala sam u bezvremene noći, u odsanjanu budućnost koja je odmicala ostavljajući za sobom stazu bez znakova. Lazur noći nije donosio spokoj. Oćutih užas pokušaja življenja u nedohvatnom sutra, praznu tišinu velikog ništa. Bilo je to prazno vrijeme. Boja vjenčanice kojoj svjetlost kiti mladi dan je brisala obrise stvarnosti. Dan je nestajao u maglovitom prividu ničega.

Iznanada u zbilji osjetih okus davnog sna. Vidjeh ono što sam do tog trena samo gledala. Začuh zvukove praznine.

Sjetih se Borgesovog stiha...

Pripovedaju da je Odisej, sit čudesa,
zaplakao od ljubavi videći
obalu Itake zelene i smjerne.
Umjetnost je poput Itake
sva od zelene vječnosti, ne od čudesa.
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka.
J. L. Borges


... i vidjeh Odiseja kako se vraća na Itaku.

Na horizontu snova, tamo gdje želje razbijaju tišinu neka zalutala barka spusti jedra na pješčanom žalu vjerovanja. Ruke mjesečine raspletoše kose anđeoskog sjaja, a nebesko glazbalo dotaknuto Neptunovom rukom zatreperi poezijom drevnih oceana.

Na obroncima doline zelene rijeke je dozrijevalo grožđe. Oćutih okus nektara na usnama.

Da to je ljubav.

Dijana Jelčić





Mozak i treptaj oka

Oznake: mozak, prostor vrijeme, Neretva
- 07:07 - Komentari (30) - Isprintaj - #

srijeda, 29.03.2017.

Pohvala ludosti...




"Šta je drugo cio ljudski život nego neka vrsta komedije u kojoj ljudi igraju svaki pod svojom maskom i svaki svoju ulogu, dok ih reditelj ne odvede s pozornice? A on često jednom istom glumcu daje različite uloge, tako da onaj ko je maločas predstavljao kralja u skerletu, odjednom postaje rob u prnjama. Sve je na svijetu prividno, pa se ni komedija života ne izvodi drukčije."
Erazmo Roterdamski, Pohvala ludosti

Desiderius Erasmum Roterodamus rodio se 1466. godine u Roterdamu.
Školovao se u strogim katoličkim učilištima (i ma koliko je teško podnosio disciplinu institucija - nije joj se nikada otvoreno suprotstavio). Titulu magister noster i doktorat u području klasičnih jezika i teologije stekao je na Sveučilištu u Torinu. Prevodio je klasične pisce s grčkog na latinski, prihvatio se filološke obrade Jeronimove Vulgate, pisao rasprave, sastavljao florilegije...

Život je posvetio pisanoj riječi, a takvi nikada ne umiru... njihovi tragovi ostaju u knjigama kao poslanje nema ljubiteljima pisane riječi... i njegov citat kao izazov

Najveća nada svake zemlje leži u primjerenu školovanju mladih.






Čuvarica knjižnice od snova...

Iznad grada lebdi
strogost umilne nježnosti,
tankoćutna glazba drevnih misli,
pohvala ludosti, obred mudrosti,
dar vječnosti smrtnicima.

U raskoši trenutka
nazirem vedrinu svijeta,
u galeriji pamćenja
nisku osjećajnih slika.

Redaju se rascvetani perivoji
rijeke prepune svete muzike,
i čuvarica knjižnice od snova,
u njenim njedrima gomila ljepote.

Na prašnjavim policama
posložena sjećanja,
maštarije i prošlost,
jučerašnjica zgusnuta u miris,
u mahnitanje u dvoje,
u omaljujuću želju za otkrivanjem tajni,
za odgonetanjem mudrosti.

Knjige u isti mah bliske i daleke,
čudesne kao čudo ukazanja,
tajanstvene kao svjetlost zvijezda
koja sa odmakom u vremenu
našim očima postaje vidljiva.

Dijana Jelčić




Oznake: pohvala ludosti, erazmo roterdamski, knjižnica od snova
- 07:27 - Komentari (44) - Isprintaj - #

utorak, 28.03.2017.

Njemu...



On jučer pod gavelijanskim brezama. Enes Kišević je o njima napisao pjesmu...






Jezik kojim govorimo je kao koža, koju obostrano dodirujemo. Riječi postaju prsti koji završavaju svojim vršcima na mom tijelu. Uveo me u svijet mirnih nemira i naučio ponovo voljeti razgovore koji se pretvaraju u suptilni doživljaj obostranog pripadanja u diskusiji bez krize i unutarnjeg konflikta. Mi plešemo u slobodnom prostoru osobnih ideja, sve je "deja vu" i sve je uvijek novo, u trenutku koji se ponavlja i traje.
Ritam spoznaje slijedi ritam srca. Iz baršunastog lazura univerzuma izranja mir zbilje i nemir nedosanjanih snova. U spiralnoj dinamici noći osjećam nutarnje buđenje. Svitanje razotkriva istinu. U snovima smo bili daleko. Osjećam mirni nemir. U očima boje sna zrcalo davnog zenita, miris grožđa i romor kapi. Odsanjana budućnost usidrena u trenutak budnosti. Kovitlanje nutrine ruši bedem daljine. Zlatna zavojnica sudbine zaoblila blizinu. U njegovom pogledu vidim sebe i osjećam naša životna priča dobija obličje novele...

Ljubavna novela je priča o ljubavi sa sretnim završetkom. Ona često izgleda kao unaprijed određen program, kulminirajući zaplet situacija koji se mora odživjeti da bi na koncu ljubav pobjedila. Jeftini ljubavni romani hrane duše nesretnih, iz njih nastali filmovi povećavaju kvotu gledaoca, prelaze u sapunice koje zaglupljuju nacije.

"Izađimo iz kruga vremena " reče

"Uđimo u krug ljubavi " rekoh

To je bio trenutak otkrivanja nove strane svijeta, potpuno ujedinjenje u savršenstvu snova. Od onda više nisu potrebna pitanja:

" Voliš li me? ",
a još manje odgovori:
"Ja te volim."

Ljubav je postala vrijeme u kojem je sve ljubav i mi više ne uptrebljavamo tu "otrcanu riječ". Nova strana svijeta i naše peto godišnje doba, život u punom sjaju slobode i demokracije srca je svako jutro novi izazov.

"Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja i onda ćeš znati da li je moj glas budućnost koju želiš." izgovorio je moj davni stih.

Dijana Jelčić






njemu iz svih mogućih razloga

Oznake: mirni nemiri, riječi, dijalog novela
- 08:08 - Komentari (32) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.03.2017.

Anima candida...



Duša svjetlosti...

U rasapu bijele svjetlosti
miris vremena i utiha kaosa.

Iz utrobe svemira izranja marijansko znamenje,
svjedočanstvo dostojanstva i bljesak ljepote.

U zjenici kozma privid vječnosti,
bjelina staza bez tragova,
carstvo tišine, muk trenutka
zagrljaj pjeska i pjene i vrisak poroda.

Iz suze umiruće školjke izranja biser.
širi se svijet anime candide
duše svjetlosti vječno zaljubljene
u oceane, šume, život i čovjeka.

Vrtnju nebeskog vretena u svjetlost pretvorila,
iznjedrila bljesak, trag zvjezdanog stada
sazviježđa sreće žudnjom porodila.

Čežnju iznjedrila, treperavu i meku
da u svim ljudima njena želja sniva
da se pretvara u životnu rijeku
i ljubav u kapima skriva.

Vidim tvoj lik.
Izašao iz tkiva snovitosti,
utjelovio heraldiku biverzuma,
grboslovlje sreće,
svjedočanstvo ljubavi.

Dijana Jelčić






U trinaestom eonu, u svijetu svjetlosti bijele, u carstvu Anime candide boginja mudrosti porodi vrijeme, odjenu ga tkivom iznjedrenim iz vrtloga nebeskog vretena i darova mu nevidljiva krila da leteći za sobom ostavlja sjenke svoje prolaznosti. Nevidljivo, nedodirljivo, nepojmljivo vrijeme spoznamo tek kada osjetimo sretan trenutak postojanja, jedino što doista posjedujemo. ono je bez mirisa i boje, bez okusa i opipa, ali jedino naše i nitko nam ga nemože oduzeti. Trenutak je suncem obasjana kapljica jutarnje rose u travi, kristalna suza na licu vremena, dragulj za nas vrijedniji od svih prohujalih stoljeća.

Kada to spoznamo osjećamo vrijeme u sebi. Vrijeme kao rijeku koja teče i odnosi nas u život i shvatamo da smo mi ta rijeka,... vrijeme kao vatru koja gori i shvćamo da smo mi ta vatra,... vrijeme kao ljubav koja nas hrani i shvćamo da smo mi ta ljubav, ...vrijeme kao zvijer koja nas ždere i shvaćamo da smo mi ta zvijer. Vrijeme je Mnemozina rijeka puna lijepih uspomena, lepršava nebeska ptica koja u perju nosi kristalno znamenje svoje nezaustavljivosti, cijeli svijet sagrađen od struna svjetlosti. Kada nam se pričini da je stalo, vjetrovi s Olimpa dotaknu Kairosova krila, uskovitlaju njegov pramen kose i ono postaje ponovo prolaznost izvan njega samoga, opće vrijeme promjenjivosti.

Misao, koja je prešla u osjećaj, je početak i kraj trenutka, ona je beskonačnost u konačnosti tjela, ona je sjeme bezgrešnog začeća, duša svjetlosti koja u meni bdije očima boje sna, očima Ljubavi. Zadržah se u trenutku, u hramu gdje nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje nevidljivi anđeli snuju onaj svijet u kojem ću se sutra probuditi. Tu se rađa lahor ljubavi i postaje udah i izdah, pneuma, život.

U svijetu naše nutarnje svjetlosti, u kristalnom dvorcu spoznaje, u kohinoru svijesti Anima candida nad našim sudbinama bdije, u njemu se duša boginje sretnog trenutka krije, vrijeme naših snoviđenja, tajanstvena dimenzija našeg postojanja. Stigavši u svijet svjetla, u bezvremeni svijet vječne prolaznosti, u hram u kojem ne postoji ni jučer ni sutra, pronalazim prvi biser izrastao iz sedefa, pjeska i pjene i učim živjeti u njegovom zagrljaju i šapućem srcem, pjevam dušom.
Ljubavi, ti bezvremena kraljice prolaznosti, ti boginjo trenutaka, čuvarice snova, iscjeljiteljice duše, tvoje oči su jedino svijetlo u džungli želja, tvoj glas je tišina u olujama ruža, simfonija sna, dobrota, ljepota i toplina ovog običnog proljetnog svitanja.

Dijana Jelčić




fotografija gornja... Jasna Marcelić, srednja Erik Johansson... donja uzeta s neta

Oznake: anima candida, čista duša
- 07:37 - Komentari (33) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.03.2017.

Amor i Psiha...



Nekada mi se pričinja da je vrijeme oluje ruža bio samo tugaljiv san… bolovala sam na graničju svijesti i podsvijesti… žalovala u podnožju orkanskih visova… pjevala opijelo sjećanjima… a savijest je udarala po bubnjevima zbilje… još uvijek u tišini uspomena, ponekad, čujem davne jecaje… eho vremena…

Amor je nestao, izgubio se kovitlanju emocija… Psiha šuti… skromna u svojoj samozatajnosti tihuje iza misli… čeka priznanje… rođena iz sedmog osmijeha Boga, uzdignuta na pijedestal besmrtnosti ona tiho podnosi sva ludovanja, sve mahnitosti, sve promjene raspoloženja… ljutnju i bijes prepušta uzdama uma… samuje na obali pamćenja… nevidljiva u svojoj postojanosti druguje sa srcem… tim izdajicom zatomljenih osjećanja…

Bilo je bolno… rastanak na početku zrelosti je ostavio dubok ožiljak u srcu… rana je zarastala sporo...

Studirala sam mit o Amoru i Psihi… tražila poveznice sa sudbinom koja mi se pričinjala nemilosrdnom… ljubav je bila ranjena… psiha je tugovala…

Živjela sam u sjeni arhetipa… gubila sam se u praslici… u arhaičnom poimanju obstanka u vremenu… u psihoenergetskom polju koletivnog nesvjesnog… gušila se u energetskom polju arhetipa žrtve… iako sam teoretski razumjevala užasnost tog stanja nisam pronalazila put oslobođenja… a onda se dogodila promjena… iznenada sam osjetila drugačije otkucaje srca… intonaciju nečeg novog u titrajima svijesti… oslobađanje iz okova stereotipa… četiri praslike se sjediniše u jednu… u arhetip djeteta…

Amor je ozdravio… Psiha je zatitrala srećom… dogodilo se čudo… rodila se Radost…

Ti si bio uz mene… vidjeh svoj lik u tvojim očima… Mjesec nam se smiješio i priznavao svoju ovisnost o Suncu… začudna ovisnost ispisana na tabuli smaragdini… probudih se iz samožalovanja… uronih u zagrljaj sreće…

Ljubav je ispisala novi obrazac na stijenkama svjesnosti…

Dijana Jelčić



Oznake: Amor i Psiha, ljubav
- 09:09 - Komentari (32) - Isprintaj - #

subota, 25.03.2017.

Isti parfem...



Sjećam se vremana koje nazivam olujom ruža, vremena kada sam pokušavala svoje osjećaje pretvarati u nezgrapan stih. A onda se susretoh sa bestelerom "Parfem". Čitajući prisjetih se mirisa djetinjstva, prisjetih se spavaće sobe moje bake i mirisa dunja, prisjetih se ljetovanja na moru i mirisa žala, plava boja zaiskri u mom sjećanju, u nijansama neba, beskrajnih polja mirisom lavande i perunika.
Mirisi određuju naša sjećanja i naš život. Nedavno sam čitala u jednom stručnom listu o ispitivanju mozga, naročito me zainteresio članak o središtu za njuh. Znanstvenici su uspjeli otkriti uzajamnu vezu djelovanja tog središta sa središtem za pamćenje i sjećanje. Iako smo se posjedovanjem i razvitkom svijesti uzdigli iznad životinja i zanemarili to središte, ono ipak funkcionira i upućuje nas na pamćenje ugoda i neugoda, na dosanjane i ne dosanjane sne.

Miris prvog zagrljaja opušta svaki djelić fizičkog tijela. Osjećam da mogu, da smijem u san bez sna utonuti cijela. Rijeka vremena bjesomučno teče, iza mene ostaje tek trag zvjezdane prašine, zrnce svemirskoga praha, iskra vječne duševne tišine. U mislima mojim novi osjećaj se rađa. Ulazim uvijek u novi svijet, nastavljam svoj bezvremenski let. Uranjam u svjetove bez vremena, u prostore bez zvukova, u carstvo tišine. Na usnama okus poljupca, simfonija boja titra umom, pišem pjesmu nad pjesmama. U vjetru vidjeh zapisano ime. U mirisu sna bez sna mi se pričinilo u moje grudi si stavio svoje srce.






Čekala sam susret na obroncima svijesti. Pitala sam se koliko samoće moramo odživjeti da bi dotaknuli blizinu, lutala gradom sanjajućih knjiga, prebirala tajne ljubavnih zanosa, zaustavljala se u sonetima, živjela u baladama, osjećala njihov ritam. Ćutila, nije moj. Geometrija poezije je svijet tuđih istina, a ljubav je bdijela u kutku moga svemira. Strpljiva u svojoj uzvišenosti dozvolila mi je vrijeme sazrijevanja u njenoj tajni. Samozatajna, bila je odmor mom umornom srcu. U vremenu oluje ruža dozivah vrijeme rađanja, vrijeme sazrijevanja, vrijeme tugovanja.

Shvatih vrijeme je rijeka, vrijeme je ptica na žici, vrijeme na svom letu eonima ostavlja tragove svoje prolaznosti. Lutah svjetovima, tražih vrata vremena. Uzaludnost se ogledala u trenutku i ja spoznah vrijeme je tu, u meni.

Sjećanja su se gomilala, stvarala kaos u mislima i neusklađenost osjećaja. Dozivale su me plave daljine, pisala sam tugaljive pjesme. U jednom svitanju stavih napisano u torbu beskućnika i krenuh u potragu za očima boje snova.

Grad u kojem sam odrasla me dočekao Suncem. Koračala sam poznatim ulicama. Zaustavih se Talijinom hramu. Oživješe moje djetinje tajne. Ti si sjedio u kutu i čitao knjigu koju si odnio kao znamen na susret u vlaku. Spuštena pogleda si šapnuo.

Osjećao sam da ćeš danas doći. Koža je zatitraja željom za zagrljajem, na tvojim usnama su sjale kapi meda, budile žudnju za poljupcem. Osjetih izljevanje znoja srca.

Vrijeme je trenutak i dogodilo se vrijeme zrelosti. Upoznah jednu drugačiju sebe.

Imaš još uvijek isti parfem, govorio si dižući pogled.

U tvojim očima vidjeh siluetu tajne skrivene u kutku mog svemira.

A parfem četrdeset godina nisam mjenjala...

Dijana Jelčić




u koljevci osjećaja




Oznake: chanell, parfem, filozofija mirisa
- 07:27 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 24.03.2017.

Apoteoza pjesništva...



I ova godina je otpočela poezijom... Valentinovo, svjetski dan poezije u Varaždinu i Dubravi... slijede pjesnčki susreti u Osijeku "Slavonija na dlanu", u Zadru "More na dlanu"...
Poezijom se oduvjek kazuje ono inače neizrecivo... svaki susret, svaka večer poezije je novi dragulj u niski pjesništva...
Riječi oslobođene iz krletke srca, ulovljene u mrežu sunca,
prosute u trajanje huje alejom osjećanja, zaustavljaju se u krošnji misli,
izlijeću kao ptice rugalice i slijeću u prazninu svijeta.
i potvrđuju Šimićev stih...

pjesnici su čuđenje u svijetu... Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari.

Šimić je imao pravo...
pjesnici otkrivaju tajne Svemira,
žive život utkan
u poeziju vremena,
u trenutak,
u titraj oka,
u ovo malo ništa,
u kojem se zrcali
delta zelene rijeke,
nebo, more i zemlja.
Zvijezde tihuju,
dokazuju našu
nedjeljivost
od kozma.





Apoteoza pjesništva...

Davna Goranova proljeća, vrijeme u kojem je poezija titrala u zraku, je u nama ostavilo trag. Lukovdol i Zagreb, davne šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća. Apoteoza pjesništva, uzdizanje stiha u božanske sfere.

Sjećam se, igrali smo se riječima, maštali o dosegnuću Parnasa, natjecali se međusobno. Pisali smo pjesme.
Sjećajući se Ilijade iskušavali se u heksametru.

...Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja Peleju sina...


Pokušavali smo utkati dugi i kratki slog, pronači smisao za arzu i tezu, izgovorom iskukičati homersku ljepotu. Bezuspješno.

Lomili smo jezik izgovarajući napisano, ritam srca se gubio u ritmu strofa. Nismo uspjeli stvoriti herojski stih. Nismo odustajali.

Vernisažem osjećajnih slika smo promovirali ljubav. Razbijali smo govor svakodnevice, oslobađali se ustaljene strukture razgovora, slijevali je u lepršavost metaforike, širili granice međusobne razumljivosti. Poetikom uramljivali naše vrijeme u igru sa nemogućim, u spajanje nespojivog, u novonastajuću naraciju svijesti. u življenje etike i estetike, egzistencije i esencije, pokreta i kruga.

Filozofiju melankolije smo preobražavali u mudrost radosti. Rušili smo stara obličja, stvarali nova. Izranjajuća arhitektura naših misli je postajala preslika naših sanja, vječnna dvostruka poruka istosti, istoznačni zov različitosti. Negaciju jednoumlja i nametnute konvencije smo pretakali u simbole permanentnog dvojstva.

Dočekali smo svanuće istine, prisnost bez prisutnosti bilo čega drugog, bez traganja za plavim daljinama. Shvatili smo, one su tu, u nama, u riječima kojima darujemo smisao, u tišini kojoj darujemo kolorit našeg vremena, u milostivosti sudbine koja nas je obdarila blizinom, u osmijesima prijatelja, u naklonosti svijeta u kojem živimo ljubav.

Dijana Jelčić




slika...Jean Auguste Dominique Ingres, Homerova apoteoza, 1827.Louvre, Pariz.

fotografija... pjesnici u Varaždinu... pozdrav proljeću i svjetskom danu poezije

Oznake: Homer, Ilijada, Apoteoza, uzdizanje
- 07:57 - Komentari (28) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.03.2017.

Deseta muza...



"I sve ljupke pjesme što ih stvori nekad
Anakreontova lira
Izbrisalo nije vrijeme
Još uvijek žar i ljubav naša srca dira
Što ih je s pjesmama
Eoljanka, djevojka Sapfo
Povjerila zvucima harfe.

Horacije, ’Lirske pjesme’IV, 9"






Zarobiti ružin cvijet, pjevati kao slavuj i šapnuti "Volim te", sa žudnjom da planet ispuni osjećanjima. To je bila njena želja.

Sapho, najveća grčka pjesnikinja porijeklom s Lezbosa, je svojim izričajem žudnju, čežnju i san, ljubav pretočila u poeziju. Njena poezija odiše lakoćom i ljepotom tajanstvene energije koja opija kao droga, koja uspavljuje i budi istovremeno.

Nazvana desetom muzom, muzom poetike postojanja, ona još uvijek živi u nama. Ljubav je bespolna, ona je duplo biće koje živi u svakom čovjeku, anima i animus, bezvremeni alkemijski pir, ljubav oplemenjuje i blješti, prelijeva se u spektar čudesnih boja, postaje svjetlosna simfonija, rapsodija boja, mirisan perivoj želja, izričaj sreće, san koji budni sanjamo.

Osjećam, dakle postojim, to je istina koja se 2600 godina proteže pjesništvom, postaje tihani govor cvijeća, antologija snova i zrcaljenje anime candide u našim dušama. Voli sebe i onda čini ono što želiš, jer onda želiš samo dobro, želiš sreću, mir, spokoj, život. Ova misao svetog Augustina je svjedočanstvo čudoriječja ljubavne poezije. To je izričaj nutarnje tišine, dušom kanalizirana čulnost i čujnost, pretakanje titraja srca u sitnozor svjesti u kojem se ogleda čovjek u čovjeku.

Slijedimo poslanje drevne pjesnikinje, probudimo desetu muzu u sebi, darujmo joj obličje osjećanja osjećaja, pretočimo život u poetiku postojanja. Uronimo u vrtloženje zlaćane spirale, zaronimo u podmorje oceana snova, oćutimo zagrljaj Afrodite i Erosa u biserju naše svijesti, osjetimo da naše tijelo živi u našoj spoznaji. Očima se opijamo ljepotom svijeta u kojem živimo, kroz te kristale se lome sunčane zrake i u zrcalima naše duše se ogledaju slike koje pamtimo.

U riznici naših uspomena, u kristalnom labirintu naše svijesti, u zrcalnim neuronima naših sjećanja se ogleda cijeli naš život. Zavirimo unutra, u tom labirintu na nas čeka ogrnuta svilenim velom naših drevnih snoviđenja, lepršava i snena muza života, Ljubav.

Oči su poetski nazvane majkom rastojanja, ali kada progledamo očima ljubavi tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nadnaravno, nedostižno i božansko pohranjeno u nama samima. Udahnimo duboko, mirisi proljetnog cvijeća, trave poslije kiše, dalekog oceana, usnule šume, božićnog drveta, vanilije i cimta, kuhanog vina, zimskih ruža, mirisi voljene osobe, svi su oni već davno pohranjeni kao uspomene u galeriji naših osjećajnih slika.

Osluhnimo tihi romor nutrine, jecaj tišine, to je bezglasni žubor nezaustavljive rijeke vremena, oćutimo njeno izvorište i njeno ušće u vječnost. Da tu, upravo tu, između izvora i ušća, u poeziji suza, u zagrljaju duše i tijela, u kristalnom zamku naše svjesnosti blješte našim unutarnjim suncem obasjani sretni trenuci našeg postojanja.

Dijana Jelčić





Oznake: Sapho, Horacije, poezija, ljubav
- 07:07 - Komentari (28) - Isprintaj - #

srijeda, 22.03.2017.

Poezija vode...




Jednom davno na maloj željezničkoj stanici u zenitu ljetnog dana upitah dječaka očiju boje sna
Odakle dolazi voda?
Iz zemlje, reče mi dječak





To pitanje i odgovor su mnogo godina kasnije bili naš znak prepoznavanja. Bili smo u Dubrovniku, na skalinama je on kazivao, a trubadur s gitarom i psom pjevao poeziju vode...





Ispričat ću ti jednu davnu priču
u tom će mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza.

Niz tvoje lice sada teku rijeke
za nećim dragim što bez traga ode
a oči boje meda kriju lijepu tugu
i neku čudnu poeziju vode

Od mene samo sjećanje ti osta
i jedna rijeka za ljubavi što vapi
i nešto malo izmrvljena bola
i čudna, čudna poezija kapi.

Dlanovi neba padaju sve niže
i mrtva ljubav u osvit novog dana
a sve su, sve su jači zagrljaji kiše
i stara pjesma starih oceana

Da ja sam umro i više me nema
na mome grobu tek trubadur piše
u tvojoj kosi tuga vjetra spava
i čudna, čudna poezija kiše.

Zdenko Jelčić






Stihovi ove davne pjesme su zaokružili moje pitanje i njegov odgovor... u romor kapi krvi, u ritam srca i poeziju života.

Voda osjeća, ona čuje, možda vidi, ali sigurno pamti i sjeća se, tvrdi nam današnja znanost. Kristali vode mjenjaju svoj oblik pri "slušanju" glazbe.

Pri zvukovima Bethoven- ove 9- te. simfonijie kristali vode oblikuju jedinstveni devetokraki kristal.

Kako voda zna da je to bila baš 9- ta simfonija?

Jedini element koji se nalazi u svemu živom na zemlji je voda. Voda sama zatvara krug svog postojanja, iz mora odlazi u oblake, iz oblaka kao suze neba kaplje u rijeke, iz rijeka se vraća čovjeku, a iz čovjeka odlazi ponovo u rijeke, oceane, oblake.

Čovjek izrasata u plodnoj vodi, u njoj oživi, u njoj se razvija do trenutka ulaska u svijet svijetlosti i zraka. Voda je energija, živo biće, jedinka na nivou molekule, energija koja mijenja svoje oblike, ali ne nestaje. Ona osjeća, razumije, pamti.

U dolini zelene rijeke osluškivah romor kapi, u močvari njihovu tišinu. Pijući vodu sa izvora osjetih promenu ritma srca... kapi krvi zatitraše drugačije... titrajima oćutih memoriju srca a srce pamti emocije.

Prolaskom kroz čovjeka, voda se ponovo vraća u prirodu, susreće se sa drugim molekulama vode, širi i izmejnjuje podatke zapamćene u vremenu kada je bila u čovjeku.

Ovo je moje slobodno razmišljanje o memoriji vode. Tako si objašnjavam kako voda pamti tonove, kako osjeti titraje različitih melodija. Voda ima dušu, ona pamti i naša duševna stanja, ona osjeća ono što mi osjećamo pri slušanju glazbe.

Iskoristimo ta nova saznanja. Poslušajmo glazbu koja u nama budi ljepotu i lakoću postojanja, probudimo uspavane kristaliće u sebi. Kristali nastaju zagrljajem duše i materije. Goethe je davno rekao kristali su naši šutljivi učitelji...
Voda će ritmom glazbe odplesati homeopatski učinak u nama samima. Osluhnimo njen romor dok je pijemo, njeno tiho slijevanje u nutrinu, ona tišinom kazuje poeziju o sebi samoj.

Osjetimo ugodu njenog djelovanja, to je jedan od oblika samoizlječenja.

Ispričat ću ti jednu davnu priču
u tom će mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza.


slušam početak poezije kiše, ćujem šapat Sapho, desete muze, muze poetike postojanja i osjećam... srce mijenja ritam... zaboravljeni otkucaji šapuću moju poeziju kiše ...

Golubije krilo zagrlilo jutro,
nebo rominja poeziju kapi,
u dašku zanosa
čujem vrijeme,
mudrost osmišljenu zbiljom.

Prevrtljivi Protej pokazuje svoja lica,
proriče preobražaj svijesti,
igra se valima mora,
vrednuje pjev oceana.

Zahvalna vremenu
koje mi daruje tren,
čudesnu boju nebojom zvanu,
cvijet nik‘o iz uspomene.

Iz stigme prošloga izrasta ljiljan,
marijansko znamenje
u oknima vode.
Sličan amfori punoj suza
uranja u svijest i srce.

Tvoj glas pijeni tišinu,
stara pjesma
ubija strahove,
donosi radost
nebesku…



da, čudna je čudna poezija vode.

Dijana Jelčić



Oznake: poezija kiše, memorija vode
- 07:07 - Komentari (32) - Isprintaj - #

utorak, 21.03.2017.

Prvi dan proljeća i put pjesništva...



Jutros je nečujna kao nježnost
kraj mog uzglavlja skupljala snove
Vesna, boginja proljeća...

Osjetih sunce na obrazu i nestajanje granice između sna i dana koji se rađa...

Nećujna kao nježnost s buketom novih snova
silueta nećeg nestvarnog odlaskom ostavi samo
Ljubav pokraj kreveta...

danas je imendan mojoj mami... sretno ti bilo!






Put pjesništva...

Pjesnici su čuđenje u svijetu…
u dubini duše
titra misao umrlog poete.

Sa vrha Parnasa,
Eratho bdije nad
susretom poeta,
a na žalu noći
Afrodita izranja iz školjke
i prosipa biserje
na stazu pjesništva.

Tugovala sam... proljeća su se mijanjala ustaljenim slijedom... rađale su se ruže... i umirale... bjesnile su oluje... tugovala sam nijemo... tugovala sam bezriječjem... tišinom i snovima... tugovala sam pustinjom nutrine i umiranjem zvjezda... tugovala sam lutanjem ka nepostojećem gradu... bila sam konjanik koji nikada nije stigao u Cordobu... u bisagama sam krila suze i muk svitanja... skrivala sam želje u ljubičastim sutonima... na praznini dlanova... u gluhom zvonu Platonije koja je odbrojavala trenutke... u njemosti srca i zaboravljenom okusu kolačića utopljenih u topli čaj... tugovala sam u Proustovskom vremenu i Lorcinoj smaragdnoj ljubavi... bježala od trgovaca koji su na sajmištima prodavali obećanja... maglu omotanu u celofan ljubavi... tugovala sam dugo... a onda na trgu cvijeća uronih u mirise buđenja i ljepotu pogleda boje snova... bezimeni pjesnik je šaputao poeziju suza... pjesnici su čuđenje u svijetu... sjetih se stiha...

Osjetih pucanje kukuljice zimovanja… proljetni lahor se ušuljao u nagruvanu tišinu... pomilovaše me svilenkaste latice antologijskog govora cvijeća… začuh poetične šapate, cvrkut sanjalica… srce je odbrojavalo korake do zagrljaja… melankonija se zrcalila u rosi sjetnih sjećanja… u zrncima pjeska vremena… u biseru izronjenom iz pjenušave kupke uzbuđenja… dubrava još spava… na purpurnom nebu svitanjska zvijezda objavljuje zoru poetične stvarnosti… dan slavlja poezije ruža…

Osluškivah smijeh razigranog djeteta u pjesniku… pozivao me na stazu ka bezbrižnom djetinjstvu… u zagrljaj iz kojeg sam krenula ka blaženstvu… nedostaju mi riječi za nisku osjećanja… tihujem srećom… put pjesništva iskri putanju snova… dar akademije ljepote je stigao na izvorište sna…

Pjesmom ću ti reči koliko te volim… šaputao je dječak u čijim očima se zrcalila ljubav… i kraj tugovanja…

Pjesme izranjaju iz snova, govor cvijeća, pjev ptica sanjalica, poslanje poetskih duša, ukoričenje dubina
u bezgraničju riječi.


Prvi dan proljeća, u srcu vječno proljeće... da, pjesnici su čuđenje u svijetu…

Dijana Jelčić



Oznake: Vesna, prvi dan proljeća, poezija, Botticelli, primavera
- 07:00 - Komentari (32) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.03.2017.

Privid s pokrićem...

.




O duši i božanskoj svjetlosti...
Tako mi bio milostiv Moj bog, tako mi i zvijezde sjale, takovo sjeme na polje i takovo polje sjemenu,
da svijetu bude koristan plod mog rada, budeći duh i otkrivajući ljubav onima koji su lišeni
svjetlosti.... on je pastir, on je eremit, on je filozof, on je pjesnik... on je Bog u meni...

Giordano Bruno






Željela sam odagnati pamćenje. Sjećanje ima moć putovanja kroz vrijeme, vječnu povratnu kartu u trenutak. Otužna spoznaja bjegunice. Otišla sam u nepoznatom pravcu, u daljine. Trčala sam poljima punim mirisa ne osjećajući proljeće, lutala gradom snažnih vjetrova, odmarala se na salinama oceana. Konture uspomena su bile tu, utkane u plavetnilo neba, u kliktanje galebova, u pjeni morskih valova, u šapatu vjetra. Gledale su me iz oblaka, iz romora kiše, iz bijelih pahuljica. Tugovala sam odbjegla od sebe u prostranstva nepostojećih želja, u krajolike nepoznatih žudnji. Bila sam izgnanica iz topline, prosjakinja na dlanu trenutka, pustolovka bez truna ludila, bez godišnjih doba, uhvaćena u zamku netalasanja.

U ravnodušju svijesti je umirala nada. Korizma i put pokore, obnavljajuća katarza i pokušaj samoizlječenja. Zaustavih se na rubu bezdana, korak do ništavila, do pada u mediokritetsko samosažaljevanje.

Ubi dušu gravitacije, nietzscheanski imperativ kojim se uči letjeti, barem u snovima. Prestala sam spavati, samo sam sanjala, sanjala sam letenje. Lebdjela sam iznad sebe same, odvajala se od stvarnosti, od dušogrizja koje me proganjalo, od raspuknuća ljubavnog zanosa.
Bdijenje je trajalo. Uvijek me dočekao Mjesec i Diana, boginja, jedina istinska ljubav Giordana Bruna. Dugo sam drugovala s njma. Ispijali smo zajedno gorku medovinu mojih žudnji za očima koje sretah u neprospavanim noćima. Voljela sam te susrete iako su bili tek privid, lijepa vizija bez pokrića. Redale su se zapamćene slike, iluzije utkane u misaonom režnju, vizije herojskih zanosa, prividi Giordanovih istina.

Glas je stigao kasnije, svjetlost je uvijek brža. Stigne iznenada i najavi oluju osjećanja. Razumjevala sam govor munja i gromova, čekala prolom oblaka. Nebo se nasmiješilo poezijom kapi. Bilo je to divno buđenje iz snovite budnosti.

Vizija dobi pokriće. Proljeće je objavilo uskrsnuće ljubavi.

Vratih se sebi…

Dijana Jelčić, zbirka priča „Umijeće vremena“ 1987- 2007.



eto nas i u pjesničkoj republici, u gradu poezije i anđela

Oznake: Giordano Bruno, herojski zanosi, put pokore
- 07:17 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.03.2017.

Varaždin grad poezije i anđela...



Jučer smo bili u gradu anđela... kazivali poeziju... pjesnici su anđeli bez krila... da, u zraku je titrala anđeoska moć




Anđeo ljubavi u haljama bijelim
zlaćanih krila i srebrenaste kose
prebire po strunama nebeske harfe
i pozdravlja ovo jutro čudesne ljepote.

U srcu sjenka žudnje za sjenom beskraja,
vječna glazba odvaja zvukove prošlosti
od žamora trenutka,
ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol i
ostavlja tragove snova u očima.

Anđeo ljubavi u haljama bijelim,
zlaćnih krila i srebrom u kosi
prebire po strunama božanske harfe i
otvara porte ove čudesne ljepote.

i u ovom proljeću cvijetovima topi snjegove
tu drevnu grobnicu
tek naslućenim proljećem neke nove sreće...




Zdenko nas je svojom pjesmom nasmijao do suza...

O Sveti Nikola,
Varaždina zaštitniče...
Pjesnici su pred vratim od Grada.
Razbij pozornice i scene, zapali im knjige,
Razderi im svaki papirić i baci u smeće.
Pjesnicii su u Gradu!
Očuvaj nas kuge, gladi, rata, epidemija
i putujućih pjesnika.
Zaštiti od potopa i tsunamija kad je u isti čas
i oseka i plima,
ili me pusti da putujem s njima.
Smiluj se i pusti da otputujem s njima.



Sic transit, gloria mundi…

U suglasju naših šapata
dijalog vječnih ljubavnika,
putevi starim snovima
i simboli novog vremena.

U bezglasju istine
paralenih svjetova,
svitanje noći u sutonu
odlazećeg dana.

Tvoji dlanovi pretakaše
gaseće sunce u
odoru spokoja.

Odvajamo se od
svakodnevnih spletki,
nestajemo u zagrljaju magije
drevnih snovida.

Budimo se u sjeni veronskog balkona,
slavuj priziva tišinu noći,
ševa romor svitanja
bijele svjetlosti i purpur sutona.

Skidamo masku okrutnosti.
U suzvučju srca i tišine
nestaju
mržnje, klevete, osvete…

Mijenja se slava svijeta…





@stara teta je odlično kazivala pjesmu od koje se ledi krv i naviru suze smijeha... prostorom je vladao muk... njen glas nas je odnostio u nestvarno stvarni svijet dolazećeg... u vrijeme kad nam na licima budu prepoznatljive samo oči i neugasla strast... da, osjetih njenu pjesmu kao poslanje nama ženama sa buketom godina na pladnju života...

Dijana Jelčić

Oznake: Varaždin grad anđela i poezije
- 07:37 - Komentari (34) - Isprintaj - #

petak, 17.03.2017.

Jedan sasvim običan dan...



neki od vas ste gledali TV Serial Novine... jučer ujutro pokazah suprugu ovu fotku... a on će... odakle mi ovaj mantl... nije se sjetio sebe kao Blage iz serije... smijali smo se... još uvijek se smijem...



Trenutačno se u kinu Tuškanac događa ljepota... retrospektiva filmova Branka Ivande...





sinoć smo gledali film Ana i Nives...





Film prati živote dviju žena; stvarne slikarice Nives Kavurić-Kurtović i montažerke Ane koja upravo radi na montaži dokumentarnih snimki o Nives. Ana voli svoj posao i posvećuje mu veliki dio života i vremena. Ipak, želi više od toga, želi se dokazati i kao supruga i kao majka. Film paralelno prati sudbine ovih žena, montažerke Ane i slikarice Nives, kombinirajući dokumentarne i igrane materijale.





Nives Kavurić Kurtović, njene slike su s misaonim usputnicama... sama je rekla...

“Govor i djelovanje ruke otvorilo mi je puteve koje sam slijedila kao nekakve uzročnosti koje su me dovodile do jedne točke predaha... ja slikam ustima, očima, njuhom i sluhom...
Uvijek sam provjeravala. Kao da sam htjela dokazati da je misleće biće moguće, međutim nije. Ono je uzaludno moguće...
da bi dotaknula jedan dio sebe moram odustati od drugog dijela... i jedino čega se bojim je odumiranja... nadam se neću poeti odumirati...”





Kada smo došli doma zagledah se u njenu sliku na našem zidu... vidjeh, okusih, oćutih njenu misaonu usputnicu...

da, bio je to jedan sasvim običan ali divan dan...

Dijana Jelčić

Oznake: branko Ivanda, Ana i Nives, Nives kavurić Kurtović
- 09:09 - Komentari (38) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.03.2017.

Karusel zbilje...



U sjaju noći punog mjeseca razlomljeno zrcalo svjesti, nebo puno zvjezdanog praha, odraz nastajućih ideja, rađanje nadahnuća. Privid kozmogonije i pitanja. Je li sunčani vjetar stvorio svijet, kako je nastala stvarnost i jesmo li došli sa zvijezda?

Lutam vizijom vremena, vrtložim se u osjećajnom kaosu. U misaonom labirintu me dotiču omamljujući mirisi nepoznatog. Slutim daljine dubinskih tajni, šum oceana sna i romor valova u fjordovima misaonog režnja. Čujem nietzscheanski znak zaustavljanja pred bezdanom ništavila.

Zastajem. Iza mene ostade moreuz izgubljenih nadanja. Ispred mene izranja utjelovljena utopija. Stigla sam na odmorište za umorno srce.

Na zaslonu svjesti zapis početka i kraja lutanja i trag stopa u pijesku vremena. Zamišljam Platonovo nebo prepuno ideja koje nas oslobađaju od sužanjstva opsjenama.

Mjesec se smiješi osmijehom raskrinkanog prevaranta… priznaje mi uzaludnost njegova tajanstvenog poziva na lutanje plavim daljinama.

Priznajem sebi i vama…

Divno je promatrati mjesec i zvijezde iz karusela zbilje… tu su šapati, tišina, milovanja, zagrljaji i poljupci svjedočanstva ovozemaljske ljubavi…

Dijana Jelčić

Oznake: mjesec, zvjezde, zemlja, zbilja
- 08:00 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 15.03.2017.

O snovima...




Od cjelokupnog pamćenja vrijedi samo uzvišen dar prizivanja snova.
( Antonio Machado)

Tiho i elegantno
kao crna pantera spušta se noć.
Teške od zvijezda vise ruke neba nad prozorom.
Velika srebrna lopta zapletena u baršunastoj mreži čuvarice snova
zapali krijesnice, razbi tminu zaborava. Jedna zvjezda padom
dotaknu tišinu... na srebrnom sagu mjesečine zaplesamo naš prvi Tango...

Dijana Jelčić- Starčević... Odakle dolazi ljepota... Zagreb1987.






Purpur sutona širi nebo, dolazak noći zaobljava prostor, a sjene usporavaju korake. Tmina razotkriva nagost duše. Njeno magićno djelovanje uranja u svjest, omamljuje, odnosi u san, u kratku smrt. Podsvjest buja, tka zaboravljeni svijet, beskraj razgranatih uzroka izgubljenih u bezdanu prohujalog vremenu. Lahor donosi glas drevne mudrosti, zaučuđujuće predpostavke. Svijet je san duše, bezvremena bezprostornost vječne tame. Opasnost je uskrsnuće dana. Mogao bi razoriti svijet.

Zvjezde opovrgavaju tminu, ideje, besmrtne moćnice vjerovanja u neuništivost sna.

Kad u lazuru noći zamjeseči zaboravljam mudrosti. Napuštam geometriju stvarnosti i koračam stazama kozma. Srebrna Luna prostire tkanicu nježnu kao pjesma zaboravljena na obali zelene rijeke. Titra trenutak iznjedren iz zaborava, iskri metafora utkana u sjećanje, rastače se poezija uspomena u izmaglicu pamćenja.

Uspjeli smo među našim pogledima sačuvati istinu o izvorištu. Sačuvali smo škrinju nadanja, malenu, ali snažnu zalihu vjerovanja u san. Zaobilazili smo beznadne i sumorne slike uskovitlane stvarnosti. Vjerovali smo u zrno dobrote skriveno u duši vremena. Bili smo krotki u vrtlogu straha. Skrivali se u valama zbilje čekajući utihu osvetničkog marša tuđih istina. Oglušili smo na povike moćnika zla.
Živjeli smo, ljubav je bila odmor za ratnike umorna srca. Stavljao si pupoljke u moju kosu da prežive umiranje jednog proljeća. Negdje između neba i zemlje je zastalo sunce. Prelazili smo kroz zamke ludila, probijali se kroz barikade sumanutosti, koračali ka vrhuncu svijeta, zapalili vatru nutrine. Oslobodili se zatočeništva zabludi. U pamćenju zaustavili uzvišeni dar prizivanja snova u zbilju.


Bijela svjetlost se uspinje zidovima noći. U prizmi trenutka se zrcali carpaccio jutrenje. Galeb krikom razbija tišinu.

Budim se i sanjam drhtavo svanuće… nije se dogodilo razaranje sna...

Dijana Jelčić




fotografije... Jasna Marcelić

Oznake: san snovi, snovitost
- 07:07 - Komentari (26) - Isprintaj - #

utorak, 14.03.2017.

Poezija uspomena...




Moga tijela prašina, dušu mi prekriva, o, sretnog li trena, kad’ s duše taj veo zbacim.
Nije ovaj kavez za me – pticu lijepa glasa, odoh ja u raj cvijetni, tome kraju pripadam.
Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom znano nije, i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem.
Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta, kad’ sam svojim tijelom, ko’ u kućici, zatočen.
Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus, ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim.
Hafiz, gazela






Putevi… staze… drumovi… koraci odbrojavani ritmom srca… … nemoguća iluzija otrgnuta iz prastarih pjesama… miris jelena mošutnjaka… Diana je ubila Akteona… legenda slivena u stih drevnog pjesnika… Hafizov deja vu… i sladunjavost njegova izričaja… njegova žudnja za odbacivanjem vela tajanstvenosti… uptah se... jeli on znao zašto je boginja ubila lovca?...

a legenda je živjela u meni… darovaše mi ime i boginju... lutah zamišljenim Panteonom… osjetih se zatočenom u krletci nedosanjanog… a onda osjetih Prometejsku krađu vatre u kojoj naslutih snagu ognja vremena… pokušavala sam nemoguće učiniti mogućim… ratovala sam sa zvjezdanim nebom… koja ludost tužne duše… bila sam pustolov koji nije napuštao mjesto boravka… lutala sam pješčanim plažama nepoznatih oceana… zaustavljala se u razvalinama sunčane svjetlosti i sanjala smiraje uzavrelih čežnji i neostvarenih želja… bila je jesen… jedna od onih u kojima sunce danima zaboravlja svitanja… leptiri su umirali u vrtovima i u mojoj glavi… živjeli su samo u snovima… plesali sa suzama neba i nestajali u maglovitoj budnosti… kiše su stigle prerano… ispirale su boje ljeta i dane odjevale sivim koprenama… iz maglovitog oblaka je izranjalo lice, obrisi sanjanog osmijeha… ponestajalo mi je hrabrosti za susrete sa izmišljajem… bila sam prestrašena od vizije koja me je pratila kao sjena i narušavala sklad samovanja… bila je prisutna u srži prostora i bitku vremena… unosila disharmoniju u željenu tišinu… trgala okvire slike nedosanjanog Raja… širila panoramu nesvjesnog htijenja… stvarala kaos u nirvani nepostojanja…

Danas se pitam jesi li znao da drugujem sa Mjesecom… jesi li osjećao moje noćne pohode u tvoju blizinu… jesi li naslućivao susret kao što sam ga ja željela… jesi li čuo moje šapate odaslane u eter… otkotrljani kamen u dubinu sudbinske rijeke… moje svjesno življene apsurde… jesi li osjećao moje traganje krošnjom razgranate vječnosti…?




Sjećam se… sve sam te to već pitala… smiješio si se istim osmjehom… ono što su prsti suđenica tkale nije moguće uništiti… rekao si… ljubav nam se u svojoj ushićenosti naklonila… doživjela vrhunac u trenu kada su se iza suhozida vremena naše sjene srele i uronile u svjetlost nove budnosti… kada smo divnu snovitost bez dodira pretočili u stvaran zagrljaj… odživjeli smo legendu i Hafizovu poeziju... slijevanje jednog u drugo... zagrljaj epoha... i dočekali buđenje u ovome ovdje i ovome sada...

Dijana Jelčić


Oznake: Hafiz, Diana i Akteon
- 07:57 - Komentari (26) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.03.2017.

Reci mi osmijehom...



Dan u kojem se nikome nismo nasmješili je izgubljen dan.
Charli Chaplin






U filozofiji prvih gnostika je smijeh povezan sa nastajanjem svijeta. Bog se sedam puta nasmijao i pri njegovom sedmom osmijehu se rodila Psiha, koja je izvorište zanosa i ugode u tijelu.
Opjevani smijeh bogova kod Homera je osnova iz koje su kasnije, u dionizijskom kultu, proizašle tragedija i komedija. Dionizije, bog vina i zaštitnik teatra se smije i narod se smije s njim, smiju se ljudima i bogovima.
Stoljeća i epohe su se smjenivali, smijeh je opjevan, opisan, o njemu se filozofiralo.

Dvadeseto stoljeće s Bergsonom potvrđuje smijeh kao jedanu od bitnih oznaka čovjeka kao svjesnog bića i jedne od bitnih odrednice kojom se razlikujemo od životinja.
Za Bergsona smijeh ima sociološku funkciju. Pri smijehu se isključuju svi negativni osjećaji, kaže Bergson u svom eseju o smijehu. Smijeh je tu, on čeka skriven u nesvjesnom dijelu našeg uma, a onda se širi i vlada, zaposjeda i određuje i odjednom se tijelo, do tada samo korisnik, pretvara u izvor energije. Smijeh je nešto kao erupcija vulkana kojom se umjesto lave oslobađaju unutarnje napetosti. Uvodeći pojam "elan vital", kao pozadinu živućih procesa, Bergson objašnjava egzistencijalni antagonizam između života i mrtve tvari. Smijeh je svojstvo života, koje se iznenada javi kao "kazna" i ne dozvoljava tijelu da se ukoči, da pređe u stanje čvrste, nepokretne materije.
Plessner objašnjava smijeh na osnovi neprekidnog uzajamnog djelovanja tijela i duše. Po njemu se u nekim životnim prilikama gubi jasnoća u odnosu tijela i duše i u čovjekovom tijelu dolazi do uneravnoteženosti. Životna energija se počne širiti neusklađenim ritmom pa poljuljana tjelesna ravnoteža troši sve više i više energije. To može potpuno zavladati čovjekom, ako u njemu nepostoji urođeni nagon za uspostavljanje ponovne ravnoteže, a to je za Plessnera smijeh. On smatra da zahvaljujući tom urođenom nagonu, u čovjeku pobjeđuje nasmješeni čovjek.

Terapija smjehom je pokušaj da, u trenutcima opuštanja, radosti i unutarnjeg zadovoljstva, isključimo racionalno u nama. To nije ispad, ne znači potpuni poraz našeg "ja", nego samo njegovo vremensko isključivanje.
Svatko se može smijati, potreban je samo skok u ono nerazložno u sebi. Doživjeti ono veselo ništa, u sebi, znači ostvarenje gigantske slobode duha. Tada u jednom djeliću vremena, doživimo trenutak odvajanja duše od tijela, trenutak vječnosti u konačnosti tijela.

Smijeh kao terapija vuče korjenje iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Poticaj za istraživanje smijeha je dao američki novinar Norman Cousins, koji je poslije postavljene dijagnoza neizlječive bolesti kralježnice odbio uzimati lijekove protiv bolova, izašao iz klinike, zatvorio se u hotelsku sobu i odlučio se smijati. Čitao je viceve i gledao humorističke filmove. Smijeh je opuštao njegove mišiće, pokretao male zglobove kralježnice i na koncu počeo smanjivati bolove. On je bio izlječen, a znanost, nazvana gelotologija, po grčkom gelos - smijeh, je počela istraživati taj fenomen.

Jeste li se danas već smijali?

Niste, onda je zadnje vrijeme da to učinite. Nasmiješite se sami sebi, smješite se i mislite na nešto lijepo, na neki san ili dragu osobu. Smiješeći se, ugoda se širi vašim tijelom i vi s tim ugodnim osjećajem, šaljete mozgu znake, koji prevodeći te znake na jezik svojih neurona, spoznaje da postoji razlog za dobro raspoloženje i djeluje na vaše duševno i fizičko stanje. Pokrećite svjesno vaše mišiće za smijeh, mislite dalje na najsretniji trenutak u vašem životu i mozak će uključiti program dobrog raspoloženja u vama. Zrake sunca istovremenu pomažu mozgu pri ustrojavanju programa dobrog raspoloženja u vašim glavama. One ubrzavaju stvaranje serotonina, hormona sreće koji u mozgu potiće procese za dobro raspoloženje. Izađite na sunce i punite spremišta dobrim raspoloženjam.Tada će vam se, stvarno, činiti da smijeh uistinu dolazi s neba. Smjeh je zarazan, širi se kao dobroćudni virus, možda bi vrijedilo pokušati smijući se izazvati pošast koja bi ovladala svijetom.

Dijana Jelčić... "Umijeće svakodnevnog pokreta", Kapitol, Zagreb, 2006.
pogl, Smijeh kao terapija... str. 95.




)

Oznake: Smijeh kao terapija, umijeće svakodnevnog pokreta
- 07:17 - Komentari (34) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.03.2017.

U odaji ogledala i odjeka...



"Možda živjeti apsurdno da bi se apsurdu učinio kraj, baciti se na sebe svom silinom kako bi se skok završio u naručju drugog. Tako, vrhunac samoće vodi do vrhunca zajedništva, do velike obmane druženja sa bližnjim, do usamljenog čovjeka u dvorani ogledala i odjeka" Julio Cortázar (Školice)






Uranjam u odaju ogledala i odjeka, osjećam apsurdnost trajanja u iluziji, tražim smisao. Neki davno zaboravljeni zagrljaji se slijevaju u trenutak. Sjećanja na dlanovima pričaju priču, titraju davnim nemirima, onim prvim uzbuđenjima koja zaledih u podmorju. Kada zagrije nutarnje sunce otkidaju se komadići leda i pretaću u pjenu koja grli pjesak vremena…

Izranja ljubav, apsurd dokazuje njenu neuništivost… svi njeni titraji se gnjezde u ovome ovdje i ovome sada… ljubav je uvijek pobjednica… sa Nikinim stijegom korača bojišnicom sudbine… utjelovljena u Sizifu dokazuje da nema gubitnika… volim Sizifa u svakom čovjeku… i Prometeja koji ni pod mukama ne odustaje od dobrote…

Tražeći smisao spuštah se pakao da osjetim izgaranje u bolnim uspomenama… bila sam bjegunica… ali nikada nisam izgubila tračak nadanja u lakoću postojanja…

Sjećam se odsanjane partije šaha, slike crno bijele istine, slike bez nijansi, bez rapsodije boja. Bila sam crno bijela kraljica na crno bijelim poljima života, smisao besmisla nespretan nesklad u viziji nepostojećeg sklada…

Camusova istina, filozofsko samoubojsvo, gradnja kula u zraku koje nestaju u vjetrovitim zapusima života. Na šahovskoj ploči života nema pobjednika i nema gubitnika. Rat svjetova se događa u glavama nesretnih. Svi smo mi od istog tkiva satkani. Osuđeni na svjesnost koračamo ranjivi pod zvjezdama.

Iznjedreni iz ognjila vremena nosimo u sebi vatru početka… vatru koja ponekad peče jer ta vatra smo mi. Ponekad grije i širi plamene jezike u nama i oko nas, daruje nam Prometejsku hrabrost. Mi živimo svjesni svoje čudi i svoje kobi, mi osuđeni na boli, patanje, tuge i sreću… u tom kolopletu osjećanja padamo i uzdižemo se… i postajemo i ostajemo pobjednici nad sobom samim…

U odaji ogledala i odjeka živimo vrhunac samoće, u samotnosti prekaljeni izlazimo sretni pod koplja dnevne svjetlosti… i volimo blizinu srodnih duša koje susrećemo na našem ovozemaljskom putovanju ka zvijezdama…

Dijana Jelčić





Apsurdi zbilje


slika... Gustav Klimt

Oznake: apsurdi, besmisao, smisao
- 07:27 - Komentari (26) - Isprintaj - #

subota, 11.03.2017.

Bijeg iz ravnodušnosti...



U zatočeništvu nametnutih mi navika zaboravih smisao ludovanja. Tinjala sam u pepelu neostvarnih žudnji. Ugasilo se ognjilo čežnji. Bila sam ugraničena u bezgraničju svrsishodnosti koje su se taložile u svjesti.

Davno obećanje me proganjalo.

Pri inicijaciji u zrelost šapnuh samoj sebi, homo ludens ne smije nestati iz panorame uma. Tada sam bila slobodna, a nisam se usudila zakoračiti u nepoznato. Ostajala sam o žrvnju svakodnevice bez znatiželje i čuđenja u sebi. Ukalupljena u oklop tihe pedagogije disala sam usporeno. Mozak je titrao obićnošću… bez pomaka. Davno zapamćene slike su bile jedina ikonografija razuma. Ovladala je obamrlost osjetila. Bol više nisam osjećala, ni tugu. Ravodušnost prema nutrini i vanjštini me omamila tromošću.

Postoji li reinkarnacija?... pitanje na koje nemam odgovor…
Zašto razmišljam o tome?... to je već lakše pitanje… na njega postoji odgovor koji se krije u deja vu efektima… u snovima se izmjenjuju slike nekih nepoznatih prostora u kojima se osjećam ugodno… u kojima sam osjećanjem već bila… silueta koju susrećem slaže slike vremena… nikada joj nisam vidjela lice… ali čutim sebe u konturama tih privida…


Nezainteresirana za lijepo ležim na toplom pijesku i promatram nebo. Sunčeva ekliptika se sužava u fokus velikog prsaka. Iznenada se događa erupcija nečeg nedorečenog. Osjećam početak beskraja. Vidim pretakanje boja u rapsodiju nesanjanog sna. Tijelom se širi milina bezimenih osjećanja. Tišinu razbija igra pjeska i pjene. Podne nestaje u sutonskoj blagosti. Osjetih pomak vremena i suze na obrazu.

Nebo se presvlači u purupur sunoćavanja, ljepota se vraća u spoznaju. Očutih skoro zaboravljene titraje srca…


Potražih te na mjestima nepostojećim u geografiji ovozemaljske prostornosti. Ostao si zameten u nedosanjanim snovima i neželjenim svitanjima. Mozak se pokrenuo novim porivima… propriocepcija se objavila samosjetilnošću… nutarnja laterna magica je iz podsvjesti izvlačila odbaćene slike… na zaslonu svijesti su zasjale oči boje jantara… Osjetih bol, znak da sam preživjela nepostojanje… a onda se javio sluh i vid za lijepo…

Začuh kliktanje galebova, vidjeh nadolazak plime… Naslutih buđenje usnulog homo ludensa u sebi… odplesah menuet sa tvojom siluetom… jedino more je bilo svijedok mog povratka u svijet mahnitosti…

Ti si došao kasnije… i to je dobro... došao si sa Suncem i tišinom u moju novu budnost i ostao…

Sretna sam…

Dijana Jelčić






Oznake: letargija, ravnodušnost buenje homo ludens
- 08:28 - Komentari (28) - Isprintaj - #

petak, 10.03.2017.

Zaboravljene riječi...



U tišini vremena vidjeh alegoriju poezije. Pod podnevnim suncem je zasjala razgranata krošnja osjećanja i četiri sjene kao četiri strane svijeta. Vizija proizašla iz razlomljenog zrcala svijesti, privid nastao nepravilnim lomljenjem svijetlosti u prizmi postojanja.

Ukazao se zlaćani most između tebe i mene, put svile savladan ritmom srca i drhtava ptica na dlanu istine. Tihim lepetom krila je spustila tvoje nebo u moje oči, vezala godišnja doba u jedno jedino, zaustavila klatno sata koji prebrzo otkucavaše doživljaj ljepote. Zakoračih na trg uspomena, među tragove tvojih koraka. Kao poslije tople ljetne kiše oćutih bujanje sjećanja, vidjeh sebe u srcu vjetra, osjetih kako me odnosi na obalu tvoga oceana.

U podneblju tvoje poezije nahranih dušu tankoćutnim stihovima i zvukom Erato lire. Oplemenjena snagom tvoje boginje, progovorih riječima zaboravljenim u nenapisanim pjesmama.





Ti ne znaš...

Ugasnuo je dan jedan od onih u kojima gnječim sjećanja i trčim uz rijeku i palim oči neba… tiho i elegantno kao crna pantera spušta se noć… teške od zvjezda vise ruke neba nad mojim prozorom…

Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim… ti ne znaš s kojeg prozora pozdravljam u noći tvoju zvijezdu i tvoj put k meni… velika srebrna lopta zapletena u plavoj mreži čuvarice snova zapali krijesnice razbi tminu zaborava…

Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu na srernom sagu mjesečine zaplesasmo naš prvi tango… poslije toga opet tišina… zatvorila sam tvoju šutnju među dlanove… a na terasu se preko usnulog cvijeća uspinjala zora… zatvorila snove u sunčanu kutiju… i prosula svježinu na umor naših zagrljaja…



Dijana Jelčić... malo nostalgije... kolaž davnih stihova... Odakle dolazi ljepota, Zagreb, 1987... utkani u osvrte o knjizi... umijeće svakodnevnog pokreta...





Umijeće svakodnevnog pokreta i trideset godina uspomena

Oznake: Erato, poezija, odakle dolazi ljepota, umijeće pokreta
- 07:17 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.03.2017.

Možda je u snu...



Možda je, u snu, ruka
sijača zvijezda
probudila zaboravljenu muziku
kao zvuk beskrajne lire,
i do naših usana dopro je ubogi val
malobrojnih istinskih riječi.

Antonio Machado






Život je igra sjećanja i iluzija. Volim te izmišljaje u izmišljajima. Kao u zrcalu, promatram sliku u slici. Vidim djetinjstvo u sljezovoj boji, magija ljepote se proteže u nedogled. Pisanje o njoj je zagonetno, prijeti preuveličavanjem, jer sjećajući se bujaju nježni osjećaji. Osjećanje osjećaja ljubavi prevladava, daruje prividu dimenzije. Sva moja lica, uplakana i nasmijana, tužna i sretna žive u ovom trenutku. Proces sjećanja je sličan procesu katarze. Treba ga osjetiti, uhvatiti se u koštac s njim, odabrati i pamtiti one trenutke koji su bili presudni za ovo ovdje i ovo sada.

Koji je trenutak bio značajan, možda najznačajniji u našem dozrijevanju? Postoje li preklapanja naših životnih putova, koračanja istim tragovima?

Dolazimo iz različitih smjerova. Ti iz doline zelene rijeke, ja iz plavih daljina. Znakovi kraj puta mladosti se susreću na rondou tek dotaknute zrelosti. Zajedno smo započeli ciklus sazrijevanja. Krenuli ka istom cilju, ti poetikom misaonosti, ja misaonom poetikom.

U čemu se razlikujemo? Ti glumcem u sebi dotičeš teme razarajućih razmjera i zgušnjavaš ih u bitak pjesništva. Bio si i ostao pjesnik trenutka. Ja sam ostala vjerna znakovima neba. Još uvijek se izgubim u širinama zvjezdanih misterija. Ti me prizemljuješ ne lomeći mi krila za sljedeći let.

U čemu smo slični? Dotičemo se izmaštanim pentagramima nedodirljivih osobnosti i gradimo ikosaeder kovitlajućeg zajedništva. Volimo sjećanja. Rado se vraćamo u dolinu tvoje mladosti. Tamo je početak sreće. Slušamo tišinu močvare. Zaustavljamo se na obali rijeke i šutimo. Neretva se rukavcima širi u deltu i slijeva u more. Uživamo stajati na vratima beskraja. Panta rei, život se kotrlja ka ušću, odživljeni trenuci se pretaču u poeziju kapi.

Na rouletti zbilje se kockamo slovima, izmišljamo riječi, igramo se njima. Davni izmišljaji ožive u novima. Ne zapisujemo, samo pamtimo rečenice nagomilane u izljevima radosti. Sada se ta nenapisana priča odigrava na sceni sjećanja.

Pokušavam, ne mogu je sročiti u tekst. Slike se vrtlože u zrcalu pamćenja.
Lijepe su.
Vjeruj mi.

Dijana Jelčić

Oznake: sjećanja, iluzije, riječi život
- 08:08 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 08.03.2017.

Prije svega žena...




Ni sviježe stablo nema takve kose,
kad ih rasplete, il mraz ih stegne leden,
il kad se noćna koprena razvede
Ko te, što Amorove nose.

Ni zvijezde jutra, vlažne još od rose,
Na čistom nebu, privlačne i blijede
Nisu ko oči što me žegu, lede
Ko usnice, gdje grimiz skupio se.

Da to je cvijet, visoko u ljepoti
I kreposti, kog Ilirija rodi,
Al amo ga je prevezao Amor.

Tu uzdasi ma naši laki lahor,
a mjesto toplih voda, tu od plača
Ljepota mu je zamamnost jača.

Torquato Tasso






Prelijepa i tajanstvena kao Tassovi soneti pisani njoj u čast, Cvijeta Zuzorić, žena koja bezglasna prodire kroz stoljeća, čudesna i znana, žena pjesnikinja koja nije iza sebe ostavila niti jedan jedini stih.
Još uvijek je neraskrinkana tajna otkud joj onda ova silna moć koja je data samo najvećim piscima, taj neobičan dar prirode kojima ona u nama još uvijek oživljava vrijeme u kojem je živjela.
Otkud dolazi taj romantični zanos s kojim krećemo u potragu za njenim pjesmama, tim "rijetkim biserima od kojih nema ljepših na cijelome svijetu" , kako je o njenoj poeziji pisao Torquato Tasso.

Ona je prije svega žena, blještava zvijezda koja se uvijek iznova rađa, žena koja plijeni ljepotom koja ne prestaje biti stvaralačka snaga umjetnika koji žive gotovo pet stoljeća kasnije.

šute šume i rijeke,
more bez vala sniva,
vjetar u spilji smiren otpočiva,
a tamna noć je puna
tišine, koju stvara bijela luna:
svu Ijuvenu milinu
mi sakrijmo u tminu:
nek ljubav naša večeras ne diše
i neka se ne glasi,
nek su nijemi poljupci i moji uzdasi.


Čitam Tassov madrigal, Paljetkov roman, gledam Sršenovu poetsku dramu i pričinja mi se... ovog trena su je susreli na Stradunu ili prošetali s njom perivojem u Trstenom, ručavali s njom u Ankoni. I to ne samo oni nego i drugi poznati i nadareni pisci koji još uvijek pišu o njoj i traže izvor njene besmrtnosti.

Čudesna muza mnogih pjesnika, ljepotica renesansnog sna, zanosna i nedohvatna, skrivena u sjetnom romoru lišća starih platana, jedinih živućih svjedoka njenih stihova kojih više nema.
Čempresi svojom tišinom kriju tajnu njene poezije, a šum valova se sjedinjuje sa zvonima Grada u koji se ona uvijek ponovo vraćala i ostavljala trag svog postojanja.

"Dubrovnik je mjesto u kojemu se otkriva božanska i zemaljska ljepota, ljepota prirode i ljepota duha prekrasnijeh gospoja" napisao je davno Nikola Gučetić.


Vratimo se u vrijeme slavilja ljepote, u moć tog najljepših soneta ljubavi. Možda ćemo uspjeti, šetajući perivojima njenih i naših snova, ljepotom krajolika, spoznati te uzvišene osjećaje i znati ih pretvoriti u nenapisani stih. Pokušajmo, kao što su kineski arhivisti osjetili Nushu, misteriozno drevno pismo žena, izmišljeno od žena, stvoreno samo za žene, osjetiti ljepotu žene u svemu što je o Cvjeti pisano. Ona je prije svega bila žena. Možda je uistinu pisala pismom i jezikom za žene i ostavila ljepotu ženske duše u srcima onih koji su je poznavali i o njoj pisali sonete.

Ta velom tajni ovijena ženska sudbina se provlači kroz stoljeća i dodiruje žene koji u sebi nose ljepotu postojanja, govore, mnogima, nerazumljivim jezikom, pišu pismom srca.

Madrigali su zrcala tajanstvenosti ženske duše, ljepota osjećaja koji nam šapuće... divno je prije svega biti žena.

Tajna poezije Cvijete Zuzorić se krije u nama samima, u perivojima iz kojih smo krenuli na ovo dugačko putovanje koje nazivamo život. Poslušajmo treperenje lišća u parkovima naše mladosti, glasovi naših srdašaca su još tamo, odaju nam tajne koje onda nismo uspjeli odgonetnuti.

Pišem ovo štivo o Cvijeti Zuzorić, žena o ženi koja je prije svega bila žena, ali ga pišem i svim muškim srcima da bi razumjeli i osjetili jezik žene, čuli ono neizgovoreno, pročitali ono ne napisano pismom koje smo svi naučili čitati.

Ljubav, ta čudesna boginja sretnog trenutka, žena nad ženama je žena u svakoj ženi. Mi smo kćeri Ljubavi i nosimo u sebi Afroditine gene, mi smo "osuđene" da budemo i ostanemo boginje trenutka u kojem ljubav postaje kruna življenom životu. Osjetimo Jerihonsku ružu u dubini duše, taj čudesni splet sreće, znanja i vjerovanja. Izađimo svijesne sebe i svojih godina pod koplja dnevne svjetlosti, zagrlimo sunčani trag koji će nas uzdignuti na tron koji nam je Magna mater ostavila u naslijeđe, budimo i ostanimo znatiželjene, željne spoznaje, pune čuđenja, budimo ono što jesmo žene sa spletom godina u sebi, sa onim čudesnim cvijetom uskrsnuća koji se ugnjezdio nevidljiv, ali postojan, u našim srcima koja nikada ne stare.

Govor srca srcu, jezik u kojem se sjedinjuju dva srca u jednu dušu iz koje onda neprestano izrasta ljubavna poezija pisana pismom srca.

Dijana Jelčić




Prije svega žena

Oznake: Cvijeta Zuzorić, Torquato Tasso, dan žena
- 06:16 - Komentari (40) - Isprintaj - #

utorak, 07.03.2017.

Koreografija svakodnevice...



Koreograf skicira pokret na papiru služeći se različitim, već stoljećima uvriježenim znakovima i geometrijskim tijelima, preobražavajući pokret u figure koje plesač plešući pretvara u vidljive slike. Stoljećima su nastajali uvijek novi zapisi kojima su koreografi, slijedeći misaono tekst neke bajke, svoje misli pretvarali u pokretne misaone slike, u kojima su pokretom ostvarivali sklad i harmoniju oblika kružnice. Slijedeći pri svom radu, slično slikarima i skulptorima, odnos građe ljudskog tijela sa zakonima geometrije koreografi su pokretom otkrivali u prostoru kružnice uvijek nove mogućnosti, pa su pokretom oblikovali prostore uvijek drugačijih geometrijskih tijela, koji su postajali vidljiva metafora za ono napisano, za njihov osjećaj i tako uzdizali ples u svijet umjetnosti.

"Sloboda tijelu i pokretu", uzvikivali su koreografi početkom prošlog stoljeća, pa su svojim novim idejama i skicama rušili granice estetske konvencionalnost baletnog pokreta i tako počeli utirati put za "Moderni ples". Potaknuti novim istinama o prostoru i vremenu u znanosti, slijedeći promjene obrazaca u načinu razmišljanja, spoznavajući prostorvrijeme kao dimenziju koju čovjek sam svojim pokretima ostvaruje, koreografi su skicirali novu "Utopiju pokreta".

Ne želim i ne mogu ulaziti dublje u objašnjavanje koreografije plesa i baleta, jer kada govorim o koreografiji svakodnevice ja pritom mislim na umijeće i sklad prirodnih, svakodnevnih pokreta iz kojih izrasta naše prostorvrijeme, harmonija našega života.
Prirodan pokret je osnova svega drugoga što se u nama i oko nas događa. Pokretom se budimo i njime tonemo u san, on nas hrani i odjeva, njime učimo, mislimo, gledamo, slušamo, dišemo i volimo.

Ovim tekstom kličem "Sloboda tijelu i svakodnevnom pokretu" i pozivam vas na putovanje u dubinu sebe samoga, na ulazak u labirint zrcalnih neurona gdje vam se smiješe vaša osjećanja i vaše godinama nagomilavano znanje s kojim možete, ako uistinu poželite, pokretnim misaonim slikama ostvarivati svoju koreografiju pokreta, vratiti se svom početku i ponovo učiti disati, hodati, lebdjeti, postajati svileni šal koji leluja na vjetru, lepršavi leptir, elegantna pantera ili treperava breza.

Misaono ulazim u odaju ogledala i odjeka. Osjećam tu nema hladnih vjetrova koji lede osjećanja. Uranjam u dubinu, čutim moć bezimenog osjećaja. Čujem glas iz daljine, zov procvjetalih ruža na obali odsanjanih dana. Dotaknute uzdasima školjke se otvaraju. Umiru rađajući ljepotu. Kao Jakovljeve ljestve biseri premošćuju tišinu. Čujem poeziju oceana, simfoniju svemira, rapsodiju boja. U zrcalnoj odaji bljesak očiju boje sna i staza latica zaostalih iz vremena oluje ruža. Prišao si mi bestjelesan, nestvarno stvaran. Toplina tvog pogleda otapa lednicu zatomljenih osjećanja. Začuh Sandbergov stih, postoji mjesto gdje ljubav počinje.

Otvaram oči, mjesec bdije nad mojim snom. Noć se slijeva u dijalog o lepršavoj košulji.

"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj."

"Zašto mi danas recitiraš Sandberga?"

"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"

"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"

"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"

"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"

"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."

"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"

"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"

"Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav "

"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavo ljubav."


Dijana Jelčić





kako tada tako i sada... jednostavno ljubav...


Koreografija svakodnevice, umijeće pokreta i jednostavno ljubav... napisano kao osvrt na knjigu Umijeće svakodnevnog pokreta u ljeto 2007


fotografije... mi na početku priče i sada

Oznake: umijeće svakodnevnog pokreta, koreografija svakodnevice, ljubav
- 07:47 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.03.2017.

Etika estetike...



Etika se ne bavi svijetom, etika mora biti uvijet svijeta, poput logike. Etika i estetika su jedno.
Ludwig Wittgenstein







Život je zatvorio krug… mislila sam… stvarnost, ukalupljena u neprobojnom obodu svrsishodnosti, se ponavljala bez pomaka… iluzije su, nošene dugim uzdasima, nestajale… otpuhivala sam ih dimom cigarate… katapultirala u nepostojeću orbitu zaborava…

Na stolu je ležala školjka… uspomena na naše naglo ljeto i ronjenje azurnim dubinama. Natjecali smo se tko će prije dosegnuti dno i donijeti znak pobjede. More je sviralo baladu o dalekoj utopiji… o željenom raju nestalom u snovitom podmorju…

Jesen je donijela strahove. Jedno davno proročanstvo se ostvarilo. Kao u filmu “sudbonosne godine mlade carice”. Ciganka je u njenom dlanu vidjela užas, nije izrekla istinu. Sisi je stajala na vratima smrti, ljubav je pobijedila umiranje

I na tvom dlanu je bilo iscrtan dolazeći užas, ali i spasenje. Mudra proročica je izgovorila drevnu rečenicu. Otići češ vratiti se nećeš umrijeti. Srcem stavih zareze na željeno mjesto. Vjerovala sam.

Promatrala sam Mjesec. Pričinjalo mi se, taj nasmješeni prevarant zna moje tajne… njegova njemost je bila sigurnost njihova neotkrivanja… Tišina je probijala opnu samoće, omatala se nježno oko srca. Upletena u mreže sumnje i straha bila sam nepokretna, neodlučna, nesigurna…

Željela sam ponovo čuti život, osjetiti bol. Nutrina je bila mrtva… kao da mi je netko u dušu zabio malajski nož i rastrgao osjetilnost. Izgubljena u vrtlogu nepostojanosti čekala sam povratak plemena lastavica. Jedno prazno gnijezdo u kutu naše terase je svjedočilo njihovu privrženost. Znala sam, vratit će se i donijeti proljeće… Godinama su ga cvrkutanjem objavljivale …

Prinjela sam školjku uhu. Začuh šum mora, znak da nisam oglušila na vanjske podražaje. Svitalo je, svjetlost je gušila tmninu. Zlaćane niti su kukičale jutro.

Izađoh na terasu. Orošenim travnjakom si dolazio ti.

U estetici trenutka naslutih etiku postojanja. Vrtlog tankoćutnih struna se pretakao u osjećanja…

Pješčana ura još uvijek odborojava zrnca na kojima se zrcale tragovi odlazećih i dolazećih trenutaka prepunih susreta i rastanaka, u jutarnjoj rosi vidim osmijeh dolazećeg dana.

Pišem pjesmu, himnu etičkom postojanju u estetici ljubavi. Čutim hrabrost heroine rođene u stihu, osmišljene pjesmom, zaokružene u auru trajanja.

Znak prelomljenog sloga, isti ritam, tvoje ime i ljubav…

Ljubav je bila čuvar tvog vremena… tvorac poetike, etike i estetike vjerovanja…

Tvoje ime utkah u molitvu… u etiku estetične istine… u osjećanje osjećaja u srž bitka… odbacih sumnju, bila je tek zrcaljenje užasavajuće tišine…

A školjka je još uvijek tu... more šumi baladu o bezuvjetnoj ljubavi...

Dijana Jelčić





Etika estetike

Oznake: etika, estetika, osjećanje osjećaja, sisi film
- 07:17 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.03.2017.

Krug i srce od papira...




Promatram Dürerovu grafiku Melancolija I. Umjetnik je penjući se ljestvama nadahnuća prekoračio granicu ljudske spoznaje, osjećanjima povezao univerzum ljudskog uma sa geometrijskim sferama svemira, pa je samog promatrača izjednačio sa kozmom. Krug je sjedinjavajući simbol neizrecivosti i umijeća, Javlja se u umjetnosti, u snovima, u vizijama. To savršenstvo zrcali ono što misao ne može misliti, ono što se samo sluti ili osjeća.






Stojim pod suncem i mislim prostor, naslućujem sebe u njemu. Sljubljuje se s mojim mislima, postaje titrajuća energija, prostor koji istovremeno jest i nije. On je vjetar u kosi, toplina na koži, svjetlo u očima, simfonija univerzuma u ušima. Ja i prostor oblikujemo cjelinu, u kojoj se isprepilće sklad njegovih oblika sa skladom mojih pokreta. Osjećam dinamiku pokreta ritmom titraja energije iz koje, obasjan suncem, nastaje kristal, znak izjednačenja materije i energije.




Mišlju iscrtavam krug oko ovoga ovdje i ovoga sada. Čulima ostvarujem viziju savršenog prostora. Pogledom zaobljavam trenutak u kojem izgovorismo sudbonosno, da, trenutak u kojem su sve druge riječi bile nepotrebne. U skladu tišine čujem dijalog bez nejasnoća, osjećam puninu našeg razumjevanja. Darovao si mi srce od papira, antologiju ljubavne poezije, kopiju tvoje nutrine. Lakoća te neizmjerljive težine je uzburkala krvotok i zaokružila dvije zbilje u dvokružje života.

Na obodu imaginarnog kruga sretan trenutak. Iz bezdana izranja zlaćana hostija, svetost zaokružena u svitanja i sutone. Gledamo u sunce. Goruča kružnica se zrcali u tvom pogledu. Smanjuje se do planetarne fikcije uma.

Savršenstvo kruga se širi u beskraj, u suzvučje dijaloga. Na obzoru nevidljivosti vidim harmoniju oživjelu u sjećanju, u beskraju bjeline pod suncem Provansalskog neba.

Opija me miris jasmina, svjedočanstvo medenog mjeseca. U nutrini kovitlac uzbuđenja, rasprsnuće neželjenog mira u vrtlog dolazećih nemira.

Ispisujem stranicu dnevnika, ljepotu osjećanja slijevam u govor cvijeća, a uzbuđenja pohranjujem u arhitekturu emocionalnog pamćenja, u postojanost začarang kruga ljubavi


Dijana Jelčić




Krug i kružnica

slike ... frey rassouli

Oznake: krug, kružnica, harmonija
- 08:18 - Komentari (34) - Isprintaj - #

subota, 04.03.2017.

Zapisano na otoku...



Stare fotografije bude nostalgiju i sjećanja... zatitraju uspomene.





Sinoć smo krenuli Martićevom prema trgu Burze... nebo je bilo čudesno modro... vidjeli smo Mjesec i zvijezdu Veneru... večernjica je objavljivala dolazak divne noći... sjetih se našeg naglog ljeta i ovog davno napisanog teksta...





Mjesec je noćas bio drugačiji ili mi se tek pričinjalo da u svom srebru skriva tajnu nečeg nedorečenog. U njegovom neotkrivenom licu naslutih mistiku kotrljajuće noći. Uljuljan u njedrima tmine smješkao se konturom dolazeće punine. More je bujalo plimom i najavljivalo oseku svitanja. Mirnoća uzavrelih nemira se slijevala na terasu pokraj mora. Venera je tkala nježne skute nama sanjarima ljepote. Osvjetljavala put baršunaskog lazura ka jutrenju.

Osjetih nagomilavanje misli i njihovo pretakanje u osjećaje, u arsenal pamćenja, u krijes sjećanja koji će jednoga dana zasvijetliti na oltaru budućnosti. Nadam se.

Iako je budućnost nedohvatna mogu je izmaštati djelićima sjećanja. Misaona Proustiana, grad sanjajućih knjiga, oslikana vizija bogatstva pročitanog, naučenog i zapamćenog. U osmijehu svijesti ćutim bezglasne poruke, vječno budnog, nutarnjeg knjižničara.

Vidim oživjelu Atlantidu, Civitas solis i Utopiju. Na ovozemaljskom otoku živimo, iz solarnog pleksusa, domaštano odredište ljepote, Arkadiju, dolinu sreće nepostojeću na ovozemaljskim kartama.

U ovom gnostičkom trenu bdijenja u solarnom plesusu svijeta, u času pripadanja svijetu imaginarija i iluzija osjećam uzavrelost čulne čujnosti. Pučina miruje, kobaltni hram svemira tihuje ljepotu. Na njegovom žrtveniku izgaram plamenom sudbinske svijeće, nestajem i nastajem iz sjemena ljubavi.

U divoti ove preobrazbe svijesti naslućujem istinu postanka, sjaj sutonske i jutarnje zvijezde, dvojnost sutona i svitanja, otvaranje Jakovljeve školjke iz kojeg se rađa život u tebi i meni.

Osjećam, ljubav je to...

Dijana Jelčić



fotke... Jasna Marcelić

Oznake: mjesec, venera, Danica, suton i svitanje
- 08:48 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 03.03.2017.

Nutarnji nemir...



U dostojanstvenosti postojanja je osjećala inačicu sebe same. U alternaciji između sebe i sebe, puna sjećanja se uspinjala obroncima vremena. U raskomadanoj geometriji pamćenja se gubila cjelina koju je pokušavala zaokružiti u spomenak slike ćilibaskog sjaja. U tugaljivom arealu sužavajuće prostornosti je u izvorište snuždenosti nadoljevala suze u kojima se zrcalilo njeno slomljeno srce.

Željela je zaustaviti šum pješčanog sata, spriječiti dolazak neizvjesnog sutra, zadržati pramen Kairosove kose u vječnosti trenutka i nepovratno apsolutizirati vrijeme. Bila je prognanik, tužan beskućnik, bjegunica iz kuće pune duhova. Nalazila se u raspuknutoj kugli koja je vapila za izgubljenim skladom, za onom polovicom koja je lebdjela pred vratima smrti.

Na sceni trenutka su kulise stršale kao utvare razbacane rukom nevidljivog scenografa i pretvarale prostor u odraz Picassove Guernice. Kao Dora Maar je osjećala entropiju, zgušnjavanje zraka i nestajanje plamena svijeće na oltaru te užasne noći. Zadnjim titrajima smjelosti je rastvorila okna duše da iskuša snagu utjehe koja se udaljavala iz srca.

Kožom udahnu svježinu ponoćnog sunca i u svežnjiću nadanja pronađe izgubljen san. U prelamanju noći u dan vidje konture nestajuće želje i pohlepno zagrabi ljepotu rađajućeg dana. San se pretakao u pehar života, a na jastuku pored nje se iz komatozne boli budila njena ljubav.

"Beli reshit, beli tachlit", začu u povjetarcu židovsku molitvu. Bez početka i bez kraja, šapat je dolazio iz svjetleće točke u središtu kugle. Punila se skladom vjerovanja. Zaustavi pogled na usnama sa kojih je ispijala nektar i nemirna od pohote i suglasja milovanja dotaknu još usnule oči boje meda.

Na žrtveniku praskozorja, u plamu svijeće, se ukazalo prvo slovo Kabale, Aleph, znak beskonačnosti.

Njena dubleta se sjediniše u izričaj...

Konačno sam ona koja sam bila na početku križnog puta.

Dijana Jelčić



aleph... michoel mucnik

Nemir

Oznake: nemiri, strahovi, snovi
- 08:28 - Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.03.2017.

Iz odaje tišine...




Gašpar Noćnik je djelo Aloysiusa Bertranda kojim je ustanovljena pjesma u prozi kao književna vrsta. Prvi put je izdan 1842. u francuskom gradu Argesu. Na hrvatskom tržištu ovo djelo je izdano 1971. u izdanju Matice hrvatske, u prijevodu Vladislava Kušana.
Teško je nakon tisuće pročitanih knjiga sve naučeno i zapamćeno prevesti na jezik svojih neurona i napisati nešto svoje a pri tome ne povrijediti izvor. Treba uroniti u odaju ogledala i odjeka, osluhnuti tišinu i onda pisati.






Iz odaje tišine

Svaki je kreativni čin lutanje putevima već od nekoga ucrtanim, a onda otvaranje zvjezdane staze ka sebi samome. Traženje odgovora na već davno postavljeno pitanje, kako ostvariti svoje nadahnuće a da ne povrijedimo izvor, kako odstupiti od poznate verzije, a da inspiracija ne dobije heretički prizvuk. Uroniti u stoljetno djelo Gašpara noćnika, nosi u sebi uvijek nešto hereze prema izvoru, ali osjetiti snagu pišćeva izričaja i pretvoriti je u jezik svoje duše, ispisati već napisano zvjezdanim slovima svog unutarnjeg neba je hrabrost koja nas uvodi u dubine umijeća i uči poniznosti, vrednovanju djela iz kojeg crpimo kapljice nektara za svoju svjesnost.

Naša stvarnost je mirisava čaška puna mjesečeva srebra i zvjezdanog praha, šapće pisac u besanu noć. On snenim očima zatvara prozor koji u žutom svetokrugu okana zacrtava znamen crnog snoviđenja. Pričinja mu se da u tmini čuje noćnog bauka koji se šulja i hrani uljem iz njegove svjetiljke.

Sjećam se vremena oluje ruža kada sam u svakoj noćnoj leptirici naslućivala vampira koji je stigao da mi truje krv i krade san. Gotička soba tog vremena, odaja užasne, neželjene tišine se pretvarala u gubilište želja, stratište žudlji i zvukovi noći su bili uspavanka dadilje koja je pjevušeći zibala mrtvorođenu ljubav u koljevki srca. Osluškivala sam tminu noći i čula kucanje odbjegle ljubavi zatvorene među hladne zidove u podkrovlju svijesti. A onda je iznenada sa slike na zidu sišao osmijeh u moj svijet. Zaustavio se treptajem noćne leptirice na laticama duše, na vratima svijeta satkanog od samosažaljenja, strahova i tuge i otvorio srcu put ka svilenkastom putu oslobođenja od noćnih mora.

Danas uranjam u sliku gotičke sobe i osjećam secesiju duše, uvijek novi zagrljaj mudrosti i znanja, uvijek novo iskrenje noćne tišine.

Leptirice izranjaju iz čahure mjesečeva srebra i kapljica rose. Sletaju na moj dlan i ostavljaju kristale iz kojih izrasta ljubav u svoj svojoj ljepoti i pita me, gdje ti je duša?

Moja duša više ne bježi kroz paučinu sutona, ona ostaje tu u zlatnoj koljevci od snova, ona je uvijek tu i čeka da ju povedeš na ponoćni bal, da joj dozvoliš da uranja u svjetlosni zagrljaj tvog umijeća življenja.





Napisala sam knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta".U knjigu sam sažela svo svoje znanje i iskustvo i pisala je prozno poetskim stilom. Malo sam se pribojavala reakcije struke.

Poslije promocije knjige sam dobila ohrabrujuće pismo od gospođe i gospodina Kostović, vrhunskih znanstvenika u podrućju istraživanja mozga.

Postovana gda Dijana,
Zelimo se ovim putem zahvaliti na vasoj knjizi koju nam urucila gda Ana Buneta. Sa zanimanjem smo procitali knjigu koja nas je odusevila iz nekoliko razloga. Prvo je osebujan pristupu fizioterapiji u svakodnevnom zivotu. Kao drugo, ali po nasem dubokom uvjerenju jos vaznije je spoznaja da iz svake vase poetski oblikovane recenice stoji veliko iskustvo, kao i poznavanje anatomije i fiziologije covjeka. Kao trec'e knjiga sadrzava sve bitne elemente koji je cine strucnom i visoko profesionalnom kao sto su pojmovnik i navodi suvremene literature iz podruc(ja fizioterapije.Na kraju zelimo istaknuti da smo ponosni sto ste prve temelje iz fizioterapije stekli na Zdravstvenom Veleucilistu u Zagrebu, sto vas je odredilo u smjeru vase uspjesne profesije sve do danas.

Uz srdacne cestitke i mnogo uspjeha i u buducnosti

prof. dr. Ljiljana Kostovic-Knezevic
akademik Ivica Kostovic
Sveuciliste u Zagrebu Medicinski fakultet



Umijeće pokreta

Oznake: umijeće pokreta, Gašpar noćnik
- 07:23 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 01.03.2017.

Možemo li zaboraviti?...




Promatram fotografiju svitanja u gradu mojih pradjedova... Zadar se budi... bude se sjećanja...

Želimo li zaboraviti?... Što li nas to uvijek vraća u sjećanja?... u Mnemozininu rijeku nezaborava… u traganje za otiscima uspomena… za pečatima utisnutim na pergamentu pamćenja… žigovima sreće…tuge… radosti… ožiljcima rana i boli… Je li to moć režnja pamćenja ili memorija srca?

Koliko života živimo?... živimo li ih?... odakle stižu deja vu bljeskanja?...

Zašto osjećam bliskost sa Mjesecom?... Jesam li u nekom prijašnjem životu bila čuvarica njegova hrama?... Nosim li doista u sebi Dianine gene?... Jesam li bila gemini Apolonu i zbog njegove ljubomore ubila Oriona?... Volim li zbog toga Orionovo sazviježđe i lutanja sjevernim nebom?

Postoje li slučajni susreti na ovozemaljskim stazama ili su to tek zrcaljenja naših praživota?... Proganjaju li nas utvare sadašnjosti ili tek sjenke prohujalog vremena?... Jesmo li prespori za brzinu svjetlosti kojom nas perfekt prijeteći sustiže, ponekad srmoglavo prestiže i čeka u zasjedi trenutka?… postaje nadahnuće za tugaljive pjesme i vječne jadikovke nad grobom umrle ljubavi… tada piešmo žalopojke ne pitajući se tugujemo li nad sobom ili za nečim čega nije ni bilo…

Može li ljubav umrijeti?... ili je rastanak tek njeno pretakanje u drugači oblik… ljepši, zreliji…svjesniji…

Kada se prisjetim prvog poljupca osjećam lepršanje leptira u glavi i pjenušanje krvi u venama… ne osjećam njegovo uzbuđenje nego svoje… prvi zagrljaji su ispunjali nutrinu lakoćom… popunjavali prostornost žudnje i čežnje… palili ognjilo strasti u meni… njegove želje nisam osjećala… u nagosti srca stojim uvijek sama iščekujući njegov ritam kao načelo sreće ili nesreće… radosti ili tuge… u polutami svjesti izranja Sunce i hrani me ljepotom novih osjećanja… mojih, ne njegovih…

U pomacima vremena sam bila uvijek sama sa sobom… ćuteći pretakanje pijeska vremena kroz tkivo osjećanja… kada sam drugovala sa Mjesecom i njemu priznavala samoću to je bila samo moja istina… kada sam postajala bjegunica na stazama ka nekom novom sutra bila sam prognanica sebe same…

On je svoje boli i svoje tuge… svoju sreću živio u svom svemiru… moja nedovršena priča o nama je ispisana na zaslonu sjećanja… i svjetli kao lijepa uspomena u galeriji pamćenja… kakva je njegova… to zna samo on…

U zbroju mojih godina, u sumi mojih proživljenih života, u susretima sa novim mudrostima, u vremeplovu sjećanja naučih, sve, baš sve se događa u oku, srcu i svijesti promatrača… tek kada se pomirimo sa prošlosti, kada je vidimo na dlanu svoga vremena, kada otpustimo tuge, oprostimo sebi, tek tada smo spremni za promjene… za izrastanje u drugačijeg, a istog sebe… Volim, da volim sva moja sjećanja, sve moje tuge i isplakane suze… volim život u kojem odživjeh sve postaje pokore...

Ljubav je bila vodičica ka svitanju nove svjesti... ka uskrsnuću lakoće postojanja u zbilji.

Dijana Jelčić





fotografije... Tihomir Franov ...

Oznake: zadar, sjećanja, uspomene, pamćenje
- 07:47 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>