Nutarnji nemir...
U dostojanstvenosti postojanja je osjećala inačicu sebe same. U alternaciji između sebe i sebe, puna sjećanja se uspinjala obroncima vremena. U raskomadanoj geometriji pamćenja se gubila cjelina koju je pokušavala zaokružiti u spomenak slike ćilibaskog sjaja. U tugaljivom arealu sužavajuće prostornosti je u izvorište snuždenosti nadoljevala suze u kojima se zrcalilo njeno slomljeno srce.
Željela je zaustaviti šum pješčanog sata, spriječiti dolazak neizvjesnog sutra, zadržati pramen Kairosove kose u vječnosti trenutka i nepovratno apsolutizirati vrijeme. Bila je prognanik, tužan beskućnik, bjegunica iz kuće pune duhova. Nalazila se u raspuknutoj kugli koja je vapila za izgubljenim skladom, za onom polovicom koja je lebdjela pred vratima smrti.
Na sceni trenutka su kulise stršale kao utvare razbacane rukom nevidljivog scenografa i pretvarale prostor u odraz Picassove Guernice. Kao Dora Maar je osjećala entropiju, zgušnjavanje zraka i nestajanje plamena svijeće na oltaru te užasne noći. Zadnjim titrajima smjelosti je rastvorila okna duše da iskuša snagu utjehe koja se udaljavala iz srca.
Kožom udahnu svježinu ponoćnog sunca i u svežnjiću nadanja pronađe izgubljen san. U prelamanju noći u dan vidje konture nestajuće želje i pohlepno zagrabi ljepotu rađajućeg dana. San se pretakao u pehar života, a na jastuku pored nje se iz komatozne boli budila njena ljubav.
"Beli reshit, beli tachlit", začu u povjetarcu židovsku molitvu. Bez početka i bez kraja, šapat je dolazio iz svjetleće točke u središtu kugle. Punila se skladom vjerovanja. Zaustavi pogled na usnama sa kojih je ispijala nektar i nemirna od pohote i suglasja milovanja dotaknu još usnule oči boje meda.
Na žrtveniku praskozorja, u plamu svijeće, se ukazalo prvo slovo Kabale, Aleph, znak beskonačnosti.
Njena dubleta se sjediniše u izričaj...
Konačno sam ona koja sam bila na početku križnog puta.
Dijana Jelčić
aleph... michoel mucnik
Nemir
Oznake: nemiri, strahovi, snovi
|
