Marketing
Bijeg iz ravnodušnosti...
U zatočeništvu nametnutih mi navika zaboravih smisao ludovanja. Tinjala sam u pepelu neostvarnih žudnji. Ugasilo se ognjilo čežnji. Bila sam ugraničena u bezgraničju svrsishodnosti koje su se taložile u svjesti.
Davno obećanje me proganjalo.
Pri inicijaciji u zrelost šapnuh samoj sebi, homo ludens ne smije nestati iz panorame uma. Tada sam bila slobodna, a nisam se usudila zakoračiti u nepoznato. Ostajala sam o žrvnju svakodnevice bez znatiželje i čuđenja u sebi. Ukalupljena u oklop tihe pedagogije disala sam usporeno. Mozak je titrao obićnošću… bez pomaka. Davno zapamćene slike su bile jedina ikonografija razuma. Ovladala je obamrlost osjetila. Bol više nisam osjećala, ni tugu. Ravodušnost prema nutrini i vanjštini me omamila tromošću.
Postoji li reinkarnacija?... pitanje na koje nemam odgovor…
Zašto razmišljam o tome?... to je već lakše pitanje… na njega postoji odgovor koji se krije u deja vu efektima… u snovima se izmjenjuju slike nekih nepoznatih prostora u kojima se osjećam ugodno… u kojima sam osjećanjem već bila… silueta koju susrećem slaže slike vremena… nikada joj nisam vidjela lice… ali čutim sebe u konturama tih privida…
Nezainteresirana za lijepo ležim na toplom pijesku i promatram nebo. Sunčeva ekliptika se sužava u fokus velikog prsaka. Iznenada se događa erupcija nečeg nedorečenog. Osjećam početak beskraja. Vidim pretakanje boja u rapsodiju nesanjanog sna. Tijelom se širi milina bezimenih osjećanja. Tišinu razbija igra pjeska i pjene. Podne nestaje u sutonskoj blagosti. Osjetih pomak vremena i suze na obrazu.
Nebo se presvlači u purupur sunoćavanja, ljepota se vraća u spoznaju. Očutih skoro zaboravljene titraje srca…
Nebo se presvlači u purupur sunoćavanja, ljepota se vraća u spoznaju. Očutih skoro zaboravljene titraje srca…
Potražih te na mjestima nepostojećim u geografiji ovozemaljske prostornosti. Ostao si zameten u nedosanjanim snovima i neželjenim svitanjima. Mozak se pokrenuo novim porivima… propriocepcija se objavila samosjetilnošću… nutarnja laterna magica je iz podsvjesti izvlačila odbaćene slike… na zaslonu svijesti su zasjale oči boje jantara… Osjetih bol, znak da sam preživjela nepostojanje… a onda se javio sluh i vid za lijepo…
Začuh kliktanje galebova, vidjeh nadolazak plime… Naslutih buđenje usnulog homo ludensa u sebi… odplesah menuet sa tvojom siluetom… jedino more je bilo svijedok mog povratka u svijet mahnitosti…
Ti si došao kasnije… i to je dobro... došao si sa Suncem i tišinom u moju novu budnost i ostao…
Sretna sam…
Dijana Jelčić
Post je objavljen 11.03.2017. u 08:28 sati.