O snovima...
Od cjelokupnog pamćenja vrijedi samo uzvišen dar prizivanja snova.
( Antonio Machado)
Tiho i elegantno
kao crna pantera spušta se noć.
Teške od zvijezda vise ruke neba nad prozorom.
Velika srebrna lopta zapletena u baršunastoj mreži čuvarice snova
zapali krijesnice, razbi tminu zaborava. Jedna zvjezda padom
dotaknu tišinu... na srebrnom sagu mjesečine zaplesamo naš prvi Tango...
Dijana Jelčić- Starčević... Odakle dolazi ljepota... Zagreb1987.
Purpur sutona širi nebo, dolazak noći zaobljava prostor, a sjene usporavaju korake. Tmina razotkriva nagost duše. Njeno magićno djelovanje uranja u svjest, omamljuje, odnosi u san, u kratku smrt. Podsvjest buja, tka zaboravljeni svijet, beskraj razgranatih uzroka izgubljenih u bezdanu prohujalog vremenu. Lahor donosi glas drevne mudrosti, zaučuđujuće predpostavke. Svijet je san duše, bezvremena bezprostornost vječne tame. Opasnost je uskrsnuće dana. Mogao bi razoriti svijet.
Zvjezde opovrgavaju tminu, ideje, besmrtne moćnice vjerovanja u neuništivost sna.
Kad u lazuru noći zamjeseči zaboravljam mudrosti. Napuštam geometriju stvarnosti i koračam stazama kozma. Srebrna Luna prostire tkanicu nježnu kao pjesma zaboravljena na obali zelene rijeke. Titra trenutak iznjedren iz zaborava, iskri metafora utkana u sjećanje, rastače se poezija uspomena u izmaglicu pamćenja.
Uspjeli smo među našim pogledima sačuvati istinu o izvorištu. Sačuvali smo škrinju nadanja, malenu, ali snažnu zalihu vjerovanja u san. Zaobilazili smo beznadne i sumorne slike uskovitlane stvarnosti. Vjerovali smo u zrno dobrote skriveno u duši vremena. Bili smo krotki u vrtlogu straha. Skrivali se u valama zbilje čekajući utihu osvetničkog marša tuđih istina. Oglušili smo na povike moćnika zla.
Živjeli smo, ljubav je bila odmor za ratnike umorna srca. Stavljao si pupoljke u moju kosu da prežive umiranje jednog proljeća. Negdje između neba i zemlje je zastalo sunce. Prelazili smo kroz zamke ludila, probijali se kroz barikade sumanutosti, koračali ka vrhuncu svijeta, zapalili vatru nutrine. Oslobodili se zatočeništva zabludi. U pamćenju zaustavili uzvišeni dar prizivanja snova u zbilju.
Bijela svjetlost se uspinje zidovima noći. U prizmi trenutka se zrcali carpaccio jutrenje. Galeb krikom razbija tišinu.
Budim se i sanjam drhtavo svanuće… nije se dogodilo razaranje sna...
Dijana Jelčić
fotografije... Jasna MarcelićOznake: san snovi, snovitost
|
