''Priznajem sanjar sam. Sanjari su ljudi koji svoj put pronalaze samo pri mjesečini, a to što zoru vide prije ostalih, to im je kazna.''
Oscar Wilde
Odsanjah noć u okrilju čuvarice Lunina hrama... koračah njenim lovištima... putevima obasjanim mjesečinom... kao sanjačica života domjesečarih do praskozorja...
Sviće… jutri na obzoru svijesti… udišem kišno jutro… dan u kojem se sretna budim… iz podsvjesti izranjana odsanjana pjesma… metaforika snovitih zbivanja… kao iluzija… kao bijela golubica lebdi na obzoru purpurne zore… kao svjedočanstvo postojanja božanske iskre u srži bitka… kao plamen svijeće na oltaru života… kao titraji njenog guguta se nižu još neispisani stihovi ode ljubavi… zazivaju mene sanjačicu utonulu u sjetu sjećanja… bude bjegunicu usnulu pod mostovima lijepih uspomena… u hramu trenutka anima candina ostavlja svoje znakovlje na žrtveniku vremena…
Sa tornja Platonije odzvanja zvuk jutarnjice… dokazuje bezvremenost sanjajuće ljepote… volim uzdrhtalost budnosti u njedrima pamćenja sretnih dana…
promatram obrise svjesnosti na obali imaginarnog jezera u kojem skrivah tek naslućene stihove pjesme nad pjesama… siluete kralja i zaručnice na zaslonu vječnih zanosa...
Nisam napisala pjesmu obsjena… nisam ispisala poetičnu zakletvu našem postojanju u moći sadašnjeg trenutka… neću poetizirati istinu koja se kao tankoćutan veo ovija oko budnosti… poezija se živi srcem… bezriječjem neizgovorljivosti i tihovanjem izričaja… iako mi kažu… njome se izriče neizrecivo ja pišem tek prozaičan osvrt na trenutak sretnog buđenja u okrilju metaforičnog sna…
Sjećanja, snovi, planeti vrtlože prostor vrijeme, plava ljepotica uzvraća ljubav, srce titra ritmom vremena... Ti si sišao sa slike... možda iz knjige... bio si pastir, mislioc, čovjek... odjenuo si odoru renesansnog pjesnika... na oltaru sna utjelovio ljubav... izbrisao slike strave i užasa... poezijom kapi osmislio rijeku vremena... divan osjećaj... tu si, tu sam... ima nas... !!!