Jučer smo bili u gradu anđela... kazivali poeziju... pjesnici su anđeli bez krila... da, u zraku je titrala anđeoska moć
Anđeo ljubavi u haljama bijelim
zlaćanih krila i srebrenaste kose
prebire po strunama nebeske harfe
i pozdravlja ovo jutro čudesne ljepote.
U srcu sjenka žudnje za sjenom beskraja,
vječna glazba odvaja zvukove prošlosti
od žamora trenutka,
ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol i
ostavlja tragove snova u očima.
Anđeo ljubavi u haljama bijelim,
zlaćnih krila i srebrom u kosi
prebire po strunama božanske harfe i
otvara porte ove čudesne ljepote.
i u ovom proljeću cvijetovima topi snjegove
tu drevnu grobnicu
tek naslućenim proljećem neke nove sreće...
Zdenko nas je svojom pjesmom nasmijao do suza...
O Sveti Nikola,
Varaždina zaštitniče...
Pjesnici su pred vratim od Grada.
Razbij pozornice i scene, zapali im knjige,
Razderi im svaki papirić i baci u smeće.
Pjesnicii su u Gradu!
Očuvaj nas kuge, gladi, rata, epidemija
i putujućih pjesnika.
Zaštiti od potopa i tsunamija kad je u isti čas
i oseka i plima,
ili me pusti da putujem s njima.
Smiluj se i pusti da otputujem s njima.
Sic transit, gloria mundi…
U suglasju naših šapata
dijalog vječnih ljubavnika,
putevi starim snovima
i simboli novog vremena.
U bezglasju istine
paralenih svjetova,
svitanje noći u sutonu
odlazećeg dana.
Tvoji dlanovi pretakaše
gaseće sunce u
odoru spokoja.
Odvajamo se od
svakodnevnih spletki,
nestajemo u zagrljaju magije
drevnih snovida.
Budimo se u sjeni veronskog balkona,
slavuj priziva tišinu noći,
ševa romor svitanja
bijele svjetlosti i purpur sutona.
Skidamo masku okrutnosti.
U suzvučju srca i tišine
nestaju
mržnje, klevete, osvete…
Mijenja se slava svijeta…
@stara teta je odlično kazivala pjesmu od koje se ledi krv i naviru suze smijeha... prostorom je vladao muk... njen glas nas je odnostio u nestvarno stvarni svijet dolazećeg... u vrijeme kad nam na licima budu prepoznatljive samo oči i neugasla strast... da, osjetih njenu pjesmu kao poslanje nama ženama sa buketom godina na pladnju života...