Jednom davno na maloj željezničkoj stanici u zenitu ljetnog dana upitah dječaka očiju boje sna
Odakle dolazi voda?
Iz zemlje, reče mi dječak
To pitanje i odgovor su mnogo godina kasnije bili naš znak prepoznavanja. Bili smo u Dubrovniku, na skalinama je on kazivao, a trubadur s gitarom i psom pjevao poeziju vode...
Ispričat ću ti jednu davnu priču
u tom će mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza.
Niz tvoje lice sada teku rijeke
za nećim dragim što bez traga ode
a oči boje meda kriju lijepu tugu
i neku čudnu poeziju vode
Od mene samo sjećanje ti osta
i jedna rijeka za ljubavi što vapi
i nešto malo izmrvljena bola
i čudna, čudna poezija kapi.
Dlanovi neba padaju sve niže
i mrtva ljubav u osvit novog dana
a sve su, sve su jači zagrljaji kiše
i stara pjesma starih oceana
Da ja sam umro i više me nema
na mome grobu tek trubadur piše
u tvojoj kosi tuga vjetra spava
i čudna, čudna poezija kiše.
Zdenko Jelčić
Stihovi ove davne pjesme su zaokružili moje pitanje i njegov odgovor... u romor kapi krvi, u ritam srca i poeziju života.
Voda osjeća, ona čuje, možda vidi, ali sigurno pamti i sjeća se, tvrdi nam današnja znanost. Kristali vode mjenjaju svoj oblik pri "slušanju" glazbe.
Pri zvukovima Bethoven- ove 9- te. simfonijie kristali vode oblikuju jedinstveni devetokraki kristal.
Kako voda zna da je to bila baš 9- ta simfonija?
Jedini element koji se nalazi u svemu živom na zemlji je voda. Voda sama zatvara krug svog postojanja, iz mora odlazi u oblake, iz oblaka kao suze neba kaplje u rijeke, iz rijeka se vraća čovjeku, a iz čovjeka odlazi ponovo u rijeke, oceane, oblake.
Čovjek izrasata u plodnoj vodi, u njoj oživi, u njoj se razvija do trenutka ulaska u svijet svijetlosti i zraka. Voda je energija, živo biće, jedinka na nivou molekule, energija koja mijenja svoje oblike, ali ne nestaje. Ona osjeća, razumije, pamti.
U dolini zelene rijeke osluškivah romor kapi, u močvari njihovu tišinu. Pijući vodu sa izvora osjetih promenu ritma srca... kapi krvi zatitraše drugačije... titrajima oćutih memoriju srca a srce pamti emocije.
Prolaskom kroz čovjeka, voda se ponovo vraća u prirodu, susreće se sa drugim molekulama vode, širi i izmejnjuje podatke zapamćene u vremenu kada je bila u čovjeku.
Ovo je moje slobodno razmišljanje o memoriji vode. Tako si objašnjavam kako voda pamti tonove, kako osjeti titraje različitih melodija. Voda ima dušu, ona pamti i naša duševna stanja, ona osjeća ono što mi osjećamo pri slušanju glazbe.
Iskoristimo ta nova saznanja. Poslušajmo glazbu koja u nama budi ljepotu i lakoću postojanja, probudimo uspavane kristaliće u sebi. Kristali nastaju zagrljajem duše i materije. Goethe je davno rekao kristali su naši šutljivi učitelji...
Voda će ritmom glazbe odplesati homeopatski učinak u nama samima. Osluhnimo njen romor dok je pijemo, njeno tiho slijevanje u nutrinu, ona tišinom kazuje poeziju o sebi samoj.
Osjetimo ugodu njenog djelovanja, to je jedan od oblika samoizlječenja.
Ispričat ću ti jednu davnu priču
u tom će mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza.
slušam početak poezije kiše, ćujem šapat Sapho, desete muze, muze poetike postojanja i osjećam... srce mijenja ritam... zaboravljeni otkucaji šapuću moju poeziju kiše ...
Golubije krilo zagrlilo jutro,
nebo rominja poeziju kapi,
u dašku zanosa
čujem vrijeme,
mudrost osmišljenu zbiljom.
Prevrtljivi Protej pokazuje svoja lica,
proriče preobražaj svijesti,
igra se valima mora,
vrednuje pjev oceana.
Zahvalna vremenu
koje mi daruje tren,
čudesnu boju nebojom zvanu,
cvijet nik‘o iz uspomene.
Iz stigme prošloga izrasta ljiljan,
marijansko znamenje
u oknima vode.
Sličan amfori punoj suza
uranja u svijest i srce.
Tvoj glas pijeni tišinu,
stara pjesma
ubija strahove,
donosi radost
nebesku…
