Vrata zatišja...
Ova noć miriše na tišinu i vino, tajnovita, neopipljiva kao oblak od snova. Stojim na rubu zagrljaja, osušena zemlja, tvoj pogled nebo puno želja. U ekliptici sna mjesec pun srebrenog sjaja i toploga zlata. Ti, to su bili snovi, vjetar na seoskoj cesti i ruka na ramenu u kinu. Ti, to je bila sreća i suze pri rastanku, traženje blizine, telefonski razgovori i pisma. Ti, to je ljubav, ali nije život. Uvijek kada sam dolazila s mirisom januara na koži s isušenim ispucanim usnama, s nepokretnim dlanovima na kojima je počivala žalost tvoj osmijeh je plesao tijelom, skidao inje iz kose i palio vatru za zaleđeno srce. U igri s ljubavi uložili smo mnogo, izgubili sve, a dobili život. Na stolu leže ruke iz nedovršenih zagrljaja s dlanovima punim nedavnih dodira. Vani se netko smije grohotno i zlobno. Željena tišina puca, mrvi vjerovanja, razbija toplinu. U kaminu gori vatra, na zidovima žive sjene, nesigurni valcer prstiju se slijeva u simfoniju, devetu, rođenu u gluhoći osjetila.
Vratio si mi nebo, sunce, zrak
život, u noći punog mjeseca
na obali jezera sreće.
Vjetar, ti i proljeće.
i miris šljunka
Tvoj dah, tvoje oči,
tvoj zagrljaj
i davno zaboravljeni osjećaj.
Do tada razočarana,
rastrgana između
jučer i sutra
zaustavljena nevidljivom rukom
sudbine na početku sna.
A željela sam samo život
jednostavan i moj.
Uronih u dubinu tvog pogleda,
osluhnuh rapsodiju boje davnih privida.
Darovao si mi
sreću za sreću,
vratio ukradeni san
i ljepotu pripadanja
u onoj proljetnoj noći
punog mjeseca.
Možda ćemo u sutonu života
biti slobodni,
Onda kada riješimo sve zadatke,
kada na licima budu
prepoznatljive samo oči,
kada iste misli
budu jedini poriv ljubavi.
Možda ćemo onda znati
da nismo uzaludno živjeli...
Možda!
Dijana Jelčić- Starčević „Odakle dolazi ljepota“ 1965- 1987.
Oznake: odakle dolazi ljepota
|
