Uvijek ista priča...
Bitak i vrijeme... kraj filozofije i zadaća mišljenja...
Dogodilo se na današnji dan. Rodio se 1889-te godine Martin Heidegger, istinski magier riječi, mudrac na vratima duše i filozof vremena.
“Odlučnost ličnosti nasuprot nestalnosti raspršenosti u samoj je sebi protegnuta stalnost, u kojoj tubitak kao sudbina drži „uključene“ u svoju egzistenciju rođenje i smrt i njihovo „Između“, i to tako, što je tubitak u takvoj stalnosti za Svjetski-povijesno svake svoje situacije trenutačan … Stalnost se ne oblikuje tek putem, i iz, uzastopnog dodavanja „trenutaka“, nego ovi iz već protegnute vremenosti budućnosno bijućeg ponavljanja.”
“Protegnuta stalnost” je naša svijesti o sadašnjosti, osjećanje vremena. Heidegger tvrdi da se ona zapravo ne mijenja, da je uvijek ista, da smo isti na dan našeg polaska u školu kao i danas u ovom trenutku postojanja. Ono što se mijenja je izvan nas, mi se u tom izvanjem “gubimo” po tajnovitom zakonu osobnosti...
Uvijek ista priča ili milost sudbinskih otisaka...
Pomilovala su me sjećanja… osjećam prelamanje svijetla u prizmi svijesti… kovitlac osjećanja… i misaonu rijeku sa svim njenim meandrima, pritokama i rukavcima…
Volim to gubljenje osjećaja za vrijeme… nestajanje u beziskustvenom poimanju stvarnosti… u rastu i milostima sudbinskih otisaka u pamćenju… zaustavljanje na dionicama odsanjane budućnosti… divno je uspoređivanje tadašnjih slika i i njhovih otisaka u ovome sada… vrtloži se misao… onodobna se slijeva u ovodobnu… ćutim bujanje nadahnuća… istost sa dodacima zrelosti je najvrijednije stanje svijesti… bogatstvo vlastitosti… nepresušen izvor ljepote… riječi izranjaju iz nutrine… važem ih na kantaru svijesti… tražim u njima značenje, zrcaljenje sebe… osjećam i neusklađenost svjetova mladosti i zrelosti… u tome je istinitost nepatvorene zbilje… i one i ove… jedno je ostalo isto do najtananije usporedivosti… osjećanje osjećaja ljubav… njenog rasipanja u savršenstvo kruga… u sklad prostornosti… u harmoniju biverzuma… to je vrijeme zaustavljeno na ekvatoru sna u vječnom ekvinociju jave…
Ti i ja...pod suzama neba, ti i ja u poeziji suza i drevnih oceana... ti i ja, dvije polutke zaobljene u kuglu sudbine… ti ja na planetu na kojem sunce nikada ne zalazi…
Ponavljam se… znam… ali razbacani titraji srca obnavljaju stari ritam u novi osjećaj… s pomacima i zaboravom ponekih otkucaja šapuće tvoje ime… odbacuje obmane, tihuje nježnošću anime candide... snagom tišine iz koje navire nadahnuće… pod kišom riječi uvijek nova, a ista priča o tebi i meni…
Dijana JelčićOznake: Martin Heidegger, bitak i vrijeme, istost
|
