Kao žetveni mjesec...
U noći žetvenog mjeseca
netko pokuca na prozor.
Je li to opet velika sumnja?
Ona sklopi oči,
osluškuje, tišinu.
Kucanje joj para uši,
a pred prozorom stoji
Život,
tako jednostavan i lijep
da mu se ne usudi približiti.
Bilo je to u vremenu poezije i oluje ruža, u vremenu kada je vjerovala da je život iza nje zatvorio krug i pustio je da luta noćima bez snova.
Počela je pisati pjesme u koje je uplitala svu tugu svog mladoga srca.
Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
rekli su da dočekuješ zoru
u parkovima
ili pod mostovima.
Noćas sam te tražila
pod mostovima.
Klošari su skrivali lica
i pružali ruke.
Osjetih miris istrošene ljubavi
i dotaknuh jedne usnule oči
gorčina je prelazila u bol.
Sretoh tvoj pogled bez osmjeha
a suze su mirisale tugom.
U tvojim rukama
neka nepoznata kosa,
osjetih hladnoću
na dlanovima
i prazninu iza mene.
Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
a na stolu ispred mene
leže krhotine čaše iz koje smo
ispijali ljubav
i ruke iz nedovršenog zagrljaja
s dlanovima još punim
nedavnih dodira..
Tada netko pokuca na okno njenog srca.
Ona otvori oči.
Život tako jednostavan
i lijep
pruži dlanove.
Dijana Starčević, "Odakle dolazi ljepota" Zagreb, 1987.
Pišem, dakle dišem... dišem dakle osjećam... osjećam dakle postojim... otkrivam još uvijek bezimene pojavnosti u sebi... bitak bitka... fokus prostor- vremena... a onda se igram riječima... a pisanje je terapija... misao materijalizirani osjećaj... pretočena u sintagmu postaje zrcalo nutrine... nietzsheanski filozof sa čekićem... vidim ga u magličastom oblaku svijesti... i tada se sukobljavam s njim... fokusiram ga... darujem mu ime... okus, boju, miris... pripitomljavam ...
Majka mi je darovala velikog, drvenog slona za sreću. Od tada pamtim samo sretne dane... zavoljela sam sjetu na obroncima pamćenja... tajanstvenu bezimenost drevnih osjećanja... neusporedivost zrnaca vječnosti i iskričave stvarnosti...
Promatram mozaik na zidu hrama uspomena... nedovršeno djelo svijesti... ikonu života nad oltarom trenutka... kao žetveni mjesec objavljuje smjenu godišnjih doba ... ekvinocio vremena...
Mjenja oblik, širi se u prostornost nedohvatne dolaznosti... na zadnjem kao i na prvom oblutku našeg neba upisah ljubav... upisah je ritmom srca koje još uvijek zaboravlja poneke otkucaje... osmijeh na tvojim usnama i mekoća dlanova određuju ples mojih uzbuđenja... krhkost zagrljaja snaži vjerovanje... gasi žeđ... danas dijelimo tajne kao obroke u dane prvih susreta...
jesi li gladna?... ne, volim te...
Još uvijek odlijećemo u drugima nedohvatne svjetove... slijede nas mjesec i oblaci... postojimo u trajanju, neumorni u traganju za staklenim oblutcima našeg neba...
Dijana Jelčić
Oznake: žetveni mjesec, odakle dolazi ljepota
|
