Zrcalo života...
Jutros pročitah divno štivo @Razmišljanja jedne žene... sjetih se ovog djelića teksta iz moje knjige "Umijeće svakodnevnog pokreta" Kapitol, Zagreb, 2006...
Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost.
U svijetu kristala mog malog univerzuma otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih.
Moja tri lica, tri „JA“, misaono, emocionalno i fenomenološko, moj utjelovljeni um, satkan od superstruna, titra na tragu sunčeve zrake, u zrcalima vidim odraz proživljena stanja.
Koračam stazama nutarnjeg univerzuma i prepoznajem tugu, strah i bol . Vidim osmijeh sreće okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma, utjelovljuje apsurdne i sretne trenutke i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje...
a onda se sjetih pjesme... napisane u istom vremenu... tada sam pisala o čovjeku i njegovim apsurdima... Camusova filozofija... dočitavam ga još uvijek...
Sinopsis apsurda
U voštanici svitanja
trag istine,
buktinja sunca grli dan,
na hridi tihuje
Prometej nadanja,
na obzoru privid
besmisla,
u srcu božanska iskra.
Ne volim nepomičnost,
tmurno nezbivanje,
entropiju vremena,
težinu neprolaznosti,
zgušnjavanje
bez pomaka.
Ne volim čekanje u vakumu ničega,
nedogađanje bez nadanja bez smrtnih rana,
ne volim tromost tihog umiranja
u praznini nutarnje palanke.
Na sceni vremena proturiječnost trenutaka,
sukob zbilje i sjena pošlosti,
svjesni mazohizam,
izlječujuća bol,
oslobađanje iz krletke sumnji i strahova.
U katakombama pamćenja
pronalazim sebe,
bjegunicu iz zbilje,
sužnjicu u užarenoj praznini zaborava.
Prodirem u podsvijest,
u prostor nedogađanja,
u zatomljena sjećanja.
Na granici između bitka i nebitka,
bježim od pukog trajanja,
od beznačajnosti
i živim vrhunac samoće,
utjelovljujem apsurde,
ulazim u odaju ogledala i odjeka.
Vatra sudbine sagorjeva sama u sebi
i sama iz sebe plamti dolazeće vrijeme.
Obroncima zbilje se kotrlja kamen,
čujem šapat, poslanje trenutka.
Nema ga, ne postoji uzaludan čin!
Očekivanje prestaje biti čekanje,
postaje nadanje, ugoda vjerovanja
u uvijek iznova rađajuću svjetlost.
Ćutim ushit osjećanja,
kovitlanje svijesti,
uzvišenost nadanja.
Iza zrcala svjesti
tri lica,
jedna istina,
u ogledalu zbilje
vjerovanje u Ljubav!
Dijana Jelčić
Oznake: misaono lutanje nutarnjim svemirom
|
