Paradoks vremena...
Krletka satkana od niti prošlosti, srce u lancima nekog davnog sna, duša u okovima izgubljene sreće.
Tajna prošlog vremena. Pokušavam se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena.
Tamo, u uspomenama je sve mrtvo i nepokretno, noćas osjećam vrijeme.
Žudnja mrvi sram.
Stih, zaustavljen u vremenu, sretna budnost, nepobitnost snovitosti, neopozivost prolaznosti i obrisi neprolaznih iluzija. Srce neumoljivo otkucava trenutke. Sjećanja kvadriraju zaobljenost istine, U prostoru razuma gomilanje okusa, mirisa i glasova.
Iz uspomene danas dozivam bitak našeg vremena, naša mahnitanja neotrovana prolaznom svrsishodnošću.
Za ideale se umire, govorio si, vjerovala sam ti.
Igram se, tkivom sna kvadriram djelić naše zbilje.
Uspinjanje Jakovljevim ljestvama, obnavljajuća iluzija. Sazrijavnje pod Platonovim nebom. Bijeg od svrsishodnosti, plov pučinom trenutka.
Jesmo li odrasli?
Nismo!
Paradoks našeg vremena!
Dijana Jelčić
slike... Erik Johansson
Oznake: paradoks
|
