Zoran Oštrić

30.11.2009., ponedjeljak

Za slobodnu diskusiju o socijalizmu

Jedan od većih problema Hrvatske danas je opća mentalna paraliza, do koje dolazi kad se pokuša zamisliti bolji svijet i preinake, koje bi do njega mogle dovesti. Osobito su grupe i organizacije (instituti, ministarstva, tvrtke, političke stranke) konzervativnije od pojedinaca.

Jedna od grubih definicija političke podjele na desnicu i ljevicu u načinu mišljenja i doživljaja svijeta, jest da "desnica" označava konzervativizam: u bitnom, želi održati stanje onakvo kakvo jeste, a "ljevica" težnju ka uvođenju novina, kroz reforme ili čak revoluciju.

Ljevica je zato uvijek intelektualnija, jer ovisi o kritici postojećeg i prijedlozima promjena postojećeg. Njena je načelna slabost, naravno, u tome što traži korak iz poznatoga u nepoznato. A nepoznato uvijek donosi opasnosti; možemo predvidjeti da će se pojaviti i problemi, koje nismo predvidjeli.

Većina ljudi većinu vremena tendira ka konzervativnosti i to je normalno. Ljudi su navikli na ono što jest, boje se izgubiti ono što imaju ma kako god bilo malo. Promjene uvijek donose rizik. Promjene se često traže ne zato, da bi se nešto zaista promjenilo, nego da bi se sačuvalo ono, što jest..

S druge strane, velike se promjene stalno događaju, željeli mi to ili ne, i valja se stalno prilagođavati. Nasuprot glorificiranom ekonomskom poduzetništvu, apsolutno je nužno i društveno poduzetništvo.

Mentalna paraliza povezana je s bijegom od pojma "ljevica" u političkom opredjeljivanju i javnom političkom diskursu (jedna varijanta jest da se razlika "ljevice" i "desnice" proglašava zastarjelom), te s općim užasom koji izaziva riječ "socijalizam". Primjerice, SDP je članica Socijalističke internacionale, ali to nikada ne spominje.

To je djelomice razumljivo, s obzirom na negativno iskustvo koje smo imali s jednopartijskim političkim poretkom, gdje se vladajuća stranka nazivala "komunističkom", a poredak "socijalizmom" (doduše, samoupravnim). Nemamo diskurzivno iskustvo da je moguće govoriti o istinski demokratskom socijalizmu.

Međutim, emotivna snaga odbacivanja socijalizma i ljevice u Hrvatskoj je znatno povećana povezivanjem s nacionalnim pitanjem. I danas, onaj koji spomene da je ljevičar učas može biti optužen kao "jugoslavenčina". Nema to nikakve veze: ORJUNA i kralj Aleksandar Karađorđević nisu bili ljevičari, a prvi značajni svjetski državnici kji su proklamirali pravo naroda na samoopredjeljenje bili su Vladimir Iljič Lenjin i Lav Trocki.

Ne mislim reći da je sad nužno, da svi postanu ljevičari i socijalisti. Prvi je uvjet: treba biti sposoban bez strasti o ljevici i socijalizmu razmišljati, kao mogućem iako ne i obaveznom pogledu na svijet, koji možda može ponuditi bar neke razumne prijedloge.

To je debata koja se žestoko razbuktala u razvijenim zemljama posljednjih godina, zahvaljujući rastućim krizama i seriji financijskih skandala i slomova.

Ali, naravno, ipak nije u pitanju samo debata, nego i socijalna borba. Ne samo u Hrvatskoj, širenje histerije pred "socijalizmom" dio je strategije protivnika promjena.

Da sačuvamo hladne glave, pogledajmo kako "socijalizam" definira Encyclopaedia Britannica:

Sustav društvene organizacije u kojem su privatno vlasništvo i distribucija dohodaka podvrgnuti društvenoj kontroli. (... ) Društveno i ekonomsko učenje koje se zalaže za javno radije nego privatno vlasništvo ili kontrolu vlasništva i prirodnih resursa. Prema socijalističkom nazoru, individue ne žive i ne rade u izolaciji, nego u suradnji jedni s drugima. Dapače, sve što ljudi proizvode je na neki način društveni proizvod i svatko tko pridonosi proizvodnji dobara ima pravo na udio u njima. Društvo kao cjelina, dakle, treba posjedovati ili barem kontrolirati vlasništvo za dobrobit svojih pripadnika.

To ipak ne zvuči tako užasno, osim ako ne pripadate onoj manjini radikalnih liberala koji bjesno nasrću na svaku ideju o ograničavanju slobode tržišta. Danas svaka vlada u svijetu, a osobito u razvijenim zemljama, provodi "društvenu kontrolu nad privatnim vlasništvom i distribucijom dohodaka". Pitanje je samo, kako i koliko.

Imamo međutim uvijek pred očima i strašno iskustvo lijevog totalitarizma u 20. stoljeću. Moramo se čuvati radikalnih postupaka, ali ne i radikalne misli. Ne smijemo ni na trenutak zamišljati da imamo pri rudi jednostavne odgovore i gotova rješenja. Otvoriti moramo svoje mišljenje ka kritici postojećeg - ne zatvarati ga, prema kritici mišljenja.

Mi Hrvati moramo razbiti blokadu naših vlastitih društvenih energija, koja traje već četiri desetljeća. (Socijalne blokade, koje nisu srušene promjenom političkog režima 1990-ih. Nešto o tome, nadovezujući se na "krizologe" iz 1980-ih, pisao sam prije godinu dana.)

Mi Hrvati moramo razbiti mentalnu paralizu koja nas zahvaća kad pokušamo razmišljati o tome, da bi svijet zaista mogao biti bolji i da bismo ga mi mogli učiniti boljim. Posebno, moraju uvijek biti otvorene opcije kritike kapitalizma.

Hrvatska treba respektabilnu političku stranku, koja se neće sramiti reći da pripada političkoj ljevici i da se zalaže za demokratski socijalizam.

- 22:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Ošiku! Za početak radnoga tjedna. :)

Jučer sam svoje vjerne čitatelje uveselio sa nekoliko socijalnih ošikua. Evo sad jedan, hm, psihološki...

Jutarnji mirisi:
Kava i barut. Padaju
mrtvi jeleni!

Znam da nije dostojno nekoga tko se izjašnjava kao pacifist. Ali moram negdje "ispucati" svoju agresivnost! mad

Uostalom, volim ja i Deer revenge, gdje napucavaš pijane lovce! naughty

Inače, u komentarima uz jučerašnji post, napisao sam nešto o teoriji ošikua kao pjesničke forme, pa ako netko baš nema pametnijega posla, može pogledati! yes

- 08:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #

29.11.2009., nedjelja

Nekoliko socijalnih ošikua (pjesmice, slične haikuu)

Jučer sam objavio nekoliko pjesmica u formi haikua, koje ponajviše odgovaraju tematici i ozračju, kako je to originalno u japanskom haikuu zamišljeno. Ovdje sam izabrao one s nekom socijalnom tematikom. Neke su direktno inspirirane dnevnim događajima, o nekima sam i pisao - kliknite na linkove uz fotografije!

Sada donosim nekoliko, također pisanih u posljednja dva tjedna, koje imaju odgovarajuću formu u tri stiha, ali su ozračjem i tematikom drugačije. Djelomice sam taj svoj prilaz objasnio u tekstu Haiku: moja vlastita teorija :) , a kasnije samo šiknuo na to im dam ime "ošiku"!

Šala ili ozbiljno? Pa - kakva je najzad razlika? cool

To jest neka vrsta pjesama, zar ne? Poezija je jedna vrsta igre, šale su ozbiljan posao. Ne radi se uostalom o nekoj teoriji koju bih ja unaprijed smislio pa onda počeo tako pisati. Naprosto me "ponijelo", u formu haikua unosio sam drugačiji pristup, pa sam onda i sam sebi htio objasniti, a što to zapravo radim i što je to, što pišem.

Jesen u Sisku.
Miriše sumporvodik.
Rastu dionice.

Kamena vrata.
Kordon. Stoje radnici.
Opet izdani.

Obala Save.
Topla jesen. Prilazi
nam policajac...

Kuhano vino.
Slavonski šator. Kvatrić.
Kako ružan trg!

- 23:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

28.11.2009., subota

Nekoliko haiku pjesmica

Evo nekoliko haikua koje sam napisao tijekom posljednja dva tjedna - izbor onih, koje tematikom i ozračjem najviše liče na prave, kakve je zamislio onaj Japanc iz 16. stoljeća. :)

Prve dvije su prerade pjesmica, koje sam napisao kad sam imao 14 godina, a druge dvije posvećene su parku Maksimir.

Biserni smijeh.
Šetucka bubamara
na dječjem dlanu.

vrba

Žalosna vrba.
Šušti slap njenih grana.
Dječak se ljulja.

Staza uz jezero.
Opali list. Treperi
odraz oblaka.

Plivaju patke.
Čamac klizi. Daleko:
zvono tramvaja.

- 22:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.11.2009., petak

Jedna prijava za širenje mržnje na facebooku

Prije gotovo mjesec dana (31. listopada), na adresu policija@mup.hr, bio sam poslao slijedeću prijavu:

Poštovani,

Koliko ja razumijem zakone, slijedeća grupa na facebooku krši hrvatski zakon:

PODRŽIMO PODIZANJE SPOMENIKA ANTI PAVELIĆU U ZAGREBU / PRVA GRUPA JE IMALA PRIKO 3000 ČLANOVA PA SU NAN JE IZBRISALI - AJMO IZ INATA SKUPIT 3000 U 3 DANA (do 2. 11.) .

http://www.facebook.com/group.php?gid=176971902504

Posebo, to se odnosi i na niz poruka koje se na grupi mogu vidjeti. Slijedeća poruka sadrži direktnu prijetnju smrću predsjedniku Stjepanu Mesiću:

SMRT MAJMUNU PEDERSKON PEDOFILSKOJ MESIĆU RETARDORANOJ TRIBAMO POD HINO POKOKAT TOG MAJMUNSKOG PEDOFILA NAJVEĆEG ZLOĆINCA KO JE ZA NEK SE JAVI MENI ODMA SADA ODMA ŠTA BRŽE TO BOLJE , SAD JE VEĆI GUŠT KOKNIT BUDALU ZA VRIME NAVODNOG POKRADENOG RETARDIRANOG MANDATA DO PREESVETOG 23.02.2010. !!

Tu je poruku ostavio Roko Ramljak, profil na facebooku:
http://www.facebook.com/profile.php?id=100000034521913&ref=mf

Danas sam dobio slijedeći odgovor:

Poštovani,

Vezano za Vaš e-mail obavještavamo Vas da smo isti proslijedili u rad nadležnom Odjelu koji će izvršiti sve potrebne provjere te poduzeti zakonom propisane mjere i radnje u slučaju utvrđivanja elemenata kaznenog ili prekršajnog djela.

Ovom prilikom zahvaljujemo na suradnji i ukazanom povjerenju.

S poštovanjem,

Odjel za odnose s javnošću Ravnateljstva policije

Mogli su odgovoriti i za manje od mjesec dana, ali ajd dobro. U međuvremenu, kako se lako možete uvjeriti, navedena facebook grupa je nestala, valjda izbrisana zbog neprimjerenog sadržaja, o čemu je facebook naravno izvješten od stotiana ljudi. Naravno, uvijek postoje i otvaraju se slične.

- 23:51 - Komentari (13) - Isprintaj - #

26.11.2009., četvrtak

Hrvatska pred izborom: više ili manje demokracije?

U svojim komentarima studentskog zauzimanja fakulteta, ističem kao vrednotu širenje pojma demokracije. Plenum je metoda direktne demokracije, koja svakako nije savršena - ali nijedna metoda odlučivanja sa više od jedne osobe nije savršena. Osim što je sam po sebi demokratska forma, on je također i škola demokracije, kako objašnjavam u svojem jučerašnjem dnevniku Demokracija se uči u praksi sudjelovanja.

Autor ove karikature je Marc Roberts.

Pristaša sam sudioničke (participativne) demokracije, koja kombinira razne oblike sudjelovanja. (Na hrvatski je prevedena odlična knjiga Davida Helda "Modeli demokracije". Held piše o "novoj polarizaciji demokratskih ideala" od 1970-ih godina.) Vjerujem da u tom smjeru vodi pravi put za poboljšanje načina funkciniranja hrvatskog društva i države: proširiti pojam demokracije od današnjeg inzistiranja na "parlamentarnoj" i prakse "partitokracije" (dominacije političkih stranaka, odnosno njihovih hijerarhija) ka složenijoj koncepciji sudioničke demokracije.

Nasuprot tome, u nekoliko svojih dnevnika (posljednji je Predsjednički izvori samo su uvod u bitnu promjenu političke scene), ističući prvenstveno fenomen Milana Bandića (sada u suradnji s Kerumom i Glavašem), upozorio sam na rastuću tendenciju preobrazbe političkog prostora u Hrvatskoj od dominacije stranaka ka dominaciji karizmatičnih lidera. To je "demokracija s vođom" - pojam potiče od Maxa Webera, "plebiscitarna demokracija". Pogledajte vrlo istruktivan znanstveno-obrazovni tekst (na engleskom) 4. Towards Leader Democracy?, te cjeloviti projekt Public Leadership—Perspectives and Practices. (Poglavlje 11., o društvenim pokretima, korisno je za razumijevanje i ovog međunarodnog pokreta studenata.)

U dnevniku Milan Bandić - hrvatski Vladimir Putin?, 23. listopada, zapisao sam:

Druga je pak kvaliteta Bandićev izvanredni socijalni populizam desnog, autoritarnog tipa. On svuda ide među male ljude, brine o njihovom dobru, dijeli im novce, riješava njihove jadikovke protiv hladne birokracije i zločestih gazdi.

Ta njegova socijalna osjetljivost nema nikakve veze sa socijalnom demokracijom, političkom filozofijom koju formalno slijedi njegova stranka. Nje on jedan iz naroda koji je sposoban voditi ih, nego jedan od onih iznad naroda, koji je voljan spustiti se k nima i čuti, što ih tišti.

Neki ljudi zaključuju da nam treba pravi vođa, da nas izvuče iz sranja u koje smo upali. Neki ljudi počinju izražavati osobnu potrebu za takvim vođom. Nepismeni ali i akademici, sa niskim IQ ili visokim, seljaci ili građani. Nema posebnih pravila za to; ne treba se zavaravati da su tome skloni samo ljudi niskog obrazovanja isl..

Kad sebe uvjere da su ga našli - dolazi do promatraču zbunjujuće nagle promjene njihove retorike, ponašanja, čak i same osobnosti. Često, oni sami negiraju da se promjena dogodila. Upravo svjedočim, na nekoliko primjera mojih poznanika na netu i mimo njega, toj transformaciji.

Govorimo o "demokraciji s vođom", dakle još uvijek jednom obliku demokracije: ljudi izlaze na izbore i biraju vođu, kojem daju mandat da dalje donosi sve odluke; oni se dalje ne moraju zamarati - samo slušaju što im se kaže. Klasični primjer je Napoleon III, koji je dvaput dobio plebiscitarnu podršku svojoj vlasti. Naravno, takav oblik lako može degenirati u potpunu autokraciju i diktaturu.

Mnogim se ljudima može, sa sasvim racionalnim razlozima, učiniti da je takav oblik vladanja poželjan (uostalom, i Max Weber ga je preferirao). Štedi se vrijeme, u odnosu na komplicirane demokratske procedure. Kao što sam jučer spomenuo, 1930-ih godina demokracija je bila u jakon defanzivi, jer su ljudi jednostavno prestali vjerovati u nju.

U nekim posebnim situacijama, kad je potrebna osobita hitnost, slično je odlučivanje neizbježno. Međutim, na dulji rok, kompleksni društveni problemi se ne mogu autoritarnim metodama rješavati. Potrebno je, da ljudi sudjeluju, da se grade metode kolektivnog odlučivanja. Da se raznoliki talenti mobiliziraju i usklađuju, da što više ljudi bude uključeno u pripremu, donošenje i provođenje odluka: tako društvo bolje funkcionira. Tako je moguće obuhvatiti mnogobrojne probleme i mnogobrojne aspekte u procesu donošenja odluka. (Jedan PMSM pomalo pomodni ali ipak korisni pojam, koji opisjuje neke bitne aspekte participacije, je deliberativna demokracija.)

Pred nama u Hrvatskoj je, upravo sada i u slijedećoj godini, dilema: hoće li nam se nametnuti suženje demokracije, od danas nezadovoljavajućeg oblika partitokracije, ka "demokraciji s vođom", ili ćemo pak nastojati na širenju demokracije?

Prvi put je jednostavniji i sigurno je, da su mu mnogi skloni ili će u slijedećim mjesecima postati skloni. Panika kako je situacija "izvanredna" pa su potrebne i "izvanredne mjere", ide na mlin toj koncepciji. Međutim - kad se jednom ta tranformacija sustava izabere, bit će vrlo teško napraviti korak natrag.

Izvanredna situacija bila je 1990-ih godina, i tada smo imali jedan oblik "demokracije s vođom". Međutim, PMSM, s više demokracije bismo i tada bolje prošli, bez obzira na izvanrednost situacije. Pogotovo to mislim danas.

- 21:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.11.2009., srijeda

Demokracija se uči u praksi sudjelovanja

Rad u plenumu, kao obliku neposredne demokracije (svi su pozvani doći i sudjelovati u raspravi, svi imaju pravo glasa - kao u staroj Ateni, kad su se svi građani mogli okupiti na jednom mjestu), stožerna je metoda djelovanja studenata, organiziranih u Nezavisnoj inicijativi za besplatno školstvo, koja je dio međunarodnog pokreta za besplatno i emancipirajuće obrazovanje Kao što sam bio najavio 27. svibnja, nakon suspenzije prve blokade: Zapamtite riječ "plenum": još ćete je često slušati!. Međutim, sav se rad ni izdaleka ne iscrpljuje u samim plenumima. Na djelu je široki koncept sudioničke (participativne) demokracije: svatko može za sebe naći razne oblike sudjelovanja u kolektivnoj akciji i životu zajednice.

Kao argument protiv takvog načina odlučivanja navodi se da faktički nisu svi studenti nazočni, nego samo njih 10 do 15 posto (kad je riječ o FF u Zagrebu, a pretpostavljam da se tu negdje kreće i drugdje). Međutim svi imaju mogućnost biti nazočni, a i u staroj Ateni obično je samo manji broj građana dolaio na pijedine rasprave. Isti argument uostalom navodi se protiv izbora kao metode posredne demokracije, jer mnogi građani (ponekad većina) uopće svoje pravo izlaska na izbore ne koriste. Tko šuti, znači da se slaže.

A kad pogledate koliko studenata svakodnevno dolazi na te plenume, koliko ih se prijavljuje za redarsku službu, koliko sudjelujeu u radu brojnih sekcija i drugim aktivnostima - to je impresivan postotak. A demokracija bi trebala težiti tome da što više ljudi na kvalitetan način sudjeluje u pripremanju, donošenju i provođenju odluka. Ne da se sve svodi na političarenje profesionalnih političara, samovolju vođa i formalizam birokracije.

Returning government to the people

U tekstu o emancipirajućem obrazovanju, iz kojeg sam jučer prenio dijelove, govori se o potrebi obrazovanja za slobodu i demokraciju, a ne samo za "radna mjesta". U raspravi na plenumu prekjučer netko je rekao da studenti uobičajeno jure da zadovolje bolonjske norme, a ne stignu MISLITI. Nasuprot rutinskom "usvajanju znanja", blokada redovnog nastavnog procesa otvara prostor kreativnog mišljenja i obrazovanja.

Studenti koji u ovome sudjeluju stiču neprocjenjiva iskustva, koja će možda s godinama donijeti do učinkovitijeg rješavanja društvenih problema nego što smo mi sposobni. Pogledajte moj tekst od 11. svibnja: Studentski plenum kao kolektivni intelektualac.

Umjesto da sad tragam za teorijskim potkrijepama, preći ću na "ad hominem": moje osobno loše iskustvo s Hrvatskom blogerskom organizacijom u proteklih godinu dana. (Nedavno sam napisao da sam u svojem društvenom djelovanju napravio tisuću grešaka i doživio stotinu poraza.) Nedavno sam podnio ostavku na mjesto tajnika, ali sam i dalje član. HBO ne radi doslovce ništa. Predsjednik udruge Zvone Radikalni, inače nastavnik na FER-u, u diskusiji na pollitika.com nazvao je studentske prosvjednike "telcima". Prenosim ovdje dio mojeg odgovora:

Bez zlobe, mogu reći tvoj i moj primjer, koji redovni pratitelji pollitike znaju: jedna od stvari, za koje se takvim pristupom, prekidom "normalnosti", može pripremati, jest i to, kako učinkovito djelovati u "civilnome društvu", kako npr. biti predsjednik jedne udruge. Ti si stekao osobno iskustvo kako je složen taj, naizgled jednostavan zadatak. A problemi, s kojima se studentska inicijativa bori, daleko su teži! Mi nismo uspjeli organizirati desetak ljudi, nismo uspjeli voditi čak ni valjani registar članova (i na meni kao tajniku je dio odgovornosti jer nisam reagirao odmah kad je trebalo), a oni su recimo na FF Zg održali u sedam mjeseci 55 sjednica Plenuma, nikad nije bilo ispod sto sudionika (a maksimalno blizu 1000), i sve funkcionira bez ijednog incidenta - dnevni red, zapisnici, glasovanje, moderatori, glasnogovornici, redari, sekcije, predavanja, tribine, peticija...

Demokracija ovisi o tome da ljudi u nju vjeruju i da u njoj sudjeluju - nasuprot onima, brojnima, koji vape za pravim vođom. Upravo čitam, veliku povijesnu sintezu Erica Hobsbawma "Doba ekstrema: Kratko dvadeseto stoljeće 1914.-1991.". (Nedavno se pojavilo hrvatsko izdanje koje sad čitam - postoji srpsko iz 1980-ih godina - a na scribd.com možete skinuti kompletan tekst te debele knjige na engleskom.) On piše o tome, kako je demokracija kao sustav doživljavala teške poraze 1930-ih godina, jer su ljudi u nju prestali vjerovati. Tako se nametnula fašistička koncepcija, da je za narod bolje da ima jednog vođu, koji o svemu odlučujue, pa svatko zna svoje mjesto i nema što svojom glavom misliti i stvarati nered.

- 12:00 - Komentari (10) - Isprintaj - #

24.11.2009., utorak

Studenti za emancipirajuće obrazovanje

Jučer sam objavio vijesti o obnovi studentskog zauzimanja fakulteta u Zagrebu, Puli i Rijeci. Danas dajem dodatne poveznice (neke su već date u prethodnom tekstu) za one koje zanima više informacija, te objašnjenje o pojmu "emancipating education".

Za sve one koje zanimaju aktualne informacije i objašnjenja, najbolje je da krenu od ovoga: Izjava za medije 23.11.2009., te dalje slijede poveznice i pretražuju sajt.

Meni se osobno najviše sviđa slijedeći pasus:
Obveza obrane pravâ međutim nije stvar izbora. Kada je riječ o pravima neprihvatljivo je postaviti pitanje: "Koliko pravâ si možemo priuštiti?". U kontekstu govora o krizi i fiskalnim ograničenjima jedino legitimno pitanje glasi: "Što je potrebno učiniti na planu fiskalne i porezne politike da bi fundamentalna prava ostala zajamčena i ostvariva?".

Odgovori na tipična pitanja, koja se o Nezavisnoj inicijativi za besplatno školstvo postavljaju:
Novoblokadni FAQ

Treba znati, da je u pitanju masovni međunarodni studentski pokret:
Trenutno okupirana sveučilišta i pregled nedavnih prosvjednih akcija. Informacije o tome na engleskom pogledajte na mrežnom sjedištu Emancipating education for all.

Što je zapravo "emancipirajuće obrazovanje"? Taj pojam u dosadašnjoj studentskoj akciji ostao je u drugom planu - čini mi se, da bi ga trebalo više isticati. Pogledajte kratko objašnjenje (na engleskom). Dodajem djelomični prijevod. (Važno je pri prijevodu da riječ "student" u engleskom obuhvaća i ono što mi zovemo "učenik" u osnovnoj i srednjoj školi.)

Kako definiramo "emancipirajuće obrazovanje" i zašto je to tako važno?

Međunarodni studentski pokret ima dva cilja. S jedne strane, borimo se za besplatni pristup obrazovanju za sve. S druge strane, također težimo "emancipirajućem obrazovanju"! Zbog rastuće komercijalizacije obrazovanja svuda u svijetu univerziteti se pretvaraju u tvrtke i zato si postavljaju cilj postati profitabilni. (...) Obično to pogađa društvene znanosti (filozofija, sociologija, etnologija) i druge tečajeve koji "nemaju ekonomsku vrijednosti". Ali često su to oni, koji ohrabruju kritičko mišljenje ili u najmanju ruku imaju najviše potencijala da to čine.

Naravno da učenici i studenti traže posao poslije završetka školovanja, ali je vrlo opasno dizajnirati tečajeve i nastavu jedino na osnovu tzv. "potreba tržišta". Šire obrazovanje, s raznolikim smjerovima studija može osposobiti učenike i studente da budu autonomni i da se emancipiraju. Vjerujemo da za svaki javni sustav obrazovanja osnovni zadatak treba biti: podučavati kako društvo u cjelini funkcionira, koje strukture moći unutar njega postoje i koje metode imaju razne društvene grupe da proguraju svoje interese. To je ono što razlikuje "obrazovanje" (education) od "priučavanja" (training), koje se fokusira jedino na isporuku znanja relevantnog za radna mjesta. (...) Sve dok emancipirajuće obrazovanje nije bitni dio obrazovnog sustava, društva ne mogu tvrditi da su istinski demokratska. (...)

- 13:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

23.11.2009., ponedjeljak

Studenti ponovo zauzimaju fakultete

Kao što vjerojatno već znate, jer su masovni mediji prenijeli vijesti (te također i prve, ovoga puta hitre, reakcije ministria obrazovanja i predsjednice vlade), danas u 14:30, nakon dva i pol sata rasprave, Plenum Filozofskog fakulteta izglasao je ponovnu blokadu nastavnog procesa i preuzimanje studentske kontrole na Fakultetu. U slijedeća dva sata, odluka je realizirana te na tiskovnoj konferenicji predstavljena medijima. Jedna od prvih posljedica bila je storniranje dekanove zabrane novinarima da ulaze na Fakultet!

Na Plenumu je sudjelovao oko 700 ljudi - dvorana je bila prepuna. Iako i dalje važi načelo da svatko ima pravo dođi i sudjelovati u raspravi i glasovanju, gotovo svi su bili studenti FF Zg, uz nekoliko profesora te nekolicinu nas drugih. Iako je diskusija bila na trenutke burna i protivnici blokade iznosili svoje argumente, odluka je izglasana s oko 80 do 85 posto glasova "za", a ostali su bili približno podjednako "protiv" i "suzdržani" (zbog očite velike većine, nije bilo potrebe za pojedinačnim brojanjem ruku). Sve vijesti o radu Nezavisne studentske inicijative za besplatno školstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pogledajte na mrežnom sjedištu "slobodnifilozofski.com".

Iako je raspoloženje većine bilo jasno, na odluku su utjecale i vijesti iz Rijeke, gdje je rektor pokušao mjerama represije spriječiti studentsko zauzimanje. To se pokazalo bezuspješnim, jer su i u Rijeci studenti izglasali i zatim i proveli blokadu. Pogledajte vijesti na mrežnom sjedištu riječkih studenata "autonomnistudenti.com".

Iako je Filozofski fakultet u Zagrebu, s velikim brojem sudionika, nesumnjivno stožerno mjesto Nezavisne studentske inicijative za besplatno obrazovanje u Hrvatskoj (kao dijela svjetskog pokreta), ovoga puta nije prvi krenuo u akciju. U Puli su studenti Sveučilišta "Juraj Dobrila" izglasali blokadu u petak i danas je proveli. Navečer je Plenum izglasao nastavak blokade. Mrežno sjedište pulskih studenata "drustvoznanja.org". Pogledajte i Izvještaj HRT iz Pule. Sutra navečer o blokadi će odlučivati Plenum studenata Filozofskog fakulteta u Splitu.

Blokada 2

Promatrači i komentatori često su u uproljeće propuštali zamijetiti da se ne radi o lokalnoj pojavi, nego o europskom i svjetskom pokretu za emancipirajuće obrazovanje. Pogledajte mrežno sjedište "emancipating-education-for-all". Rad u plenumima kao oblik direktne demokracije i zauzimanje fakulteta (tj. blokada nastave i studentaks kontrola) kao oblik direktne akcije uobičajeni su oblici djelovanja. Trenutačno je blokirano oko sedamdeset visokoškolskih institucija u Europi. Građani Hrvatske sudjeluju u jednom međunarodnom zbivanju, a ne radi se o sportu, kao nešto što se samo po sebi razumije. Nešto na što nismo navikli - provincijalizam i frustracija, osjećaj manje vrijednosti, svima su nam se duboko uvukli u svijest.

Slijedećih dana, pratit ću što se događa, te prenositi i komentirati na svojem blogu. Zasad, dodajem samo poveznice na moje tekstove iz vremena proljetne blokade. (Također dostupne u koloni lijevo, dolje, poseban podnaslov "Besplatno školstvo" u sadržaju bloga.)

26. listopada 2009.
Studentski pokret ide dalje
28. svibnja 2009.
Vrag i pop zajedno na Filozofskom fakultetu! :)
27. svibnja 2009.
Zapamtite riječ Plenum: još ćete je često slušati!
21. svibnja 2009.
Studenti: 32. dan blokade!
13. svibnja 2009.
24. dan blokade!
11. svibnja 2009.
Studentski plenum kao "kolektivni intelektualac"
11. svibnja 2009.
Studenti: 22. dan blokade - bit će sigurno bar 28!
8. svibnja 2009.
Studenti stoje uspravno: 136 nastavnika potpisalo podršku!
7. svibnja 2009.
Radnici i seljaci uz studente: na djelu je klasna borba!
6. svibnja 2009.
Studentski prosvjed razotkriva: naši su političari idioti!
5. svibnja 2009.
Kako me je razotkrio Ivan Zvonimir Čičak :)
27. travnja 2009.
Studenti: direktna demokracija, nenasilje i kritička misao
25. travnja 2009.
Studentsko zaposjedanje: Da, revolucija je počela!

- 23:44 - Komentari (5) - Isprintaj - #

22.11.2009., nedjelja

Za referendum!

U petak je bio prosvjed novinara HTV-a, jučer Marš solidarnosti antifašističkog Zagreba, a sutra Plenum Filozofskog fakulteta odlučuje o obnovi blokade. Sve su to društvena gibanja, u koje polažem nade da će postepeno, u slijedećih nekoliko godina, donijeti do neke bitne promjene nabolje u hrvatskome društvu. (Pogledajte moju prvu reakciju nakon prve blokade, 25. travnja: Studentsko zaposjedanje: Da, revolucija je počela!. Odmah sam upozorio, da ne mislim ni na kakav nagli politički prevrat, tipa "Juriš na Bastilju".)

Evo sad jedan kratak komentar,ne još jednu građansku inicijativu, koja se događa u međuvremenu.

Građanska inicijava "More je kopno" započela je prikupljanje potpisa za zahtjev Saboru , za raspisivanje referenduma s pitanjem:

Jeste li za to da se u cijelosti odbaci Sporazum o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije, za koji je Hrvatski Sabor 2. studenoga 2009. godine Vladi Republike Hrvatske dao odobrenje za potpisivanje, što je i učinjeno 4. studenoga 2009. godine u Stockholmu, odnosno da se prijepor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije ne može rješavati na ad hoc arbitražnim sudovima, nego isključivo na Međunarodnom sudu za pravo mora u Hamburgu i Međunarodnom sudu pravde Ujedinjenih naroda u Den Haagu?

Kao što možete vidjeti na slici lijevo, snimljenoj u petak na Jelačić placu, potpisivanje ide dobro. Nažalost, u samim osnovama inicijativa pati od ozbiljnih boljki, koje je najbolje sumirao Aleksandar Hadzivelkos na kolaborativnom blogu pollitika.com. Preporučam da to pročitate.

Inače, Aleksandar je bio glasnogovornik inicijative "Odluna narodu -NATO na referendum" ožujka i travnja prošle godine, u kojoj sam i sam intenzivno sudjelovao. Tada je, u zakonskom roku od samo 15 dana, bilo prikupljeno 126.392 potpisa - tek nešto više od jedne četvrtine od zakonski traženih deset posto potpisa svih registriranih birača (kojih je pak u tom trenutku bilo 4.437.460 - računajući i one koji ne stanuju u Hrvatskoj, da ne govorimo o mrtvima). Zakon kaže da je referendum obvezan, ako se prikupi potreban broj potpisa - ali postoje još neka ograničenja.

Slažem se sa svim primjedbama, koje je iznio. Osnovno je nažalost da je formulacija pitanja doslovce besmislena. Šteta. Da su se inicijatori malo potrudili, mogli su to izbjeći.

Ipak, potpisao sam, neka je bar dobre namjere, neka je direktne demokracije! Naravno da naši političari (koji su, kao što svi znaju, idioti, odnosno uopće se ne bave politikom, nego političarenjem, ovog puta u liku predsjednice Vlade u Saboru u petak, misle, da se demokracija sastoji isključivo u tome da narod svake četiri godine izabere koja će frakcija političara vladati, a u međuvremenu imaju biti kuš.

Istina, prošle je godine sam predsjednik SDP-a potpisao zahtijev za referendum, a neki lokalni ogranci Foruma mladih SDP-a sudjelovali su u prikupljanju potpisa, ali nema ni kod njih baš puno enzuzijazma za proširenje koncepta predstavničke demokracije prema participativnoj (dok se s drugre strane nudi suženje prema "demokraciji s vođom"). O toj temi pogledajte moj dnevnik Milan Bandić - hrvatski Vladimir Putin?, poglavlje "Autoritarni populizam protiv participativne demokracije".

Inače, u ovom trenutku, da se stvarno raspiše referednum o tome prihvaća li se Sporazum o arbitraži, ne znam kako bih glasovao. Morao bih još proučiti stvar i razmisliti.

Mislim da će sigurno prikupiti više potpisa nego mi, možda čak i 450.000 (mada za to ne bih uložio novac), jer je raspoloženje javnosti takvo. Direktno su mobilizirane domoljubne emocije, medijska i od-uha-do-uha kampanja "kradu nam naše more!" je ogromna. Priča s NATO-om je u usporedbi previše apstraktna, ne uključuju se direktno emocije nego razumsko argumentiranje je li za našu domovinu pristupanje NATO-u dobro ili loše.

Osim toga, prednost im je i to, što ne zbunjuju narod (kao što smo mi činili) s načelno neutralnim stavom: "Mi samo želimo referendum o tome da li pristupiti NATO-u, nismo načelno ni za ni protiv". Vrlo jasno kažu što je njihov stav.

Iako nije presudno, važno je i to da su ideološki kompaktni. Tadašnja inicijativa okupila je ljude svih svjetonazora, i lijeve i desne, i nekoliko malih političkih stranaka raznih orijentacija. Sada su organizatori svjesno idejno nacionalistički usmjereni. Citiraju npr. "oca domovine" Antu Starčevića, rečenicu o prolijevanju krvi za domovinu. Pozivaju "Neka se dogodi narod", što izaziva jezu kod nas starijih, koji se sjećamo tko je u politički jezik uveo sintagmu "događanje naroda" i što je slijedilo. (Za mlađe: bili su to srpski šovinisti od 1987., a ne zaboravimo da je konačni rezultat bio nacionalna katastrofa Srba i Srbije!)

To ima svojih prednosti, ali gore navedena šlampavost s formulacijom pitanja pokazuje manjak znanja i iskustva. Da su nazvali Aleksandra, mene ili nekoliko drugih ljudi, koliko god mi bili manje ili više lijevi, pomogli bismo im, da taj nemogući esej od pitanja skrate i valjano formuliraju. Mora biti kratak i nedvosmislen, npr: "Jeste li za to se odbaci Sporazum o arbitraži u rješavanju pograničnog spora Hrvatske i Slovenije?", nikakva nepotrebna objašnjenja, nikakvo "odnosno"!

- 14:00 - Komentari (8) - Isprintaj - #

21.11.2009., subota

Marš solidarnosti (foto izvještaj)

Prije nekoliko dana objavio sam poziv na "Marš solidarnosti 2009", sa sloganima "Spriječimo fašizaciju društva" i "Pokažimo da je ovo naš grad - antifašistički Zagreb!". Organizator je Udruga mladih antifašista Zagreb. Danas donosim nekoliko fotografija uz neke komentare i razjašnjenja. Za osnovne informacije, pogledajte jedan neutralni izvještaj.

MS 1

Na početku marša, na Trgu kralja Tomislava, okupilo nas se oko 70 ili 80. Većinom mladi ljudi, nekoliko nas starijih, među njima, osim mene, i predsjednica Zelene liste.

MS 2

Kolona prolazi preko Zrinjevca, praćena policijiskim osiguranjem: pet ili šest automobila, jedna "crna marica" i nešto pješaka.

Zastave su crvene ("Crvena akcija" i "Ljevica Hrvatske") crveno-crne (anarhističke), duginih boja (simbol pacifista) te bijela sa simbolom Zagija ("Bijeli anđeli", navijači NK Zagreb). Pogledajte komentar skupa na mrežnom sjedištu "Crvene akcije".

MS 3

Kolona se nakratko zaustavila na početku Praške. Održan je kraći govor o nasilju u društvu. Spomenik Stjepanu Radiću ružan je i neadekvatan, ali vrijedi se sjetiti da je i on bio žrtva mržnje i nasilja, kji su bili začeci fašizma.

MS 4

Na Trgu žrtava fašizma, nakon tri kraća govora, pet djevojaka iz Lezbora je otpjevao popularne pjesme "Ay Karmela" (poslušajte na jubitu >izvedbu Darka Rundeka) i "Crveni makovi" (poslušajte njihovu izvedbu u punom sastavu - nažalost, loša kvaliteta snimke)

MS 5

Transparent u spomen na ruskog antifašistu Ivana Hutorskog, ubijenog 16. studenoga u Moskvi, hicem u glavu, ispred njegove kuće. To je tek jedno u nizu ubojstava novinara i aktivista za ljudska prava i protiv mržnje U posljednje tri godine, u Moskvi je ubijeno šest antifašista.. Pogledajte mrežno sjedište antifašista Rusije (na ruskom), te izvještaj na engleskom.

MS 6

Plakat s porukom koja se normalno podrazumijeva, ali treba ju istaći, jer jedan dio ustašoida danas tvrdi, kako ustaški režim nije bio fašistički. Oni su, jelte, bili samo dobri domoljubi, koji su sa malko zaigrali... Istina je međutim jasna.

MS 7

Nekoliko pjesama za kraj: Gjuro Gjakovic..

- 21:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

20.11.2009., petak

Prijatno jesensko podne na Prisavlju

Da se nešto pomalo u ovom društvu počinje mijenjati, pokazao je današnji prosvjed novinara HRT, pred sjednicu Programskog vijeća. Sudjelovalo je nekoliko novinarskih "perjanica", ali i "običnih" novinara, koji su ustali za svoje profesionalno dostojanstvo. Još je to mali znak, ali nešto se mrda! Evo dodajem još poveznicu na foto album Krešimira Mudrovčića.

(Da su pak političari idioti, koji se bave političarenjem a ne politikom, i koji će zadnji primjetiit da se nešto stvarno mijenja, pokazuje dobar komentar Tomislava Klauškog: Koga briga za cenzuru: Predsjednički kandidati kod Hloverke, bez flastera i bez obraza.)

Mene naravno nisu pustili da uđem, kao i još 15-ak građana, koji su se okupiili. Pa kako skromni prilog kronici zbivanja oko dalekovidnice, evo par fotografija, koje sam snimio s komentarima. U nastavnku - poveznice na moje ranije tekstove na tu temu.

Ispred HRT-a 1

Pred glavnim ulazom okupilo se 15-ak ljudi, mnogi se međusobno poznaju. Desno je Domagoj Margetić, voditelj portala necenzurirano.com (u crvenoj majici), razgovara s Munirom Podumljakom (udruga Partnerstvo za društveni razvoj). Lijevo je grupa sindikalista, na čelu s Mariom Ivekovićem (Mario, oprosti, zaboravio sam koji je tvoj sindikat! tuzan

) Bilo je fino, sunce grije, ja sam malo kasnije došao jer sam iskoristio priliku za šetnju uz Savu. sretan

Nekoliko metara dalje, osamljena figura s TV-kamerom. Prišao sam mu i saznao da je snimatelj neke austrijske tleevizije, kojeg nisu pustili unutra. I dok smo mo razgovarali, pojavio se policijski automobil i zaustavio pored nas...

Ispred HRT-a 3

Počeli njega ispitivati, čak ni ne izlazeći iz auta, da koji je on i što on tu ima slikavat'. Pa ga i legitimiralo, zapisuju podatke u onu svoju malu bilježnicu. Mene su ignorirali...

Onda je prosjedi policajac, kojem je PMSM i smom bilo jasno da je to bez veze, prišao okupljenoj grupici da ih pita što oni tu rade. Javno okupljanje se mora prijaviti... No bilo nas je manje od 20, nije po zakonu nikakvo javno okupljanje, a i samo smo stajali i pričali. "Joj vidi ovu lijepu prirodu uz Savu! A kakva je ovo velika ružna zgrada iza nas?" smijeh

Evo nekoliko poveznica na moje ranije tekstove na tu temu.:
Novinari i metalci: Jedan svijet - jedna borba!
Novinari, prestanite biti dio šutljive većine!
Hrvatska TV je još daleko do prekretnice
Hrvoje Appelt, novinar: Neću biti usmjeravan strahom!
Nećemo biti usmjeravani strahom u doba besmisla

- 16:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Opet izdani radnici

O jučerašnjem prosvjedu, koji su organizirali sindikati, napisao sam haiku:

Kamena vrata.
Kordon. Stoje radnici.
Opet izdani.

O čemu se radi, pročitajte priopćenje Crvene akcije.

Jedan moj raniji komentar na istu temu: Radnici, organizirajte se sami i odjebite prodane sindikaliste!

Morate biti svjesni, svi vi, koji živite od svojeg rada: Živimo u kapitalizmu, istinskom, kumovskom!

Ono što se sada odigrava je klasna borba između radnika i kapitala. S jedne strane, oni koji žive od svoga rada; s druge, zastupnici kapitala, koji žive od profita i njegovih derivata (specifični oblici rente).

I zato, ne dozvolite da vas savlada čamotinja jesenska!

Studenti koji blokiraju fakultete, radnici koji su izdani od svojih sindikalnih lidera, novinari i građani koji će danas prosvjedovati na HTV: Jedan svijet, jedna borba!

- 09:29 - Komentari (4) - Isprintaj - #

19.11.2009., četvrtak

Poziv: Marš solidarnosti 2009. u Zagrebu

Subota, 21. studenoga
Početak Marša solidarnosti 2009.
na Trgu kralja Tomislava u 12:00.
Ruta: preko Zrinjevca do Trga bana Jelačića, zatim do Trga žrtava fašizma.

Spriječimo fašizaciju društva!

Pokažimo da je ovo naš grad!

Marš solidarnosti 2008.

Nakon prošlogodišnjeg Marša solidarnosti pod sloganom "Drugačiji Zagreb je moguć“ na kojem smo digli svoj glas protiv bezumnog nasilja na našim ulicama, ove godine spremni smo ponovo izaći na ulice. Trebamo na vrijeme reagirati na fašizaciju društva koja se pojačava u trenutku ekonomske krize i općenarodnog nezadovoljstva, kada policija proširuje svoje ovlasti da bi utišala nezadovoljstvo naroda. Da je potrebno reagirati na vrijeme i senzibilizirati javnost, te da gotovo svakodnevni događaji iz naše okoline nisu izolirani i bezazleni najbolje nam pokazuju događaji iz našeg susjedstva, gdje su se već dogodila ubojstva pod naletom fašizacije društva.

Svakodnevno po izlasku iz domova na pročeljima svojeg grada susrećemo fašističke simbole i poruke koje otvoreno pozivaju na klanje i ubijanje. Nogometne utakmice vrve od nacionalističkih i šovinističkih ispada koji ne dobivaju jasnu i nedvosmislenu javnu osudu, već u trci za što većim profitom postaju predmet populističkih i senzacionalističkih medijskih priča.

U zadnjih godinu dana zabilježeno je nekoliko brutalnih napada na Rome preko kojih je javnost šutke prešla. Nabrojimo samo neke: u gradu Zagrebu skupina neonacista bacila je molotovljev koktel na Rome, u Đurđenovcu su mještani napali romsku obitelj, a izveden je i brutalan napad na sedamnaestogodišnjeg dječaka u Paromlinskoj od jedne neonacističke grupe. Primjere tavkog nasilja možemo nabrajati u nedogled. Ostale manjinske zajednice, koje možda nisu danas direktno ugrožene, isto su u potencijalnoj opasnosti. Dok je god stanje takvo naša je zadaća da stanemo rame uz rame sa svojim sugrađanima i da se zajedno borimo.

Da je fašizacija društva u ovom trenutku neosporna govori i činjenica da je u Hrvatskoj po prvi put bio održan antigej prosvjed. Bio je, doduše, neizmjerno jadan ali je imao fašistički predznak i na njemu su se izvikivale otvorene parole mržnje. Najstrašnije je da se sve to događalo pod budnim okom policije. Oštro osuđujemo ovaj događaj i ne želimo da se on više ikada dopusti!

Dužnost apsolutno svih članova društva je da neprestano zajednički bore protiv fašizacije društva i da je spriječe. Ovaj Marš sam po sebi ne može spriječiti daljnu fašizaciju, ali njime možemo pokazati kako nećemo dopustiti da se takve stvari događaju pred našim očima i da je antifašizam, prije svega, univerzalna moralna dužnost svih nas.

Ovom i drugim akcijama ćemo se boriti i pokazati da je ovo naš grad!

Antifašistički Zagreb

- 22:23 - Komentari (12) - Isprintaj - #

18.11.2009., srijeda

Demokracija, GMO, antagonizmi i konsenzus

Želim upozoriti svoje čitatelje na povezanost između mojih dnevnika, objavljenih prethodna dva dana, koji su naizgled o posve razlčitim temama.

Jučerašnji dnevnik nosi naslov Protiv genetski modificiranih organizama - sada i uvijek! Glede jedne primjedbe koju sam dobio: odbijanje GMO nije strah od nepoznatog - nego upravo, strah od poznatog! Prvi put sam čitao jednu knjižicu o toj temi prije 20-ak godina i tada nisam imao neko određeno mišljenje o tome. (Odlučno treba zabraniti svako puštanje genetski modificiranih organizama u okoliš, tj. orištenje u poljoprivredi. Moguće je PMSM korištenje za proizvodnju lijekova i slično, u kontroliranim uvjetima u laboratoriji.)

Prekjučer sam pak bio objavio dnevnik "Konsenzus" u Hrvatskoj nije poželjan!. Povezanost ove dvije teme jest u tome, što su genetski modificirani organizmi tipična tema, gdje je konsenzus očito nemoguć, čak i unutar uskog kruga stručnjaka. (Pristaše GMO često nastoje diskvalificirati svoje oponente kao nekompetentne - npr. prof.dr.sc. Marijana Jošta, doktora znanosti, genetičara!) Lako to možete ustanoviti surfajući internetom. Desetak puta sam nazočio sastancima, gdje se vidjela gotovo potpuna polarizacija među stručnjacima. Postoji izrazit antagonizam i konsezus je nemoguć, kao i u slučaju općeg socijalnog osiguranja u SAD. Treba odabrati stranu.

Važno mi je te poveznice, tu umreženost, prenijeti svojim čitateljima. Zato često moji tekstovi imaju manu, da nisu dovoljno fokusirani, puni su digresija. Ponekad previše podrazumijevam, ponekad sam ne promislim stvari dovoljno, ponekad posve hirovito slijedim trenutnu asocijaciju.

Za opću povezanost ekologizma i djelatne demokracije, pogledajte moj "programatski" tekst Nema ekologije bez demokracije.

Oni koji prate moje pisanje mogu zamijetiti da imam vrlo raznolike interese i promoviram razne vrednote i ideje (pa zato zbunjujem ljude govoreći da sam ekologist, liberter, humanist, univerist... pa onda povjesničar, političar, mudroljub, pjesnik...).

Osim toga, svakoga mi dana padne napamet barem pet tema, o kojima bih htio nešto reči, a realiziram otprilike svaku desetu. Često upravo vrlo važne teme ostanu neobrađene, stalno odgađam, jer naravno teško ih je obraditi..

Međutim, postoji povezanost, umreženost, među raznolikim mojim interesima, vrednotama, idejama. Nerijetko, nije ni meni samom lako te poveznice osvijestiti i artikulirati. Još uvijek tek nazirem u samome sebi "izranjajući" svjetonazor, mrežu (a ne hijerarhiju!) ideja. S mnogo sam se stvari bavio u posljednjih 35 godina, mnogo različitih knjiga pročitao (nekoliko tisuća), smatrajući da je to potrebno - da je sve tek priprema. Zaboravio sam više, nego što sam nekada smatrao da je potrebno znati. rolleyes

Mislim, da sam tek u posljednjih godinu-dvije počeo stvarno sazrijevati, počeo biti sposoban nešto originalno artikulirati. Trebalo je toliko vremena za obrazovanje - jednostavno, količina znanja i iskustava čovječanstva i veličina problema ogromno su narasli. Genij bi to možda savladao u desetak godina, ali ja nisam genij. Učim teško i sporo. Napravio sam tisuću grešaka i doživio stotinu poraza.

Ipak, preda mnom je još 15 do 20 produktivnih godina. A pritom ipak, uz epohalne pretenzije, valja sačuvati i smisao za humor i ironiju na vlastiti račun. Zato i gornja karikatura. smijeh

- 13:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #

17.11.2009., utorak

Protiv genetski modificiranih organizama - sada i uvijek!

Kako imam mnogo raznih interesa, tijekom posljednjih godinu dana manje sam se bavio nizom važnih tema zaštite okoliša. Jedna od takvih tema su genetskih modificirani organizmi, posebno njihova primjena u poljoprivredi i potencijalno katastrofalni utjecaj na okoliš.

Od vitalnog je značaja također da su GMO perfidno sredstvo multinacionalnih kompanija kao što je Monsanto, da preko svojih "patentnih prava", uz pomoć odvjetnika koji za sat zarade koliko siromašni farmer za mjesec ili godinu, kontroliraju svjetsku proizvodnju hrane. Pa tako recimo misle da bi indijanci iz Meksika, koji su izmislili kukuruz, trebali njima plaćati za neke sorte! Zato je važno obratiti pozornost na naslove kao što je "Hrana i demokracija".

Agilni mladi član Zelene liste Ivan Pernar (koji je također vijećnik u Vijeću gradske četvrti Stenjevec) postavio je blog Protiv GMO-a sada i uvijek. Donosi vrlo korisne tekstove, prevedene na Hrvatski, i neke važne poveznice. Evo dodajem i neke svoje, u hrvatskom omrežju.

Za opće informacije, načelno neutralne, pogledajte nedavno postavljeno mrežno sjedište gmo.hr. Slično tome, pogledajte GMO pojmovnik.

U Hrvatskoj, 18 županija se proglasilo "Slobodnim od GMO-a", slijedeći nedvosmisleno izražen stav velike većine stanovnika. Zasad to ignoriraju Osječko-baranjska, Vukovarsko-srijemska i Šibensko-kninska županija. Opasnosti međutim prijete i dalje: Monsanto ne žali truda da nametne svoje interese raznim zakulisnim putevima.

S druge strane, tu je razvoj ekološke poljoprivrede: nešto, što je strateški neminovno. (Diskutirao sam ovih dana o zbivanjima oko Petrokemije Kutina i dobave plina, koji je za njih sirovina za proizvodnju mineralnih gnojiva. Trenutne sukobe interesa i lobija na stranu, ali treba biti svjestan, gledajući nekoliko desetljeća unaprijed, da će jednog dana ta proizvodnja prestati, jer plina, jednostavno, više neće biti.)

Pogledajte slijedeće poveznice, o ljudima i grupama u Hrvatsko vrlo različitog profila, koji su jedinstveni u odbacivanju GMO-a u poljoprivredi.

Lošinjska izjava za Hrvatsku bez GMO

Kršćanska inicijativa "Pro scientia": Hrvatska slobodna od GMO-a

Željko Mavrović: GMO je sjeme zla i obmane

Zelena akcija o GMO

- 23:59 - Komentari (4) - Isprintaj - #

16.11.2009., ponedjeljak

"Konsenzus" u Hrvatskoj nije poželjan!

Često u javnosti i u privatnim razgovorima ljudi uzdišu: Pa zašto se mi Hrvati svađamo? Zar ne bismo mogli postići konsenzus o osnovnim interesima, zar se ne bismo mogli svi složiti? Neki dan objavljen je na tu temu jedan dnevnik na kolaborativnom blogu Pollitika.com.

To je prirodna žalopojka. U javnosti je žešće zagovaraju obično poklonici desnih, nacionalističkih i konzervativnih političkih opcija. Običnim ljudima, čak iako taj svjetonazor ne djele, ideja često zvuči razumna i privlačna.

Neću sad govoriti o složenom načelnom pitanju odlučivanja konsezusa. Dajem samo opasku o koknretnoj operativi. Moja je ocjena o onome što Hrvatska treba 2010. godine točno suprutna.

Konzenzus mogu sklopiti međusobno sukobljenje frakcije vladajuće klase i politokracije na štetu naroda i posebno radničke klase. Osnovne moguće varijante su dogovor HDZ-SDP ili Vidošević-Bandić. To sam spominjao u nekoliko dnevnika, posljednji je Predsednički izbori samo su uvod u bitnu promjenu političke scene.

Yes, there is a concensus!

Nasuprot tome, treba jasno artikulirati da je društvo antagonističko, da postoje vrlo različiti interesi, programi i vizije. Da je Barack Obama cendrao kako treba postići "nacionalni konsenzus"da je potrebno uvesti opće zdravstveno osiguranje, ne bi se do danas ništa promijenilo.

Kod nas je sve to prigušeno, jer sve političke stranke (nažalost i ona kojoj sam član: Zelena lista) opsesivno inzistiraju da ideje, teorije i ideologije ne znače ništa, sve je gola dnevna pragma.

Kvaka 22 je u tome da bez umnog napora na idejnim osnovama nemoguće sagledati cjelinu, nemoguće artikulirati strategije, a onda u dnevnoj pragmi uvijek nadvladaju trenutno najjači interesi. To je bio problem i u samoupravnom socijalizmu, gdje se načelno "pluralizam samoupravnih interesa" razriješavao konsenzusom.

Važno je razbiti potpunu prevlast nacionalističkog diskursa, koji stalno nameće "jedinstvo". Moramo raditi u civilnom društvu i na političkoj sceni na organizaciji i artikulaciji snovih društvenih i političkih pokreta.

Važna je i "artikulacija": to je zadatak ljevice, dok desnica, pričajući o "jedinstvu", međutim samo jedinstvu Nas protiv "Drugih", uvijek računa samo na sirove emocije. Zato je teže biti ljevičar.

Važna je provokacija, da bi se ostvarila diskusija i tako eventualno razvila bolja rješenja. Ideja s kojom se svi slažu često je pogrešna, a svakako bezvrijedna.

- 23:25 - Komentari (10) - Isprintaj - #

15.11.2009., nedjelja

Bilješka o mojem djetinjstvu - jedan haiku

Žalosna vrba.
Slap njenih grana. Veseo
ljulja se dječak.

Ovo je dorada jedne pjesmice, koju sam napisao kad sam imao 14 godina. Bila je objavljena 1971. u "Modroj lasti". Dječak sam ja sam. Vrba je bila desetak metara visoka, Grane su se počinjale račvati već metar od zemlje tako da je bilo lako penjati se. Na vrhu se u račvu između dvije grane moglo udobno sjesti. Jednom sam se međutim pokliznuo i pao. Imao sam sreću da ne udarim ni u jednu od glavnih grana, uhvatio sam se za one vanjske grane koje vise i lagano spustio na tlo. yes

Bile su dvije vrbe, jedna do druge. To je bilo na Volovčici, ulica Donje Svetice, kod željezničke pruge. Danas je tu nova Branimirova, kad je izgrađen nadvožnjak pruga je premještena 20-ak metara prema jugu. Ni tih vrba, ni Čulinečkoj naselja u kojem sam živio davno više nema. Danas je tu zgrada koju je podigla Glumina banka - odavno u stečaju, sad je neka druga, zaboravio sam koja. Godine 1968. odselili smo.

Inače, kad u google pretraživač slika utipkate "vrba" dobijete zaista mnogo lijepih slika! sretan

- 23:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.11.2009., subota

Sedam haikua (3)

Na trgu šator.
Kiša. Pijana dreka.
Vene cvijeće.

Otmjeni starac
čita novine. Ober
donosi kavu.

Brkati čovjek
čita katalog. Kakav
čudesan trbuh!

Dvorište škole.
Prazno postolje. Maknut
stari komunist.

Iva uči Zakon
o općem upravnom... bljek.
Vise ledenice

Klavirski koncert.
Kojem kretenu zvoni
mobitel!? Ups... moj... :(

Dvorište. Mačka
se licka. Iza ograde
bijesno laje pas.

- 19:30 - Komentari (13) - Isprintaj - #

13.11.2009., petak

O nestabilnosti kapitalizma i ekološkoj viziji

Moj dnevnik Berlinski zid je srušen, potpuno i bespovratno. Možda i suviše.., koji sam objavlo i na kolaborativnom blogu pollitika.com, izazvao je neke reakcije, koje su me potakle na dodatna razjašnjena, koja ovdje prenosim.

Jedan komentator piše:
nota bene, liberalni kapitalizam podrazumijeva takvu mobilnost ljudi, zanimanja, disciplinu, danas imaš posao sutra nemaš, ostajanje ljudi bez ičega, nagle uspjehe, gradove koji se prazne jer ja propala jedina industrija, kakvu mi valjda ne možemo zamisliti. Ali sve to ne želimo. Sve što Hrvat želi je dobro plaćen i siguran posao, a na političarima je da smisle kako.

A tko, zapravo, može željeti "ostajanje ljudi bez ičega" isl.? Toliko smo vrtoglavo povećali prozvodne snage; anarhisti su još u 19. st. argumentirali da je četiri sata rada dnevno dovoljno da se pokriju osnovne potrebe svih, a ipak nam se može dogoditi da "ostanemo bez ičega", zbog hirova tržišta? Što je loše u tome, da se želi "dobro plaćen i siguran posao"? Zar se prosječan Kinez ili Amerikanac u tome od nas razlikuje?

Imamo u kapitalizmu stalno "kreativno razaranje", prisjećam se propagandne knjižice Claude Jessua: "Kapitalizam", daje tome veliku pažnju; nismo li međutim svjedoci situacija kad razaranje prestaje biti kreativno?

Evo, baveći se nečim posve desetim, naime osnovama fizike, naletio sam na članak o fizikalnom objašnjenju smjera vremena, gdje autor usput osnovne fizikalne pojmove primjenjuje i na kapitalističku ekonomiju. Dajem prijevod tog pasusa:

Tako djeluje kapitalistička ekonomija. Ekonomija je kao tok novca, dobara i usluga. Razlike u prihodime tendiraju povećavati se sa mobilnošću u prostoru, vještinama i znanjima, ali kontrola kroz progresivne poreze, kamatne stope, ograničenje radnih sati idr. ograničava razlike i ne dozvoljava da postanu proizvoljno velike. Razumijevamo da je ta kontrola nužna; potpuno slobodni kapitalistički sistem doživljava kolaps, kao i društvo bez ikakvih različitosti.

Mobilnost jest ključni termin, a problem je kapitalizma oduvijek bio što je kapital daleko mobilniji nego ostali "faktori proizvodnje". Stvaranjem kompjutorske mreže koja povezuje sve burze, brzina njegovog kretanja približava se brzini svjetlosti, pa nastaje ono što je nazvano "ultranestabilnost".

Financijska tržista su po teoriji nužna da bi se postigla "optimalna alokacija" kapitala, koja onda svima donosi dobrobit, onda dolaze čudesni "financijski derivati" koje je Ivo Perišin kod nas slavio još 1980-ih. Međutim, u tom se sustavu stvara "ultranestabilnost", što se pokazuje u financijskim krizama posve transparnentno od 1997., sloma "Azijskih tigrova", pa do prošle godine: svijet je morao dati bogatašima tisuću milijardi dolara, da se sustav održi. Zar stvarno nema alternative? Zar je stvarno neki jači oblik regulacije na globalnom nivou, koji naravno države moraju uvesti (porezi na spekulativni kapital isl.) nešto toliko strašno neprihvatljivo?

Pojednostavljeno, propadne banka negdje u svijetu, zbog toga propadne tvornica u Indoneziji, grad opusti, ljudi tumaraju u potrazi za golim preživljavanjem, jer oni ne mogu biti mobilni kao što je kapital koji se pritiskom na dugme prebaci s jednog kraja svijeta na drugi. Sa stajalista tržišne ekonomije, njihova potražnja za osnovnim životnim potrepštinama nije "efektivna", jer nemaju što ponuditi zauzvrat, pa je sasvim ekonomski racionalno, da pomru od gladi.

Takav sustav na kraju vodi do sloma, ili do nasilne revolucije, ako ne djeluju vanjski regulatori, kroz druga dva mehanizma raspodjele: države i društva. Kapitalizam je kao takav inherentno nestabilan, i trajni problem. Dosadašnji pokušaji gradnje alternative su propali, ali nužno moramo s traganjem nastaviti.

U prirodi postoje stabilni sustavi - to su ekosustavi. Može ih razoriti neki drastični poremećaj izvana, naravno, neka promjena oklonosti. "Ekosustav" kapitalizma je inherentno nestabilan, i onda zahtijeva vanjsku intervenciju, da se stabilizira. To smo vidjeli prošle godine, države su morale najednom davati gomile para, da bi tržišna ekonomija preživjela. Također i puno puta prije, socijalno - da nije bilo Rooseveltovog "New Deala", u SAD bi došlo ili do fašističke diktature, ili do komunističke revolucije. Da ne govorimo o ekološkoj krizi, ovisnosti o stalnom snažnom crpljenju prirodnih resursa: sve dosadašnje mjere prelaska na obnovljive izvore idr. su tek malko olakšale, bitan problem je još tu.

Dakle - inherentna nestabilnost je evidentno slabost sustava. Novi će se oblici kontrole morati razviti. Istina je, da je kapitalizam dosad pokazao začudne mogućnosti preobrazbe, ali ne zaboravimo, sve o čemu govorimo je sasvim kratak vremenski rok, koja stotina godina.

O ekološkom ograničenju, pogledajte moj tekst Ekonomija mora biti podređena ekologiji.

1. Čovjek je dio prirodne cjeline biosfere, koja je ograničena.
2. ''Eko-logija'', kao znanost koja proučava temeljnu "logiku" djelovanja biosfere, nadređena je ''eko-nomiji'', koja je posebna vještina.
3. Ekonomija se ne može dugoročno zasnivati na neograničenom rastu.
4. Sve strategije i politike moraju se zasnivati na načelu održivosti.
5. Održivost podrazumijeva tri komponente, koje moraju biti zadovoljene: ekološka, socijalna i ekonomska.
6. Potreba za osobnim rastom jedna je od osnovnih potreba ljudskog bića. Ona se međutim mora okrenuti ka drugim vrijednostima, a ne materijalnom obilju i vladanju nad prirodom.

- 18:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #

10.11.2009., utorak

Berlinski zid je srušen, potpuno i bespovratno. Možda i suviše...

Ovo sam počeo pisati kao komentar na dnevnik Vjekoslava Krsnika na kolaborativnom blogu pollitika.com: Berlinski zid u Hrvatskoj još nije srušen. Kako je ispalo prilično dugačko, odlučio sam objaviti kao poseban dnevnik. Tamo je ostao moj komentar o lustraciji i Vjekoslavu Krsniku. (On naime bijesno piše kako u Hrvatskoj nije bilo lustracije, a ne vidim, kako bi neka lustacija komunističkih kadrova mogla zaobići njega, novinara Vjesnika i Tanjuga. Ne zamjeram ja to, tisuće su tako brzo i lako prešli iz jugoslavenske službe u hrvatsku. Ne bih ni spominjao, da nema tog licemjerja.)

Nostalgija za socijalizmom postoji u svim bivšim komunističkim zemljama. Koliko se sjećam da sam nedavno čitao, najjača je, neobično, u Istočnoj Njemačkoj.
.
Prije nekoliko dana Jutarnji liste je objavio članak Slavoja Žižeka na tu temu, povodom 20. obljetnice pada Berlinskog zida. Dulju i nešto prepravljenu verziju istoga članka donosi jučerašnji New York Times. Korisno je pročitati taj tekst, bolje ćete razumjeti njegove teze.

Naime, kaže Žižek nasuprot desničarima koji se po istočnoj Europi danas pjene da nasljeđe kmunizma nije nadvladano, to uopće nije točno: prešli smo u pravi i potpuni kapitalizam, dapače dosljedniji od onog na zapadu gdje je "socijalizam" normalna riječ. To pak, da su se mnogi nekadašnji partijski moćnici i drugi uspješni i utjecajni pojedinci, lako i brzo prilagodili novim uvjetima, govori nešto o prirodi kapitalističkoga sustava.

Istu sam tezu kao Žižek prije par dana iznio u kratkom tekstu Živimo u kapitalizmu, istinskom, kumovskom. Argumentacija je drugačija, prvenstveno se oslanja na ekonomiju, ali bit je ista. Prijevod "kumovski kapitalizam" za englesku sintagmu "crony capitalism" predložio sam u svojem tekstu Milan Bandić - hrvatski Vladimir Putin. Govorimo o srži kapitalizma, ne o nekim aberacijama, samo što je srž na periferiji vidljivija.

Berlinski zid je srušen, potpuno i bezuvjetno. Stare ideologije su odbačene. Možda i previše potpuno i previše bezuvjetno. Desničari (često preobraćenici - gori poturica od Turčina!) i plaćenici u službi krupnoga kapitala još i danas, čim se spomenu ideje solidarnosti i zajedništa među ljudima nasuprot ratu svih protiv svih na "svetom" slobodnom tržištu, počinju urlati: "Dakle, vi biste na vratili u totalitarnu diktaturu!!!!???".

Kod nas se rutinski dodaje i avet Jugoslavije, a posebno još čim se spomene "antifašizam" počne se jednako urlati "dakle, vi biste ponovili Bleiburg!!!!???".

Fraza o "lustraciji" danas, nakon 20 godina, samo je izraz frustracije ekstremne desnice, koja pod njom podrazumijeva"obračun sa svima, koji se s njima ne slažu; obračun u maniri totalitarnih sustava, čijom osudom manipuliraju usmjeravajući ih samo prema komunizmu.

O vrednotama, koje leže u osnovama komunističke koncepcije i ideala, koje se drastično razlikuju od onih u temeljima fašizma i nacizma, pisao sam u članku O bitnoj razlici komunizma i fašizma.

Međutim, u lenjinističkoj i staljinističkoj ideologiji i praksi te su vrednote groteksno izopačene, pa nažalost i kompromitirane, što olakšava gore spomenutu demagogiju i manipulaciju. O tome pak pišem jedan tekst, nadovezujući se i na 92 godine Oktobarske revolucije, koji ću uskoro objaviti.

Ljevica je danas i dalje u defanzivi, u najboljem slučaju u "kulturnoj gerili", unatoč evidentnoj novoj krizi kapitalizma tijekom posljednjeg desetljeća. Izgubila je svoju paradigmu, svoj jasan pojmovni okvir, svoj koherentan diskurs. Međutim, mimo političarske pjene na valovima kapitala, pokreću se dublja društvena gibanja, u Latinskoj Americi, Europi, SAD, pa konačno čak i u Hrvatskoj, koja daju nadu za budućnost u kojoj ćemo nadvladati bezizglednu antinomiju egoizam - autoritarnost (neoliberalizam - nacionalizam).

- 11:43 - Komentari (10) - Isprintaj - #

08.11.2009., nedjelja

Haiku: moja vlastita teorija :)

Kako sam najavio jučer, evo jednog mojeg objašnjenja o haikuima koje u posljednje vrijeme pišem.

Za one koji ne znaju: haiku je umjetnička forma porijeklom iz Japana, minimalistička kako su Japanci skloni u umjetničkom izražavanju (japanski vrt, no drama, ceremonija čaja): tri stiha, ukupno 17 slogova (5 - 7 -5), toleriraju se manja odstupanja. Teme su sličice iz prirode, ljepota, harmonija, doživljaj trenutka. Nema refleksije (razmišljanja), nema osobnih osjećaja: samo neposredni doživljaj. Ne ističe se pjesnikova svijest i samosvijest, on "uranja" u prirodu i njene ritmove, pa je jedno od uobičajenih sredstava da jedna od riječi asocira na godišnje doba , kad se nešto događa.

Popularna je i u Hrvatskoj, najviše je tome pridonio matematičar Vladimir Devide, koji je godinama boravio u Japanu i propagirao kod nas japansku kulturu općenito. Googlanjem možete naći i mnogo poveznica na hrvatskome jeziku. Pogledajte deset osnovnih pravila haikua koje je sastavio Devide, te vijest iz siječnja ove godine da je hrvatski pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić nagrađen počasnom diplomom za haiku na tradicionalnom 12. međunarodnom Mainichi Haiku festivalu u Japanu! Posjetite i jedan hrvatski blog posvećen Japanu.

E sad, ako pogledate ono, što ja kao haiku pišem, vidjet ćete da uglavnom poštujem pravila forme, iako sam počeo malo varati time, da stavljam i naslov, koji ponekad bude prilično dugačak, pa predstavlja uvod i dodatak samoj pjesmici.

Bitno sam različit, međutim, glede tematike, ali i osnovne ideje u pristupu. Osnovna je razlika, kako ja sam to doživljavam ta, što mi nije u prvom planu harmonija, sklad prirode, nego upravo nesklad, disharmonija, proturječja. Često to nije ljepota, nego upravo ružnoća - naravno, ovisi i o tome, kako se shvati.

(Pri tome je važno upozoriti, da nisam razvio neku teoriju o tome što želim pisati, pa ju onda počeo primjenjivati; to je garantirano neučinkovota metoda da se piše poezicja, uostalom i bilo kakva književnost. Počeo sam pisati na određeni način, pa tek naknado počeo to tumačiti. Moguće je, da ćče me razumijevanje onoga što činim, učiniti nekreativnim.)

Obično dajem dvije slike, prvi stih unosi jednu, a treći drugu, koje su međusobno povezane ali i kontrastne. Srednji stih je prelazni, često ga podijelim točkom, tako da je prvi dio povezan s prvim, a drugi s trećim stihom. Mora biti bar jedan glagol, obično je u srednjem stihu. Znatno više su tema ljudi i njihove djelatnosti, nego priroda sama po sebi. Ima mojih osjećaja, često jetkih, ima i socijalne kritike.

Dakle, oni stroži kažu, da to i nije pravi haiku. Pa, nema veze, Neka vrst poezije jest. Ja to ipaka, iako nekad i samog sebe ironiziram, ozbiljno shvaćam.

Neki se otvoreno sprdaju i ironiziraju na temu haikua, pogledajte recimo moj dnevnik Dva uzorna haikua, zatim imotski i slavonski haiku, pa recimo i Sisački haiku.

No, iako mi je smisao za ironiju pa i sarkazam snažan, ne sprdam se. Polazim od osnovne zamisli: opisati "neposredni doživljaj". No, za nas iz zapadne kulture, odgojene na tradicijama grčkog mudroljublja, monoteističke filozofije i novovjekovne znanosti i samosvijesti, s"neporedni doživljaj" je kompleksniji. Uvijek i u svemu osjećam procesualnost, proturječja, dijalektiku. Nije to naprosto filozofska koncepcija (izrazito zapadnjačka, negelijanska), nego doživljaj svijeta: neposredan, pa ipak uvijek već posredovan.

One polarosti, koje ističem, uostalom možda mogu biti dio više harmonije, kako je to u Hegelovom "prevazilaženju", ali to već zaista jest refleksija i na to ne idem, u tri stiha ne bi stalo.

Pisat ću tako vjerojatno još neko vrijeme, dok osjećam inspiraciju. Okušavam se usput i u duljim formama, napisao sam npr. prije nekoliko godina stotinjak stihova u klasičnom heksametru. rolleyes

- 18:04 - Komentari (2) - Isprintaj - #

07.11.2009., subota

Sedam haikua (2)

Kao i prošle subote, tjedni pregled mojih haikua, koje svakoga jutra šaljem svojim prijateljima na facebooku! Sutra ću objaviti jedno svoje razmišljanje o "teoriji haikua" i kako ja ovo svoje stikoklepstvo doživljavam i opravdavam.

NOĆ VJEŠTICA... ILI OBIČAN DAN?

Vještice vrište.
Vampiri nam piju krv.
Svaki dan. Burza.

MAKROBIOTIKA BALKANIKA

Sjena stabala.
Tiha vreva. Na stolu
Ćevapi s lukom.

TRIPUT TJEDNO

Treperi breza.
Prhnule ptice. Štropot.
Odvoze smeće.

SJEĆANJE NA LJETO

Čekamo tramvaj.
Djevojka u minici
liže sladoled.

NAKON KIŠE

Mlaka na cesti.
Auti jure. Pljus! Pješak
poliven psuje.

TRG HRVATSKIH VELIKANA U ZAGREBU, NEKADAŠNJI "TRG BURZE"

Mramor i asfalt.
Šprica vodu čeličnih
petsto pimpeka.

PODNE U PARKU

Starica. Hrani
ptice. Mladić nervozno
gleda svoj rolex.

- 23:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

06.11.2009., petak

Alka Vuica i Zelena lista: Spasimo Hrvatsku zajedno!

Kao što znate, jučer je i službeno potvršeno da je Alka Vuica kandidatkina za predsjednicu Zelene liste. Odnosno, da budemo precizni: nitko još nije službeno kandidat, jer je tek počelo prikupljanje potpisa, koje će trajati do ponedjeljka 16. studenoga. Zelena lista organizira prikupljanje potpisa na štandovima u Zagrebu i drugim gradovima. Ja ću odraditi jednu "turu" dežurstva na štandu na Cvjetnom trgu sutra (subota) 0d 14 do 17 sati. Dakle, oni koji žele potpisati, a eventualno i popričati sa mnom, mogu u to vrijeme naići. Štandovi će biti od nekog doba prijepodne i na Trgu bana Jelačića i u Importane prolazu, a kasnije i na drugim mjestima.

Facebook grupa Alka za predsjednicu.

Izjava Zelene liste: Zašto podržavamo kandidaturu Alke Vuice.

Prilažem dvije fotografije koje sam snimio na jučerašnjoj objavi kandidature u holelu Esplanade u Zagrebu. Nisu baš neke, ali su moje. :)

Alka daje izjavu

Tek kad se predaju prijave kandidature i potpisi, te ih izborno povjerenstvo prihvati, započet će prava izborna kampanja. Naravno, već ima kontroverznih reakcija i diskusija. sSvee u svemu misli, da je Alka Vuica, usprkoj njenom imageu, obziljna žena koja će ovom prilikom pokazati svoje drugo, manje poznato lice, koje inače možete naći u njenoj knjiz "Kritika muškoga uma" i u njezinih stihovima, koji se često bitno razlikuju od pjesama, koje pjeva.

Njeno pismo građanima i građankama Hrvatske možete pročitati na mrežnom sjedištu Zelene liste. Jedan meni osobito drag citat (jer sam i sam često slično pisao):

Kažete često, "Ne zanima me politika.", a ne radi se tu o politici, nego o našoj stvarnosti. "Zoon politicon", jest društveno biće. Ne postoji društvo izvan čovjeka ni čovjek izvan društva, pa nema ni ljudi koji mogu izbjeći politiku, bili oni u njoj aktivni ili trpjeli sve što im je učinila. Stoga je mnogo bolje i pametnije aktivno sudjelovati i mijenjati sve što nam svima nanosi štetu.

Pročitajte recmo moj dnevnik od 6. svibnja ove godine: Studentski prosvjed razotrkiva: naši su političari idioti!

Pojmu politika traba vratiti njegovo časno značenje: zalaganje za stvar "polisa", za zajednicu - za javno dobro, za opće dobro. Tko se ne bavi politikom u tom smislu, po Aristotelovoj je definiciji - idiot (onaj koji je nesposoban za život u zajednici). Vrlo je loše, podcjenjivanje samih sebe i voda na mlin profesionalnih političara kad sudionici društvenih pokreta i građanskih inicijativa, izlazeći u javnost s evidentno političkim zahtjevima, istovremeno trvde kako se oni "ne žele baviti politikom". Politikom se svi kao državljani trabamo baviti, svaki naš apel na širu zajednicu jest politički čin - ono pak, čime se bave političari jest političarenje, ili obično politikantstvo. Oni se bave svojim bijednim igricama u borbi za moć i vlast, u borbi za slast i mast.

- 23:54 - Komentari (14) - Isprintaj - #

05.11.2009., četvrtak

Živimo u kapitalizmu, istinskom, kumovskom.

Razmišljam, ove večeri, pomalo umoran i spraženje, o stvarma koje sam pisao proteklih tjedana, te o inicijativama na kojima radim i o kojima ću uskoro pisati.

U seriji tekstova, pokušavao sam mnoge povezane stvari svoji čiteteljima, ali i sebi samom razjasniti. I hajde, da sad ponovim u jednom kratkom trekstu posebno, jedno upozorenje koje sam u nekim drugim tekstovima spomenuo.

Neki ljudi, bjesni zbog očitih slabosti sustava u kojem živimo, padaju na razne varijante arguemnta, kako se radi o zlom nasljeđu "komunizma" i "komunističkom mentaliteta" itd. Kao da je taj komunizam bio tako strašan, da je mogao dalekosežno pokvariti ono što zovemo "mentalitet" i kao da je zaista nekako mogao preživjeti nakon dvadeset godina! Evo recimo u Litvi nije preživio, pa zašto bi kod nas?

Ono, u čemu živimo danas, tipični je fenomen kapitalizma. Ono, što mnogi značajni analitičari, među njima i prošlogodišnji nobelovac za ekonomiju Paul Krugman, nazivaju "crony capitalism", što su kod nas prevodili kao "pajtaški" ili "ortački" kapitalihzam, a za sam predložio prijedlog po smislu "kumovski kapitalizam".

To postoji kao dominantan oblik odnosa u politici i ekonomiji svuda u svijetu, Zaboravite pričice o viteškoj borbi na otvorenom tržištu! "Ako ne može drugačije, onda ćemo pošteno": to je kapitalističko načelo, ne komunističko, ne socijalističko, pa ni feudalno ili plemensko, kako također volimo pomišljati, neročito vezano uz ljude iz jedne ne-hrvatske regije.

Jedino, države koje se rvu s kapitalizmom nešto dulje i u kojem je radnički pokret došao do nekog utjecaja nakon mnogo razbijenih glava, razvile su neke mehanizme, da se nepošteno postupanje kumova, neke osobito oedvratne oblike eksploatacije, učine jače rizičnim. Na periferiji kapitalističkoga svijeta, pak, prolazi i ono, što u centru ne bi.

Četrdeset pet godina su nam lagali o socijalizmu, a govorili istinu o kapitalizmu. Danas možemo uvidjeti, zašto su naši djedovi postali komunisti.

Činjenica, da su se neki pri tranziciji u kapitalizam vješto dočekali na noge, ne mijenja činjenicu, da se sustav zaista bitno promijenio. Zaboravite priče o udbašima i "lustraciji"! Sve to kumovima samo tjera vodu na mlin.

Proteklo je desetljeće, kroz niz financijskih skandala koji su potresli svijet, pokazalo da je taj sustav inherentno nestabilan, što je Karl Marx pokazao prije 150 godina. Dosadašnje alternative međutim propale su . Ali, neke metode borbe su poznate. Moramo ići dalje i pripremati se, da post-kapitalistički svijet, koji će neminovno doći, ne bude gori od ovoga u kojem živimo.

- 22:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

04.11.2009., srijeda

Alka Vuica - predsjednička kandidatkinja Zelene liste!

Dogovor o kandidaturi: Alka Vuica u sjedištu Zelene liste

Danas ujutro poslani su pozivi novinarima, na tiskovnu konferenciju koja će biti sutra. Bit će i službeno objavljeno, da će se Alka Vuica kandidirati na izborima za predsjednicu Republike Hrvatske kao kandidatkinja stranke Zelena lista!

- 14:55 - Komentari (13) - Isprintaj - #

03.11.2009., utorak

Ne, Hrvatska TV je još daleko od prekretnice!

Danas je u Hrvatskom novinarskom domu u Zagrebu održan okrugli stol "Hrvatska televizija na prekretnici". Bio je to zapravo svojevrsni nastavak tiskovne konferencije održane prošlog četvrtka, o kojoj sam pisao na blogu pod naslovom Novinari, prestanite biti dio šutljive većine! Ta je tiskovna konferencija bila neobična - imala je elemente javne tribine, sa stotinjank prisutnih, s izražavanjem pritajenih energija, kako sam u svojem komentaru prikazao.

Ovaj je pak okrugli stol bio rutinski mlak, anemičan, bez ikakve ssocijalno-psihološke energije, koja bi mogla ukazati da se neka vrsta stvarne prekretnice približava. sČini mi sde da se Vanja Sutlić i Hlovorka Novak-Srzić nemaju čega bojati, a ako slučajno i budu prinuđeni na ostavku, ništa se bitno u načinu kojim se nacionalnom televizijom upravlja promijeniti neće.

Sudionika je bilo malo, a karakteristično je bilo kako su se skanjivali sjesti za stol, u poznatoj velikoj ovalnoj dvorani HND-a, nego su sjedili na stolicama okolo, uz zidove. I imaju pravo, zašto se istrčavati?

Uvodni govor predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Zdenka Duke bio je posve neinspirativan i bez nekih konkretnih podataka i najava ozbiljnijih poteza staleške organizaicje.

Određeniji bio Gordan Malić (kojeg je, po njegovim riječima, Novak-Srzić bila optužila da je agent britanske obavještajne službe). Sutlića je ozunačio kao čovjeka Sanaderovog režima, koji je došao na svoje mjesto konsezusom svih koji su imali neko pravo glasa. Proizveo je kaos gotovo isti kao onaj, koji je za sobom na odlasku ostavio Sanader, uključujući golemi dug - 650 milijuna kuna, ako sam točno zapamtio. Ovaj režim uspijeva uništiti čak i monopoliste.

S druge strane, Hrvatsku udrugu poslodavaca Malić označava kao "gremija" hrvatskih monopolista (osiguravatelja, bankara, veletrgovaca). Sutlić je otišao tražiti podršku u HUP, tamo gdje danas sleži stvarna moć u ovom društvu. Đuro Popijač, glavni ravnatelj HUP-a, istvoremeno je predsjednik Programskog vijeća HRT.. Kontrola nad HRT važna je u vrijeme kad je perspektiva gubljenje daljih 50.000 radnih mjesta u Hrvatskoj.

Redatelj Branko Debeljak prvi se javio za riječ nakon dvojice uvodničara. U svojem kratkom izlaganju rekao je da je politika uvijek bila od ključnog utjecana na HTV, od osnivanja TV Zagreb, a sada su se odnosi promijenili utoliko, što je prisutan i kapital. Kapitalisti i političari su naravno u bliskoj vezi.

Denis Kuljić je iznio tipičnu tračersku, žutu optužbu protiv Novak-Srzić, koju neću prenositi. On je također ukazao na neobičnu činjenicu da HRT, za razliku od drugih javnih poduzeća, nema nadzorni odbor, pa nema ni tog formalnog instrumenta javne kontrole nad time kako se novac troši. Izvještaj o poslovanju ide direktno u Sabor koji u o njemu glasa, nema stručne revizije bez koje zastunici ne mogu procijeniti izvještaj. Tako je moguće da se uz godišnji prihod od 1,3 milijarde kuna nagomilaju toliki dugovi. Dug galopirajuće raste, nedavno je uzet vrlo nepovoljan kredit od 260 milijuna kuna koji je služio za pokirvanje starih kredita u Poštanskoj i u Privrednoj banci. S druge strane, od marketinga će ove godine biti ubrano oko 250 milijuna kuna umjesto planiranih 480 milijuna.

Ukratko - slijede otkazi na HRT. Novinari, kao dio radničke klase (moderni kognitivni proletarijat - pročitejte recimo prikaz Carla Varcelonea o kognitivnom kapitalizmu), kao i svi drugi radnici u Hrvatskoj neorganizirani su, uplašeni, bez samosvijesti. Razjedinjuje ih bojazan: "Joj, samo da ja zadržim svoj posao!" Zato prekretnice neće biti. Još neko vrijeme.

- 17:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

02.11.2009., ponedjeljak

Predsednički izbori samo su uvod u bitnu promjenu političke scene

Najavio sam jučer, da ću nešto napisati i o tome kako predviđam dalja događanja nakon predsjedničkih izbora. Čini mi se jasnim da, kakav god bio rezultat, ključna pitanja oko kojih se sad lome politička zbivanja u Hrvatskoj neće biti riješena.

Prije svega, bitne se stvari trenutačno ipak događaju u vladi, o čemu sam nešto pisao prije mjesec dana u dnevniku Hoće li jaca postati pravi vođa? Kako izgleda i dalje - na putu je, da to postane. Očekivani poraz Andrije Hebranga ide joj u prilog. Da li je onda Vidošević pravi "adut" konzervativnih snaga u HDZ-u? Nisam siguran u njegovu ulogu.

Vraćam se ključnom značaju kandidature Milana Bandića za promjenu strukture političkoga polja u Hrvatskoj: od partitokracije, natrag ka autokraciji. Naslov mog dnevnika od 25. listopada: Kriza demokracije i mogućnost autokracije u Hrvatskoj može zavesti, jer zapravo nisu "demokracija" i "autokracija" suprotstavljeni. Pod "autokracija" mislim na "demokraciju s vođom", što je, za razliku od diktature, ipak obilk demokracije.

Sada pak imamo partitokraciju - oblik demokracije, u kojoj političke stranke imaju kljunu ulogu. Postoje naravno prelazni oblici: stranke imaju jake vođe, a jako vođe osnivaju svoje nove stranke, što su već učinili Glavaš i Kerum, a sigurno će i Bandić. Mijenja se politička forma, uzdiže se ova ili ona frakcija, ali klasna suština društveno-ekonomskih odnosa ostaje ista. Kako partitokracija, tako i autokracija, vrlo su ograničene forme demokracije.

Jedna mana Ive Josipovića, koja zasigurno smanjuje odlučnost lijevih birača da mu daju glas (pa bi mnogi, razočarani, u drugom krugu mogli ostati kod kuće i time možda donijeti pobjedu Bandiću ili Vidoševiću), jest što on, strukturalno, u ovom trenutku predstavlja kontinuitet politokracije. Nešto o tome u mom dnevniku Josipović i dalje favorit, samo šteta što nema ljevice. Postane li predsjednik, Josipović može vršiti pritisak, koristeći unutarnju krizu HDZ-a, pa iznuditi raspisivanje novih izbora u trenutku kad to SDP-u bude odgovaralo.

Bandić će konačno obznaniti svoju kandidaturu u trenutku kad je prv i put nače unutar gradske vlasti u Zagrebu. On neminovno mora izaći iz SDP, kojeg taj unutarnji raskol već godinama truje kao zloćudni tumor. Unutrašnji sukob ne bi bio tako strašan - to je normalno u životu političkih stranaka - kad bi postojale dvije struje koje imaju neke veze sa socijalnom demokracijom. Dok su Milanović i Josipović bezlični i više liberali nego socijalni demokrati, Bandić je ideji socijalne demokracije radikalno suprotan: zastupnik krupnoga kapitala, konzervativac i autoritarni populist.

O strukturnom značaju tog raskola, te značaju pojave Milana Bandića u hrvatskoj politici, pisao sam prošloga tjedna u seriji od tri dnevnika. Najvažniji je: Milan Bandić za predsjedika? To je samo početak!.

Raskol s Bandićem mogao bi otvoriti prostor onoj danas marginaliziranoj manjini u SDP-u, kojoj ideja "socijalne demokracije" (pa čak i "demokratskog socijalizma", ključnog pojma u Deklaraciji načela Socijalističke internacionale, kojoj je SDP punopravna članica). To će međutim biti proces koji će potrajati: na transformaciji u pravu stranku koja zastupa one, koji žive od svojeg rada, trebat će godine, ako uopće bude moguća. (Jer, nije samo Bandić vezan uz krupni kapital.)

Istovremeno, međutim, tu se krije opasnost za Zorana Milanovića, čiji dolazak i opstanak na vlasti u SDP-u uvelike ovisi o tome, što se Bandićevi protivnici ne mogu dogovoriti o drugom lideru. Kad taj tumor jednom bude isječen, otvorio bi se prostor i za nove dogovore.

S druge strane, Bandić će, dobio izbore ili izgubio, nastaviti raditi na stvaranju nove političke snage na desnici, zajedno s Kerumom, Glavašem i nekim manjim grupama, s ambicijom da nadvlada obje danas dominantne stranke na parlamentarnim izborima. Čak i ako izbore izgubi, ostat če sigurno jak i utjecajan, s repsektabilnim brojem glasača i sačuvanom pozicjom gradonačelnika Zagreba.

Spominjao sam u gore navedenim člancima paralele s Putinom i Berlusconijem. Mnogi su reagirali samo na usporedbu s Putinom, ukazujući (s pravom) da postoje i bitne razlike; no, analogija PMSM postoji. Nevolja je s analogijama da ih je lako razvlačiti preko mjere.

Nisam u prvom članku spomenuo, jer se radi o osobi koja je kod nas manje poznata: neposredni uzor može mu biti Bugarin Bojko Borisov, koji je 2005. postao gradonačelnik Sofije, iduće godine osnovao svoju stranku, te pobijedio na izborima za Europski parlament 2007. i nacionalnim izborima 2009.. Borisov ima i neke veze s Hrvatskom.

Ne bi bilo neobično da Vidošević gaji iste ambicije, iako u pripremnim radnjama za Bandićem daleko zaostaje. Ne bi bilo neobično ni to, da se njih dvojica u tom nastojanju nađu zajedno.

Sličan proces, okupljanja oko vođe, priprema sad i aktualni predsjednik države. Iako u godinama, izuzetno je vitalan i može igrati veliku ulogu, okupljajući možda SDP, HNS, IDS i možda neke svježe snage centra i lijevog centra, tako da djeluju složnije nego dosad. Tu bi ipak lom bio malen, Mesić nema tu vrstu autoriteta i stranke bi očuvale veliku ulogu. Tada bi mogli na prijevremenim parlamentarnim izborima uvjerljivo potuči današnji HDZ i njegove današnje slabašne partnere. HDZ bi pak tada trebao pomoć koalicije Bandić - Kerum - Glavašs, koja bi međutim mogla odlučiti da ide samostalno. Sve kombinacije savezništava bit će moguće. No, moguće je i to, da ove tri stranke Mesićevu nad-stranačku poziciju odbace, pa i on krene s osnivanjem nove stranke lijevoga centra.

Tako mislim, da ćemo imati politički vruću zimu, koja će predsjedničkim izborima tek započeti. Do proljeća, politička scena u Hrvatskoj mogla bi se bitno promijeniti.

Dok taj politički teatar traje, dublje socijalne promjene tek započinju. Trebat će godine da se politički artikuliraju.

- 23:43 - Komentari (1) - Isprintaj - #

01.11.2009., nedjelja

Tko će nam biti predsjednik - Josipović ili Bandić?

Objavljujem danas neka razmišljanja i prognoze povodom objavljenih rezultata ankete o popularnosti predsjedničkih kandidata. Sutra ću dodati dalja razmatranja o tome što se može očekivati nakon ovih izbora. (Predsednički izbori samo su uvod u bitnu promjenu političke scene.)

Objavljeno je novo istraživanje popularnosti predsjedničkih kandidata (Nova TV). Nema velikih iznenađenja u odnosu na prethodna istraživanja. Prvih pet:

1. Ivo Josipović 24,6 %
2. Milan Bandić 17,6 %
3. Nadan Vidošević 13,1 %
4. Andrija Hebrang 11,0 %
5. Vesna Pusić 6,8 %

Petoro navedenih kandidata ima 73,1 %, ostali pak 17,8 %, neodlučnih navodno samo 9,1 %. Ljudi su međutim PMSM (Po Mom Skromnom Mišljenju) u praksi neodlučniiji. Normalan je poriv, kad te anketiraju, da kažeš nekoga.

(Ovdje je još jedna anketa, detaljni izvještaj, rezultati sukladni u očekivanim granicama greške.)

"Ostali" dobivaju prilično glasova; karakteristično je da se njihova imena ni ne spominju. To je strategija koju su KJMV (Koliko ja mogu vidjeti) svi mediji prihvatili, na što se s pravom ljuti Miroslav Tuđman: koncentrirati se na vodeće, ostalo sustavno prešućivati.

U anketi Pulsa prije dva tjedna poredak prve trojice bio je isti, zatim slijedi Pusić ispred Hebranga. Vesna Škare Ožbolt i Damir Kajin su na oko pet posto. Sanader je bio naveden kao opcija, te je i on dobio pet posto. Dragan Primorac dobio je četiri posto, a ostali oko jedan posto ili manje.

Sve u svemu, KJMV, u okviru onih granica nesigurnosti koje moramo uzeti u obzir, zapravo ništa bitno novo u posljednja dva mjeseca, recimo u odnosu na ovu anketu objavljenu 3. rujna. Kako izgleda, Josipović sigurno ide u drugi krug, a za drugo mjesto bore se Bandić, Vidošević i Hebrang. Bandić će vjerojatno uzeti manji broj glasova Josipoviću nego Hebrangu.

ČIni mi se da je Bandić među ovom trojicom favorit, ne zbog male prednosti koju mu anketa trenutno daje, nego jer ima najviše sposobnosti da, kad trka službeno počne, privuče još neodlučne kandidate. Kao što kažu, "on je svačiji kandidat". Ne bi me iznenadilo ni da se on tijekom kampanje opasno približi Josipoviću, pa ga čak i pretekne! O značaju Bandićevog uspona u hrvatskoj politici objavio sam prošloga tjedna seriju od tri teksta.Pogledajte: Milan Bandić za predsjedika? To je samo početak!. Nešto više o tome sutra.

Prije sam spominjao da Andrija Hebrang ima fatalnu manu u tome što je evidentni mizantrop, a osobito prezire "male ljude", i to se vidi. On će dobiti određen broj glasova discipliniranih HDZ-ovaca (no, barem polovica glasovat će za Vidoševića, Bandića i druge) i nešto glasova na radikalnoj desnici koja je glasna ali malobrojna i rascjepkana. Najteže mu je uvjeriti bilo koga drugoga da za njega glasa.

Vesna Pusić realno nema nade za bitno povećanje broja svojih glasača. Neodlučni kandidati centra i ljevice radije će dati glas Josipoviću, tim više što trka izgleda neizvjesnija.

Zanimljivo neodgovoreno pitanje je drugi izbor birača, tj. kako će u drugom krugu opredjeljivati oni čiji favorit u prvom krugu otpadne. Pogledatje jedno istraživanje još od 25. kolovoza, gdje je to pitanje bilo postavljeno. Ako to usporedimo s važnim informacijama o vezi opredjeljenosti za stranku i za kandidata, koje prenosi Nova TV, jasno je, da je Bandić kandidat desnice; njegov uspješni populizam daje mu prednost pred dvojicom kandidata iz HDZ-a.

Logično je, da će velika većina onih koji u prvom krugu glasuju za Vesnu Pusić ili Damira Kajina, u drugom krugu dati glas Josipoviću, a većina glasača Hebranga i Vidoševića - Bandiću. Ne svi međutim, sigurnosti nema. Tako bi borba u drugom krugu mogla biti sasvim neizvjesna.

Čini mi se, ako bi Hebrang ili Vidošević ušli u drugi krug, da imaju manje šanse privući potreban broj dodatnih glasova za dostizanje natpolovične većine, nego Bandić. Tu bi Josipović imao PMSM lakši zadatak, kao što sam napisao prije tri mjeseca u dnevniku Predsjednički izbori: da li Ivo Josipović forsirano pobjeđuje? Onaj upitnik bio je upravo zbog očekivanja da će se Bandić kandidirati.

- 23:46 - Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	studeni, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30